Patriotski folk je monetarna unija za zaštitu pozicija
U Bosni su ostali njeni najbolji sinovi! Ostale su i kćeri, al’ nije žensko da se miješa u muške poslove. Da nije stigla demokratija bili bi slijepi kod očiju: ne bi se znalo koga je pravio babo, a koga poštar. Kijametska vlast je mlogo zaslužna za dekopiladizaciju Bosne. Pobjegulje bi kući, ali ih se bivša familija odrekla preko novina, bukadar puta. Situacija je jako mahmurna, nit’ se mogu proždrijet novine, nit’ se može preko mašica prevalit bujrum. A onaj, visok je insan, predstavnik, trgovački putnik, šta li, najglavniji što sad je, zaćorio da se ovi vrate pa ila. Deder ti sad…
Dan-dani razdire nas mrzoljublje prema povratnicima koji su u takav vakat kidnuli iz bosanske smrtare. Teško se miriti da smo danas jednaki u pravima, a jučer smo bili različiti u obavezama. Sporne su ove “obaveze”: patriotizam je lično osjećanje, a ne zakon. Čak šta više, međunarodni zakoni podržavaju pravo da Mirko šmugne od Slavka, a Huso od Hase. Totalitarni zakonik je nešto drugo; hičme odredbi se bazira na kojekakvim verbalnim i patetičnim pretpostavkama. Geometrijska svijest se teško odriče svojih hajvanskih prava, a još teže shvata da je insanima priznat status ptice, i da su krv i tlo lakši od perja operutane kokoške. Jal je vila bila u Halila, jal je snila dok se krila – nije bitno. U Šemse Reuf je od malih nona umjesto vode pio pivo, ali nikad mu nije naumpalo da zavari sve česme. Ispade da je naš privatni problem što smo se osjećali uzvišeno nabadajući po minskim poljima. Živi smo se isikirali kad smo čuli da je rat naše, ali ne i njihovo vlasništvo. Taj živac nas proganja k’o prikaza. Vlasništvo je golem sihirbaz. Kad ga lazneš k’o markicu pa nalijepiš na patriotizam, budi siguran da neće nidokle stići. Adresa je „valter“. Svaki je Funfo uvijek na gubitku, pa i kad se pijan ubijedi da je krasno što je krvžava baš u njegovim venama otvorila fabriku tinte za štampanje demokratskih maraka.
Svjesni da smo u historiji igrali k’o mečke na puračićkom vašeru, da nam je dostojanstvo iscijeđeno do dna – promaljamo se da naružimo ljude koji su imali tu sreću da ne dijele naš intimni poraz. Kad je u Wuckowyama, na zadnjem sjedištu plavog “stojadina”, milicioner Yozzo upropastio lijepu Shefficku, ona nije krivila sebe, već jaranicu Xayrru, što i njena ne zaplati pod rotacionim svjetlom. Poslije hajanja nema kajanja! Frustracija ozijanjenih obično se odjunači na sudbinskim antipodima. Povratnici su posljednja pošta u tragičnoj algebri Bosne. Sijaset je razlomaka pravne i političke prirode prije nego se doputuje do tih ličnih moralnih perona, na kojima više ni džuboks ne pjeva: “Đe si bio kad je grmilo”. Kad bi se strefilo da na sudnjem danu propituju samo o patriotizmu, ko zna našta bi naišli: na sarajevskom aerodromu banuli bi na Hanku Orleanku, kako se pokušava ukrcati na posljednji ajroplan za Srbiju; naišli bi na snove o bijegu iz mrtvare, možda i na one kukumake što su slati po ambasadama; ko zna dokle bi stigli u tom demaskiranju hipokrizije. Ispalo bi da se od onih što su kidnuli razlikujemo samo po tome što smo bili smotani da kidnemo i mi. Nema tog hađije kome je patria bitnija od glave na ramenima. O mrtvima sve najbolje, ali se niko nikad nije borio da pogine. Priča o doborovoljnom davanju života za našu svijetlu budućnost je: xvzcgdgftr. Kontaš?
Biće da se profani rasplet uzvišenog zapleta odigrava u birtiji “Đe sam ja tu”. Alijohulno zvuči hipoteza: iz Bosne je otišlo više pametnog svijeta nego što je u njoj ostalo. Ako se ne vrate, ova zemlja ni za deceniju neće biti što je bila prije deceniju. A bila je, u svim segmentima – centar Titine Jugoslavije. Biračko stado je dalo legitimitet pomoru najveće kulturne i ekonomske renesanse u povijesti Bosne. Da se eruptivnost osamdesetih prelila u ovu deceniju, u Zagrebu bi kuburili s kavom, a u Beogradu s mlekom. Magični dizel rasturen je k’o zvečka. Zlatno doba Bosne din je dušman autora krijeposne sadašnjosti. Na istoj su deredži i svi čije su se prosječne pameti k’o razbijena jaja rasprndočile u pozicijima do kojih teško da bi došli da je Bosna ostala Bosnom. Takvi su centrište negativnih vibracija prema povratnicima. Kad se u žrvnju konkurencije “ratne zasluge” operutaju od profesionalne sposobnosti, raspored fotelja na nebu biće posve drukčiji; biće – prirodan.
Nakon što smo se po ko zna koji put osvijestili u bunaru bez dna, jasno je da patriotski folk biva samo monetarna unija za zaštitu privatnih interesa i pozicija. Najveći stupanj patriotizma bio bi otvoriti kapije za ljude čiji povratak ima značenje jačanja Bosne. Prohujalo je vihora, pa bi im, jedino, usput trebalo šanuti da i ovdje ima vodoinstalatera koji znaju na koliko je šarafa nebo zavrnuto.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 31. VIII 1999.