Ustaška mladež u Neumu kamenovala bošnjačke osnovce i teško ranila dvije djevojčice
Za sistem koji vlada u BiH se podrazumijeva da neko negdje kamenuje bošnjačku djecu. Zašto? Zato što ono što se podrazumijeva ne može biti vijest. Na kamenovanje bošnjačke djece ne reagiraju ni mediji, ni političari. Da su kamenovana srpska ili hrvatska djeca, u nekom gradu sa bošnjačkom većinom, grmila bi Evropa.
Srednjevjekovni, inkvizitorski obred kamenovanja, preselio se u 21. stoljeće, zlodareći srpskom i hrvatskom političkom biću koje svoje balkanske frustracije liječi svekolikim iživljavanjem nad svime što je bošnjačko i muslimansko. Pa makar to bila i djeca!
Srpska je mladost onomad kamenovala bošnjačke učenike u Brčkom. A evo, prije neki dan, hrvatska je mladež kamenovala bošnjačke osnovce iz Kaćuna kod Busovače, koji su bili na ekskurziji u Neumu. Kamenje je dvije bošnjačke djevojčice pogodilo u glavu. Oblivene krvlju, dvije su djevojčice, Berina Hajdarević i Amila Šehović, hitno prebačene u mostarsku bolnicu. Zašto baš u mostarsku? Zar im se u Neumu nije mogla pružiti liječnička pomoć? Mogla je, kao i Jevrejima u Hitlerovoj Njemačkoj, ili Palestincima u Šaronovom Izraelu.
Kamenovanje muslimana
Da bi neka omladina kamenovanje muslimanske djece smatrala vrlinom mora postojati podebelo ognjište na kome se odgaja taj genocidni mentalni sklop, koji potom u kritičnoj masi čini suštinu jedne nacije. Ustaška politika Tuđmana i Bobana, nalivena u sve hrvatske stranke, infiltrirana u porodice, u političku i društvenu stvarnost, odakle proizilazi grčevita odbrana nacističkog koncepta školstva, i svega drugog, logično je, nema šta drugo okopiliti nego omladinu koja kao temeljnu nacionalnu vrlinu smatra kamenovanje muslimana.
Nema nikakve razlike između volovske upornosti hrvatskih političara i katoličkih poglavara da zaštite nacističko školstvo, čak i u krajevima gdje Hrvati nisu većina (npr. Srebrenik), i ustaške deklaracije hrvatske mladeži u Neumu. I jedni u drugi brane krstašku poruku da su bošnjačka toliko kužna da se hrvatska naddjeca, ti mali nadljudi, ne mogu školovati u istim klupama s tim genetskim i civilizacijskim škartom, te da ta muslimanska kuga zavređuje prezir i kamenovanje. Zanimljivo je, srpsko političko, tj. genocidno biće, u kritičnoj masi – osjeća isto.
Kao i u Brčkom, i u Neumu je policija saučestvovala u ovom iživljavanju nad djecom, samim tim što nije ništa poduzela da se kamenovanje ne dogodi. Riječ je o sistemu! Riječ je o istoj policiji koja Prvog maja u Stocu nije dozvolila da se postavi državna zastava BiH, i koja je stala u zaštitu jarbola na kome se vijori zastava herceg-bosanske ustaške hunte Mate Bobana. Radi se, dakle, o ustaškoj policiji, zamaskiranoj u federalne uniforme. Takva policija je dio preživjelog ustaškog genocidnog sistema koji je zasnovan na kukavičkom zločinu nad bespomoćnim ljudima. Nad djecom, pogotovo!
Lakše bi se nadurao taj srpsko-hrvatski inkivizitorski sistem, kad bi s druge strane postojalo moralno opredjeljenje političkih i društvenih subjekata da osude ovo zlostavljanje bošnjačke djece. I ovdje je riječ o sistemu, jer je bh. društvo do te mjere korumpirano da niko ne vidi računa u dizanju svog glasa protiv ovakvih pojava. Što je najtragičnije, ni Bošnjaci više ne vide računa u zaštiti svojih elementarnih ljudskih prava, makar, da im djeca ne budu kamenovana, kad se kome i kako se kome ćejfne. Događaj iz Neuma je prošao u apsolutnoj tišini.
Narod bez voznog reda
Pretpostavimo da je neka ekskurzija sa hrvatskom ili srpskom djecom navratila u Sarajevo, Tuzlu ili Zenicu, da su djeca izišla u grad da prošetaju, da su ih sačekali huligani i na očigled svijeta i policije zasuli unaprijed pripremljenim kamenjem, i da su dvije srpske ili hrvatske djevojčice toliko povrijeđene da im krv prekriva lice, da ih se mora hitno odvesti u bolnicu, u Bijeljinu ili Livno, jer im ne daju pomoć tu, među Bošnjacima… Šta bi se dogodilo? O takvom događaju bi izvijestili svi mediji sa prostora bivše Jugoslavije, bila bi to udarna vijest u centralnim informativnim emisijama u BiH, ekspresno bi se na licu mjesta našlo kompletno bošnjačko rukovodstvo, a možda i Visoki predstavnik, da osude vanadalizam, pljuštala bi saopćenja za javnost stranaka, udruženja, komiteta za ljudska prava, ljekarskih komora, policajci koji su sve to gledali, a nisu ništa učinili da spriječe zlodjelo, bili bi po hitnom postupku smijenjeni, a obijesni mladići istog časa pritvoreni…
Zašto bi ovo bilo baš ovako? Zato što nas buljuk sličnih događaja uvjerava da su Srbi i Hrvati u BiH građani prvog reda, dok su Bošnjaci narod bez voznog reda, i po tuđim i po svojim mjerilima. Bošnjačka ljudska prava su posve marginalna u odnosu na ljudska prava Srba i Hrvata.
Evo nekoliko pamtljivih primjera. Kada je nakon uspostave mira ubijen ma koji od 40 Bošnjaka u Mostaru, nije se na licu mjesta pojavio nikakav visoki predstavnik, nikakav političar, da u tv kamere izrazi sućut porodici tog Bošnjaka. Niko nije pravio medijsku predstavu od činjenice da u Mostaru, ustaški teroristi, svako malo pa ubiju nekog bošnjačkog građanina, a dosad se nabralo jedno omanje mezarje ovih žrtava. S druge strane, kada je zločinac Muamer Topalović ubio nedužnu porodicu Anđelić, u Kostajnici kod Konjica, istog su momenta u Konjic otputovali svi mogući relevatni politički faktori. Bili su dole i bošnjački političari, iako nikad ni jedan hrvatski političar nije obišao ni jednu od 40 bošnjačkih porodica čiji su članovi ubijani u višegodišnjem divljanju ustaških terorista po Mostaru. Nije sporno, u takvim situacijama bi se cijelo bh. društvo moralo dizati na noge da osudi zločin na etničkoj osnovi. Međutim, sporno je kada zločine nad Bošnjacima ne osuđuje niko. Pa ni sami Bošnjaci. Nema ni krugova 99, ni helsinških komiteta, ni tzv. neovisnih medija, ali ni rijaseta, preporoda, šilandri i raznih kadaif-mudraca.
Pomenuti obrazac ponavljao se mnogo puta, u raznim varijantama. Nedavno, prilikom krize na Kosovu, kada je zapaljena Pravoslavna crkva u Bugojnu, Sulejman Tihić je otrčao u ovaj grad da osudi zlodjelo. Mada, prema kasnijim informacijama, postoje indicije da su Crkvu upravo zapalili srpski ekstremisti, kako bi imali povod za odmazdu. Koji dan poslije gorjele su džamije u Republici Srpskoj, ali ni Sulejman Tihić, niti ma koji srpski političar, nije obišao dejtonska muslimanska zgarišta.
Ne postoji ni jedan jedini primjer da su srpski ili hrvatski političari za ovih bezmalo devet mirnodopskih godina ikada obišli i jednu bošnjačku žrtvu srpskog i hrvatskog ekstremizma. Unazad dvije-tri godine, u Republici Srpskoj se godišnje događalo oko 300 terorističkih napada na bošnjačke povratnike, dakle, gotovo svakodnevno. U Banjoj Luci je kamenovanjem ubijen Murat Badić, u Vlasenici, iz snajpera, djevojčica Meliha Durić… Situacija u etnički očišćenim krajevima Hercegovine, u kojima suvereno vlada Ante Pavelić, gotovo je identična. Povoda je na pretek, ali srpski i hrvatski političari, ne samo iz nacionalističkih stranaka, šutnjom daju svoj doprinos dovršetku genocidnih ciljeva. S druge strane, na prste jedne ruke se mogu prebrojati bošnjački ispadi ove vrste. Pamtimo ubistvo porodice Anđelić, i ništa više. Bošnjački političari su uvijek pokazivali spremnost da se prvo počisti pred sopstvenim vratima, ali je to opredjeljenje toliko zabrazdilo u krajnost, da se obnevidjelo na potrebu zaštite sopstvenog naroda.
U getu poniženja i prolaznosti
Vijest o kamenovanju i ranjavanju dvije bošnjačke djevojčice u Neumu, objavljena je samo u jednim dnevnim novinama. Saznali smo da su bošnjački osnovci bili vrijeđani na ulicama Neuma, čim su se pojavili. Nastavnici su ih vratili u sobe. Ipak, sutradan su izašli van. Prilikom povratka s plaže, zasuti su kamanjem. Akcija kamenovanja je očito prethodno isplanirana. Policija u Neumu je morala znati šta joj se događa na ulicama. Sakupljanje kamenja, i čekanje grupe ustaške mladeži da naiđu bošnjački osnovci, nije skup mrava u mravinjaku. Policija se nije oglasila ni nakon što su ranjene dvije djevojčice, i hitno prevezene u Mostar. Zapravo, nije se oglasio niko!
Ovo nije bila vijest u informativnim emisijama javnog rtv sistema. Ovo se, zapravo, nije ni dogodilo. Kao što se bez Dnevnika ne bi dogodila ni Ana Frank. Događa se samo ono što je vijest. A da bi ovakav događaj bio vijest, mora postojati demokratski, antinacionalistički sistem kome će biti normalno da podržava plasiranje informacija o ispoljavanju nasilja prema nekoj djeci koja imaju ustavno pravo da žive slobodno i ravnopravno. Ovom sistemu koji vlada u BiH nije normalno da objavi takvu vijest. Za ovaj sistem se podrazumijeva da neko negdje kamenuje bošnjačku djecu. Nešto što se podrazumijeva, nije vijest.
Objaviti da je u Neumu padala kiša, ili objaviti da su padale kamenice po glavama bošnjačkih djevojčica – jednako je nebitno. Ko je vidio objavljivati vijest o padanju kiše?! Doduše, kiša još ima i nekakvu šansu da se nađe u metereološkoj prognozi. Kamenovana bošnjačka djeca više nemaju šansu ni da budu vijest. Ova djeca, sa svojim ranama, i traumama, haman više i ne postoje u bosanskoj stvarnosti. Ali, postoje u saburskim odajama roditeljskih duša! Postoje u prirodnom nagonu majki i očeva da zaštite svoju djecu. Kako, kad njihovu djecu ne štiti zakon?! Tako što će u državi gdje njihova djeca imaju status žrtve za iživljavanje frustriranih krstaša, sakriti svoju čeljad u svoje avlije, a da neće ni biti svjesni da time zaokružuju geto koji je Evropa namijenila Bošnjacima.
Poruka je poslata, i pročitana: ko promoli glavu iz bošnjačkog geta, glava će mu biti razbijena. U tom getu ispisivat će se jedna od najstrašnijih i najmračnijih stranica u povijesti evropskog bešćašća. Dnevnik Ane Frank je postao bošnjačka stvarnost. Od nas zavisi da li će taj dnevnik ikada iko pročitati. Činjenica da su dvije bošnjačke djevojčice, u jeku djetinjstva, bile prisiljene da prostranstva osmijeha, učenja i igre, zamijene bolom, krvlju i poniženjem, trebala bi obavezivati svakoga ko misli da osjeća Boga. Činjenica da su se neki roditelji u Evropi našli pred zidom šutnje, u nemogućnosti da svojoj djeci objasne život koji je na svom početku obilježen stalnim iščekivanjem kamenovanja i pljuvanja, morala bi probuditi savjest svih roditelja koji nikada ne bi željeli da se njima i njihovoj djeci dogodi isto. Ipak, sve ovo ne obavezuje nikoga, jer niko ništa ne osjeća, izuzev roditelja i djece koji su osuđeni da ne čuju eho svojih osjećaja, zatočenih u geto poniženja, i prolaznosti.
Antrfile
Posjetimo Kaćune u znak protesta i solidarnosti!
Šta bi falilo kardinalu Vinku Puljiću da je posjetio osnovnu školu u Kaćunima kod Busovače, i ušao u dvije bošnjačke kuće, u kojima se oporavljaju dvije ranjene djevojčice? Koliko bi tek porastao taj zatočeni čovječuljak! Šta bi falilo da je to učinio iko od hrvatskih uglednika? Nije ni jedan! Šta bi falilo da je ma koji bošnjački uglednik posjetio Kaćune? Reis Cerić, Tihić, Izetbegović, Filandra, Adil-beg Lagumdžija, itd, itd.? Nije ni jedan! Šta bi falilo da je ma koji muzičar otišao u Kaćune da održi koncert? Šta bi falilo da Omer Pobrić, Safet Isović, Halid Bešlić, Dino Merlin, ili Hamza Ražnjatović obiđu Kaćune? Šta bi falilo da se grupa članova Društva pisaca najavila direktoru osnovne škole u Kaćunima i kazala kako želi u znak solidarnosti i protesta održati književno veče? Umjetnici bi morali osjetiti ono što ne mogu i neće da osjete političari i njihovi estradni intelektualci. Nije kasno… Ko će drugi, ako ne mi, metnuti mehlem na duše ovih, i svih drugih, ranjenih bošnjačkih kćeri, sinova, majki i očeva.
Br. 107, 11. V 2004.