Ravno prije deset godina Islamska zajednica je našeg kolumnistu proglasila ČETNIKOM i NEPRIJATELJEM MUSLIMANSOG NARODA. Deset godina poslije, Preporod, glasilo Islamske zajednice, u nastavcima blati Fatmira Alispahića kao najvećeg neprijatelja islama, te za njega traži kaznu kao u islamskim zemljama. Šta je pozadina ovog sukoba?
Bog mi je svjedok da ne želim konflikt s Islamskom zajednicom. Svjedoci su i moji prijatelji kojima sam kazao da neću reagirati na klevetničke rafale iz Preporoda, glasila Islamske zajednice. Moja satisfakcija je bilo uvjerenje da autori tih kleveta, u suštini, znaju da čine prljav posao; da osjećaju zlu krv u svojoj pomami da okaljaju i ponize moje ime. Uzdao sam se da će se u mojoj šutnji, i praštanju, prepoznati viši interes; bio sam spreman otrpjeti uvredu, odšutati laž, kako bismo zaštitili Islamsku zajednicu od otvaranja sramnog nasljeđa njene ideološke prošlosti. Konflikta se nisam plašio, ali sam ga smatrao štetnim, ne po mene, već po Bošnjake; konflikt sam izbjegavao, svjestan da njime gubi samo Islamska zajednica. Ramazan je bio motiv više da se suzdržimo od svojih ovozemaljština, kako bismo odricanjem od strasti činili za dobrobit naših zajedničkih interesa. Ova moja uvjerenja su, očito je, shvaćena kao strah, povlačenje, ustuknuće… Na moju šutnju, i praštanje, oni su uzvraćali brutalnijim nasrtajima na moju ličnost. Postao sam glavni neprijatelj islama, jedina ličnost kojom se u nastavcima bave urednici i kolumnisti Preporoda. Njihova je zasluga to što ću sada reći ono što sam htio prećutati.
Zlideologija redukcionizma
Bio sam neprijatno iznenađen kada sam u Preporodu od 1. oktobra 2002. pročitao kolumnu glavnog tuzlanskog imama Amira Karića, u kojoj se ovaj moj srdačni poznanik klevetnički obrušava na moju ličnost. Čime sam to zaslužio? Time što sam bio PRVA ŽRTVA Lagumdžijinog policijskog režima, kada je u februaru 2001., u glasilu SDP-a, objavljena moja privatna e-mail pošta, kao dokaz da zagovaram otpor SDP-ovskoj satanizaciji Bošnjaka? (Svi su se zavukli u podrume dok se na mene obrušavala lavina opasnih gluposti, kakva je i ona da sam – vođa islamske revolucije i komandand vehabija.) Time što sam u posljednje dvije godine održao oko 50 tribina Bošnjačkog dijaloga, u svim krajevima BiH, od Stoca do Goražda, putujući od svoje volje i od svojih para? Ili, time što sam u posljednje dvije godine napisao oko 300 tekstova u kojima sam tematizirao zlu prirodu Lagumdžijine antibošnjačke vladavine? Time što sam prvi autor koji je pravim imenima nazvao američki antiislamski fašizam, državni teror nad tzv. Alžirskom grupom ili manifestaciju policijske države u slučaju Pogorelica? Nemam razloga za lažnu skromnost, pa ću slobodno ponoviti ono što su mi mnogi rekli – da sam jedan od najzaslužnijih autora za profiliranje bošnjačkog stava da je izborni poraz Zlatka Lagumdžije bitan za opstanak Bošnjaka. Ne postoji moralna ili materijalna mjera koja je dostatna da pokrije energiju koju sam uložio, i odmazde koje sam otrpio – za oktobarski cilj. Taj cilj nije bio pobjeda SDA, već rušenje izdajničkog, lagumdžijskog SDP-a. To je već stvar privatne priče. No, blaćenje moje ličnost od strane glasnogovornika Islamske zajednice je stvar javnosti. Otud nemam pravo odšutjeti na pojavu da moju patriotsku podobnost seciraju osobe koje su u kukavičkom saburu proživjele dvogodišnji karavakat, gledajući iz skoloništa čija će pući, i kome će se prikloniti, jal švabama, jal partizanima.
Napad mog srdačnog poznanika, efendije Amira Karića, dogodio se baš u dane kada sam završavao seriju tribina Bošnjačkog dijaloga (Tešanj, Jablanica, Bihać, Sanski Most, Stolac, Maglaj, Banovići, Visoko, Mostar, Konjic), svojevrsnu nadstranačku predizbornu turneju na koju sam krenuo ne bi li pomogao u rušenju Lagumdžijine boljševičke vladavine. I, dok sam tako sam klaparao po bosanskim noćima i drumovima, odnekle je došao magični mig: udri murtatina! takav ne smije imati nikakvih zasluga! sve što je učinio za bošnjačku stvar mora biti unakaženo! Mi, koji smo gnjecavo tijesto, mi, koji smo kukavice, lafinaši, pobjegulje, mi, koji hronično virimo iz mišijih rupa, i koji se vazda priklanjamo jačem, jer nismo sposobni ni za šta nego da budemo donji, jadni, snishodljivi, mi koji smo beskičmena kičma bošnjačkog naroda, a koje(g) ima sve manje i manje – pa mi smo autori oktobarske pobjede! Tijesan je lift za historiju, tijesan je minder, i otud treba izbaciti sve nevjernike, ali i nepodobne vjernike. A pogotovo one kojima je do mindera stalo koliko do lanjskog snijega. Dakle, mislim da je napad Preporoda na mene uzrokovan oktobarskom pobjedom onih koji su u našem stradalništvu vladali deset najtežih godina, a koji su opet olako došli do vlasti, jer je njihov izborni rezultat stvar bošnjačkog inata, a ne vjere u ispravnost izbora kriminalne, nereformirane, i od raznog zla neočišćene SDA. Napad je otpočeo kad je postalo jasno da će Lagumdžija biti oboren demokratskom voljom bošnjačkog biračkog tijela, za čiju sam profilaciju uložio hiljade sati svoga slobodnog vremena. Da je bilo drukčije, da su nam za vratom ostali Lagumdžija i Munja, pustio bi Preporod na miru F.A. da zalijepi na prvoj krivini, jakako, kao šehid. A pošto Preporod zna da ja nisam čovjek od mindera, da SDA i Aliju Izetbegovića doživljavam kao bošnjačke povijesne nakarade, i nesreće, da nisam protiv SDP-Alijanse pisao kako bi se na vlast vratila katastrofalna SDA, već kako bismo od dva moguća zla imali ono, trunku manje, itd. – krenulo se u satanizaciju moje ličnosti, s ciljem da se ocrni kredibilitet moje bošnjačke riječi. A zašto? Pa zato što već postoji formirano povjerenje velikog dijela bošnjačke javnosti u to što napišem, a to povjerenje je kovano u opasno i opako vrijeme, kad se nije moglo pretpostaviti – koliko će koštati istina. Uostalom, u ovom što govorim uvjeravao sam se na tribinama Bošnjačkog dijaloga, recimo, u Maglaju, gdje je na moj nadstranački javni skup došlo više ljudi nego i jednoj stranci ili kandidatu. Feudalci iz Islamske zajednice su s pravom tu pojavu prepoznali kao opasnost, jer su u srednjem vijeku naučili da se samo njima vjeruje, a da se svi drugi kojima bi se moglo vjerovati – spaljuju na lomačama. O imperativu dijaloga, o imperativu zaštite i afirmacije Bošnjaka koji su nešto učinili za Bošnjake, o svim drugim imperativima koji tvore zrelu i djelatnu naciju – ovdje ne vrijedi govoriti. Sudeći po napisima Preporoda, Islamska zajednica je isprepadana mogućnošću jačanja bošnjačkog fronta, kojeg nema na strogim vjerskim kriterijima, te i dalje istrajava na redardaciji bošnjačke snage, tako što redukcionizam uzima kao mjeru opstojnosti. No, vratimo se u priču.
Beščasna prošlost
Efendija Karić je u Preporodu od 1. oktobra 2002., u tekstu pod naslovom Relativiziranje ili igra eutanazije, bukvalno izmislio da sam u ovom listu – pisao o Islamskoj zajednici u Tuzli i ljudima koji su je predstavljali u posljednjih nekoliko godina, posebno ratnih, kao o klero-fašističkoj organizaciji. Karić je usput komentirao i jedan moj tekst iz Ljiljana, navodeći kao opskurnu moju tezu, zlonamjerno istrgnutu iz konteksta – da samo manji broj Bošnjaka pripada islamu i da osjećaju da je on uzrok njihovih nevolja. Razaznao sam Karićevu zlu, montažersku namjeru. Tendencija klerofašizacije bošnjačkog bića jeste pominjanja u jednom mom tekstu u Oslobođenju, u kolumni Diwanhana, ali ni nikada poslije nisam nigdje napisao da je – Islamska zajednica klerofašistička organizacija.
Imao sam tri mogućnost: ili prećutati, ili ponovo otvoriti dokaze o sudjelovanju nekih budalaša iz Islamske zajednice u tendencijama klerofašizacije Bošnjaka, ili – tražiti objašnjenje. Listu Preporod sam uputio kratko reagiranje, u kome stoji: Molim Amira Karića da javno obznani broj, datum, stranicu, naslov teksta, te citat gdje se, kako on sa sigurnošću tvrdi, nalazi ta zlomisao da je – Islamska zajednica klerofašistička organizacija. Molim Amira Karića da bude konkretan u iznošenju dokaza za svoju tvrdnju, kao što je bio konkretan u tvrdnji.
Jakako, Amir Karić nije iznio konkretne dokaze za konkretnu tvrdnju. U Preporodu od 15. oktobra 2002. na čitavoj je stranici objavio tekst Ljudska paranoičnost, u kome je na raznim mjestima ponavljao da – nije ništa izmislio, da – nikada nikoga ne želi uvijediti, i sl. Dakle: pošten. Pa da vidimo. Karić kao argument navodi sljedeće: U tekstu nisam uopće spomenuo ime Fatmira Alispahića. Mislio je na nekog drugog?!! Ali, kako će misliti na nekog drugog, kad dokazuje, piše, da je mislio na Fatmira? Napose, napisao je – tuzlanski novinar i kolumnist. Jedan je takav. Da je riječ o Fatmiru dokazuje i onaj opskurni citat iz Ljiljana. Kakve onda veze ima argument da – uopće nije spomenuo… Ili je to tek fatanje za svaku slamku?
Karić se u svom iznošenju konkretnih dokaza poziva na dva teksta, a usput kratki redakcijski komentar na njegov prvi tekst pripisuje meni, što je kukavički. Prvi tekst na koji se poziva – nije moj tekst! Drugi tekst na koji se poziva jeste moj, i objavljen je u Oslobođenju, a ne u ovom listu. U tom prvom tekstu za Karića je problematičan dio rečenice u kome stoji – suprotstavljanje klerofašističkim pojavama u Tuzli. Po njemu se – prvi dio složenice “klero” odnosi na imame. Pa makar i da je njegovo tumačenje tačno, to ne dokazuje da je F.A. u ovom listu pisao da je – IZ klerofašistička organizacija. Dakle, ovo nisu konkretni dokazi za konkretnu tvrdnju!
Drugo, navođenje mog teksta iz Oslobođenja također ne opravdava Karićevu tvrdnju da sam u ovom listu napisao da je – IZ klerofašistička organizacija. Iako nije mogao odgovoriti na moju konkretnu molbu da navede broj, datum, stranicu, naslov teksta, te citat, iako se zagubio u natezanju konstrukcija, Karić piše sljedeću rečenicu: To nije jedini slučaj da je Fatmir Alispahić predstavnicima Islamske zajednice u Tuzli lijepio etikete klerofašizma. Karić, eto, nije pronašao ni taj jedan slučaj, a opet, uporno, tvrdi da to što ne postoji nije jedini slučaj!!!
No, ja ne bježim ni od jednog svog teksta, pa ni ovog u Oslobođenju, koji je navodno dokaz da sam pisao to što nisam pisao. U tom se mom tekstu, od 6. juna 2000., govori o jednom aktivisti SDA, inače efendiji, za koga sam ustvrdio – da ima nepobitne zasluge za tendencije klerofašizacije bošnjačkog bića. E ovo je momenat zbog kojeg nisam htio ulaziti u konflikt sa Islamskom zajednicom, jer bi se morala otvoriti najbeščasnija stranica u povijesti Islamske zajednice u Tuzli. No, tu svjesno zaboravljenu stranicu ne otvaram ja, već oni koji ništa ne razumiju.
Klerofašistička demokratija
Baš ovih dana, 17. decembra, navršava se deset godina otkad me je glasilo Zmaj od Bosne, čiju su osnivači i sponzori bili SDA, Islamska zajednica i sve muslimanske institucije Tuzle – proglasilo ČETNIKOM. Javni poziv na odstrijel sam zaslužio jer sam u tekstu Krv boje benzina ukazao da u Tuzli ima pojava otpuštanja lojalnih Srba s posla, te da se tom politikom direktno pomaže Radovanu Karadžiću, čiji istinski zločini bivaju relativizirani verbalnim proganjanjem tuzlanskih Srba. U podnaslovu mog teksta Krv boje benzina, objavljenog u Frontu slobode 11. decembra 1992., se kaže: Ko stoji iza sve učestalijih inicijativa za etnički čistom Tuzlom, čime bi bio učinjen antidržavni akt protiv RBiH, a četnička zvjerstva, faktički legalizirana? Ako Muslimani prihvate tu igru, potpisaće svoj duhovni i fizički kraj.
Publicista Sejfo Šarić (umro 1994.) o ovom je događaju zapisao: U to vrijeme proglasiti nekog ČETNIČKOM, bilo je isto što i izreći mu – smrtnu presudu. Sve je upućivalo na to da bi se takav zločin mogao i dogoditi. Telefonske prijetnje, ispaljeni rafali pod prozorima u gluho doba noći, raznorazne poruke o likvidaciji, bile su ono sa čim je tih dana živjela porodica Alispahić. (…) Fatmir Alispahić ne samo da ne biva uplašen ovom navalom frustracije i mržnje koja se sručila na njega i njegovu porodicu, već biva ohrabren potvrdom izrečene istine. Ali još uvijek, naročito nakon sudbine Alispahićevih, niko nije bio spreman da zaledi srce i da tako javno i glasno kaže ono što misli o razgradnji bosanskog patriotskog duha. Alispahić tada ulazi u otvoreni sukob sa zahuktalim desnim klerikalnim krilom SDA, i piše tekst “Krv boje benzina II”. Odmah potom, na pretkongresnom skupu Udruženja bosansko-muslimanskih intelektualaca Tuzle, u krcatoj i zapjenušanoj dvorani Hotela “Tuzla”, u gazimestanskoj atmosferi naelektrisanoj muslimanskim frustriranim nacionalizmom, i uz direktne TV i radio prenose – Fatmir Alispahić biva proglašen NEPRIJATELJEM MUSLIMANSKOG NARODA.
Efendija Amir Karić drukčije vidi ovaj događaj, o kome je pisano i u broju 18, od 21. II 2001. godine. Za Karića je problematičan dio rečenice: Na osnivačkoj skupštini koja je ličila na nacističke skupove u Hitlerovoj Njemačkoj… Karić se ibreti: Dakle, tvrdi se da je osnivačka skupština UBMIT-a ličila na Hitlerove nacističke skupove, a da je iza UMBIT-a stajao odbor Islamske zajednice Tuzla. Čudno! Na šta može ličiti skup na kome se, uz direktne rtv prenose, jedan građanin, zbog svog stava, proglašava narodnim neprijateljem!!? Neće valjda takav fašistički skup ličiti na konferenciju o zaštiti ljudskih i demokratskih prava?!! Karić, dalje, kao neistinit postavlja podatak da je Islamska zajednica stojala iza ove sramote. Na žalost – jeste. Ali, ne samo Islamska zajednica, već su i Muftijstvo, i Merhamet, i SDA, bili supotpisnici saopćenja za javnost, koje je pročitano u prepunoj sali, i direktno u eter, a u kome se kaže da će oni – svaki smišljeni verbalni nasrtaj na biće i identitet Muslimana najoštrije osuditi i nastojati sankcionirati svim dostupnim sredstvima. Budući da sam od četiri institucije javno proglašen NEPRIJATELJEM MUSLIMANSKOG NARODA, budući da je tu inauguraciju moglo vidjeti i čuti barem pola miliona ljudi, mogao sam rahat na svakom ćošku očekivati ratnu realizaciju – svih dostupnih sredstava.
U vrijeme kad su Bošnjaci masovno ginuli, jedna glava jal gor jal dol ne bi puno ni značila ni falila. Istinski problem u ovoj priči jeste to što je Islamska zajednica podržavala jedan klerofašistički projekat kakav je bio list Zmaj od Bosne. Saopćenje Muftijstva, Merhameta, IZ i SDA, u kome sam proglašen NEPRIJATELJEM MUSLIMANSKOG NARODA, naslovljeno je kao – APSOLUTNA PODRŠKA “ZMAJU”. Od niza sramnih hvalospjeva klerofašizmu izvojimo, recimo, sljedeću zlomisao: Svi Muslimani dobre volje i čestitih namjera u Zmaju su prepoznali duhovni izraz za kojim su težili čitav niz godina. Pa da vidimo zašta to Islamska zajednica tvrdi da odslikava duhovne težnje bošnjačkog naroda…
Sramotili sebe, islam i Bošnjake
U tekstu Partizana ne smije biti, Zmaj piše: Svaki Musliman treba da ima svoga Srbina za kojeg se mora zavjetovati da ga pogubi. U tekstu Upute muslimanskom borcu, Zmaj piše: Vojnoj komandi se stavlja na raspolaganje da odluči da li je korisnije i od interesa za opštu stvar, da oslobodi, razmijeni ili LIKVIDIRA neprijateljskog zarobljenika. U tekstu Krijeposna muslimanska država, Zmaj piše: Muslimanska država bit će nacionalna država Muslimana, dok će ostale etničke grupacije imati građanska prava nacionalnih manjina; Muslimanska država imat će muslimansku ideologiju, koja će biti ugrađena u kompletan građansko pravni sustav buduće države; stupanj socijalnog prosperiteta pojedinca posebno će zavisititi od stupnja punosvjesne primjene načela muslimanske ideologije. U tekstu Nejma više nina nana, Zmaj piše: Mješanci se obrazovno, intelektualno, počesto i moralno zapuštaju i ostaju duduci i tokmaci cijeloga života; s pojavom Zmaja i promjenama u kolektivnom biću grada mješancima život u Tuzli postaje noćna mora. Ravno mjesec dana nakon objavljivana teksta u kome je tzv. mješovitim brakovima i djeci iz tzv. mješovitih brakova Zmaj poručio da u muslimanskoj Tuzli nemaju budućnosti, a što je izazvalo brojne reakcije i na samom frontu, gdje su se u jedinicama ARBiH borili i tzv. mješanci, saopćenjem se oglasila Islamska zajednica da zaštiti taj segregacijski stav, i da ga čak afirmira kao – ogroman i nemjerljiv doprinos osvješćivanju Muslimana. Sva ova problematična saopćenja Islamske zajednice, kojima se podržava klerofašistički projekat lista Zmaj od Bosne, potpisivao je jedan čovjek, funkcioner SDA, kojega sam spomenuo u Oslobođenju. Za mene nema nikakve dileme da je ovih nekoliko citata iz Zmaja – KLEROFAŠIZAM. Činjenice govore da je Islamska zajednica u to vrijeme javno i hvalospjevno podržavala list Zmaj od Bosne, kao i da se nikada nije ogradila od svog učešća u klerofašističkom projektu. Ovo što sam rekao ne znači da je Islamska zajednica klerofašistička organizacija, ali znači, i upozorava, da IZ i dalje nosi nečasnu prošlost od koje se ne kani ograditi. Podsjećanja radi, Tadeuš Mazovjecki, specijalni izazlanik UN za ljudska prava, koji je moralni kredibilitet kod Bošnjaka stekao ostavkom zbog Srebrenice, u svom je izvještaju naveo list Zmaj od Bosne – kao jedini primjer kršenja ljudskih prava u ratnoj Tuzli. Islamska zajednica, zasad, ne misli tako.
Vrijedilo bi napisati knjigu o događajima u ratnoj Tuzli, jer se neki događaji nameću kao paradigme naših političkih poraza. Vrijedilo bi objasniti fenomen da se lokalna administracija u Tuzli, na čelu sa Selimom Bešlagićem, nikada nije suprotstavila klerofašizmu Zmaja od Bosne, a dobila je desetak svjetskih nagrada za demokratiju i ljudska prava; ta lokalna, tzv. građanska administracija, čak je 1992. poskidala sva antifašistička obilježja u gradu, i po dvojici Hitlerovih oficira nazvala dvije ulice u Tuzli; vrijedilo bi analizirati beščasnu javnu spregu SDA i Islamske zajednice, koji su putem Zmaja od Bosne satanizirali antinacionalizam i antifašizam; vrijedilo bi se prisjetiti silništva Islamske zajednice u toku agresije, recimo, kada je zabranila imamima da klanjaju dženazu djeci izginuloj 25. maja 1995. na Kapiji, uz protivljenje da se na istom mezarju sa muslimanima ukopaju katoličke i pravoslavne žrtve; iz tih tragičnih dana zabilježena je izjava predsjednika SDA Tuzle, nakon što je reis Cerić darivao krv – da je sretan onaj ranjenik koji je dobio reisovu krv i da bi tu količinu vrijedilo podijeliti na kape pa svima ubrizgati po jednu kap. Jednostavno, Islamska je zajednica u ratnoj Tuzli sramotila i sebe, i islam, i Bošnjake. Nejasno je zašto im je trebalo otvaranje ove teme. Možda su zaboravili…
Zazivanje kamenovanja
Nakon dva teksta Amira Karića u Preporodu, koja sam kanio otćutati, a zlobu halaliti, zarad viših interesa, pojavljuje se i treći tekst, pod naslovom Protestantizam iz inata i – džahilijjeta!, u broju od 1. decembra, potpisan sa inicijalima A.K. Pomislio sam nam mog srdačnog poznanika Amira Karića. No, upravo iz Islamske zajednice u Tuzli su mi dojavili da to nije napisao Karić, već Aziz Kadribegović, urednik Preporoda, koji je, vjerovatno, metanjem inicijala pod golem tekst, što je neuobičajeno, htio podmetnuti Amira Karića. Kadribegović reagira na moj tekst od 11. XI 2002., pod naslovom Ramazanska revolucija, i to na način koji ne graniči sa kočijaškom, prostačkom retorikom, već jeste samo dno nekulture i divljaštva. O tekstu Ramazanska revolucija se pohvalno govorilo na nekim hutbama, recimo, u Travniku. U narednim recima ću pokazati da je Kadribegović u mjesecu ramazana, vrijeđao, lagao i prijetio, preuzimajući na sebe čak ingerencije Svevišnjeg. Idemo redom…
Prvo o uvredama. Kadribegović mene naziva: ublehašem, uhljupom, džahilom, lumpen-proleterom, itd., a za moje stavove kaže da su – gomila rigidne blasfemije, stupidarije najniže vrste, huljenje i pljuvanje, itd., te laže da – po vlastitom priznanju, ne znam proučiti Bismillu. A onda prijeti, ali i ekstremistima, slobodnim strijelcima, preporučuje šta bi to sa moje fizičke bezbjednosti trebalo učiniti:
Neko će kazati da invidue koje što takvo javno ekspliciraju nisu dostojne ni našeg prezira, a nekmoli negog šireg osvrta, i da na takvo što samo treba pljunuti i zalijepiti za sva vremena, a ne baviti se takvim budaleštinama! No, naše mišljenje nije takvo. U islamskim zemljama zna se šta bi ih sljedovalo – piše Kadribegović, nedvosmileno poručujući da se on, dakle, list Preporod, dakle, Islamska zajednica, ne slažu sa civilizacijskim, demokratskim, evropskim pravilima (Naše mišljenje nije takvo), već da bi mene, zbog mog pisanja, trebalo kazniti kao u islamskim zemljama, dakle, kamenovati, odsjeći mi ruku kojom pišem, objestiti na kran, na trgu, itd.
E vidiš moj Kadribegoviću, na tvoju nesreću, a na moju sreću, Bosna nije islamska, već evropska država! U Evropi se tvoja preporuka za krvav obračun sa neistomišljenikom smatra divljaštvom, ali i krivičnim djelom. Ti bi, Kadribegoviću, da ovdje ima stabilne pravne države, trebao zbog svog javnog zazivanja nasilja nad mojim tijelom, otići malo u zatvor, da se opametiš, da razumiješ da niko nema pravo koristiti medij kako bi javno preporučivao kako nekoga treba kamanovati, unakaziti, ubiti. Pošto si ti, Kadribegoviću, divljak, i primitivac, a pošto te takvim napravilo bezakonje u Bosni, da bi mene razumio, uzvratit ću ti čitljivom mjerom – ja neću nikome preporučiti da te hapsi, iako si kao siledžija za hapšenja i suđenja, jer zazivaš nasilje, jer javno pozivaš na ubistvo neistomišljenika, ali ću tebi osobno, javno, kazati sljedeće: Ako me stigne tvoja fetva, ako na mom tijelu ostane i trag tvog zazivanja kvaziislamskog fizičkog obračuna s mojim tijelom, zbog mog duha, nek’ znaš da ćemo se ti i ja susresti, i da ću ti uši zavezati u mašnu, da bolje čuješ kad nekog kamenuju, pa ću ti takvom maloumnom udarati čvoke sve dok ti krv ne prođe mozgom, ne bi li shvatio da nisi ti, tobejarabi, Allah dž.š. pa da krojiš šta će sa koga biti. Ja se nisam plašio ni Alije, ni Zlatka, ni labudova, ni munja, ni tuka, kad su bili na vrhuncu inkvizitorske moći, ne plašim se ni američkih fašista, a da se plašim tebe, zunzaro jedna, koji u svojoj duhovnoj i vjerskoj skučenosti na sebe preuzimaš ingerencije Svevišnjeg, da prosuđuješ ko je vjernik, a ko nije vjernik, koga bi trebalo kamenovati, a koga ne bi… Takvo što može napisati samo primitivac sa dna kvaziislamske, zatucane kace, koji sa islamom ima veze koliko i Mate Boban ili Radovan Karadžić sa kršćanstvom.
Ramazanske spodobe
Gdje je, dakle, problem? U tekstu Ramazanska revolucija afirmativno sam pisao o ulasku ili povratku Bošnjaka u islam, i to iz otpora prema antibošnjačkoj politici Zlatka Lagumdžije. Rekao sam da je Alija Izetbegović, komitetskom zloupotrebom islama, tjerao Bošnjake od vjere, a da ih Lagumdžija, satanizacijom Bošnjaka, njihovog antifašizma i tolerancije, nesvjesno vraća u vjeru. Ta pojava je bjelodana. No, Kadribegovića je povrijedila činjenica da se povratak Bošnjaka u islam odvija bez zasluga Islamske zajednice, koja je, kako sam rekao, u koaliciji sa SDA, doprinosila blasfemiji, formaliziranju, političkoj zloupotrebi islama, što je Bošnjake odbijalo od vjere. Drugo, Kadribegovića je povrijedilo što sam rekao da masovno poste Bošnjaci koji – nemaju blage veze sa islamskim učenjem, ne klanjaju, ne znaju Bismillu, ali poste i VJERUJU onako kako oni znaju i hoće, te da nijedan iskren musliman ne može tvrditi da ti ljudi nisu muslimani.
Eto, Kadribegović je presudio da svi oni koji su postili ramazan – a ne izvršavaju nikakve druge islamske obaveze – nisu muslimani. Siš’o Aziz s neba da kaže ko mere, a ko ne mere u muslimane. On kaže: Oni nemaju ni „i“ od integriteta, pogotovo islamskog. Oni su, naprotiv, totalno dezintegrirane, raspolućene, rastrgane i izgubljene ličnosti. Eto, ja se ne mogu složiti da je neko ko ima karakter i volju da isposti ramazan, jer VJERUJE, ali ne zna sve o islamu – izgubljena ličnost. Valjda bi se IZ trebala truditi da dopre do tih ljudi, da im ponudi islamske spoznaje, umjesto što njihovu pripadnost islamu vrijeđa i ignorira, i što ih naziva – neartikuliranom gomilom spodoba. Moj stav se razlikuje od stava Islamske zajednice po tome što sam uvjeren da svaki Bošnjak koji je u ma kakvom obliku postio ramazan, s mislima na Allaha dž.š. i njegovu milost – nije spodoba, već koristan član bošnjačke zajednice koji doprinosi jedinstvu i zdravlju kolektiviteta.
Posljednjih godinu-dvije intenzivije sam čitao Kur’an i njegova tumačenja. Frapiran sam količinom neznanja i nepoštivanja Kur’ana od onih kojima je država omogućila da planduju i da jako dobro žive kao tumači i čuvari islama. Mogao bih navesti mnogo citata na osnovu koji se vidi da su list Preporod, a time i Islamska zajednica koja ga kontrolira, u nekim slučajevima – odmetnici iz islama. Što se mene tiče, meni je najdraži vjerodostojni hadis u kome se kaže: Istina izrečena u lice nepravednom vladaru u islamu se smatra jednim od najviših stepena imana i džihada. A drag mi je i hadis koji glasi: Meni je blagodet znanja draža od blagodeti ibadeta. A, vala, ne mogu zaobići ni ovo: Prednost učenjaka nad pobožnim jeste kao prednost punog Mjeseca nad ostalim planetama.
Dok gore džamije…
Vrijeme je da ovaj tekst privedemo kraju. Prva je bajramska noć, četvrtak, 23,45, sutra je radni dan. Napolju dere muzika, šenluči se, pucaju petarde, Bošnjaci Bajram, uglavnom, doživljavaju kao povod da se ožderu. Mene poboljeva grlo. Kad sam u tuzlanskoj Slobodi igrao košarku, prije 20-tak godina, u jednoj sam utakmici fasov’o slomljen nos. Otad imam bolesne sinuse. Post mi je bio lagan, mogao sam i bez cigare, i bez hrane, s lakoćom i zadovoljstvom, jedino mi se grlo nenormalno sušilo. Zato me sad poboljeva grlo. Marn’o sam duplu dozu vitamina, čaj od kantarije, pa čak od vrijeska, pa čehne bijelog luka, ne bi li prevario kakvu gripu. Ja o gripi, a oni o kamenovanju. Kad pošaljem tekst, prije nego legnem, zastat ću nad kolijevkom moje Asje. Gledat ću, minut-dva, k’o i svake noći, u njen siguran san. …Kao mjesec u zvijezdu. Bože, kakva li nju budućnost čeka? Ja o Asji, a oni o kamenovanju. A onda ću leći, i usniti Bosnu. Jučerašnju. Antifašističku i antinacionalističku. Sutrašnju. Za moje dijete, slobodnu i sretnu. Bože, ja o Bosni, a oni o kamenovanju.
Bilo bi lijepo da Islamska zajednica razumije da meni nije do tuče. I da razumije da smo jedno drugom potrebni, ne zbog nas, već zbog Bošnjaka. I da ovo prestane. Valja spavati. S jednim okom. Valja se odmoriti. Valja sakupiti snage. Jer sutra će opet baciti bombu na neku džamiju. Dok gore džamije, moje dijete nema budućnosti.
Antrfile
Šta je ovdje opskurnno?
Islam je vjera manjeg dijela bošnjačkog naroda. Onaj veći dio nosi muslimanska imena, ali nije u islamu. Oni se svjesno ili podsvjesno stide muslimanskog porijekla, jer osjećaju da je islam uzrok svih bošnjačkih nevolja. Ne bi imali takav osjećaj da im se od odlaska Osmanlija ne potura uvjerenje da ne pripadaju ovom, nego nekom izumrlom svijetu. Strategija deislamizacije Bošnjaka jednako je zla kao i strategija islamizacije. I jedno i drugo su nasilje nad slobodom čovjeka i vjere. Pitanje stabilnosti islama u Bošnjaka jedino se da riješti svebošnjačkim konsenzusom o neupitnim vrijednostima i mjerama koje su bitne za bošnjački opstanak.
Bošnjački alfabet, Ljiljan, br. 500
Br. 70, 25. XII 2002.