Nasilje na Tušnju biće tumačeno kao argument za nikad i ničim potvrđene animozitete na relaciji Sarajevo – Tuzla, a može se očekivati i sarajevska replika.
Nedjeljna eksplozija navijačke agresivnosti nakon utakmice između “Slobode” i “Sarajeva” navodi nas da se prisjetimo da posljednjih sedmica stupce crnih hronika sve češće ispunjavaju informacije o masovnim tučama u bh. gradovima, što može da djeluje kao prvi nagovještaj etabliranja lokalnih bandi.
Ako se zna da su na Zapadu lokalne bande imanencija siromašnih kvartova, onda se da pretpostaviti da ovdašnja socijalna karta pogoduje paktiranju mladih ljudi kojima društvo osim besperspektivnosti – nema šta ponuditi.
Masovne tuče treba raspoznati i kao začetak novog momenta na bezbjednosnom reljefu socijalne kulture, ali i kao svojevrstan znak psiho-socijalnih frustracija mladih ljudi, koji u nasilju i destrukciji iznalaze estetiku i smisao življenja.
Nesumnjivo značajnu ulogu u formiranju estetike nasilja kod mladih ljudi, ne samo kod nas, već i u cijelom svijetu, imaju filmovi čija tržišna težina ovisi od podražavanja destruktivnih nagona, ma koliko se to činilo nenametljivim. Destrukcija je upakovana u vječni sukob dobra i zla, ali na putu ka uzvišenom cilju filmskim junacima je dopuštena brutalnost. Pitanje je da li film prodaje brutalnost ili uzvišeni cilj, ili je borba za dobro formalno pokriće forsiranju nasilja.
Filmska estetika nasilja za naše prilike ima i podatne psiho-socijalne konzume. Iskustvo rata manje je bitno u odnosu na postratni tranzicioni period, u kojemu sumnjive pojave tržišne ideologije življenja dobijaju estradno mjesto u ambicijama mladih ljudi, ali i globalne slike društva. Kao što se srbijanska omladina gotovo stoprocentno izjasnila da je Željo Ražnjatović Arkan idol njihovih životnih htijenja, za pretpostaviti je da i većina bosanske omladine, koja izrasta u sličnom društveno-ekonomskom miljeu, svoje idole vidi u nekim ovdašnjim junacima nes(p)retne tranzicije. Teško da će se ikom od ovih bezbrojnih snivača dogoditi da dosegnu svoje idole, ljude kojima je nevakat omogućio da se bez rada obogate, da idolopoklonstvo steknu nasiljem, ali i transparentnim kičerajskim manifestacijama finansijske moći. U tim neostvarivim snovima jedne nesretne generacije, zaglavljene u procjep poremećenog sistema vrijednosti – zapravo je ključ nadolazeće frustracije. Niti će se snovi ostvariti, niti će još za duže vrijeme društvo biti u mogućnosti da mladoj generaciji ponudi čvrst i siguran sistem u kome će rad, ideje i moral biti njihovim idealima.
Ideologija mafijaških, a ne sistemskih vrijednosti, učinit će da se imanentna energija ove armije besperspektivnih pretoči u individualnu i kolektivnu naelektrisanost, koja svoje ispoljavanje može imati bilo kada, bilo gdje, i u svakom mogućem obliku.
Paradigma jedne od tih mogućnosti je nedjeljna utakmica između nogometnih klubova “Slobode” i “Sarajeva” u Tuzli nakon koje se masovna tuča navijača dogodila bez naročitog povoda. Skandiranje tuzlanskih navijača “Ju-go-sla-vi-ja-Ju-go-sla-vi-ja!”, prozivanje Izetbegovića s jedne, i stradalih na tuzlanskoj Kapiji s druge strane, uz arsenal morbidnih psovki i uvreda – više kazuje o negativnom naboju navijača, nego o racionalnim razlozima za konfrontaciju. Kako bi to skandiranje Jugoslaviji trebalo iritirati Sarajlije – teško da može objasniti iko od navijača. Ili, pak, skandiranje bilo čemu što nema veze s vezom dobija značenje provokacije. Masi je potrebna žrtva, predmet mržnje, a utakmica je pogodan teren za materijalizaciju onih koji su protiv nas, i nas koji smo protiv njih. Erupcija divljaštva i nekulture nakon utkamice na Tušnju, između ostalog, otvorit će i pitanja odgovornosti rukovodstva kluba za puhanje u jedra navijačke destrukcije, kao i spremnosti organa bezbjednosti da se nose sa nepredvidivim okolnostima. Sankcije će uslijediti kao posljedica ovog ružnog događaja, iako lepeza uzroka zahtijeva daleko širi i sofisticiraniji pristup. Što je najgore, nasilje na Tušnju biće tumačeno kao argument za nikad i ničim potvrđene animozitete na relaciji Sarajevo-Tuzla, a za očekivati je i sarajevsku repliku.
Divljanje na Tušnju, masovne tuče u Sarajevu, ubistva u Zenici, kao i sve što bi se moglo događati na planu pogoršanja individualne bezbjednosti, u biti je ipak najmanje u domenu pravosuđa i Policije, a mnogo više politike koja bi morala pojam perspektivnosti uvažavati kao uzrok društvenih poremećaja.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 24. VIII 1999.