Demokratske političke snage moraju biti spremne na rat za pravni i demokratski poredak.
Zar doista neko misli da poraženo nacionalno plemstvo može biti pristojna oporba? Aristografija njihove svijesti prije nagovještava uklapanje u povijesni obrazac svrgnutih monarha, nego pristajanje da se bude normalan oporbeni politički faktor.
Danas u Hrvatskoj, a sutra u BiH, poraženi nacionalistički koncepti teško da će imati kulture da prihvate volju naroda kao kompas svoga ponašanja. Čelnici HDZ-a ocjenjuju da je narod zaveden zapadnom, maltene imperijalističkom propagandom. Naravno, ne govore o provaliji između zapadne demokratije i bivšeg hrvatskog režima, što je Hrvate koštalo latentne izolacije. Ali, nema tog nedemokratskog režima koji sebe nije smatrao bitnijim od naroda. U totalitarnom bitku je da sebe izjednačava sa državom, a narod sa stokom. Omalovažavanje biračke volje odslikava odnos HDZ-a prema Hrvatima, koji su, ispade, obmanuti glasali za zapadnoevropski koncept života. U daljem logičkom slijedu ispostavilo bi se da su Hrvati glasali protiv Hrvata, jer HDZ baštini očinstvo nad nacijom i državom. Naročito u pogledu tajkunizacije.
U svakom pokretu postoje dvije vrste prvoboraca: idealisti i materijalisti. Koliko god se prezirali, jedni bez drugih ne mogu. Ali, duša može bez tijela; smrt pokreta je uvijek privremena, jer se ideja može oploditi. Pogotovo kad je riječ o ideologiji koja prljave strasti izdiže na pijedestal nacionalnog interesa. Primitivcima je ispoljavanje destrukcije poput psećeg seksa. Politika koja posluje s nagonima ima najbolje šanse da preživi crveni karton. Pokazalo se.
Ivica Račan zna da je vrijedilo čekati deset godina i demokratski se vratiti u bijele dvore; to isto je spoznao i HDZ čiji fetus je decenijama čučao u emigrantskom političkom inkubatoru. Čekaonice su različite. Za razliku od ove koja je kroz institucije tuđmanovskog sistema strpljivo gradila put do pobjede, HDZ je imao baška genezu. Ustaški fanatici su se decenijama molili pred Poglavnikovom slikom, živeći za dan koji je došao pobjedom HDZ-a i Franje Tuđmana. Tada je Bog uslišio njihove emigrantske molitve. Čim ih je nagradio, oprostio im je primjenu gnome da uzvišeni cilj ne bira sredstva. Ako je nekoga usput strefio minut šutnje, kao ambasadora Rolovića, ćujte nećega, pa nema pite bez tepsije.
Kao što je Titov režim bildao mišiće nacionalizmom, tako su se i nacionalistički režimi hranili fobijom od komunizma. U maniru isključivosti, svaku mogućnost promjene izravnali su sa komunizmom i izdajom nacije. Priča je, tako, vraćena na početak. Hrvatskom, uz pomoć te antihrvatske Jurope, opet vladaju komunjare, a pravovijerni će u ćoše. Ovaj put sa mnogo jačim pozicijima nego nakon Drugog svjetskog rata. HDZ odlazi na čekanje sa nespornim zaslugama za ostvarenje (suvereniteta) neovisne Hrvatske u njenim avnojevskim granicama. Duh Ante Pavelića je imao mnogo manje kredibiliteta da reinkarnira.
Kraj nacionalističkih režima bi u Bosni i Hercegovini mogao imati dramatičnije posljedice. Već godinama vladajuće oligarhije ostvaruju vlast paralelnim sistemom upravljanja, dok institucije države bivaju formalno pokriće. Paralelne infrastrukture obezbjeđuju održavanje triju nacionalnih suvereniteta, jer je samo tako moguće ostvarivati jednooki apsolutizam. Ukoliko dođe do demokratskih promjena, ovaj paralelizam će odumrijeti u korist državnih institucija, ali će se njegova čvrsta mreža preseliti u ilegalu. Za deset godina je uvezano isuviše sivih interesnih zona, od državnih funkcionera do ratne mafije – da bi se ta sila olako mogla razoblikovati u legalne jedinke. Njihov krimogeni bitak se nije mogao odstraniti ni u vrijeme kad su bili na vlasti, a kamo li poslije. Ideološki vampirluk bi u našem vječno ranjenom tjesnacu imao plodno tle za razvaljivanje konstruktivnih nastojanja. Ovdje je sve za sedam milja bliže i dalje nego drugdje. Različitosti oplemenjuju civilizirane, ali i dopinguju destruktivne. Taj dvoglavi jatagan je povijesno potvrđen. Bosnom se ili dobija, ili gubi – više od drugih.
Demokratske promjene vrijedi priželjkivati, ali treba biti svjestan i sukoba koje sobom nose. Prije ili poslije ta normalna vlast će se ući u bitku za uspostavu pravne države. Tek tada će buknuti arsenal podzemlja. Pod uobičajenom formom zaštite vjere i nacije, štitiće se mafijaška infrastruktura, naslijeđena iz današnjeg paralelizma. Demokratske političke snage, uz ambiciju da nas evropeiziraju, moraju biti spremne na rat: za pravni i demokratski poredak. Inače smo na istom.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 11. I 2000.