(Naučni skup „Abdulvehab Ilhamija Žepčak – život i djelo“, 04.05.2018.)
Teško je u historiji disidentske matrice – otkad se bilježi „delikt mišljenja“ – pronaći lik poput Ilhamije, koji je kao paradigma, višeslojno, transhistorijski i multidisciplinarno oprisutnjen u političkoj, društvenoj i psihološkoj stvarnosti jednog naroda i jednog društva. Mnogi su narodi imali svoje istaknute pojedince koji su stradavali u borbi za slobodu, pravdu i istinu, bilo „sa perom“, ili sa puškom, ali, teško je naći primjer poput Ilhamije, koji se pretočio u dvostoljetni usud jednog naroda.
Znamo ko je Ilahmija, znamo i kako je i zašto je stradao, a činjenica da njegova stvarna i simbolička pojava nije imenovana i istraživana, zapravo je inkorporirana u taj fenomen ilhamijske paradigme koja se kao politička i društvena praksa seli kroz vrijeme.
Bošnjaci u posljednjih 200 godina žive Ilhamijinu sudbinu, u različitim historijskim etapama, a da je nikad nisu imenovali, samim tim što što žive tu nemogućnost da se imenuje nepravda, budući da imenovanje provocira odgovor represije i zatiranja slobodne riječi.
Povijest bošnjačkog stradanja kroz različita vremena, istosmjerna je sa poviješću represije nad bošnjačkim pokušajima da se kaže istina i ukaže na nepravdu. Otud se dogodilo da sudbina pjesnika koji biva ubijen zbog kritičkog govora, postane obrazac koji će sve do danas pratiti mnoge bošnjačke autore i prvake, a da to nikad ne bude povezano u jednu pojavu, koju ovdje označavamo sintagmom: ilhamijska paradigma.
Specifikum ilhamijske paradigme jeste u prepoznavanju njenog dramatskog luka, koji se razvija u tri etape: prosvjetitelj – disident – žrtva.
1. Prosvjetitelj svojom misijom zadire u suverenitet represivnog mehanizma kojemu je prosvjetiteljstvo temeljni neprijatelj, budući da vodi oslobođenju svijesti od uvjerenja da je turobna stvarnost trajna i nepromjenjiva. Vladajuća struktura će se represijom boriti protiv kritičkog oslobađanja svijesti, što bi vodilo promjenama i urušavanju diktature.
2. Disident, ili oponent vladajućem diskursu, sebe uspostavlja samom činjenicom da kritički propituje stvarnost, sistem strukture moći i vladajućih kriterija, čime dolazi na udar represivnog mehanizma koji vjeruje da je određen konačnim istinama i vrijednostima. Disident u svome iskoraku nosi svijest o opasnosti, a time, kroz neminovnost žrtve, i auru herojstva.
3. Žrtva je neminovan i konkretan dokaz uzvišenosti misije prosvjetiteljstva i oslobođenja, kao i okrutnosti vremena u kome je vlast spremna progoniti i ubijati ljude koji nose baklju kritičke slobode, upućivanja na dobro i odvraćanja od zla.
Ove tri dramaturške tačke, u kojoj se priča razvija od prosvjetiteljske misije, preko progona i represije, pa do poruke koja biva poslana, a često nepročitana putem žrtve – čine transhistorijski obrazac u koje su skončavali snovi o slobodi mnogih bošnjačkih intelektualaca i prvaka. Bilo da se dotaknemo priče o Husein-kapetanu Gradaščeviću, reisu-l-ulemi Džemaludinu Čauševiću, Mustafi Busuladžiću, mi susrećemo ilhamijsku paradigmu: prosvjetitelj / oslobodilac – disident / otpadnik – žrtva / poruka.
Mnogi bošnjački intelektualci su nastojali ne samo graditi kritičku svijest, kao put samospoznaje i oslobađanja naroda, već su u interakciji sa tim procesom pokušali otpečatiti povijesne tajne o stradanju Bošnjaka, kako bi argumentirali nužnost nacionalnog uzdizanja. Istraživanje na ovu temu prostire se prema žrtvama borbe za slobodu u Bošnjaka, ali i na fenomen sakrivene istine, koja je represivnim aparatom transhistorijski sakrivana od naroda koji se nikada nije uspio osloboditi toliko da bez straha pročita i protumači vlastitu povijest.
Jedan od nosilaca ilhamijske paradigme bio je Rešad Kadić koji je kroz pripovijest „Ilhamijin put u smrt“ (1976) pokušao opisati svoj usud obilježenog i diskriminiranog pisca. U priči o Ilhamiji, pored Rešada Kadića, ogledaju se i mogi drugi, čiji životi, i djela, pletu mrežu ilhamijske paradgime. Pripovijest Rešada Kadića je Ilhamiju približila narodu, te uspostavila pretpostavke da uopće govorimo o ilhamijskoj paradigmi, kao transgeneracijskoj traumi bošnjačkih intelektualaca. Zbog toga ćemo se u ovom radu zadržati na porukama koje je uspostavio Rešad Kadić.
***
Kadićeva pripovijest o Ilhamiji doživljava se kao tekst sa vjerskom tezom i historijskom temom, a zanemaruje se njegova politička, zapravo subverzivna ideja, iz vremena u kome se budno motrilo kad neko piše protiv vlasti. A pogotovo ako je taj pisac još ranije od režima proskribovan kao „neprijateljski element“.
Kadićev „Ilhamija“ je u idejnoj osnovi tekst antitotalitarnog podsticaja, usmjeren protiv autoritarne i zulumćarske prirode vlasti, što možda i ne bi bilo tako nezgodno da se Ilhamijino vrijeme nije moglo ogledati u vremenu, pa i sudbini, Rešada Kadića. Stoga nas u ovom radu zanima „rodno mjesto“ Kadićeve pripovijesti o Ilhamiji, i to kroz uviđanje onih dodirnih tačaka koje i pisca i njegovog junaka povezuju u sudbinskim istoznačnostima.
Šta je to u životu Rešada Kadića što nalikuje na legendu o pogubljenju Abdulvehhaba ibn Abdulvehhaba Žepčevi-Ilhamije u Travniku, pa da pisac baš tu pronađe alegorijski okvir za pripovijedanje svoga, ali i bošnjačkoga, sudara za totalitarnim nasiljem i svakovrsnim represijama?
Postupak poststrukturalističke kontekstualizacije u čitanju „Ilhamijinog puta u smrt“ vodi nas ka razumijevanju ambijenta u kojem su se taložila Kadićeva životna iskustva, a iz kojih je proizišao tematskomotivski podsticaj da se na prihvatljiv način ispriča priča o cijeni slobodne, i u vjeri suverene misli, u vremenu represije i neslobode. Vjerovatno je turkofobijski kontekst jugoslovenskog vremena učinio da ova relacija ne bude očitana kao subverzija, iako su, upravo zbog građanske obespravljenosti Rešada Kadića, uočljive te paralele između otomanskog silnika Dželalije i komunističkih „dželalija“, naspram vrsnog teologa, gorljivog sufije i hrabrog pjesnika Ilhamije, odnosno, Rešada Kadića, koji se jednako suočavao s kaznom u ime dove da ostane čvrst i postojan na putu istine i da sklopi oči s Allahovim imenom u srcu!
Vrijedi se podsjetiti na djela koja su svjedočila ilhamijsku paradigmu i na sličan način nosila subverzivnu poruku spram totalitarnog ambijenta kojim su podstaknuta i u kome su nastala. Već godinama se podrazumijeva da je, primjerice, „Derviš i smrt“ Meše Selimovića vješta alegorija o odnosu pojedinca spram totalitarnog poretka. „Derviš i smrt“ se, kao i „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova, razumijeva kao odvažan antitotalitarni tekst, koji nosi subverzivne poruke protiv vladajućeg komunističkog režima. Istraživači su već pronašli elemente Selimovićeve porodične tragedije u „Dervišu i smrti“, koji se razumijeva kao piščev krik protiv ideološkog poretka koji mu je pogubio brata Šefkiju.
U odnosu na druge nacionalne književnosti, bošnjačka književnost oskudijeva sa tekstovima antitotalitarnog sadržaja, pisanim u vrijeme komunističkog poretka, i tim prije važno je prepoznati djela koja, ništa manje nego „Derviš i smrt“, nose makar i alegorijski otpor prema vladajućem režimu. Budući da je komunistički poredak sistemski gušio i neigrao bosanskohercegovački suverenitet i bošnjački identitet, time su se i djela koja su promicala ove vrijednosti našla s onu stranu ideoloških intencija.
Rešad Kadić se tako, po dva osnova, kao politički kažnjenik, i kao pisac koji obrađuje teme iz bošnjačke povijesti i muslimanske duhovnosti, našao u subverzivnom kontekstu.
Govoreći o bošnjačkim pripovijetkama Enes Duraković nagovještava fenomen autocenzure koji proizilazi iz straha bošnjačkih pisaca od granice u odabiru tema, a iz akoje se nalazi represija:
U stogodišnjem političkom i društvenom marginaliziranju Bošnjaka, u odsustvu mogućnosti stvaranja historije, naši su se pripovjedači okretali više porodičnom kultu i nekim trajnim, povijesnim surovostima, neugroženim vrijednostima pojedinačne, a ne kolektivne sudbine. I, konačno, nisu li se naši pripovjedači upravo zbog te tragične sudbine nacionalnog marginaliziranja više obraćali preradi literarnih motiva i iskustava, nego li panoramskoj prezentaciji historijske zbilje i realističke slike društvene stvarnosti, više stiliziranosti arabeske i onom tihom kujundžiluku intimne ljudske drame, nego li naturalističkoj i historijskoj slici svijeta.
Upravo zbog ovih činjenica, koje ukazuju na distanciranost bošnjačke književnosti od bošnjačke nestabilne zbilje, a s obzirom na totalitarni ambijent „stogodišnjeg političkog i društvenog marginaliziranja Bošnjaka“, posebnu vrijednost imaju rijetki književni tekstovi koji djeluju kao replika na neprijateljsku stvarnost. Stoga bi Kadićev „Ilhamijin put u smrt“ trebalo vrednovati kao jedan od najistaknutijih bošnjačkih književnih odgovora na komunistički totalitarizam. …U onoj ili većoj mjeri u kojoj to jeste i alegoričnost Selimovićevog „Derviša i smrti“.
Ne postoji vrijeme u posljednjih 200 godina u kome su Bošnjaci bili oslobođeni od kontrole istine, odnosno, od prijetnje da traganje za istinom nosi rizik progona i stradanja. Bošnjaci su nakon povlačenja Otomanske Carevine bili izloženi različitim vrstama represije, te manifestacijama islamofobije, i od Katoličke, i od Pravoslavne crkve, s tim što je velikosrpski program kao legitimna sredstva uključivao ubistva i progone. Islamofobičnost austrougarskog vremena moguće je očitavati i kroz korpus činjenica o intencijama pokrštavanja, odnosno pokatoličavanja Bošnjaka. „U austrougarskom razdoblju izvjesno je provođena smišljena, ali vješto prikrivana državna protivbošnjačka politika, koja se bjelodano pokazuje u sračunatom i lukavom poticanju pokreta iseljavanja Bošnjaka u Tursku te pokrivanja prozelitističkih akcija katoličkog klera.“ Prvi sarajevski nadbiskup Josip Štadler je kao dugoročan cilj proklamirao pokatoličavanje Bošnjaka.
Interesantno je da su sve publikacije koje je izdavala Islamska zajednica, bilo da se radilo o „Narodnoj uzdanici“ ili “Takvimu”, obavezno na početnim stranicama morale imati značajnu fotografiju vlasti. Za vrijeme Kraljevine SHS u izdanju „Narodne uzdanice“ pronalazimo „Rodoslov Kraljevskog doma“ i fotografiju Kralja Aleksandra I i Kralja Petra II, a za vrijeme SFRJ fotografije Josipa Broza-Tita. Time bi čitaocima muslimanima jasno davano do znanja, svaki put kada otvore publikacije, kako moraju biti svjesni podređenosti koju iskazuju i oni, ali i njihovi predstavnici i na ovaj način.
Niz montiranih sudskih procesa protiv bošnjačke inteligencije nakon Drugog svjetskog rata, sistematska marginalizacija bošnjačke duhovnosti, pa i bosanskog identiteta, decenijama je ukazivala da komunistički režim ne namjerava Bošnjacima uvažiti jednakost i dostojanstvo.
Do početka 80-tih godina islamofobična marginalizacija Bošnjaka u SFRJ nije tekstualizirana, ali, s nagovještajima raspada Jugoslavije i snaženja velikosrpskog pokreta, pojavljuju se tekstovi koji otvoreno plasiraju stereotipne slike o Bošnjacima kao tuđincima koji predstavljaju prijetnju svemu onome što Srbi smatraju vrijednim.
Početak priprema za genocid nad Bošnjacima 90-tih godina mnogi vide u montiranom sudskom (sarajevskom) procesu 1983. godine protiv dvanaest boišnjačkih intelektualaca, koji su osuđeni na 90 godina zatvora zbog – „zagovaranja stvaranja etnički čiste Bosne i Hercegovine s ciljem formiranja republike organizovane na pricipima islama kao jedinstvu vjere i zakona, a čije su granice trebalo da se prostiru u okviru velike islamske države od Avganistana pa sve do Slavonskog Broda u Bosni i Hercegovini, uz pripajanje pojedinih dijelova drugih republika i autonomnih pokrajina naše zemlje“ .
Upravo ovaj apsurdni obrazac optuživanja Bošnjaka da žele stvoriti tzv. islamsku državu, i u nju zatočiti druge narode, narednih godina sistematski je razvijan, s ciljem da bošnjačka inteligencija šutnju prihvati kao modus opstanka.
***
Nekoliko podataka nas upućuje na činjenicu da Rešad Kadić nije bio distanciran od političke zbilje svoga vremena, pa i utoliko što je bio žrtva komunističkog režima, jer je, kao i mnogi bošnjački književnici i intelektualci (Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, i drugi), kažnjen i izopćen iz javnog i društvenog života. Ove biografske podatke saznajemo iz teksta Minke Memije:
Kadić počinje svoju karijeru kao novinar prije Drugog svjetskog rata, a u režimu nakon toga perioda, iz političkih razloga, mora svoj javni glas da skriva iza pseudonima. Koliko iz profesionalne ljubavi toliko i zbog egzistencijalnih razloga Kadić nastavlja da piše za razne novine, a objavljuje i nekoliko akcionih i futurističkih romana.
Po nedvosmislenom pojmovniku ljudskih prava, pisac koji je primoran da se „skriva iza pseudonima“ je neko kome su građanska prava oduzeta, što znači da je komunistički režim, iz ideoloških razloga, Rešada Kadića svrstao u političke kažnjenike, koji su svoju kaznu odsluživali time što su bili obilježeni i tom obilježenošću odstranjeni iz javnog prostora. Iz ovog citata, pak, ne saznajemo da je Rešad Kadić „kao politički zatvorenik odrobijao više godina u Mitrovici i Zenici“, te da se tek 1953. građanski, ali ne i društveno rehabilitira, kao službenik u preduzećima „Konstruktor“ i „Bosna“. Ilustracije radi, tako je Ahmed Muradbegović godinama živio bez građanskih prava: iako je bio zaposlen u Narodnom pozorištu Tuzla, na poslovima dramaturga i reditelja, nije se smio potpisivati na predstave koje je uradio.
Postoji niz dokumenata koji dokazuju da Rešad Kadić nije bio jedini bošnjački pisac koji je živio ilhamijsku paradigmu, kao žrtva svoje riječi, bez građanskih prava, pa bi se mogli navesti primjeri i onih istaknutih bošnjačkih intelektualaca, poput Mustafe Busuladžića (1914-1945), koje je komunistički režim osudio na smrt, i pogubio, jer se njihov intelektualni angažman, sa akcentom na vjersko prosvjećivanje, smatrao krivičnim djelom protiv naroda i države. Vjerovatno da ne postoji narod, poput Bošnjaka, koji je doživio da mu bude pohapšena i iz društvenog prostora izopćena književna elita, ako pod elitom podrazumijevamo baš one pisce koji su svoje poetičko usmjerenje iskazivali u afirmaciji bošnjačke narodne baštine, i u profilaciji bošnjačkih interesa.
U tekstu „Kulturna politika komunističkih vlasti Bosne i Hercegovine i njen odnos prema Bošnjacima 1945.-1952.“ Muhamed Nametak piše i o represijama komunističkog režima nad intelektualcima i umjetnicima koji su toku rata djelovali na okupiranim područjima, iako su „uglavnom pisali o islamu i potrebi preporoda bosanskohercegovačkih muslimana“, što znači da njihovo djelovanje nije bilo u ideološkoj službi ustaškog režima.
Odmah poslije uspostave komunističke vlasti ovi su književnici i dramaturzi proganjani. Alija Nametak je prvobitno oduđen na 15 godina zatvora, da bi mu kasnije kazna bila smanjena na 12 godina (…) Enver Čolaković je također bio uhapšen i završio je u zatvoru, ali je bio amnestiran već 1946. (…) Edhem Mulabdić je poslije rata, kao predsjednik društva Narodne uzdanice, bio uhapšen 4. maja 1945. i osuđen na 5 godina zatvora. Iako je imao preko osamdeset godina, ostao je bez građanskih prava i penzije. (…) Asim Dugalić iz Gornjeg Vakufa, član Glavnog odbora Narodne uzdanice, proglašen je krivim, između ostalog što je „sarađivao sa ustaškom štampom“, sarajevskim „Osvitom“ i zagrebačkom „Spremnosti“ u kojim je objavio nekoliko književnih članaka. …Osuđen (je) na zatvorsku kaznu od 10 godina teškog prisilnog rada i 15 godina gubitka građanskih prava. (…) Profesor Smail Ćatić, koji je (…) priređivao razne članke u časopisima poput „Narodne uzdanice“, osuđen je na godinu dana teškog prisilnog rada i tri godine gubitka građanskih prava. (…) Slična sudbina zadesila je istaknutog bosanskohercegovačkog književnika Abdurezaka Hifzi Bjelavca koji nakon 1945. godine potisnut iz javnog života, a njegov stvaralački rad prekinut. …Pravo na penziju ostvario je tek 1952. godine.
Rešad Kadić je i po prodičnom ambijentu u kome je odrastao, i po svome duhovnom i stvaralačkom opredjeljenju, pripadao toj bošnjačkoj spisateljskoj eliti koja je svjedočila svjesnost o vlastitoj, historijskoj i duhovnoj samobitnosti. Napose, to dokazuje Kadićev književni opus, koji je sav uronjen u teme iz bošnjačke prošlosti, i to na način koji suprotan tadašnjoj komunističkoj negaciji bosanskohercegovačke historijske i bošnjačke narodnosne zasebnosti. Budući da je navedenim piscima nekoliko godina prije dolaska komunističke vlasti bilo dozvoljeno slobodno promišljanje i propitivanje bošnjačkog identiteta i političkih interesa, to znači da tom izoštrenom analitičkom refleksu nisu mogle promaći informacije o zločinima koje su partizanske jedinice činile nad Bošnjacima.
U tekstu Nihada Halilbegovića „Masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu 1945. – 1949.“ odškrinut je samo jedan dio ove neispričane priče o masovnim zločinima nad Bošnjacima, koji su se nastavili sa dolaskom partizanskih jedinica i u prvim godinama komunističke vlasti. Halilbegović donosi autentična svjedočenja o masovnim likvidacijama Bošnjaka u oslobođenom Sarajevu.
„Po kućama i dućanima šapatom se prepričavalo koga su nanovo doveli i proveli, za kim je danas ili jučer top pukao i ko li je to od bosanskih ajana ispio svoje smrtno šerbe“ – piše Kadić u „Ilahmiji“, a kao da prenosi ambijent u kome su komunistički agenti hapsili bošnjačko stanovništvo.
Izet Šabotić piše o događajima u oslobođenoj Tuzli: „Torturi i raznim pritiscima bili su podvrgnuti Bošnjaci uglednici, bogati pojedinci, koji su bili u nemilosti nove vlasti. Najdrastičniji primjer brutalnosti nove vlasti, odnosno partizana, viđen je prilikom njihovog prvog ulaska u Tuzli, oktobra 1943. godine, kada su stradali brojni uglednici Tuzle. (…) Tada je u veoma kratkom vremenu stradalo više od 50 ljudi.“
Kako bismo izbjegli prizvuk eventualne pristrasnosti domaćih izvora, pozvat ćemo se i na studiju Noela Malcoma „Povijest Bosne“ u kojoj navodi svjedočenje „muslimanskih aktivista“:
Komunisti bi nam u to vrijeme najveće štete i gubitke nanijeli kad bi njihove vojne jedinice ušle u sela. Jednostavno bi sve potencijalne protivnike, mahom ljude na višim društvenim položajima i intelektualce za koje se znalo da su vjernici, poubijali bez ikakva suđenja i istrage.
Malcom dalje navodi podatke o „antireligioznoj kampanji“ prema Bošnjacima, tako što su komunisti 1950. zabranili nošenje feredže i zatvorili i posljednji mekteb, 1952. zatvorili sve tekije i zabranili derviške redove, ukinuli sva bošnjačka kulturna i obrazovna društva, zatvorili muslimansku tiskaru, a do 1964. u Jugoslaviji je bilo zabranjeno izdavati islamske udžbenike, tako što su džamije pretvarali u skladišta i štale a mezarja u parkove i gradilišta za zgrade… Malcolm piše da se „studentska organizacija Mladi muslimani odupirala kampanji protiv islama sve dok nekoliko stotina njenih članova nije pozatvarano 1949. i 1950. godine“.
Bošnjačka inteligencija tog vremena, kojoj je pripadao Rešad Kadić, neminovno je sa zgražavanjem i razumljivim strahom gledala na ove događaje. Doprinijelo je to povlačenju Bošnjaka u konspirativne mreže, posebno nakon komunističke zabrane djelovanja muslimanskih društava. Proces Mladim muslimanima 1948. godine posvjedočit će javnu i bestidnu brutalnost komunističkih vlasti koje su na smrtnu kaznu streljanjem osudile Hasana Bibera, Halida Kajtaza, Omera Stupca i Nusreta Fazlibegovića, a desetine drugih osudile na robije i do 20 godina.
Time će se pokazati da zločini nad Bošnjacima nisu bili incident, već javna intencija koja je samo mijenjala forme i uniforme djelovanja. U jednom od takvih procesa na kaznu zatvora je osuđen Rešad Kadić, tako da u ovoj priči o partizanskim likvidacijama bošnjačkih civila, o komunističkim montiranim procesima, o javnom oduzimanju građanskih prava i sredstava za život – ovaj pisac sudjeluje iznutra, kao svjedok, kao žrtva, kao stvaralac i vjernik koji se osjeća obaveznim da posvjedoči to što je vidio i doživio.
Ako uzmemo u obzir mišljenje Mustafe Imamovića da je „praktično bilo onemogućeno proučavanje povijesti, književnog i kulturnog razvitka Bošnjaka“, te da je to „bila posljedica činjenice da su vladajuće snage dato povijesno stanje poslije 1945. interpretirale tako da ne povrijede određene nacionalne, u prvom redu srpske, zapravo nacionalističke interese, prisutne u BiH, i oko nje još od prve polovine XIX stoljeća“, onda je jasno da cjelokupan opus Rešada Kadića probija ove ideološke granice.
Postoje i drugi izvori koji ukazuju na proračunatu rigidnu marginalizaciju bošnjačke duhovnosti, koja je komunističkim intencijama stavljena u ravan kontrarevolucionarnog, a time i kažnjivog. To što ovo područje ni do danas nije valjano naučno obrađeno, upravo je objašnjivo činjenicom da se radi o pojavi koja od 1878. na ovamo nosi konstantnu ambiciju razbaštinjenja, tj. razbošnjačenja Bošnjaka u ime srpske i hrvatske supremacije, a čemu pripada i priječenje povijesne samospoznaje i samoodređenja. Bitno su drukčije pozicije u kojima se prva (Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Hilmi Muhibić, Mehmed Hulusija, Ibrahim-beg Bašagić i dr.) i druga (Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i dr.) generacija bošnjačkih književnika bavila bošnjačkim temama, od one u kojoj se našla ta pohapšena i poosuđivana grupa bošnjačkih književika iza Drugog svjetskog rata.
Sav taj ambijent koji je u stvarnosti okruživao hapšenu, osuđivanu, zatvaranu i obespravljivanu bošnjačku inteligenciju, a koji u osnovnoj liniji ima relaciju između teksta i vlasti, uma i bezumlja, života i smrti, slobode i totalitarizma – zapravo je ugraviran u dramaturšku i idejnu strukturu pripovijesti „Ilhamijin put u smrt“.
Rešad Kadić je kao politički zatvorenik prošao sve one etape koje prolaze obilježeni ljudi, i u totalitarnoj stvarnosti i u antitotalitarnoj literaturi, a kakve je u njegovoj pripovijesti prošao i Ilhamija. Te paralelizme između Kadićeve istrajnosti na svome duhovnom i poetičkom opredjeljenju, da uprkos bosnofobnom ambijentu piše o bosanskim temama, i istrajnosti Abdulvehhaba ibn Abdulvehhaba Žepčevi-Ilhamije, da se „prkoseći silnicima“ ne odriče svojih stihova – moguće je pratiti u fazama.
Pripovijest „Ilhamijin put u smrt“ na svakoj stranici ima elemente koji bi se mogli ogledati u životu Rešada Kadića, ali i u životima mnogih bošnjačkih „Ilhamija“ koji su zbog riječi bilo prognjeni i kažnjavani.. Kad govori o Ilhamijinom vremenu koje je „bremenito nasiljem, nepravdama i porocima, pod kojim se Bosna grči i krvari“, o „dizanju svog glasa protiv svih onih koje je smatrao krivcima za zlu sudbinu rodne grude“, o „strahu koji laze Bosnom i ljudskim utrobama“, o „patnji zbog zla, nepravdi i nasilja njegova vremena“ – Rešad Kadić govori o svome vremenu, o ishodima totalitarne i bosnofobne vladavine u Bosni i Hercegovine, samim tim što je to njegovo neposredno životno iskustvo, ali i životno stanje, koje nije moglo ostati bez odgovora, i to u formi koja posredno, alegorijski, u Dželaliji krije Komunističku partiju, a u Ilhamiji – njega samoga.
Napose, kao što je pjesma „Čudan zeman nastade” zapečatila zlehudu Ilhamijinu sudbinu, tako je i jedan tekst, iz ratnog perioda, bio povod da se Rešad Kadić osudi na zatvorsku kaznu. Bezmalo četiri naredne decenije život Rešada Kadića će se odvijati u opreci između vlasti i teksta, odnosno, vladajućeg ideološkog diskursa i njegovog osjećanja sebe, vjere i Bosne u sebi. A taj Kadićev osjećaj o očuvanju svog duhovnog integriteta i dostojanstva, uprkos totalitarnom porezu na slobodu misli, koji se plaća ili zatvorskom kaznom ili višedecenijskim izopćenjem iz stvarnosti, ponajbolje je izrečen u dovi koju Ilhamija upućuje Svevišnjem u momentu kad se približava Travniku i suočenju sa silnim Dželalijom.
Ti najbolje znaš zbog čega me zovu i šta me tamo čeka. Ako je zbog onog što sam kazao, ne daj da me strah uzdrma pa da poreknem ili da se pokajem za ono što sam učinio; ne dopusti da mi se bojazan prikrade u oči niti da se drhtaj osjeti u glasu mome! Pomozi mi da ostanem čvrst i postojan na putu istine i da sklopim oči s Tvojim imenom u srcu!
Baš kao i Ilhamija, Rešad Kadić nije živio uzdrman strahom, nije porekao što je napisao, niti se pokajao zbog toga, šta više, istrajavao je na poetici bošnjačke tradicije i muslimanske duhovnosti, i to tako suvereno, bez bojazni u očima i drhtaja u glasu, ostao je čvrst i postojan na putu istine, i sklopio je oči onako kako je i živio, i kako je u Oporuci zapisao – po Božijem određenju. Da li ćemo ikada stvoriti mrežu istiznačnijih ilhamijskih iskustava u bošnjačkog duhovnosti – pitanje je – budući da i danas živimo vremena nekih novih Dželalija.
Fatmir Alispahić
04.05.2018.