Formalno treniranje strogoće nije adekvatan odgovor na eskalaciju saobraćajnog nasilja
Prije deset godina u saobraćajnoj nesreći je poginuo direktor u “Unisu” ing. Ognjen Kruša (42). Deset godina poslije, Ognjenov sin Orhan (21), student druge godine Elektrotehnike u Sarajevu, krenuće sa svojim drugom Vedranom prema Tuzli, tek onako, da se provozaju. Ratno zatočeništvo ostavilo je u svima nama, a pogotovo u mladima, naslage klaustrofobije; na lokalnim putovanjima osjećamo se kao Magelani. Na hodoljublju po planeti Bosni mladići nisu žurili. Kad su prošli Kladanj, na krivini kod jedne od onih kafana, dogodiće se nepredvidivo. Njihovom, desnom stranom, u susret im je jurio kombi, sijekući oštru krivinu. Između mogućnosti da se direktno sudari, ili da presijecanjem prema lijevo pokuša izbjeći najgore, Vedran je, u tomu djeliću sekunde, učinio ovo drugo. Nije stigao, kombi se direktno zabio u stranu suvozača. Bilo je to 19. maja 1999. godine. Sedam dana poslije Orhan je umro od zadobijenih povreda.
I, nikom ništa. Vozač kombija, zauzet važnijim stvarima u životu, nije našao za shodno ni da izjavi sućut porodici.
Ovo, zar ne, nije naša priča. Ne znamo te ljude, kao ni one što im imena prolijeću kroz stupce crnih hronika, poput silueta u kupeima brzog voza. Boli nas Esmeraldina ćorava suza, jer nam je Esma dio familije, na tacni sa njenim likom kahvenišemo, i ko bi se pored rođene meksičke tuge bavio tuđim bolima. U tranzicijskom odumiranju humanizma tragedije postaju “neprikosnoveno privatno vlasništvo”. Društvena obamrlost biva ista da li govorili o žrtvama genocida, ili o žrtvama kriminalnog ili saobraćajnog nasilja.
Saobraćajno nasilje je, pak, očigledno. Ono živi u aoristu. Ne mjeri se više samo ekcesima, već postaje i sredstvo za iznalaženje žrtve. Naše mašala-gazije su svikle da gaze, jer im je tajkunski put popločan lobanjama. Ljudski životi su im bili profitabilna roba, unosnija od kupusa na veliko. Ta uhljupska svijest će još dugo vjerovati da se odnosi u društvu formiraju kantarom divljaštva i primitivizma. Da bi to potvrdili, trebaju im žrtve. Oni se fiksaju gaženjem ljudskog dostojanstva. Teorija o zemaljskom džehenemu, kao uslovu za dženet, samo je (državna) varijanta uličarskog zla. I jedni i drugi profitiraju na žrtvovanju tuđeg prava na slobodu; od globalnih do saobraćajnih aspekata.
Kolega sa fotosa usudio se da na pravcu iza Srednjeg pretekne crnog “golfa četvorku”. Uliječući u makaze, vozač “golfa” je odmah uzvratio, upalio “duple”, zaustavio se na sred ceste i blokirao saobraćaj. Iz “golfa” su izletjela dvojica drzmonja. Sva sreća sirene iz kolone su doprle do njihovih moždanih ljeljaka, pa su skontali da dan ima svjedoke. Gora stvar dogodila se na semaforima na Brčanskoj malti u Tuzli, kada se neko ispred nekog brže prestrojio. Dešava se. Vozač je spokojno zurio u crveno, kad je na sljepoočici osjetio cijev pištolja. Onaj uvrijeđeni je izletio da pita žrtvu hoće li da mu prospe mozak. Kao i kod tragičnih ishoda, i ovdje su iskustva saobraćajnog nasilja razasuta po privatnim pamćenjima.
Za to vrijeme saobraćajna policija priređuje šou-program sa radarima, kao kod Vogošće. Sakriju se, kao u skrivenoj kameri, onda radosno iskoče na cestu, pa vozač sa zadovoljstvom plati 20 KM zbog toga što nije vozio 50 već 65 km/h.
To formalno treniranje strogoće nije adekvatan odgovor na eskalaciju saobraćajnog nasilja, koje u mirnoj Bosni postaje glavni otimač života. Kao što našijaneri jako dobro u Beču nauče da i pješak plaća kaznu sa prolazak kroz crveno, tako bi se i divlji vozači očas mogli utjerat u suru. Saobraćajna kultura je definirana zakonom i obrazuje se konkretnim zadacima organa bezbjednosti. To što se sankcije svode na svima znane radarske pozicije, na bauljanje “pauka” po čaršiji, a što su stotine crnih tački nepokrivene – stvar je otaljavanja posla. Ako je cilj odstraniti manijake iz saobraćaja, jer se njihovo divljanje plaća ljudskim životima i tragedijama, to traži konkretne korake. Lako bi Policija sprovela zakon, ali kukulele ako se usudi da zakonom ufleka dijademe razmnoženih sai-baba.
Za razliku od “promdei” parapsihologije, kojoj ni Hudini ne bi stao u kraj, ovdje su barem pozicije jasne. Ili, pak, i Policija meditira pa ne vidi da se pogibije u saobraćaju ne mjere šiframa, već smrtima.
…Ali smrt nije kraj. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda: od hapsane do dvorane, od fukare do sehare, od majmuna do tajkuna…
„Oslobođenje“, 1. X 1999.