Šta li je šefa Press-centra općine Tuzla, književnika i kolumnistu najstarijeg bosanskog dnevnika, natjeralo da preuzme uzde kočije koju vuče ideologija utemeljena u narodnoj ugroženosti? To samo on može objasniti i to tako da objašnjenje bude najuvjerljivije njemu samom. I to je, zapravo, najzanimljiviji dio priče o onome što se desilo Fatmiru Alispahiću i što on s pravom pokušava prikazati kao krivično djelo koje bi pragmatični Amerikanci definirali kao krajnju povredu privatnosti.
Priča je već poznata: hakeri su, kao, provalili u Alispahićev računar, prelistali njegovu elektronsku poštu i izdvojili pisma koja je razmjenjivao sa nekadašnjim novinarom Ljiljana i holandskim studentom Alosmanom Husejnovićem. A iz tih se pisama vidi kako je Alispahić blisko sarađivao sa, prije svih, tuzlanskom verzijom Bože Vučurevića – predsjednikom Bosanske stranke Mirnesom Ajanovićem. Sve zbog diskreditacije Lagumdžijine Socijaldemokratske partije – po Alispahiću – vrlo bitnog dijela mašinerije za političko, ekonomsko i svako drugo uništenje Bošnjaka, naroda kojeg treba pretvoriti u politički nerelevantan faktor i ekonomski nemoćnu skupinu, nesposobnu da bitnije kreira bosansku zbilju.
U pismima su prepoznate i namjere tuzlanskog novinara da obezvrijedi model tamošnje multikulture, devalvira sve učinke gradske vlasti, kao lopova prikaže Selima Bešlagića i njegove saradnike. Sve zbog nekog neobjašnjenog, Alispahićevog interesa.
Nikome, zapravo, nije jasno šta je tako ekskluzivno u privatnoj pošti. To da Alispahić Lagumdžijin politički kurs smatra opasnim po Bošnjake? Ne! To Alispahić ne krije odavno. To da Alispahić Bošnjake smatra ugroženim iz nekoliko pravaca? Ne! I o tome Alispahić već dugo piše u svojim novinskim tekstovima. To da je Alispahić blizak Ajanoviću? E, ni to. Tuzlanski novinari godinama već tvrde kako lider BOS-a misli Fatmirovom glavom i kako matrica te stranke nosi baš Alispahićev pečat, udaren još dok su se zvali Bosanski omladinski savez i dok je Ajanović učio politički misliti od jednog davno preminulog gradačačkog novinara, tada bliskog Alispahićevog saradnika i stvarnog autora Manifesta Bošnjačke republike, BOS-ove svete knjige.
Zanimljivost cijele priče, naravno, nije u tome što je Front slobode, lokalno, krajnje nerelevantno glasilo kojem je jedina vrijednost famozna tradicija, objavio privatnu prepisku i iz nje izvukao klimave dokaze za sve što im je palo na pamet. Nije ova priča zanimljiva ni po tome što pokazuje kako dobar novinar, kada se opusti, može pisati nesuvisle rečenice. Pa ni po tome što neko ko tipuje na ozbiljan publicistički rad dječije naivno tripuje da bude cyber Che Guevara.
Zanimljivo je tek to što se još uvijek ne zna zašto je rušenje Alispahića krenulo sada, nakon godina njegovog krajnje predanog rada u Press centru općine Tuzla, osnivanja niza građanskih udruga sastavljenih od ponekog idealiste i tuceta antiratnih profitera, autorstva nekoliko knjiga koje su glorifikovale sve što je iz Tuzle dolazilo…
Rješenja zagonetke još nema. Baš kao što nema ni Alispahićevog objašnjenja iz kojeg bi bio jasan njegov misionarski poriv. Želja da se jaše paranoična ideologija kojom se da upravljati samo dok ona ne odabere pravac. A onda… jedna novinarska karijera i pjesnički dar ostat će u drugom planu priče o čovjeku koji je igrao pod puno sjena, istrajavajući najčešće u želji da ne prekine sukob s okolinom. Zametnut valjda još u mahali u kojoj je rastao, ne pristajući se uklopiti u njene uske, teško promjenjive okvire.
DANI, 23. II 2001.
24.11.2024.