Bošnjački sabor (1993-2008) je bio prvi konkretan, neovisni i suvereni izraz bošnjačkog nacionalnog samodefiniranja, kakav nikada prije, ni poslije, ni u jednoj institucionalnoj – svebošnjačkoj formi – nije ostvaren. Zato je Bošnjački sabor događaj bez premca u bošnjačkoj nacionalnoj povijesti, a 28. septembar jedini datum koji bi se trebao slaviti kao bošnjački nacionalni praznik.
Već mjesecima osluškujem da li će bošnjačko društvo primjereno obilježiti 15. godišnjicu Bošnjačkog sabora, u znak sjećanja na 27. i 28. septembar 1993., kada je na skupu bošnjačkih intelektualaca i političara u Sarajevu, nazvanom Bošnjački sabor, bošnjačkom narodu vraćeno njegovo povijesno ime, a što je verificirano u aprilu 1994. usvajanjem amandmana na Ustav RBiH u Skupštini RBiH, te preneseno u Ustav BiH koji je proizišao iz Dejtonskog sporazuma. Evo, dva-tri dana prije ovog malog jubileja, u našoj javnosti nema nikakva nagovještaja da bi ovaj povijesni datum mogao biti obilježen u suglasju sa svojom povijesnom težinom.
Povijesna dimenzija
U zdravim okolnostima, mjesecima unaprijed bi se znao organizacioni odbor i program manifestacije kojom bi se iskazao pijetet prema događaju koji je Bošnjacima, nakon stoljeća svođenja na vjersku grupaciju, vratio njihovo povijesno zatemeljeno nacionalno ime. Gledano u isključivim nacionalnim okvirima, ovo je najznačajniji datum savremene bošnjačke nacionalne povijesti, budući da Dan neovisnosti i Dan državnosti dijelimo sa suvlasnicima Bosne i Hercegovine. Bošnjački sabor je bio prvi konkretan, neovisni i suvereni izraz bošnjačkog nacionalnog samodefiniranja i samoodređivanja, kakav nikada prije, ni poslije, ni u jednoj institucionalnoj – svebošnjačkoj formi – nije ostvaren. Zato je Bošnjački sabor događaj bez premca u bošnjačkoj nacionalnoj povijesti, a 28. septembar jedini datum koji bi se trebao slaviti kao bošnjački nacionalni praznik. Otud je bilo normalno da stranke i institucije koje se određuju kao bošnjačke, prirede primjeren program obilježavanja 15. godišnjice Bošnjačkog sabora. Sve što je ispod naučnog skupa na ovu temu, djeluje kao čitulja, kao zakrpa, i nije adekvat povijesnoj dimenziji Bošnjačkog sabora i refleksiji koju je morao imati u bošnjačkoj političkoj datosti.
Zašto bošnjačka politika, ali i prateća bošnjačka akademska elita, nemaju osjećaj da prepoznaju obavezu i dobrobit obilježavanja ovako značajnog događaja? Možda zato što su se nejasnoće koje su pratile Bošnjački sabor preselile u današnjicu, pa s nama putuju kroz vrijeme, kao teret nesporazuma, poremećaja i nezrelosti.
Pitanje opstanka
O Bošnjačkom saboru ne mogu pisati bez osobne osjećajnosti, jer je na tom skupu moja lokalna borba za bošnjaštvo doživjela priznanje i satisfakciju, nakon što je bila proglašavana besmislenom, anahronom, pa i izdajničkom. U tuzlanskoj regiji ne postoji ni jedan autor, osim mene, koji se u predratno i u ratno vrijeme bavio temom bošnjaštva i zagovarao povratak bošnjačkog nacionalnog imena. Tu svoju borbu za bošnjaštvo vodio sam neovisno od ratnih sarajevskih političkih strujanja i pregibanja, a što je isključivo uzrokovano svekolikim blokadama i rasparčanošću medijskog prostora.
Za mene u to vrijeme nije bilo važnijeg reformskog zahvata od reafirmacije bošnjaštva. Smatrao sam besmislenim svako promišljanje našeg nacionaliteta, dok se ne ispravi nepravda kojom su Bošnjaci nacionalno strpani pod vjersku odrednicu tzv. muslimanske nacije u BiH. Činjenica da su s početka 1992., pod pritiscima blokada i izolacije, Bošnjaci dovedeni u poziciju da po prvi put definiraju sebe, dodatno je pojačala potrebu za ispravljanjem ove nepravde.
Bošnjačka politika tada, kao i sada, nije imala inicijativu, tako da se uopće nije izjašnjavala o mogućnosti reafirmacije bošnjačkog nacionalnog imena. To je dodatno učvrstilo moja uvjerenja da je povratak bošnjaštvu najvažniji korak koji treba načiniti u definiranju bošnjačke nacionalne platforme. Budući da sam kritički pisao o zagubljenosti tadašnje tzv. muslimanske politike, na sebe sam navukao gnijev lokalnih glasnogovornika nacionalne politike koji su ideju bošnjaštva imenovali propalom, metuzalemskom, pa i, ne znam otkud im to, jugonostalgičarskom. Muslimanski protivnici bošnjaštva su tvrdili da je ono umrlo i prije nego je austrijski ministar Benjamin Kalaj pokušao da ustanovi interkonfesionalno bošnjaštvo, koje su vremenom odbili i tadašnji muslimanski prvaci. Dalo bi se posebno pisati od političkim nesporazumima i otporima povratku bošnjaštva. Posebno što je bošnjaštvo na koje bosanski muslimani polažu povijesno pravo različito od svih dotadašnjih viđenja bošnjaštva, budući da je ovo bošnjaštvo do pune nacionalne odrednice sazrelo tek nakon 1992. godine.
Bošnjaštvo je bilo moja opsesija, koja je ojačavana apsurdnim odbijanjem bošnjaštva od tadašnje tzv. muslimanske politike. Ta autorska opsjednutost jednom, činilo se, mrtvom idejom, nalikuje mi na ovu moju opsjednutost temom izmišljanja tzv. islamskog terorizma. Kao što su se tada sva politička i ratna pitanja prelamala kroz nužnost povratka bošnjaštvu, tako i danas za nas nema važnijeg pitanja od otpora izmišljanju tzv. islamskog terorizma. Bez bošnjaštva mi nismo imali ni jezičku vezu sa svojom zemljom, jednako kao što nam bez odbrane bošnjačke žrtve nema mjesta u budućnosti. Oba pitanja ključna su za opstanak. Prvo je riješeno. A drugo se ignorira, baš kao što je do septembra 1993. ignorirana ili negirana ideja bošnjaštva.
Trajno ustoličenje
Gdje je odgonetka marginaliziranja i ove obljetnice Bošnjačkog sabora? Postoje mišljenja da je Bošnjački sabor bio svojevrsno preduhitrenje inertnosti tzv. muslimanske politike koja je bila spremna kapitulirati pred pritiscima da se ustanovi nekakva muslimanska državica, koja bi dosad nestala sa lica zemlje. Ova mišljenja nemaju uporišta ni u kakvim aktima. Bošnjačka politika ih nikad nije potvrdila, ali ih jeste bezbroj puta demantirala zalaganjem za državu i zajedništvo. Nejasnoće oko povijesnog Bošnjačkog sabora zadiru, evo, i u kulturu pamćenja, pa političke i akademske elite se rađe klonu uspomene na maglovit događaj, namjesto da maglu raščiste afirmacijom kristalno vidljivog i korisnog postignuća Bošnjačkog sabora: trajnog ustoličenja bošnjačkog nacionalnog imena.
Odlomci iz tekstova Fatmira Alispahića o bošnjaštvu iz 1992. i 1993. godine,
koji su objedinjeni u knjizi „Krv boje benzina“ (1996),
u poglavlju „Borba za bošnjaštvo“.
Krv boje benzina, 11. XII 1992.
Jedini svijetao put Muslimana jeste u skoro hiljadugodišnjoj istoriji bošnjaštva, koje je od Austrije na ovamo sistematski uništavano, pa i onim „M“- čime definitivno postaju narod bez države. Samo kao Bošnjaci mogu povratiti domovinu!
Država bez nacije, 23. IV 1993.
Najčudnije je što se Muslimani ne žele odreći svoga „M“ i prihvatiti bošnjačku naciju kao znak pripadnosti svojoj domovini i kao platformu ostvarenja vlastitih interesa.
Začarani bosanski krug, 7. V 1993.
Veliko, komunističko „M“ na kome se uporno insistira staro je tek nešto više od tri decenije. A bošnjačko je staro jedan milenij, i muslimansko u njemu više od 500 godina. Šta je onda od ovoga dvoga hibridno?
Bosna bez Bošnjaka, 1. VII 1993.
Da bismo opstali i ojačali tako da naš opstanak više ništa ne može dovesti u pitanje – potrebno je punom snagom riječi definirati sebe. Na žalost, ni danas poslije svega što nam se dogodilo, izvjesna jugo-komunistička rješenja bosanskog, odnosno muslimanskog pitanja nisu raskrinkana i ispravljena. Komunistička sh koalicija je prilikom „velikodušnog“ davanja velikog „M“ Bošnjacima-muslimanima računala sa eventualnim raspadom Jugoslavije, a time i rasparčavanjem Bosne, odnosno ostvarivanjem svojih hegemonizama. To je bivalo samo moguće ukoliko se Bošnjacima-muslimanima oduzme pravo na domovinu, kroz nepriznavanje bošnjačke nacije. Ako je isključivi interes Bošnjaka-muslimana cjelovita i nedjeljiva BiH, čudnim se doima to što muslimanski prvaci još uvijek ne insistiraju na konačnom rješenju ovog kapitalnog pitanja. Ono i dalje ostaje otvoreno, tako da Muslimani polako ali sigurno, uz asistenciju Zapada, nestaju sa Zemlje Bošnjačke, a da nikome sutra neće moći kazati gdje im je bila domovina.
Bošnjaštvo kao sudbina, 9. VII 1993.
Oružjem se možemo i moramo braniti, dok rat ne stane, a onda moramo sve svoje snage uložiti u bošnjaštvo, jer je ono jedini put do naših Foča, Zvornika, Višegrada… Put je u bošnjaštvu kao sudbini!
Bosna pripada Bošnjacima, 30. IX 1993.
Bošnjašvo je platforma i garant naše budućnosti, i ono nam kazuje da borba za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, uprkos aktuelnim podjelama, nije izgubljena. To je dugotrajan proces, a bošnjaštvo je garant da će cilj nekada biti i ostvaren.
Svjetionik bošnjaštva, 2. X 1993.
Narod bošnjački dovoljno je mudar i zna da onaj ko ga nagoni na osvetu prema nevinim i nedužnim, ko ga huška da mrzi i linčuje sunarodnjake koji se nisu odrekli bošnjačke ideje – da mu taj ne može željeti dobro. Takvi su samo u jednoj godini od Jugoslovena i komunista postali SDP-ovci i reformisti, pa onda velikomuslimani, pa, eto, pošto je sad i to došlo u modu – postaće i Bošnjaci. Iako su doskora bošnjačko povijesno ime poistovjećivali s četništvom.
Bez bošnjaštva Bosna je smrtna hasta, 5. XI 1993.
Čime tumačiti to što je aktuelna muslimanska politika nije dopustila da bh muslimani svoju domovinu brane kao Bošnjaci?! Ispada da su pušku uzeli samo kao „konstitutivni Muslimani“ (takva nacija ne postoji! ona je jugoslovenska prevara!). Upornim negiranjem bošnjaštva, kao prevashodnog nacionalnog interesa bh muslimana, dotična politika je učinila uslugu našim neprijateljima. (…) Hvala milostivom Allahu pa su istinski rodoljubi održali istorijski Bošnjački sabor na kome je poslije toliko godina prevare bh. muslimanima vraćeno pravo na nacionalno ime, dostojanstvo i odbranu domovine. (…) Destrukcija ovovremenosti proizilazi iz sistematskog dezavuiranja bošnjaštva koje je oduvijek bilo jedino sposobno usmjeriti časovnik ovog tla u pravom smjeru. Dok nam se u svim porama ne začuju kristalni damari bošnjaštva, tlo će nas ubijati kao prokletnike; bićemo poput bespomoćnih mladunčadi koje napušta majka, i ostavlja na nemilost okrutne prirode, jer na njima ne osjeti svoj dah.
Broj 228, 26. IX 2008.