Iako je prosječan pisac, Ivan Lovrenović je proglašen – najmarkatnijom intelektualnom figurom u povijesti Bosne. Šta je to što nagoni bosanske intelektualce da izmišljaju veličine tamo gdje ih nema, i da ne vide veličine tamo gdje ih ima? Ivan Lovrenović je odveć prestao biti Ivan Lovrenović, i postao psihosociološki problem koji upozorava na komplekse sarajevske čaršije. Pokušali smo odgonetnuti tu šupljinu između realnog i izmišljenog Ivana Lovrenovića.
Ivana Lovrenovića treba spašavat od onih koji ga brane! Prave cirkuz od hinzana. Do takvog su neukusa bijesom nafilovali njegovu izmišljenu veličinu da će sad svijet početi propitivati šta je taj toliki genije sve napisao, čime nas je sve toliko zadužio. Izdinstan je utisak da se u Bosni poslije Ive Andrića nije rodio znamenitiji pisac. Brada-filozof Boro Kontić kaže da Lovrenović – u književnom i javnom angažmanu predstavlja dva velika imena sa ovih prostora: Andrića i Krležu. Malo je rijet! Lovrenović nije beznačajan pisac, ali njegovo ravnanje sa Andrićem i Krležom je isto što i ravnanje nekog fudbalera FK Rijeka iz Šerića pored Živinica sa Asimom Ferhatovićem.
Brade i filozofi
Lovrenović je već godinama isfabricirana intelektualna i patriotska ikona Sarajeva. To pravljenje Krleže&Andrića od jednog pristojnog pisca, ne samo da je nepristojno, već je i svojevrstan psihosociološki problem. Šta je to što nagoni bosanske intelektualce da izmišljaju veličine tamo gdje ih nema, i da ne vide veličine tamo gdje ih ima? Odakle taj provincijalni kompleks? U Sarajevu ima mnogo bošnjačkih pisaca čije je djelo značajnije od Lovrenovićevog, ali oni nikad neće biti predmet interesovanja brada i filozofa poput Bore Kontića.
Lovrenović je mogao rahat ikonisati do kraja života. Nije mu trebala mobilizacija podanika. Pogotovo ne ovako bučna, nasilna, neutemeljena. Kao reakciju na to siledžijstvo, Lovrenović će dobiti interesovanje javnosti za njegovu andrićevsku&krležijansku veličinu. Kad priđemo tom Ivanu Andriću & Krleži Lovrenoviću, spoznat ćemo da ovaj najveći živući bh. pisac ima samo jedan roman, samo jednu knjižicu pjesama, nekoliko knjiga eseja, u kojima su spabirčeni novinski tesktovi, i – to je sve. Takvih i tolikih opusa u Sarajevu ima makar stotinu. Ta realistička demistifikacija Ivana Lovrenovića prvi je rezultat reakcije koja je izazvana cirkuzantskim napumpavanjem ovog vrijednog, ali u bosanskim mjerama, prosječnog pisca.
Lovrenović za to ima biti zahvalan sudionicima Sarajevskih dana poezije koji su složno, k’o Titova Armija, ustali da svojim tijelima brane Krležu&Andrića pred naletom povampirenih fašista. Titu je spasio cuko, pa zašto ne bi i oni Ivana. Kako to gordo zvuči: Odbrana Ivana Lovrenovića! Odbrana Muje Mujagića nikad ne može imati taj ars aevi multyculty eho! Jer, Mujo je Mujo. Halfovi i bekovi se osjećaju ponosni! Ushićeni! Gore im obrazi, plamte oči, drug do druga, partizanka Mara, poruke skrivene u djevojačkim pletenicama, Boško Buha, Mirko, pazi letak… – sve se sabralo, kao nekad, u filmovima gdje Ljubiša Samardžić šmajserom pobije stotinu zlotvora. Štab historije je knjižara Baybook, gdje se skupljaju brade i filozofi. Tu će uskoro na krilima pobjede niknuti mermerna ploča na kojoj će pisati: Ovdje je dogovorena odbrana Ivana Lovrenovića. Toliki je to koncentrat historije, kao da je riječ o paradajzu iz tube.
Svenarodna promocija svete krave
Cirkuz se širi. Niču šatre, k’o buhe na herojski poginulom Titinom psu. Pojavila se i peticija koja je naslovljena kao: Solidarnost građana s Ivanom Lovrenovićem. Narod se digao! I staro i mlado! I seljak, i veseljak, i kiseljak! Rektori, traktori, multikultivatori! Oni su Otpisani, proizvodnja RTV Beograd 1975.; Boris Tihi – igrao ga Voja Brajević. Zdravko Grebo Prle – igrao ga Dragan Nikolić. Prof. dr Funfo Kotromanić – igrao ga Pavle Vujsić.
Elita se ovjekovječila. Ova šatrovačka bratija je nanijela najveću štetu Lovrenoviću! Zašto? Pa nazvali su ga – najmarkantnijom intelektualnom figurom u Bosni i Hercegovini! Otkad se Bosna Bosnom imentuje. Kulin Ban je konačno sjeban. Oni uopće nisu svjesni šta su rekli! U obrazloženju svog proglašenja Ivana Lovrenovića za svetu intelektualnu kravu, kazali su da – traje nacionalistička hajka u kojoj je Lovrenović izložen blasfemijama (Halo! Blasfemija je vrijeđanje svetinja, op.a.) i gadostima, šovinističkim napadima razdraženih nacionalističkih jurišnika i ultradesnih centara političke moći.
Za otvaranje procesa demistifikacije najmarkantnije intelektualne figure Lovrenović ima zahvaliti i svom prijatelju Rusmiru Mahmutćehajiću koji je ofrlje otkrio da je – napad na Lovrenovića sramota i mrlja na bošnjačkom narodu. Toliki je to zločin! Cijeli se bošnjački narod udružio da napadne Lovrenovića, pa je sad umrljan i usramoćen. Mahmutćehajića valja upitati – a na kojem je narodu ostala sramota i mrlja zbog Lovrenovićevog vrijeđanja 21 bh. pisca, koje je nazvao – vjerskim zanesenjacima, šovinistima i nacionalistima? Zar i Hrvati, po istim aršinima, nisu 21 puta više umrljani i usramoćeni? Nisu. Jer kad Lovrenović blati Bošnjake to je antiterorizam i multikultura, a kad se kaže jedna kritička rečenica o Lovrenoviću, to je sramota i mrlja na svim Bošnjacima. Forum Bosna bi konačno morao otvoriti hemijsku čistionicu za svojom krvlju umrljane Bošnjake.
Istina je neporeciva da se Ivan Lovrenović nikada nije očitovao kao pripadnik nacionalističkog kruga. Istina je i da se njegovo bosanstvo gradi na obrascu Kruga 99, po kome su SDS, HDZ i SDA jedno te isto, po kome su ARBiH, HVO i VRS jedno te isto, po kome su Izetbegović, Boban i Karadžić jedno te isto. To su oni koji nikad ARBiH neće priznati antifašistička djela i koji će svjetsku antiislamsku histeriju iskoristiti da kroz satanizaciju Bošnjaka agresiju na RBiH pretvore u građanski rat. To nije bosanstvo! Da ne bismo uprazno donosili zaključke, prelistat ćemo nekoliko, baš nasumice ubodenih, Lovrenovićevih tekstova.
Nepodnošljivo ružno Sarajevo
U tekstu Sarajevo, na visoku gledu (Dani, 2. V 2003.) Lovrenović piše o pomuslimanjenju Sarajeva. Samo bi kršćanskom paranoiku mogao zasmetati sljedeće svakodnevlje: Možete vidjeti kako na tom autobusnom stajalištu (…) upućuju glasne pozdrave lijevo i desno: selam alejkum, selam alejkum. Tko pozna smisao i značenje ovoga lijepoga, drevnog semitskog pozdrava (mir s tobom!), jasno mu je da se u opisanom ponašanju radi o njegovoj potpunoj negaciji, šejtanskom izopačenju.
Teško je povjerovati da ljudi na tom autobusnom stajalištu vrište uzvikujući selam. Prije će biti da Lovrenović smatra kako bi se selam morao nazivati sebi u njedra, kako ne bi parao osjetljive multikulturne uši. Tako je bilo u komunizmu, kad se selam nazivao u konspiraciji. Tako je trebalo biti i danas, ali se dogodilo da policijska SDP-Alijansa zglajza, možda i zbog toga što je u Maglaju zabranila upotrebu selama. Ljudi su radosni, pa je moguće da se selame srdačnije nego da im se nije dogodila dvogodišnja trauma. Ali, iskrenom Bosancu takve stvari ne bi trebale smetati. Bosanac bi to razumio.
Da je Lovrenović opsjednut sarajevskom muslimanštinom pokazuje i to što je rovario po knjizi jednog bošnjačkog pisca, ne bi li našao ikakav kompromitirajući trag. I našao je! Slijedi citat: Došavši u Mekku ugledam još zaista mnogo ljudi koji su došli sa svih strana svijeta da obave hadždž pa mi se tako ispuni dova da makar neko vrijeme svuda oko mene budu samo muslimani. Za Lovrenovića je ovo dokaz da bi bošnjačka inteligenicija htjela da se tako osjeća i u Sarajevu. Osobno, nikad ne bih poželio da me okružuju samo muslimani, ali mogu razumjeti ovakva shvaćanja, koja proizilaze iz povreda koje je kršćansko okruženje nanijelo bošnjačkom narodu. Trebao bi to razumjeti i Lovrenović. Osim toga, pa valjda i katolici hrle u Međugorje da bi se samo među katolicima osjetili nešto više katolicima nego što se osjećaju svakog dana. Vjera je ljubav, pa taj osjećaj ne bi trebao da negira toleranciju prema pobratimskim razlikama.
Lovrenović u ovom svom tekstu upravo dokazuje da u Sarajevu – drukčiji nisu poželjni. On kaže da se šarm Sarajeva pretvara u svoju suprotnost – u nepodnošljivu ružnoću i, još jednom, u izvor strepnje i straha za one koji su s druge strane. Iz ovog se može pročitati da Lovrenović svaki muslimanski grad smatra napodnošljivo ružnim, iako Sarajevo nije, niti će biti to čega se on plaši. Bilo bi bosanski korektno da je progovorio i koju riječ o Banjoj Luci i zapadnom Mostaru, makar da pokaže kako je za njega svaka bosanska separatnost nepodnošljivo ružna.
Ali, haman je ružna samo ta, izmišljena, sarajevska. Dalje, manirom paranoika, Lovrenović piše kako je takvo, nepodnošljivo ružno Sarajevo – još jednom (!), izvor strepnje i straha… Pa zar je Sarajevo ikada bilo bilo izvor strepnje i straha za nebošnjake?!
Srbi i Hrvati su u Sarajevu jedino mogli imati subjektivni, a ne objektivni strah, zbog srpskih i hrvatskih zločina nad Bošnjacima. Možda su mogli misliti da će Bošnjaci uzvratiti istom mjerom. U Sarajevu nije bilo odmazde, a onaj jedan jedini pokušaj, sankcioniran je u temelju odlučnom akcijom Armije i Policije. O kakvom to izvoru strepnje i straha Lovrenović govori? Zašto izmišlja nešto čemu nema traga? Sarajevo nije ni Foča, ni Čapljina! Zašto pokušava dobrotu ovog grada metnuti u istu ravan sa okupiranim gradovima koji su istinski, dokazani, stalni izvor straha i strepnje za drukčije?
Zašto nas kleveće Ivan Lovrenović?!! Umjesto da pozitivnim primjerom Sarajeva razara apartheide u Višegradu ili Stocu, Lovrenović pokušava satanizacijom Sarajeva učvrstiti velikosrpske i velikohrvatske bastione zla i ništavila!
Presudio i Šerijatu
U jednom drugom tekstu, Suživot pod dominacijom (Dani, 1. IV 2003.), Lovrenović je takođe iskazao svoju islamofobiju. On odgovara na reakciju g-đe Mensure Musabegović koja je u nekom njegovom tekstu prepoznala blasfemiju islama, pa kaže: Nema, draga gospođo, toga šerijata pod kapom nebeskom (…) koji bi mogao usrećiti ikoji narod, ikojeg pojedinca komu je nametnut kao dominacija.
Za Lovrenovića, Šerijat je nesreća, a ako je Šerijat nesreća, onda je i islam nesreća, jer je to jedno. Valjda i u katoličanstvu postoje nekakva pravila, koja dominiraju, pa Lovrenović ne smatra da ta pravila unesrećuju narod. Lovrenović je začuđen što g-đa Musabegović ne vidi tu nesreću, te kaže da ona – očevidno nije tek individualni, tek sporadičan slučaj, to je nešto zbog čega se može osjetiti studen oko srca. Eto, sav bošnjački narod naoštrio makaze i samo čeka da osuneti Lovrenovića, da mu ime predjene u Ibro i da ga zarobi Šerijatom!
Studen oko srca se može osjetiti kad se ide preko Romanije, ili kroz zapadnu Hercegovinu, jer tamo su oni koji ništa drugo i ne razumiju osim genocidne dominacije svojih nacističkih pravila. U Sarajevu takvog zla nema! Samo budala ili zlobnik to ne može vidjeti.
I u drugim svojim tekstovima Lovrenović je izučavao islamsku opasnost. Kao što je Krug 99 optužio reisa Cerića da je kriv što je Muamer Topalović počinio zločin nad porodicom Anđelić u Kostajnici, tako je i Ivan Lovrenović, u tekstu S Bogom oružje (Feral, 4. I 2003.) odbacio reisovu osudu zločina, kao nedovoljnu: – Je li dovoljno reći: to je protiv islama, i time problem asaktirati, a ustvari samo ga izbaciti iz ruku kao žeravicu?(…) Zgodno zvuči: zločin u ime vjere je zločin protiv vjere, ali, ozbiljno govoreći, to nije ništa više od ovještaloga sofizma (sofizam – lukavo lažan zaključak, op.a.) – piše Lovrenović.
Do vraga, šta je reis još mogao učiniti?! Mogao je jedino otići u Kostajnicu i upucati se, u znak solidarnosti sa ubijenim, u znak priznanja svoje odgovornosti za zločin s kojim nema nikakve veze! Dokle ide ta pomama da se u Bošnjaka kolektivizira svaka individualna krivica, a da se u Srba i Hrvata individualizira i danas vitalna kolektivna krivica!
U tekstu Proključali šovinizam (Feral, 28. IX 2003.), u kome uistinu valjano secira Ivanićev nacionalizam, Lovrenović ironizira medijski tretman miniranja džamije u Ključu. Za njega je sporan naslov iz Dnevnog avaza koji glasi: Džamija u Ključu je srušena jer je simbol Bosne i Bošnjaka. – Ovakvih naslova bilo je mnogo i u mnogim varijacijama – kaže on. Pa šta? Kako drukčije nasloviti takav događaj? Kao što je općepoznato da Zemlja hoda oko Sunca, tako je općepoznato da su sve džamije u BiH rušene jer su simbol Bosne i Bošnjaka. Lovrenoviću očito smeta što se i ovdje ne može sprovesti uravnilovka, u stilu: u Bosni nisu rušene samo džamije, već su jednako rušene i crkve i džamije. To je zaključak njegovog teksta, jer veli kako – male lokalne zajednice, bošnjačko-muslimanske, hrvatske, srpske, imaju problem opstanka izražen na isti način.
To naprosto nije istina! Perspektive opstanka Srba i Hrvata ničim se ne mogu dovoditi u vezu sa uzrocima bošnjačkog nestanka, koji se očituju u blokadi Aneksa 7, i u Trebinju, i u Tomislavgradu, u zastrašivanju, u svekolikoj segregaciji, od zdravstvene zaštite, do obrazovanja. Uporedite Jovanov ili Ivanov status u Sarajevu, Tuzli ili Zenici, sa statusom nekog Rusmira ili Munira u Prijedoru ili Livnu, i – sve će vam biti jasno. Iskreni Bosanac bi afirmacijom svog jednakopravnog statusa u Sarajevu, rušio srpske i hrvatske apartheide u Prijedoru ili Čapljini.
Postoje brojni primjeri iz kojih se vidi da Lovrenović zastupa ideju jednake krivice, što je bio i ostao temeljni plaćenićki cilj kvlisniškog SDP-a i ideoloških pipaka Kruga 99. Vidi se to i po Lovrenovićevom odnosu prema Alibabiću, njegovom saradniku iz Mahmutćehajićevog Foruma Bosna, velikohrvatskom plaćenom agentu i prvom čovjeku projekta satanizacije Bošnjaka. U tekstu Zimzelena transverzala (Feral, 2. IX 2002.) Lovrenović piše o Alibabićevoj smjeni s funkcije direktora FOSS-a. On kritikuje Ešdauna zbog navodne pogodbe sa Izetbegovićem – koji je od njega tražio Alibabićevu glavu – te kaže da je Ešdaun imao – veoma tanko obrazloženje. Uostalom pobratimstvo velikohrvatskih agenata i plaćenika je odveć općepoznata stvar, pa Lovrenovićev stav o Alibabiću više i nije tako interesantan.
Antiustaški ustašluci
Cijela je halabuka oko Lovrenovića buknula jer se neko usudio da posumnja u Lovrenovićevo političko bosanstvo. Sudeći po horskoj reakciji u i oko Kruga 99, Lovrenovićevo bosanstvo je sveta vertikala društvenih ambicija. Patriotizam, doduše, niko ne smije spomenuti. Kako to bosanstvo izgleda, vidjeli smo maločas u krokiju ovih nekoliko Lovrenovićevih tekstova. U najkraćem, ako bošnjački narod dobije dangu jednake krivice, ako se agresija pretvori u građanski rat, ako se poravnaju ARBiH, HVO i VRS, onda će biti uništena kičma Bosne, a time i sve pretpostavke za reafirmaciju bosanstva.
Lovrenović i oni koji ga podržavaju marljivo rade na projektu ravnanja krivice, što lobistički i finansijski podržavaju Beograd, Zagreb i međunarodna zajednica, pretvarajući u trajnu realnost genocidnost Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma. Ivan Lovrenović živi od tog projekta, kao kolumnista novina koje se finansiraju iz istog, antibosanskog izvora. Zato je on plaćenik zbratimljenog velikosrpskog i velikohrvatskog projekta.
No, ne treba zaboraviti da je Ivan Lovrenović imao šansu da bude prvi bosanski Hrvat Franje Tuđmana. On je to odbio. O tome je svojedobno govorio u intervjuu Globusu. Ne bi se reklo da je njegovo odbijanje proisteklo iz otpora prema ideji tzv. velike Hrvatske, koliko iz otpora prema totalitarnoj, primitivnoj prirodi Tuđmanovog režima. Kao i svaki član obitelji Mladih Muslimana, koji su SDA držali kao svoju ćaćevinu, tako je i Lovrenović imao porodični background koji mu je širom otvarao vrata neoustaškog tuđmanovskog establišmenta.
Lovrenovićev otac je bio, kažu ljudi, visoki dužnosnik u Pavelićevoj NDH. Priča se da je lično Ante Pavelić po njega poslao avion da ga izvuče iz okruženja, pred naletom partizanskih oslobodilaca. Tada mu se gubi svaki trag, a prema nekim glasinama, život je skončao u Latinskoj Americi, kao i brojni ustaški emigranti. Lovrenović je odrastao bez oca, pod stalnom prismotrom Udbe. U njemu se lomio otpor prema pripisanoj mu krivici za očevo ustaštvo, što je dokazivao transparentnom religioznošću, i potreba da nadraste ustašku etiketu.
Mrkonjićani se sjećaju kako je mladi Lovrenović, kao srednjoškolac, pa kao zagrebački student, redovno odlazio u crkvu, i mimohodio u onim crkvenim kolonama. S početka 60-tih takvo se vjerništvo smatralo otpadništvom od društvenih pravila. Dok su ostala djeca slavila Tita i Partiju, išla na radne akcije, uživala u partizanskim filmovima, Lovrenović je ganjao crkvu. U jednom je momentu zaglavio i zatvora, jer se u nekoj novini koju je uređivao, na partizanskoj kapi, potkralo slovo U. Lovrenović ne krije da je bio zatvoren pod optužbom da je ustaša, po članu 119 – djelatnost protiv naroda i države. U intervjuu Danima (18. IV 2003.), na pitanje kako je dopao zatvora, on kaže: Kao ustaša, naravno. (…) Iskustvo u banjalučkom zatvoru, s perspektivom političkog kažnjenika, dublje je i važnije od svih mojih drugih negativnih iskustava.
Neko će, nakon svega, kazati da ga Udba ne bi zalud zatvorila da nije pronašla makar neki dokaz o njegovom navodnom ustaštvu. Iz perspektive odbijene Tuđmanove ponude, ne bi se reklo da je Lovrenović blizak ideologiji svog oca. Lovrenović je, dakle, imao bolje pozicije od sportskog novinara Stjepana Kljuića, ili jugoslovenskog oficira Ante Jelavića, da bude politički, HDZ-ovski vođa bosanskih Hrvata. On na to nije pristao. I to treba poštovati.
Bilo bi pogrešno Lovrenovića dovoditi u vezu sa ustaštvom, sa tuđmanizmom, sa herceg-bosanskim separatizmom. Ali, pogrešno ga je i častiti bosanskim patriotizmom. Bosna je danas tragično puna prevara, lažnih vlasnika multikulture i demokratije, hegemonističkih plaćenika preobučenih u kostime bosanske budućnosti, Bosni je danas prijeko potrebna intelektualna metla, kakvu svojim stvaralačkim bićem nosi i Ivan Lovrenović. Bosanski patriotizam je kuća čija će vrata zauvijek ostati otvorena za Ivana Lovrenovića.
Antrfile
Lovrenović je 21 bh. pisca nazvao stokom, glupacima, karijeristima, nacionalistima, stranačkim pionima, vjerskim fanaticima
Lovrenović je jedno vrijeme bio opsjednut temom Pogorelice, jer nikako nije mogao prekabuliti što je 21 bh. pisac potpisao otvoreno pismo za obustavljanje ovog montiranog procesa.
U uvodniku Dana (14. III 2003.) on piše: Bošnjacima je netko strašno nacionalnosvjestan uspio podvaliti motiv Pogorelice kao motiv po važnosti ravan malne samom Sudnjem Danu. U javnosti je, naravno, uslijedila podjela, jer na tu slanu ruku ne hrle tako lako baš svi. Valja primijetiti da na slanu ruku hrli samo stoka, što će reći da Lovrenović kolege pisce smatra stokom.
U tekstu Književnost služenje i savjest (Dani, 7. III 2003.) on za kolege pisce kaže da su – služnici vlastite ograničenosti, konformizma, karijere, nacionalne stvari, određene političke garniture, naglo pronađenoga etničkog identiteta i vjerskog zanosa. Dakle, glupaci, karijeristi, nacionalisti, stranački pioni, vjerski fanatici.
U istom tekstu on vrijeđa i književnu asocijaciju: Društvo pisaca suštinski nije se promijenilo od onih starih vremena, u kojima je osnovano, i postojalo, prvenstveno da bi se lizalo s vladajućim političko-ideološkim diskursom. (…) Prisustvujemo ponovnom vraćanju toga glasa na javnu scenu, u javni diskurs, u verziji maločaršijskoj, etnonacionalističkoj. Kao da se rađa i neka obnovljena vrsta političkih, etno-partijskih književnika-komesara.
Očito je da su Lovrenovićeve uvrede 21 bh. pisca daleko teže nego jedna rečenica koja je izazvala cijelu gužvu, a u kojoj je Lovrenović doveden u vezu sa projektima koje finansiraju velika Srbija i velika Hrvatska.
Walter, Br. 84, 25. VI 2003.