Sažetak
Islamofobija u Bosni i Hercegovini je specifikum jer je usmjerena prema autohtonom, starosjedilačkom i najbrojnijem narodu Bosne, a realizira se uz potporu institucija koje su obavezne štititi ustavna prava na jednakost i slobodu vjeroispovijesti. Ono što danas zovemo islamofobijom realizira se od dolaska Austro-Ugarske naovamo, kao poseban splet političkih, genocidnih, šovinističkih i kulturalnih programa, čiji je cilj da se Bošnjacima odrekne evropsko i bosansko porijeklo.
Islamofobija nad Bošnjacima je ideološki program genocida nad Bošnjacima. Moguće je pratiti istoznačne islamofobijske obrasce iz perioda pripreme ambijenta za genocid, kao i danas kada, navodno, vladaju mir i standardi zapadne demokratije. Sarajevski mediji, koji slove kao tzv. neovisni, a naslonjeni su na dejtonsku ideološku strukturu, glavni su pronositelji islamofobije.
Kao što je širenje islamofobije u medijima rezultat političkih intencija i ekonomskih interesa, tako i širenje islamofobije u društvenom ambijentu rezultat uređivačke politike. Islamofobija je postala intelektualni standard dejtonskog poretka, samim tim što najjači mediji u državi, uz podršku same države, toleriraju i generiraju islamofobijski diskurs. Pod utjecajem medijskih autoriteta islamofobija se prelila prema građanstvu, s ciljem da se ustoliči kao društvena vrlina. Genocidne posljedice ovog projekta ogledaju se u velikom broju bošnjačkih intelektualaca, ali i običnih Bošnjaka, koji islamofobiju uzimaju kao okosnicu svoga intelektualnog ili građanskog identiteta.
Ključne riječi: Islamofobija, genocid, Bošnjaci, mediji, Zapad, Dejton
Sarajevo se, u dobroj ili zloj namjeri, doživljava kao metropola islama u Evropi. Sarajevo je glavni grad jedine evropske države u kojoj je jedan muslimanski narod, bošnjački narod, ustavna kategorija. Postoje i mnoge druge povijesne i kulturološke činjenice koje svjedoče da nigdje u Evropi islam nije tako domaći, autohton, starosjedilački kao u Sarajevu. Upravo zbog toga očekivano je da islam u Sarajevu ima stabilan i komotan status, kao što ga ima kršćanstvo u ma kojoj evropskoj državi.
I upravo zbog toga nevjerovatno zvuči pretpostavka da je Sarajevo evropska metropola islamofobije. A egzaktni pokazatelji, u vidu mnoštva sakupljenih i analiziranih islamofobičnih tekstova, svjedoče da se nigdje u Evropi, tako kontinuirano, sistematično i kreativno ne mrzi i ne ismijava islam kao u Sarajevu. Naročito nakon (anti)terorističke mimikrije iz 2001. godine. Za razliku od općeg i parcijalnog tretiranja islamofobije u Evropi, islamofobija u Sarajevu ima historijski i politički background, koji se u različitim oblicima, ali s istim ideološkim ciljem – odstranjivanja Bošnjaka iz domicilnog identiteta – prenio do danas.
Stoga pitanje našeg istraživanje nije: Ima li u sarajevskim medijima islamofobije?, jer o toj pojavi su posljednjih godina napisani brojni tekstovi, već je to pitanje: Iz kojih je povijesnih i političkih obrazaca islamofobija došla u sarajevske medije, koji su odraz ideoloških smjernica dejtonskog društva? Kad se odgonetne ideološka pozadina dejtonskog poretka, koji je pod patronatom Zapada uvažio velikosrpska i velikohrvatska osvajanja, dolazi se do strukture političke moći koja vlada Sarajevom, i koja svoje očitovanje upravo ima u onim sarajevskim medijima koji su u posljednjoj deceniji bili nosioci islamofobičnog ekstremizma. To nas upućuje na traganje za povijesnim korijenima koji su odredili ulogu sarajevskih medija u širenju islamofobije.
Iako je izraz „islamofobija“ neologizam koji je jedva desetak godina u široj upotrebi, semantičko polje ove riječi moguće je pratiti kroz istraživanja postkolonijalne kritike, gdje god su postojale evrocentrične predrasude prema orijentu i islamu. Islamofobiju, i kao riječ i kao pojavu, uočavamo tek u procesima koji su uslijedili poslije 11. septembra 2001. i otpočinjanja tzv. američkog novog rata, odnosno, tzv. rata protiv terorizma, a čime je i islamofobija nad Bošnjacima dobila osvježene funkcije.
Za razliku od Savjeta za ljudska prava UN-a i Savjeta Evrope koji su prije šest-sedam godina islamofobiju definirali kao „neosnovano neprijateljstvo i strah vis-a-vis islama, koji uzrokuju odbojnost prema svim muslimanima ili većini njih“, odnosno, kao „nasilje nad ljudskim pravima i prijetnju socijalnoj koheziji“, u Bosni i Hercegovini ni jedna izvanmuslimanska instanca nije tretirala izraženi problem islamofobije.
A bilo bi logično da se takav problem nađe u jednom od izvještaja Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, Ombudsmana ili neke druge vladine ili nevladine instance za zaštitu ljudskih prava. Tim prije što u dejtonskoj Bosni i Hercegovini ne postoji ni jedan drugi, tako sistematičan i organiziran oblik vrijeđanja i negacije identiteta jedne skupine, konkretno, konstitutivnog naroda.
Naprotiv, Helsinški komitet se u više navrata uključivao u kampanju islamofobije, kritikujući tadašnjeg reisu-l-ulemu dr. Mustafu ef. Cerića zbog njegovih reakcija prema medijima koji su vrijeđali islam i muslimane. U jednom od takvih ispada Helsinškog komiteta se kaže da „posljednji napadi reisa Mustafe Cerića na neke medije u BiH i kvalifikacije koje je tom prilikom iznio predstavljaju ozbiljnu prijetnju slobodi izražavanja i medijskim slobodama“, te da se radi o „pokušaju da se jedna interpretacija vjere nametne kao način življenja u BiH“ .
U jednom drugom tekstu predsjednik ove institucije Srđan Dizdarević je još direktniji: „Reis je, dakle, krajnje negativna pojava u bosanskohercegovačkom okruženju, u onome što je bosanskohercegovačka realnost i on je neko ko je sklon da ide do vrlo agresivnog nametanja političkog islama i islama generalno gledano, a mislim da je to vrlo, vrlo opasno.“
Postoji još mnoštvo sličnih primjera iz kojih se vidi da su instance koje bi morale štititi ustavnu jednakost Bošnjaka i slobodu vjeroispovijesti, aktivno sudjelovale u kreiranju ili podstrekavanju islamofobičnih izraza. Moguće opravdanje da islamofobija u sarajevskim medijima nije djelovala kao pojava, kao strategija, već se eventualno radilo o nekim ispadima, koji liče na islamofobiju, definitivno gubi uporište sa pojavom tri cjelovite analize, prvo, sa knjigom „Reisofobija“ iz proljeća 2010., a potom sa dva Izvještaja o islamofobiji Rijaseta Islamske zajednice u BiH, prvi od 18. avgusta 2011. i drugi od 7. maja 2012. godine.
Ovi javni dokumenti nisu potaknuli reakciju državnih i političkih instanci, kao ni nevladinog sektora, na način na koji je islamofobija tretirana u nekoliko međunarodnih dokumenata. Oba Izvještaja seriozno i argumentirano dokazuju raširenost islamofobije u dejtonskom društvu, koja se manifestira kroz ozbiljna kršenja ljudskih prava. Činjenica da ta sila argumenata nije izazvala institucionalne i društvene reakcije, otvara sumnju da je islamofobija, kao transhistorijski oblik negiranja bošnjačkog naroda, ugrađena u mehanizme dejtonske države, odnosno društvenog ambijenta koji proizilazi iz te državotvorne ideologije.
Istraživanje o ulozi sarajevskih medija u širenju islamofobije time treba usmjeriti ka dvije etape: ka historijskoj i ideološkoj pozadini iz koje je proizišla genocidna netrpeljivost prema Bošnjacima, te ka dejtonskom poretku koji je izgrađen na temeljima genocida nad Bošnjacima, bez obzira na zapadnu mimikriju koja nastoji takav sistem prikazati u demokratskom ozračju. Upravo ova pretpostavka da dejtonski poredak nema kapacitete za kritički stav prema islamofobiji, ukazuje na sumnju da je islamofobija njegov sastavni dio.
Dakako, mediji su u svakom društvu glasnogovornici političke moći, pa tako i sarajevski mediji odslikavaju ideološki profil dejtonskog društva.
Prije nego što uočimo ugrađenost velikosrpske i velikohrvatske ideologije u dejtonski poredak, a time i idejnu osnovicu vodećih sarajevskih medija, potrebno je načiniti jedan historijski prilazak savremenom periodu, u kome se javne diskriminacije muslimana doživljavaju kao demokratski standard. A taj historijski uvod moguće je promatrati kroz dva ideološka okvira: prvi je u ustanovljavanju velikosrpskog genocidnog projekta koji oslobođenje od Turske izjednačavao sa zatiranjem muslimanskog života, a što se pronosilo kroz vremena u nijansiranim izmjenama; drugi je u orijentalističkim, odnosno, evrocentričnim predodžbama o Bošnjacima, koje se pojavljuju sa dolaskom Austro-Ugarske, neovisno od pomenutog „otomanskog kompleksa“ kod Srba.
Srpski romantizam je u 19. stoljeću začet na ideji otpora prema Turskoj, ali se u stvarnosti realizirao kroz genocid nad muslimanima, budući da su progoni i ubistva muslimana za Srbe imali značenje oslobođenja i preporoda. Tada je začeta transhistorijska konstrukcija o slavenskim muslimanima, poglavito Bošnjacima, kao o ostacima Otomanske Carevine, koje treba ili vratiti „veri pradedovskoj“, odnosno pokrstiti, ili pobiti i protjerati. Ideja srpskog oslobođenja tekstualizirana je u „Načertaniju“ Ilije Garašanina iz 1844. i u „Srbi svi i svuda“ Vuka Karadžića iz 1849. godine, dok je ideja genocida nad muslimanima ideološki eksplicitna, preporučena, u Njegoševom „Gorskom vijencu“ iz 1847., u „istrazi poturica“. Ova djela će biti i praktična i ideološka osnovica za sve potonje pravoslavne zločine nad Bošnjacima i Albancima.
Na tim tekstualnim polazištima razvit će se djelo „Homogena Srbija“ Stevana Moljevića iz 1941., napose, i Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1986. godine. Najsnažniji utjecaj na razvijanje genocidne svijesti u širokim srpskim slojevima imat će djela bosanskog nobelovca Ive Andrića. On, kao što primjećuje Muhsin Rizvić, nije „razlikovao i izuzimao slavenske muslimane iz toga historijskog kompleksa Turaka kao porobljivača i neprijatelja“, što je značilo „političku prijetnju prema savremenim Bošnjacima“.
Sa dolaskom Austro-Ugarske pojavljuju se prva diskriminatorska očitovanja, koja bismo danas podveli pod polje islamofobije. Takav odnos prema Bošnjacima može ilustrirati i izvještaj koji je 28. 08. 1878. Carevoj vojnoj kancelariji poslao general Filipović, zapovjednik austrougarskih snaga, očito ogorčen zbog neočekivanog oružanog otpora koji je zadeverao njegove podređene: „Muslimansko stanovništvo u suprotnosti sa mojim ranijim pogledima, zaista je divlja i poživotinjena gomila koja se može dovesti do ljudske svijesti potpunim razoružavanjem i postupnim približavanjem administraciji koja je uređena na strogim zakonima“ , piše general Filipović u maniru osvajača koji su pokoravali afrička plemena i o tome izvještavali svoje pretpostavljene.
Jednako je znakovit tekst pod naslovom „Turci u Zagrebu“ , u kome se drugost zarobljenh bošnjačkih ustanika vidi u orijentalističkoj optici, gdje se okupatori pojavljuju kao milost i bolja budućnost za necivilizirane ljude, koji, takvi divlji, ne razumiju dobrobiti okupacije: „Zadnji dolaze turski ustaše. Mnogi njihove braće okvasiše svojom krvlju rodna im polja, a mogli su izčekati bolju budućnost kao sugrađani hrvatskog naroda.“
Orijentalistička viđenja Bosne, a posebno bošnjačkog naroda, s početka okupacije su često iskazivana u režimskoj štampi, da bi se vremenom pretočila u tobože dobronamjerna upućivanja Bošnjaka u imperative emancipacije u duhu zapadne običajnosti. Kao ilustrativ neprijateljskog odnosa prema Bošnjacima može poslužiti i pjesma napoznatog autora, pod naslovom „Posljednji čas ranjenoga vojnika kod Sarajeva“ , u kojoj se veli: „Ranio me taj Mujo prokleti / al neka mu, vrag će ga odnieti“. Još godinu-dvije nakon okupacije u „Bosansko-hercegovačkim novinama“ su objavljivani sadržaji čije su diskriminatorske poruke odricale dobrohotnost okupatorskoj upravi. Takav je sonet o Sarajevu, u kome se pjeva: „Sarajevo, kleto Sarajevo / Ognjem da si pusto izgorjelo“ .
Ne čudi što su evropska, a posebno austrougarska diplomatija i historiografija porijeklo, karakter i ciljeve bosanskog otpora okupaciji, tumačili na krajnje pervertiran način: iza tih tumačenja stajali su evropocentrični narcizam, prepotencija nacionalnog mesijanstva i ideološke preparacije koje su morale opravdati „mandat“ okupacije Bosne i Hercegovine. Sve što je prirodno emancipatorsko nagnuće, sve što je djelo bosanskog patriotizma i bošnjačke odanosti odbrani Bosne, ovdje je protumačeno kao djelo „gomile koja je netaknuta od duha kulture“, „razuzdanog ološa“, „svjetine koja nema šta da izgubi“, „razbojništva“, „bandita“, „prostog naroda“, „vjerskih fanatika“, „bosanske fukare“, „muslimanske sirotinje“, „proletera“, „revolucionara“, „nižih klasa“, „muhamedanske rulje“ i sl. Sve su to termini i sintagme koje se nalaze u diplomatskim izvještajima i zapadnoevropskim historiografskim djelima tog vremena.
Moguće je pronaći mnoštvo paralela sa afrikanističkim i indijanološkim diskursima, koji su, kako veli Edvard Said, „dio općeg europskog nastojanja da se upravlja dalekim zemljama i narodima“ . Na ovim minijaturnim isječcima uočavamo retoričke figure koje su uobičajene pri opisu i tretmanu dalekih zemalja i tzv. barbarskih naroda. U osnovi ove netrpeljivosti prema „muhamedanskoj rulji“ nalazi se islam, pa se time korpus ovih činjenica može tretirati kao začetak perioda dugog 130 godina, u kome će Bošnjaci biti progonjeni i vrijeđani zbog svoje vjere.
Islamofobičnost austrougarskog vremena moguće je očitavati i kroz korpus činjenica o intencijama pokrštavanja, odnosno pokatoličavanja Bošnjaka. „U austrougarskom razdoblju izvjesno je provođena smišljena, ali vješto prikrivana državna protivbošnjačka politika, koja se bjelodano pokazuje u sračunatom i lukavom poticanju pokreta iseljavanja Bošnjaka u Tursku te pokrivanja prozelitističkih akcija katoličkog klera.“ Prvi sarajevski nadbiskup Josip Štadler je kao dugoročan cilj proklamirao pokatoličavanje Bošnjaka. O negodovanju Bošnjaka svjedoči izvještaj koji je zemaljski poglavar Appel pisao vrhovnom upravitelju Benjaminu Kalaju, a u kome, između ostalog, stoji: „Sigurno će jednom doći do preokreta u shvatanju Muslimana, a doći će vrijeme kada pokrštavanje neće biti susretano s takvim otporom“ .
Pored Štadlera, i Kalaj je predviđao mogućnost pokatoličavanja Bošnjaka, i to još 1877., u svome memorandumu. Srpska pravoslavna crkva takođe je sprovodila akcije prisilnog pokrštavanja Bošnjaka, a najpoznatije masovne ceremonije pokrštavanja dogodile su se 1912. i 1913. godine u Plavu i Gusinju, gdje je pokršteno preko 10.000 Bošnjaka, dok je ubijeno oko 1.000 onih koji su odbili da budu pokršteni.
Ako je u osnovi islamofobije netrpeljivost prema islamu, onda je čin prisilnog pokrštavanja muslimana najpraktičnija i najdjelatnija manifestacija te netrpeljivosti. A Bošnjaci su nakon povlačenja Otomanske Carevine, ovoj manifestaciji islamofobije bili izloženi i od Katoličke, i od Pravoslavne crkve, s tim što je velikosrpski program kao legitimna sredstva uključivao ubistva i progone. Taj program je tekstualiziran u časopisima poput crnorukaškog „Piemonta“ iz 1915., a poslije i u listovima „Srpski glas“, „Vidovdan“ i „Ravna Gora“.
Interesantno je da su sve publikacije koje je izdavala Islamska zajednica, bilo da se radilo o „Narodnoj uzdanici“ ili “Takvimu”, obavezno na početnim stranicama morale imati značajnu fotografiju vlasti. Za vrijeme Kraljevine SHS u izdanju „Narodne uzdanice“ pronalazimo „Rodoslov Kraljevskog doma“ i fotografiju Kralja Aleksandra I i Kralja Petra II, a za vrijeme SFRJ fotografije Josipa Broza-Tita. Time bi čitaocima muslimanima jasno davano do znanja, svaki put kada otvore publikacije, kako moraju biti svjesni podređenosti koju iskazuju i oni, ali i njihovi predstavnici i na ovaj način.
Islamofobično nastojanje da se Bošnjacima, zbog vjere, odrekne starosjedilački identitet, intezivno se nastavilo i u vrijeme komunističke vladavine, činjenicom da Bošnjaci, sve do 1971., nisu bili priznati kao narod, a i kad su priznati, to je učinjeno po imenom vjerske skupine. Nacionalni naziv „Muslimani“ bio je ponižavajući, i stigmatizirajući, za narod koji je imao zatemeljenu vezu sa svojom zemljom i svojim povijesnim imenom. Upravo u kontekstu historijskog kontinuiteta islamofobije moguće je promatrati i ovu činjenicu da se Bošnjacima odriče narodno ime u korist vjerskog identiteta, koji sam po sebi biva diskriminirajući u odnosu na ostale južnoslavenske narode i njihova nacionalna imena.
Niz montiranih sudskih procesa protiv bošnjačke inteligencije nakon Drugog svjetskog rata, sistematska marginalizacija bošnjačke duhovnosti, pa i bosanskog identiteta, decenijama je ukazivala da komunistički režim ne namjerava Bošnjacima uvažiti jednakost i dostojanstvo. Do početka 80-tih godina islamofobična marginalizacija Bošnjaka u SFRJ nije tekstualizirana, ali, s nagovještajima raspada Jugoslavije i snaženja velikosrpskog pokreta, pojavljuju se tekstovi koji otvoreno plasiraju stereotipne slike o Bošnjacima kao tuđincima koji predstavljaju prijetnju svemu onome što Srbi smatraju vrijednim.
Početak priprema za genocid nad Bošnjacima 90-tih godina mnogi vide u montiranom sudskom (sarajevskom) procesu 1983. godine protiv dvanaest muslimanskih intelektualaca, koji su osuđeni na 90 godina zatvora zbog – „zagovaranja stvaranja etnički čiste Bosne i Hercegovine s ciljem formiranja republike organizovane na pricipima islama kao jedinstvu vjere i zakona, a čije su granice trebalo da se prostiru u okviru velike islamske države od Avganistana pa sve do Slavonskog Broda u Bosni i Hercegovini, uz pripajanje pojedinih dijelova drugih republika i autonomnih pokrajina naše zemlje“.
Upravo ovaj apsurdni obrazac optuživanja Bošnjaka da žele stvoriti tzv. islamsku državu, i u nju zatočiti druge narode, narednih godina sistematski je razvijan, s ciljem da indoktrinira kritičnu masu Srba za činjenje ili podršku projektu genocida i osvajanja. U osnovi te nelogične konstrukcije je islamofobija, koja islam prikazuje kao vjeru čija ideja je pokoravanje i ponižavanje nemuslimana.
Takve stavove prihvata većina srpske nacionalne elite, uključujući i vodeće intelektualce, političke ličnosti i sveštenstvo. Velikosrpska islamofobija manifestirala se kao turkofobija, utoliko što je u korijenu vjerske netrpeljivosti prema Bošnjacima bio historijski kompleks prema 500 godina turske vladavine nad Srbijom. Tačka diferencijacije bila je vjera, i otuda velikosrpska propaganda apsolutno insistira na optuživanju Bošnjaka za vjerski radikalizam, kako historijski, tako i savremeni.
Potkraj 80-tih u beogradskim medijima se govori o “bjesomučnoj ofanzivu netolerantnog islama u Bosni, Kosovu, Sandžaku i Hercegovini, o “militantnom islamskom fundamentalizmu”, o „povampirenju šerijatske tradicije“, o „islamskoj tvrđavi usred Evrope“, o „strategiji džihada“ i o „demografskom džihadu“, čiji je cilj „formiranje islamske države na Balkanu”.
Objavljuju se mišljenja da Bošnjaci “ne pripadaju porodici naroda”, jer su “pustinjskog porijekla““, te da „srpski narod u Bosni i Hercegovini, braneći svoju slobodu od islamske opasnosti, brani takođe Evropu i Evropljane”. Piše se da će „Muslimani formirati srednjovjekovnu državu, jer su „nesposobni za koegzistenciju“, da „osvajačka krv teče u Muslimanima“ i da „Kur’an propovijeda sveti rat kao sredstvo za proširenje vjere“.
Kako piše Norman Cigar srpski političari, intelektualci, vjerski velikodostojnici i mediji stalno su uz Bošnjake vezivali izraze kao što su “fanatici”, “teroristi”, “ekstremisti” i “fundamentalisti”. Mada bi se dao posebno obraditi islamofobijski diskurs u pripremi genocida nad Bošnjacima, ova ilustracija je dostatna da uđemo u srž teme, zapravo, da prepoznamo iste ili slične obrasce koji u sarajevskim medijima egzistiraju bezmalo dvije decenije nakon okončanja genocidne agresije.
Zanimljivo je da prvih godina nakon rata 1992.-1995. u sarajevskim medijima nema izrazitijeg tematiziranja i problematiziranja islama, u onom smislu u kome će se narednih godina islam nametnuti kao prvorazredna politička i društvena tema, a pod utjecajima „11. septembra“. Taj period od desetak godina jedini je period u kome sarajevskom medijskom i političkom scenom nisu dominirale snage čiji se program zasniva na negiranju ili marginaliziranju bošnjačkog identiteta.
Od kraja 1995., pa sve do 11. septembra 2001., vladala je neka vrsta zatišja, jer se računalo da su islamofobijski obrasci velikosrpske i velikohrvatske politike ispunili funkciju sa okončanjem rata i potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. Ali, „11. septembar“ je otkrio mogućnost redizajniranja istine i krivice, te proširivanja srpsko-hrvatskih utjecaja na krajeve sa bošnjačkom većinom. Sa ustanovljavanjem državne strategije u borbi protiv tzv. islamskog terorizima, a na talasu „američkog novog rata“, počet će široka akcija (re)struktuiranja dejtonskog poretka, koji će se narednih desetak godina realizirati kao srpsko-hrvatska hegemonija nad Bosnom i Bošnjacima, a čije ideološko punjenje će upravo biti islamofobijski diskurs.
U narednih desetak godina moguće je pratiti dvije etape islamofobije u sarajevskom političkom i medijskom prostoru: prva, koja se u ime tzv. borbe protiv terorizma bazira na svakovrsnim medijskim izmišljotinama i uvredljivim konstrukcijama, preuzetim iz aktuelnoga zapadnog diskursa, gdje se islam tretira kao religija koja podstiče nasilje i terorizam; druga, koja za potrebe učvršćivanja velikosrpske i velikohrvatske dominacije Bosnom i Hercegovinom plasira konstrukcije o političkom islamu, te predimenzionira neke pojave i navodne opasnosti, kao što je slučaj sa višegodišnjim proganjanjem tzv. vehabija.
Unutarnji teroristički udar na Ameriku 11. septembra 2001. nenadano je revitalizirao stare propagandne obrasce i otvorio renesansu za jačanje velikosrpskih i velikohrvatskih pozicija u BiH. Uočena je šansa da se pod izgovorom borbe protiv tzv. islamskog terorizma ubrzaju procesi zatiranja bošnjačke jednakopravnosti, tako što će srpski i hrvatski faktor, uz bošnjačke figure, ovladati ključnim mehanizmima sistema.
Politički, medijski i pravosudni udar tzv. antiterorista bio je hitar i brutalan. SDP-Alijansa, koja je zavladala 2000. godine, svoju dugoročnu šansu je vidjela u kooperativnoj produkciji montiranih sudskih procesa, te različitih oblika forsiranja islamofobije i nipodaštavanja boraca Armije RBiH, odnosno njihovog izjednačavanja sa četničkim i ustaškim teroristima. Vijeće ministara BiH, koje je vodio lider SDP-a Zlatko Lagumdžija, ustanovilo je „Koordinacioni tim za borbu protiv terorizma“, tijelo koje je narednih mjeseci često obavještavalo javnost o „terorističkim“ kretanjima i opasnostima. Gdje su te „opasnosti“ bile prije 11. septembra, niko nije pojasnio, iz čega se vidi plaćenićki, dodvornički i montažerski karakter „antiterorističkog tima“ koji je suštinski predstavljao buduću policijsku državu za muslimane u BiH.
U jedra islamofobiji zapuhala je i nevladina (NGO) infrastruktura, godinama odgajana donacijama sa Zapada, stavivši svoje kvazidemokratske potencijale u službu tzv. borbe protiv terorizma. Bio je to tužan poraz građanskog intelektualizma. Organizirani su okrugli stolovi, sesije, izdavani časopisi, sve na temu otkrivenog tzv. islamskog terorizma u Bošnjaka.
Već 2001., u stroju za klevetanje Bosne i Bošnjaka, našli su se tzv. neovisni listovi u Sarajevu koji su, kao i nevladin sektor, finansirani iz zapadnih izvora, ali i iz srpskih i hrvatskih obavještajnih fondova. Kao po starom komunističkom obrascu, sadržaje iz novina o tzv. islamskom terorizmu mogli ste pogledati u prilozima Informativnog programa FTV i emisiji „60 minuta“, ili pak obratno. Bila je to jedna – ideološka i partijska – redakcija. Putem FTV, kao udarne igle ove medijske operacije, uz pogrde i uličarski vokabular, plasirano je na stotine medijskih optužnica protiv nevinih ljudi.
-Vjerovatno u svijetu ne postoje mediji koji su odigrali sramniju ulogu, kakvu su u antiterorističkom ratu u BiH imali takozvani sarajevski nezavisni mediji. Nažalost, oni ni danas nisu svjesni koliko su njihova brutalna podmetanja i jadne i poluprimitivne konstrukcije terorizma donijele zla državi Bosni i Hercegovini. Svojevremeno sam čuo dva pravila tih tzv. nezavisnih medija iz usta jednog urednika: Ako hoćeš da ti se poveća tiraž objavi intervju sa Alijom, a ako hoćeš kakvu dobru donaciju napiši nešto o islamskom terorizmu u BiH.
U knjizi „Teror antiterorizma“ iz 2008. godine dekonstruirano je oko stotinu državnih i medijskih slučajeva izmišljanja tzv. islamskog terorizma, koji eksplicitno u sebi nose islamofobijski naboj u odnosu na Bošnjake i njihove vrijednosti. Ilustracije radi, navest ćemo samo nekoliko tema iz ove knjige, a iz kojih se vidi politički i medijski ambijent u Sarajevu s početka 2000-tih:
(…) SDP dekretom zabranjivao selam i pronosio krmad na ražnju oko džamija; Alijina slika sa Bin Ladenom; Institut sevdaha proglašen terorističkom organizacijom; Uhapšeni jer su pitali: Zaslužuju li muslimanski životi minutu šutnje?; 10.000 bijelih mudžahedina čekaju k’o zapeta puška; Tajni plan za diskreditaciju džamija; Nagradni fond za izmišljanje tzv. islamskih terorista; Vojnici SFOR-a hapsili nene i efendije i upadali u kuće bošnjačkih intelektualaca; Fantomski Muslimanski omladinski pokret sije teror po Sarajevu; Svaka bošnjačka kuća je ćelija bijele Al-Kaide; Opasno slikanje sa hodžama; Američki institut za mir u službi islamofobije; Muslimani ruše katoličku školu u Tuzli; Kršćanske i jevrejske mrtvace po Sarajevu čuva policija u strahu od napada tzv. islamskih terorista; Surove „vehabije“ – strah i trepet za strane vojnike; BH televizija skraćuje ramazan; 800 bošnjačkih uglednika na optuženičkim klupama; Bošnjaci će ubijati Jevreje po Sarajevu; 20.000 maraka kazne za citiranje Kur’ana; Mudžahedini poturili eksploziv u Potočarima da pobiju muslimane… (…)
Kako je jenjavao tzv. američki rat protiv terorizma, gušeći se u sadističkim sramotama iz Guantanama i Abu Ghraiba, tako se i fokus sarajevske islamofobije sa (anti)terorističkog polja preseljavao na polje „političkog islama“, kao glavne opasnosti za državu Bosnu i Hercegovinu. Knjiga „Reisofobija“ i dva Izvještaja Islamske zajednice o tome donose obilje primjera, pa ih nećemo navoditi, ali želimo naglasiti nesputanu brutalnost, gotovo bestijalnost nekoliko sarajevskih medija, koji su drastičnije nego igdje u Evropi vrijeđali islam. Konkretno mislimo na sedmičnike „Dani“ i „Slobodna Bosna“, dnevni list „Oslobođenje“, i na sedmični magazin Federalne TV „60 minuta“.
Ako su „karikature“ Muhammeda a.s. u danskom listu „Jilands posten“ bile najbrutalniji medijski ispad islamofobije u Evropi, u sarajevskom slučaju su to karikature Mirze Ibrahimpašić iz ”Oslobođenja” od 13. februara 2009. godine, na kojima se vide djeca koja pod rukom nose knjige na kojima piše ”Kujan” umjesto Kur’an. Riječ „kujan“ je aluzija na riječ kuja (keruša), s očitom namjerom da se Allahova Knjiga blasfemizira kao „pseća knjiga“. Ni ovaj najdrastičniji izraz islamofobije u sarajevskim medijima nije naišao ni na kakvu reakciju i osudu izvan krugova Islamske zajednice.
Bilo bi pogrešno islamofobiju u Sarajevu vidjeti tek kao statični sadržaj u nekoliko medija koje obilato podržavaju zapadne fondacije i centri moći, budući da se radi o živoj ideološkoj materiji, oko koje se struktuira sistem moći i utjecaja. Islamofobija time nije medijski, već ideološki proizvod, a mediji su samo sredstvo njenog očitovanja. Navedeni sarajevski mediji su i sredstvo oblikovanja totalitarnog ambijenta u kome islamofobija ima funkciju društvene ideologije, kakvu je imao marksizam u komunizmu.
Bošnjak koji želi uživati jednakost, mora se islamofobijski očitovati, kao osoba koja javno prezire ili ne pominje vjerski identitet. Budući da se radi o organiziranom zatiranju bošnjačkog identiteta, kojeg nema bez islamske osnovice, ulogu sarajevskih medija u širenju islamofobije ispravno je tumačiti i dalje istraživati u kontekstu kontinuiteta genocida nad Bošnjacima.
The role of Sarajevo’s medias in spreading of Islamphobia
Islamphobia in Bosnia and Herzegovina is specific because it is directed towards the native, indigenous and the most numerous people of Bosnia, and it has been implemented with the support of the institutions that are required to protect the constitutional rights on equality and freedom of religion. What we call Islamphobia today it has been implementing from the Austro-Hungarian Empire onwards as an special combination of political, genocidal, chauvinist and cultural program which goal is to negates Bosniaks their European and Bosnian origin. Islamphobia against Bosniaks is an ideological program of genocide against Bosniaks. It is possible to track similar Islamphobic patterns from period of preparation an ambient for genocide, as well as today, when apparently are ruling peace and standards of Western democracy. Sarajevo’s media so called independent media are supporting Dayton’s ideological structure and represent the main transmitters of Islamphobia. Spreading of Islamphobia in the media is the result of political intentions and economic interests. In the same time spreading of Islamphobia in the social environment is the result of editorial policy. Islamphobia has become the intellectual standard of the Dayton system, since that the most powerful media in the country with state support tolerates and generates Islam phobic’s discourse. Under such influence of the medial authority the Islamphobia has been enthroned among the public with main aim to became an social virtue. Consequences of this genocidal project are reflected among the large number of Bosniaks intellectuals, as well as ordinary Bosniaks, who accepted Islamophobia as the backbone of their intellectual or civic identity.
Keywords
Islam phobia, Genocide, Bosniaks, Media, West, Dayton
Naučna konferencija s međunarodnim učešćem
“ISLAMOFOBIJA – UZROCI I PREVENCIJA”, Zenica 25. 05.2013.
Scientific Conference with International Participation
“ISLAMOPHOBIA – CAUSES AND PREVENTION”, Zenica 25th may 2013