Ako Bošnjaci ne prihvate inicijativu HDZ-a za jedinstvenom mostarskom općinom, sebe će osuditi na geto. A ako prihvate, sljeduje ih nestanak, ili – borba do mostarskog Mostara.
Hrvati su najugroženiji bh. narod. Jadnici, nemaju ni jednog većeg grada u kome bi mogli da nacistički stoluju, očišćeni od etničke prljavštine. Eto, ne da im se pravo ni na povijesni hrvatski grad Mostar, gdje su do 1991. činili frtalj stanovništva. Razumjelo je katoličanstvo ovu hrvatsku muku, pa je poguralo kroatizaciju neretvanskog kraja. Razumjeli su to i biskupci iz SDA; oni već osam godina podupiru prekrajanje povijesnog identiteta Mostara, poput hirurga koji su prekrojili nos na glavi Majkla Džeksona. Bošnjaci su narod u očaju, čim su u Hercegovini opet masovno glasali za stranku koja je nazaslužnija što je Bobanova apartheidska Herceg-Bosna opstala kao stvarnost. Bošnjaci su danas u Mostaru nepismeni indijanci, stjerani u siromašni rezervat, odakle kao na filmu mogu s onu stranu Neretve gledati čuda elektrike, gradnje, biznisa; vide, jasno im je, kako se okolina Mostara, pogotovo prema jugu, hitro popunjava hrvatskim doseljeništvom, te osjete kako im je glavna mahana to što, za razliku od Hrvata, ne znaju misliti. U toj nemisli, mostarske Bošnjake je strefila ideja HDZ-a da Mostar konačno postane jedinstven grad, da se ukinu nacionalne općine. Prepadnuti ovom naučnom fantastikom, predstavnici SDA su odbili mogućnost objedinjavanja Mostara.
Bash ye finna Herzzeg-Palesstina
Ne treba imati iluzija o namjerama HDZ-a. Ova stranka ne odustaje od suhog, stolnog Mostara. Prijedlog za ukidanjem općina jeste namjera da se konačno, zauvijek, uđe i u ovaj tzv. bošnjački dio. Hrvatska politika se posljednjih osam godina strateški bavila uvozom hrvatskih grla u Mostar, kako bi Hrvati došli u poziciju većine. Južno od Mostara, pa i pred samim Stocem, nalaze se ogromna novoizgrađena naselja, nalik na ona jevrejska u Palestini, ili srpska na Kosovu, gdje žive uvezeni Hrvati iz srednje Bosne; stotine novih kuća su nalik k’o jaje jajetu, tipske, komunističke; gradnju naselja je zvanično pomagala hrvatska vlast, ali SDA na tu palestinizaciju Hercegovine nije nikada reagirala. Hrvatska politika se više ne zadovoljava tek pukim osvajanjem ekonomske moći i na istočnoj obali; ona želi stvari legalizirati. Hotel Bristol, na zapadnoj strani, bio je simbol bošnjačkog prisustva s obje strane Neretve. Ali, donedavno: Bristol je otkupljen većinskim hrvatskim kapitalom. U Bristolu je danas sve više Hrvata, a sve manje Bošnjaka. HVIDRA će u Bristolu imati svečani skup. Bristol je morao biti strateški interes bošnjačke politike. Trebalo se na glavu nasadit, ali, sačuvati Bristol! A pošto se bošnjačka strategija zasniva na glupavoj devizi: Nek’ ne bude gore, hrvatska politika bez ikakvih otpora ostvaruje zacrtane ciljeve.
Kao što bošnjačka javnost ništa ne zna o gubitku Bristola, tako nema pojma ni o pogubnim posljedicama ukidanja specijalnog statusa Hercegovačko-neretvanskog i Srednjobosanskog kantona, odnosno, ukidanja rotacija ključnih funkcija. Specijalni status je forsirao jednakopravnost, a sada će Bošnjaci u HNK, biti kao Bošnjaci u RS. Srednjebosanski kanton je za Bošnjake nikakav dobitak, u odnosu na gubitak neretvanske regije. Umjesto da se ovom pitanju posveti dramatična pažnja, na FTV su nametnuti ustavni amandmani tumačeni afirmativno – kao doprinos smanjenju glomazne administracije. Eto, sad nećemo imati dva guvernera u rotaciji, pa će država biti bogatija za jednu platu.
Fillganology is mutology
Hrvatska je politika maestralno ostvarila nacistički cilj: etničku čistoću 27% bh. teritorije, iako su Hrvati po popisu iz 1991. činili većinu tek na 16%, te ekonomsko poklapanje 24% bh. teritorije gdje su Bošnjaci fizička većina. Federacija je time postala hrvatska provincija, iz Karađorđeva. Hrvatski uspjeh je uzrokovan redukcionističkom fildžanologijom SDA, a potom i SDP-a, čije tajkune nije zanimalo ništa izuzev bošnjačkog pašaluka. Kad se pogleda u oči činjenicama, nama ne preostaje ništa drugo nego da se dobrovoljno etnički očistimo, ili da odživimo život u patnji indijanskog poniženja. Za insane, pak, postoji i treći put: mijenjati se, boriti, promišljati budućnost, biti pametniji od drugih.
Primjerice, sjećamo se hajke koja je dignuta zbog inicijative Ante Jelavića da se – ili uspostavi treći entitet, ili da se ukinu entiteti. Jelaviću je čak suđeno za ugrožavanje nekakvog teritorijalnog integriteta, a mi smo aplaudirali tzv. pravnoj državi. Hrvatstvo, u svim bojama, kontinuirano podržava ukidanje entiteta. Jedino Bošnjaci, genetski poslušnici svih režima, vjeruju kako je to nešto protuzakonito, te je bolje u saburu i merhmetu gledati pridase.
Sličan dramaturški obrazac je i situacija sa inicijativom HDZ-a da se u jednu objedini šest mostarskih općina. Bošnjaci iz moralnih razloga ne smiju postati čuvari podijeljenog Mostara! Time bi HDZ-u prepustili svoj civilizacijski kredibilitet. SDA je trebala zdušno pozdraviti inicijativu HDZ-a, ma šta da se iza nje krije. Razumljiv je strah SDA, ali se Bošnjaci u Mostaru, kao i u BiH, ne mogu zaštititi avlijskom logikom. Jedino je ideja integracije srodna bošnjačkim interesima. Jedino otvaranjem jednih i drugih karata, može biti načet hrvatski apartheid u tzv. zapadnom Mostaru. Bošnjaci moraju jednom naučiti da je život tuča, i da opstaje onaj ko više voli sebe. Ako Bošnjaci sami sebe zatvore u geto, retardirani ambijent će doprinijeti da Hrvati svakako uzmu i taj dio. Bristol je upozorenje! Ako pristanu na izazov, na spoznaju da rat znači mir, da borba znači slobodu, tek tada imaju šanse da sa civilizacijskih, multietničkih, humanističkih pozicija poraze hrvatsku apartheidsku namjeru.
Ponekad se čini da istinski Mostarci nisu svjesni snage koju ima kulturno-historijska bitnost njihovog grada. Šta je ona kržljava, primitivna križača na Humu naspram sazvučja tolerancije? Naspram Aleksine Emine? Šta je taj jadni, arijelšaronovski, kretenski, nacistički, nikud prispjeli tzv. zapadni Mostar, naspram onog Mostara pred čijom je snagom treperio duh univerzuma? Jakako, teško je trgnuti se iz nepreboli, i povjerovati da Mostar više ikad može biti to što je bio. Pjesnik Alija Kebo svakog mjeseca izdaje časopis Most, jedini haber o mostarskom snu. Ne čini to stari pjesnik zašto što vjeruje da časopisom može promijeniti svijet, već mu je lakše s ovog svijeta odlaziti s vjerom da će Mostar opet biti Mostar. Jedino u borbi život prestaje biti poniženje.
Br. 69, 11. XII 2002.