U Vojno-istražnom zatvoru u nekadašnjoj Kasarni Viktor Bubanj nije ubijen ni jedan jedini Srbin. Kako je onda moguće da srpski logoraši izmisle da je tu ubijeno 2000 Srba?! Jednostavno, oni znaju da će laž, koju niko ne demantira, nekada postati istina.
Pokušaj srpskih logoraša da na nekadašnju kasarnu Viktor Bubanj u Sarajevu, a današnje sjedište Državnog suda, postave ploču u spomen na svoje navodno stradalništvo, vrhunac je vanjske i unutarnje licemjernosti. Srpski logoraši su ceremoniju tempirali dan prije otvaranja Memorijalnog centra u Potočarima, čime su posvjedočili svoj odnos prema zločinu. Drugo, postoje desetine ličnosti u Sarajevu koje su i po službenoj, i po moralnoj liniji trebale osjetiti potrebu da progovore o Vojno-istražnom zatvoru u kasarni Viktor Bubanj kao o instituciji države koja je funkcionirala u skladu sa zakonom i pod stalnom kontrolom državnog Predsjedništva. Teško je razumjeti zašto šute, recimo, predstavnici Srpskog građanskog vijeća, kad mnogi od njih znaju da su tvrdnje srpskih logoraša bezočna laž koja je u funkciji anuliranja zločina Karadžićeve hunte. Zašto šute brojna sarajevska udruženja koja se bave promocijom multikulture, a koja su i te kako spremna da ekstremizam čeprkaju samo kod Bošnjaka? Zar nije sveta moralna i intelektualna obaveza svjedočiti pravdu i istinu?
Sukob s turskim genima
Srpski logoraši, predvođeni svesrpskim političkim establišmentom Republike Srpske, tvrde da je u kasarni Viktor Bubanj ubijeno 2000 Srba. Razmjere ove tvrdnje su jednako fantastične kao i ma koja od stotine laži paljanske propagande, poput one, recimo, da Alijini mudžahedini srpsku djecu bacaju u kaveze u zoološkom vrtu, gdje ih proždiru izgladnjeli lavovi. Istina je sljedeća: U kasarni Viktor Bubanj nije ubijen ni jedan jedini Srbin!!!
Kako je onda moguće da srpski logoraši izmisle 2000 ubistava? Odgovor spada u domen psihijatrije, jer je samo u kobinaciji ludila i zlobe moguće iz ničega izmisliti zločin. Velikosrpska propaganda je koncentrat kolektivnog srpskog ludila, koje su ugledni svjetski psihoanalitičari označili kao – transgeneracijsku traumu, uočivši da Srbi i danas žive u 1389. godini, u ambiciji da namire račune za poraz na Kosovu. Ta kolektivna iščašenost porađa sve druge distorizije psihosocijalnog ponašanja, od stavljanja ubistva muslimana na pijedestal nacionalne vrline, pa do morbidnih laganja na svakom koraku.
Srbi su, u kritičnoj masi, svjesni da ne mogu promijeniti svoje turske gene, s kojima su u zavadi, a taj dramski sukob na kraju rezultira mirenjem sa svojom ubogošću. Invalidnost srpskog kolektivnog uma dala bi se lako prevazići, ali logikom tolerancije i humanizma. Budući da je srpstvo primitivno, ono ne može doseći taj uvid za izlazak iz mentalnog ćorsokaka. Sukob s turskim genima se nastoji prevazići stalnim životom u nastavku Kosovskog boja, što je budalaština samo po sebi. Srpski život u budalaštini generira razne naopake osobenosti, a nadasve patološku potrebu za laganjem. Prisjetimo se koliko je puta u toku agresije TV Beograd slikala muslimanske žrtve srpskih zločina, a onda na sva pravoslavna zvona tvrdila kako su to nevini Srbi koje su pobili Alijini mudžahedini. Takva morbidnost svojstvena je samo zločinačkom umu, koji se po pravilu rađa iz ranjenog identiteta. Srbi su Turci, a htjeli bi da nisu, pa s kamama zaganjuju Bošnjake koji su zadržali slavensku, bjeloputu krv, te su više Slaveni, nego što su to sami Srbi. Šta se sad tu može što su turski askeri taslačili pravoslavne žene, a ostavili na miru žene onih što su prešli na islam. Dabudu se i Srbi učlanili u muslimane, pa bi danas bili Slaveni, poput plavokosih i plavookih Bošnjaka. Logično je, brate, to što Srbe razaraju turski, brkati geni. Bila je tak’a politička situacija.
Karadžićev logoraški marketing
Srpska propaganda je genetski, tradicionalno zasnovana na lažima, ali s jasnom računicom. Oni znaju da će optužba o 2000 ubijenih Srba preplaviti internet sajtove, proći kroz novine, stići na mnoge diplomatske stolove, a da tu laž niko iz Sarajeva neće demantirati. Godinama su uspijevali Svijet držati u zabludi da Sarajlije ubijaju sami sebe, jer su znali za moć propagande. Bosanci, s druge strane, imaju bogumilski feler, pa vjeruju kako će Dobro i Zlo popeglati neko odozgo. Otud je velikosrpska laž uvijek u prednosti nad bosanskom istinom.
Izmišljanje zločina u Sarajevu u interesu je globalnog projekta za BiH, po kome su svi jednako krivi za rat. Ubjedljivi debalans između žrtava i zločinaca nemoguće je poravnati istinoljubljem. Mnogi će jedva dočekati da Srebrenica, Markale, Kapija, Luka ili Keraterm dobiju ma kakvu protutežu na klackalici uravnilovke.
Zdravom logikom, pak, lako je utvrditi da srpski logoraši morbidno lažu. I to uoči otvaranja Memorijalnog centra u Potočarima. Uz sve logoraše svijeta ide maksima da – zločin nema naciju, pa bi bilo logično očekivati da se i srpski logoraši nepolitički i anacionalno odnose prema svakom počinjenom zlu. Naprotiv, oni su odlučili svojim navodnim patnjama minimiziraju zločin u Srebrenici. Time su se stavili na stranu velikosrpskog zločina nad 10.000 Srebreničana. Time su, zapravo, sebe deložirali iz svjetske porodice logoraša. …Ako su tu, uopće, ikada i bili.
Sućut za izmišljenje žrtve
Srpski logoraši prije liče na glumce u predstavi Događanje naroda, nego na ljude koji su prošli kroz logore. Vidi se to po jeftinim trikovima. Recimo, svoju spomen-ploču su prekrili državnom bh. zastavom, da k’o fol iskažu svoju privrženost bh. državi, a sve drugo što su počinili je transparentna podrška idejama Radovana Karadžića. Dalje, svesrpski političari koji su bili nazočni pred bivšom kasarnom Viktor Bubanj, svoj su odlazak u Srebrenicu uslovili dolaskom bošnjačkih funkcionera na ceremoniju postavljanja tzv. spomen-ploče. Paravac je žalosno ustvrdio da je – propala još jedna prilika za pomirenje, koje bi se dogodilo ako bi Sulejman Tihić došao da se pokloni izmišljenim srpskim žrtvama izmišljenog zločina, i ako bi Paravac otišao u Srebrenicu da se pokloni stvarnim žrtvama stvarnog zločina. Sudeći po demokratskoj i multikulturalnoj tišini koja se nadvila nad ovu ponudu, biće da se i Krug 99, Fincijeva Komisija istine i pomirenja i razni vrli intelektualci slažu sa mogućnošću pomirenja u stilu: Neka se Bošnjaci pokaju zbog izmišljenih zločina, pa će se i Srbi pokajati za stvarne zločine.
Svesrpsku jeftinu laž o 2000 ubijenih najlakše je utvrditi činjenicom da javnosti nije predstavljeno ni jedno jedino ime ni jedne jedine žrtve. Kad znaju ovoliku halabuku napraviti oko nepostojećih zločina, zamislite koliku bi gužvu pravili kad bi imali podatke o makar jednom Srbinu koji je navodno ubijen u kasarni Viktor Bubanj?!
Tekst na njihovoj ploči je, što bi narod rekao, okruglo pa na ćoše, a da imaju imena žrtava, logično, ta imena bi se našla umjesto teksta koji ništa ne znači. Dalje, ako već tvrde da je tu ubijeno 2000 Srba, pa valjda taj podatak baziraju na nekoj evidenciji. Trebalo bi ih zamoliti da javnosti predoče makar deseti dio imena sa svog nepostojećeg spiska, uz obećanje da će građani Sarajeva podići tu ploču, u uvjerenju da je svaki zločin samo zločin. Dakako, to se neće dogoditi, jer je riječ o morbidnoj laži, jer je priča o 2000 ubijenih samo jedna od bezbroj velikosrpskih izmišljotina, i ništa više.
Izvještaji Državne komisije
Velikosrpska laž nam je prešla u naviku, pa se oko nje plaho i ne ibretimo. Međutim, ibretimo se oko hipokrizije mnogih institucija i pojedinaca u Sarajevu koji su morali reagirati na posljednju epizodu velikosrpske agresije na istinu.
Odluka o obrazovanju Državne komisije za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika TO i Policije donesena je od strane državnog Predsjedništva 17. juna 1992. godine. U tekstu Odluke su u naredbodavnoj formi propisani visoko humani i civilizacijski normativi postupanja sa osobama koje su lišene slobode. Komisija je mogla samoincijativno, ili na prijedlog građana, reagirati i istražiti sporne slučajeve. Komisija je sačinila mnoštvo izvještaja, koje je razmatralo Predsjedništvo RBiH, a između ostalog tretirala je i Vojno-istražni zatvor u Kasarni Viktor Bubanj. Do ovih izvještaja se i danas može doći, a njihovu vjerodostojnost bi svojim izjavama mogli potvrditi članovi Komisije, sve sami ugledni i pristojni ljudi.
Među brojnim izvorima koji svjedoče da se u Kasarni Viktor Bubanj nisu događali nikakvi zločini, već da je to bio regularan vojno-istražni zatvor, za sve, pa i za Srbe koji su se ogriješili o zakon, može se uzeti i tekst u Oslobođenju, od 5. avgusta 1992., pod naslovom Državna komisija u vojnom zatvoru, gdje je objavljeno da su članovi Komisije otišli provjeriti glasine o postojanju tzv. logora za Srbe, i da su se uvjerili u evidenciju zatvorenika, u korektno ponašanje osoblja, i sl. Utvrđeno je da zatvorenici čak nemaju ni radnu obavezu, po čemu im je bilo bolje i sigurnije nego građanima Sarajeva. Zatvorenici su se, zapisano je, jedino žalili na manjak hrane, ali su iskazali razumijevanje, jer su dijelili sudbinu građana Sarajeva koje je agresor, pored svega, iznurivao i glađu. Kako je primijetio Alija Čabrić, koji je u vrijeme agresije radio u kasarni – bolje su živjeli zatvorenici nego civili. – Njima je Crveni križ redovno donosio konzerve s mesom, dok su građani Sarajeva skapavali od gladi – kaže Čabrić, koji potvrđuje da je sastav zatvorenika bio multietnički. To tvrdi i general Nedžad Ajnadžić koji kaže da je – u zatvoru uvijek bilo više Bošnjaka nego Srba.
Viza za laž
Na kraju, opet dolazimo da stare priče – da u Sarajevu ne postoji institucija koja bi pratila, analizirala i reagirala na sve pojave koje su usmjerene kao preoblikovanju istine o genocidnoj agresiji na RBiH. Ipak, moglo se očekivati da će neki pojedinci, koji znaju istinu o razlikama između Sarajeva i Pala, osjetiti moralnu ili patriotsku potrebu da reagiraju. Na žalost, naša je šutnja dala licencu novoj velikosrpskoj laži. Nemojmo se čuditi ako laž o 2000 ubijenih Srba u Kasarni Viktor Bubanj uskoro postane istina. Samim tim što naspram te laži nije podastrto stotine dokumenata i argumenata koji svjedoče da su u Sarajevu i Srbi, kao i Hrvati, Bošnjaci, Jevreji i ostali – jedino bili žrtve Radovana Karadžića i njegovih monstruma s brda.
Antrfile 1
Članovi Državne komisije
U Državnu komisiju za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika TO i Policije imenovani su: Miodrag Simović, predsjednik, Ranko Nikolić, Šahbaz Džihanović, Sead Dautbašić, Martin Raguž, Zdravko Knežević, Jusuf Pušina, Žarko Bulić i Ekrem Galijatović, od kojih su svi bili predstavnici državnih institucija iz oblasti pravosuđa.
Antrfile 2
Jadna majko svoja
Tekst tzv. spomen ploče koja je trebala biti postavljena na kompleks Državnog suda glasi: Na lokaciji kasarne Viktor Bubanj u toku rata 1992-1995 bio je uspostavljen logor smrti za Srbe. Blizu dvije hiljade srpskih civila je mučeno, zlostavljano ili ubijeno. Njihove žrtve i stradanja moraju svima biti opomena za budućnost.
Br. 92, 14. X 2003.