Bježanje alternative od nacionalnog, najdublja je strateška greška
Vašar reakcija na slučaj diskvalifikacije miss BiH odslikava svu kompleksnost elektriciteta u bosanskom društvu. Umjesto da se problem ravna naspram međunarodnih propozicija za izbor miss, preko njega se najednom prelamaju alfe i omege bosanskih raspuklina. Ako su pravila igre decidna u zabrani golišave trivijalizacije najljepših djevojaka svijeta, kakve veze s tim ima islamska vizija pokrivene žene, da ne kažemo baš uloga muhadžedina u bosanskom teatru!? Razni (ne)ovisnici, što revnosno vještice vide i tamo gdje ih nema, cijeli slučaj tumače kao obračun islamskog fundamentalizma sa golotinjom. Dalo bi se zaključiti da je u londonskoj Direkciji sve sama Homeinijeva familija, sve same bule i talibani, čim im se nije svidjela naša demokratski i independent gola missica. No, ignoriranje pravila igre, kao jedinog razloga vrijednog pomena, odveć se tiče ovdašnje nadarenosti da se pravne regule tumače anarhijom mahaloidne pravde.
Obrazac po kome se, soldatski skladno, pale artiljerijski tabori, istovjetan je – da li se radilo o problemu, ili o marginaliji u koju, kao paradigmu, valja ostrašćeno useliti sve naše prizemnosti i bedastoće. Strast za medijskim lumpovanjem, jača je od imperativa hladnoglave percepcije pojava i polupojava.
Kada u medijskom bunilu tone titanik nacionalnog šverca, to biva logična metastaza povijesnog kacera. No, kad se dogodi da istovjetne samrtničke obrasce koriste prosvjetitelji naše demokratske zaostalosti, što u svakom pomenu nacionalnog vide avet nazadnosti – pitanje je da li se vraćamo Bosni, ili odlazimo, opet, samo drugom kaljužom.
Jasno da su nas gušteri izujedali kao zmije, pa se i skakavaca plašimo; ali vrijeme koje je u vanbračnoj zajednici sa tutorima začeto trebalo bi biti sretno doba bosanske Bosne i naše slobodne participacije u evropskoj mreži nacionalnih i interkulturalnih komunikacija. Apsolvirali smo da je nacionalistički diskurs višestruko opasan, ali to ne bi smjelo da proizvede zaziranje od kvalitativa koji zrače iz nacionalne baštine.
Bježanje alternative od nacionalnog, k’o od kuge, njihova je najdublja strateška i marketinška greška. Umjesto da u civilizacijski naboj preoblikuju trivijalizirane vrijednosti kulturne baštine, da razoružaju i razobliče vladajući ekskluzivitet nad nacionalnim – alternativci, poput guski u magli, srljaju u viziju društva čistog k’o destilovana voda. Transparentna priča o multikulturi odveć djeluje isprazno, jer se to “multi” sastoji ni od čega.
Politička i medijska gužva koja je u maju stvorena oko tuzlanske “Hasanaginice” čini se kao paradigma iracionalne pucnjave po svemu što bi nas moglo razvrstati. Umjesto da u “Hasanaginici” vide ono što su vidjeli Fortis, Gete i mnogi drugi Evropljani, SDP-ov lobi je cijelu stvar proglasio atakom na identitet građanske Tuzle. Bošnjačkom establišmentu nije trebalo dvaput reći da se stvori u prilici da štiti bošnjački identitet. “Hasanaginica” je tako dvostruko premlaćena, a iz oba diskursa svedena je na okvir u kome nije bila ni prije 225 godina. Bošnjačka redukcija bošnjačkog znana je pojava, ali je alternativna distorzija identiteta i kulturnog naslijeđa nešto sa čime se tek susrećemo. Uspaničeno sataniziranje nacionalne baštine, kao tzv. (političkog) nacionalnog romantizma, dovodi nas u poziciju da sve što jesmo smatramo nazadnim i nepoželjnim. U trci za prijestol teško je očekivati odgovor na pitanje: šta je multikultura ako nije jedinstvo različitosti, a šta je različitost ako nije identitet, šta je bošnjačka “Hasanaginica” ako nije naslijeđe multikulturalne Bosne?
Plitkost sa kojom se Molijer ili Šekspir proglašavaju dildom koji bi nas trebao vratiti u Evropu, podsjeća na sve one komplekse manje vrijednosti koji su nas koštali nemilosti da nam tripartitni mediokriteti rehabilitiraju identitet. Komunističko prefarbavanje Bosne rezultiralo je strašću za sobom, nacionalnom groznicom kijametske večeri; to ne znači da zbog tih anomalija treba, kao u poetici kamiondžijske arhitekture, porušiti staro i praviti starije.
Teško je očekivati da će kvantum misaone energije, rođen na donacijama, egzistencijalno vezan sa formalističku poslušnost, još za duže vrijeme iznjedriti strategiju razoružavanja neodrživih ekskluziviteta, te podstaknuti istinsku rehabilitaciju naših različitosti u bosanskom jedinstvu.
Dotad će upetljanost teroriste Ibu-Abu-Abn-Ibna diskvalifikaciju obnažene miss BiH, kao i slične pojave, ilustrirati potencijal novinarstva preoblikovanog u ideološku municiju.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 18. XI 1999.