Protest penzionera treba čitati kao unaprijed uzaludan pokušaj da se vlast prizove pameti
U svakoj apoteci možete provjeriti da su im udarnički oni dani kad penzionerima stignu mirovine. To znači da penzioneri u sve ostale dane žive pod čizmom bola i strepnje, bez mogućnosti da kupe lijek protiv bolesti svojstvenih silaznoj životnoj putanji. Koliko ih je napustilo svijet u nemogućnosti da za nekoliko maraka odgode kraj – ko zna.
To što se u vrijeme penzija poveća i prodaja novina, posve je druga tema: strahobno je proživjeti život u civilizacijskom miljeu kulta pismenosti, i dočekati vremena da ti o nasušnom kruhu odlučuju oni što ni arapska slova ne znaju kako treba; sebe ne možeš izmijeniti, kao ni one koji se nemaju kad baviti ovozemaljskim trivijalitetima.
Penzioneri su odlučili da svoje ogorčenje iskažu mirnim demonstracijama. Činili su to i prije, pa se ništa nije pomaklo s mrtve tačke. Kakva je onda svrha?
U anketi jedne od ovdašnjih televizija upitani prolaznik odgovor hitan dade: “Iz prazne ne puca”, što će reći, đabe će penzioneri mlatiti praznu slamu kad se onaj ko bi ih trebao da čuje odavno već pretvorio u ikonu. Da li šutjeli ili se obraćali državnim mumijama u fazi raspadanja – isto ga dođe. Možebit bidne, a možebit i ne bidne – što bi rekao Čarli Čaplin početkom 90-tih, kad smo abortirani iz vremena i prostora.
Tužno odzvanja namjera penzionera “da okupljanjem skrenu pažnju vlasti na probleme u kojim se nalaze”. Nalik je to onom plemenitom čovjeku koji je, noseći ranjeno dijete u naručju, htio da sa snajperistom popije kafu, i da ga pita: zašto? I penzionerski tragikon ima svoje “zato”, ali na iracionalnim frekvencijama.
Građanska, a odskora i politička artikulacija penzionerskih problema nastoji se racionalno i konstruktivno suprostaviti opštoj socijalnoj anarhiji u društvu. Obznanjeno je desetine valjanih prijedloga, čije bi uvažavanje ublažilo, ako ne i dovelo u red, njihov egzistencijalni status. Otkako su u ovoj zemlji pamet i pismenost postale bogohulne kategorije, otkako se profitabilnost mjeri u blejanju – vlast ne želi da čuje bilo šta što ima veze sa zdravom logikom. Njeno povijesno dostignuće su rat i serijsko umiranje, pa ti život dođe kao poklon. Ćuj, sad se neko buni što hoda, a nema šta da jede, umjesto da je zahvalan što nije dva metra pod zemljom!
I džamijski golubovi već znaju da su “demokratske promjene” bile najveća laž u povijesti bosanskog šverca. Genetski nasljednici Staljinovih kompanjona svoje su otpadništvo prodali pod logotipom Berlinskog zida i oslobođenja Evrope od komunizma. Logično, uslijedila je osveta. I to ne perfidna, već srazmjerna prostodušnom čopanju nosa nožem i viljuškom.
Antologijska izjava kadaif-efendije da su “penzioneri svoje penzije zarađivali u komunizmu, pa nek idu tam da ih dignu”, paradigma je nevjerovatne bahatosti onih koje je umijeće lopovluka dovelo na vlast.
Kad penzioneri, u svekolikoj klonulosti, očekuju da će kod faraona probuditi suosjećanje i milosrđe, zaboravljaju: u kakvom moralnom gortlu žive, ko to vlada, odakle dolazi, koliko je mahnit, koliko pijan i kakve još račune hoće da namiri, prije nego se smiri.
Koliko god se činilo ružnim, penzionere valja akceptirati kao urbane i kao ruralne, jer će protestirati oni koji ne mogu na asfaltu uzgajati pšenicu i izvoditi kravu na pašu. Riječ je o ljudima koji su za radnog vijeka računali na dostojanstvenu starost, kao što se računa da će poslije noći svanuti.
No, oni ne pripadaju interesnoj političkoj grupaciji za koju bi džiberska vlast trebala bilo šta učiniti. Ona ima sasvim dovoljno stočnog fonda koji će sirutkom, dobrom za probavu, napuniti glasačke kutije i ostvariti demokratrsku volju većine. Ruralna turbina ove vlasti svakako je u božijim rukama, pa priča o penzijama dođe kao profano podrivanje rahatluka. Vlast će reći da se riječ “penzija” mnogo koristila u nenarodnom vaktu, pa bi je sad trebalo izbaciti iz upotrebe.
Protest penzionera treba čitati kao unaprijed uzaludan pokušaj da se vlast prizove pameti, kao izraz nagomilanog ogorčenja zbog nepravde načinjene ljudima koji osim časne starosti ne traže ništa više. Problem se može, ali se neće riješiti. Taj patološki obračun sa časnom prošlošću ove zemlje pripada dossieru u kome borave svi oni režimi koji su opstajali na patnji sopstvenog naroda.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 12. X 1999.