SDP-ov udar na školstvo istovremeno je udar na bošnjačke nacionalne interese, i na ona najsvjetlija osjećanja koje Bošnjak danas nosi, a koja proizilaze iz nagona da se trauma genocida prevazilazi podizanjem djece. Ono što su nam bili borci prije desetak godina, danas su nam nastavnici i profesori, jer su oni kormilari te naše nade u pravednije sutra.
Štrajk prosvjetnih radnika u Federaciji ogolio je suštinu nenarodne i lafinaške vlasti koju predvodi SDP. U ime lažnih reformi i fraza o socijalnoj pravdi, SDP je nakon deset godina ponovo dobio povjerenje bošnjačkih birača, da bi se kao i prošli put ispostavilo da se radi o jednoj kriminogenoj strukturi kojoj programska obećanja služe samo za prevaru. A narod je zaboravio kako je taj SDP vladao prije deset godina, da se i tada sva vladavina svela na politikanstvo, po kome je dovoljno izmišljati tzv. islamski terorizam da bi nosio lentu „reformiste“. Tadašnja SDP-Alijansa je toliko bila uvjerena u svoju vječnost, da se maksimalno opustila u vrijeđanju svojih birača, dakle, Bošnjaka, koji su odjednom saznali da je Armija RBiH leglo „terorista“, da su omiljeni generali, poput rahmetli Alagića, možebit ratni zločinci, kao što je i Ratko Mladić, da se demokrata postaje tako što se javno bori sa ukidanje „selama u Maglaju““, za zabranu predstave „Hasanaginica“, ili tako što se u selima oko Gračanice i Lukavca, u svečanom mimohodu, oko džamija pronose pečena krmad na ražnju, sve u slavu nove, krmeće demokratije.
Dogodilo se mnoštvo sličnih gafova te navodne reformističke vlasti, iz čega se vidjelo da ta vlast neće ništa drugo ni raditi do li se baviti omalovažavanjem Bošnjaka. Ali, Bošnjaci su tada imali nekoliko medija u kojima su kritički sasijecani ovi izljevi islamofobijskog šovinizma, tako da je ta nenarodna vlast već 2002. godine zbačena sa ranjenih bošnjačkih leđa. Nakon što se dogodilo gašenje nekoliko patriotskih medija („Ljiljan“, „Walter“), realizirana je unutarnja okupacija Federalne tv od strane velikosrpskih i velikohrvatskih plaćenika, usljed čega su Bošnjaci postali žrtve indoktrinacije koja je rezultirala zaboravom onoga što se moralo pamtiti, kako se više nikad ne bi dogodilo da Bošnjaci glasaju za SDP. Kao što velikosrpska ideja genocida nije doživjela svesrpsku osudu, pa i danas živi i djeluje, tako ni SDP-ovska ideja progona Bošnjaka nije doživjela bošnjačku osudu, pa je postala politički standard, nešto što se smatra demokratskom vrlinom.
S obzirom da je SDP podršku međunarodnog faktora, te Beograda i Zagreba, zavrijedio samo svojim antibošnjačkim opredjeljenjem, time nije bio u obavezi da pokazuje senzibilitet za socijalna ili antikorupciona pitanja. Dovoljno je osmotriti nepotizam tog premijera Nikšića, lidera im Lagumdžije, a da ne redamo sve druge SDP-ove funkcionere, njihove kriminalne i familijarne mreže. U tom uvjerenju SDP-ovih funkcionera, da je važna podobnost, a ne sposobnost, da je važno služenje islamofobijskom fašizmu, a ne služenje bh. građanima i narodima – nalazi se odgonetka na uzroke i posljedice štrajka prosvjetnih radnika u Federaciji, a poglavito u Tuzlanskom kantonu.
Svjetionik znanja
Prije desetak godina SDP-ov premijer Federacije je borce Armije RBiH nazvao „falangistima“. Potom je lider SDP-a borce Armije RBiH uporedio sa četničkom ruljom koja je u Banjoj Luci kamenovala i ubila Murata Badića. Zatim je SDP-ov guverner Tuzlanskog kantona poručio borcima Armije RBiH da će ostvariti svoja socijalna prava – ali u panjevima. Borci su u znak protesta u traktoru dovezli stotinjak panjeva i ostavili ih pred zgradom kantonalne vlade. A borci su tada bili važniji i priznatiji nego što su sada. Jer, tada su još bile svježe ratne rane i boračke zasluge za odbranu BiH. Zamislite onda kakva je drskost zjapila iz ovih SDP-ovih funkcionera, kad su se usudili tako javno vrijeđati borce! Očito je da su se osjećali važnijim od zakona i od patriotskih osjećanja, s obzirom da je SDP od Kruga 99 proglašen za – vlast koja nema alternative. Naravno, srpskim i hrvatskim nacionalistima i ne treba ništa drugo do li vlast koja će u njihovo ime vrijeđati i minorizirati Bošnjake. Kako jučer, tako i danas.
Iako štrajk prosvjetnih radnika ne nosi etnonacionalne predznake – i dobro je što je tako –činjenica je da su njime najviše pogođeni bošnjački prosvjetari i bošnjački učenici. Ne može se izbijeći taj prizvuk kontinuiteta u SDP-ovom ugrožavanju važnih bošnjačkih interesa, bilo da se radi o dopuštanju ekonomske kolonizacije ovog frtalja bh. teritorije, od strane velikohrvatskih firmi, ili o oblicima kulturne minorizacije znakova bošnjačkog identiteta. Nemanje senzibilnosti za probleme obrazovanja, kao najosjetljvijeg područja drušvene zbilje, samo potvrđuje pretpostavke da SDP-om upravljaju tuđinski interesi, s ciljem rastakanja Bosne i Bošnjaka.
Kao što su prije desetak godina borci bili posljednje mjesto na kome se smije pokazati bahatost, tako su to danas prosvjetni radnici, s obzirom da se, u Bošnjaka barem, iskristalisalo uvjerenje kako naša djeca bez dobrog obrazovanja nemaju nikakve šanse, ni u Bosni, ni izvan Bosne. Hrvatsko dijete se uvijek može konektovati na nacionalni kontinent, na mrežu katoličkih škola, dobrotvornih udruga i fondacija, a tako je i sa srpskom djecom. Bošnjačka djeca nemaju taj kontinent i jedino se mogu uzdati u znanje koje steknu i koje će im valjati na tržištu rada. U protivnom, završavat će kao sezonski radnici po Širokom Brijegu.
U Bošnjaka je oprisutnjen taj osjećaj izoliranosti, getoiziranosti, zbog čega mnogi roditelji grčevito traže izlaz, pa pristaju na razbošnjačenje sebe i svoje djece. Ogromna većina, pak, nastoji djeci objasniti važnost škole, jer je školovanje jedina preostala
nada, i za roditelje, i za djecu. Dobar inžinjer, zubar, informatičar, električar, uvijek će naći posla, makar i izvan Bosne, ali neće biti konjušar srpskim i hrvatskim šovinistima. Otud škola u Bošnjaka ima znatno važnije mjesto nego što bi to trebalo, jer se oko škole vrte bezmalo svi planovi i sva nadanja za našu djecu. Zato je SDP-ov udar na školstvo istovremeno udar na bošnjačke nacionalne interese, i na ona najsvjetlija osjećanja koje Bošnjak danas nosi, a koja proizilaze iz nagona da se trauma
genocida prevazilazi podizanjem djece. I drugi narodi imaju djecu, ali u zapadnoj demokratiji imaju i kerove, kao zamjenu za djecu, imaju i istospolne brakove u kojima se uzgajaju kanarinci, dok u Bošnjaka i brakovi, i djeca, i obrazovanje djece, imaju važnost nacionalnog opstanka i zanavljanja života koji je gušen u genocidu. Nama je i do djece, i do njihovog odgoja, stalo više nego drugim narodima, jer u tome vidimo dokaz o svome životu.
Hiljade naših očeva i majki su pobijeni i protjerani, a hiljade djece je ostalo nerođeno zbog genocida kojim se htio, i kojim se hoće, zatrijeti život u Bošnjaka. Samo zlobna ili ishitrena misao može nam zamjeriti što obnavljamo džamije, kao svjetionike našeg opstanka, i što u podizanju djece vidimo više značenja nego drugi narodi, jer su naša djeca dokaz da smo opstali, i da će nas biti. Ova značenja proizilaze iz kolektivne svijesti žrtve genocida, koja nema drugog načina da zadovolji osjećaj za pravdu, nego tako što će obnavljati porušeno, i kad se radi o džamijama, i kad se radi o potomstvu. Mi otprilike znamo koliko nas je pobijeno i protjerano, ali nikad nećemo saznati, a hoćemo osjećati, koliko nas je nerođenih, neuspravljenih, neojačalih…
Zamislimo samo gdje bi prelijepoj Palestini bio kraj da na njenoj teritoriji, u njenom domaćinstvu, nije silom umetnuta sintetička država Izrael?! I gdje bi nama bio kraj da je Bosna i Hercegovina nastavila renesansu koja je započela Olimpijskim igrama 1984. u Sarajevu? Sve ono što bismo bili, a što nismo, treba računati u žrtvu genocida! Kao što u žrtvu genocida računamo sve svoje silom preseljene ljude!
Ruke u vatri
Po izreci da sit gladnom ne vjeruje, danas mnogi ne mogu razumjeti kako narod koji je bio žrtvom genocida drukčije vidi vrijeme i prostor, jer se oba pojma rasprostiru i izvan ovih života, a naročito izvan prostora na koji su trenutno stjerani Bošnjaci. Sama činjenica da više od pola Bošnjaka, prostorno, živi u svijetu uspomena, u Višegradu, u Prijedoru, u Trebinju, kazuje da ovaj narod gleda i izvan onoga gdje trenutno jeste. Možda bi neko ko je imao ruku, pa je više nema, mogao razumjeti kako je to pripadati narodu kojeg je bilo, pa ga sada nema, za tu jednu ruku, ili više. Neovisno od toga kako nas drugi vide, mi sebe sve ubjedjivije vidimo u svjetlu onoga što jesmo, a ne onoga što bi drugi htjeli da nismo.
Očekivanja da je poslije genocida moguće živjeti kao da se ništa nije dogodilo – jalova su, ponajprije jer nas okružuje genocidna realnost, koja nas stalno podsjeća da nam je namijenjen status bivšeg naroda. U ime otpora prema poniženju nestanka, u Bošnjaka se javlja poseban odnos prema budućnosti, koja je jedina kadra izmijeniti nepravde sadašnjice. Bošnjačka djeca – odgojena, obrazovana, samosvjesna – čine tu viziju željene satisfakcije. Udariti na tu našu djecu, znači udariti na bošnjačku nadu u opstanak i u pravdu. Ono što su nam bili borci prije desetak godina, danas su nam nastavnici i profesori, jer su oni kormilari te naše nade u pravednije sutra.
Samo glupost, zloba, siledžijstvo, primitivizam mogu izroditi plan da se prosvjetnim radnicima plate umanje za 6,5 odsto, a i onako su mizerne. Kako je uopće toj SDP-ovoj vlasti moglo naumpasti da svoju nesposobnost namiruje tako što će staviti ruku u džep onima koji obrazuju našu djecu? Ovo je stavljanje ruke u vatru, jer je budućnost naše djece posljednje mjesto koje smije biti napadnuto. A da se radi o napadu, govori podatak da su sindikati obrazovanja mjesecima prije upozoravali SDP-ovu vlast da neće ustuknuti u odbrani svojih prava, i da će rezultat biti štrajk, u kome će najveći gubitnici biti učenici. Bahatost sa kojom je SDP-ova vlast odbacila ova upozorenja pokazuje da su oni namjerili da pokradu nastavničke plate i da ih uopće ne zanimaju posljedice. Vrhunac SDP-ovog barbarizma je izjava jednog visokog dužnosnika koji je zaprijetio prosvjetarima da će biti otpuštani s posla, ako budu štrajkovali, a da će na njihovo mjesto biti dovođeni ljudi sa biroa za zapošljavanje.
Ne viđosmo da je iko reagirao na tako skandaloznu prijetnju, zapravo iznudu, koja ruši postulate pravnog i demokratskog poretka, jer legitimira političko nasilje kao princip rada. Helsinški komitet, kao filijala SDP-a, naravno šuti! Ta kriminalna prijetnja proizilazi iz istog osjećanja svemoći iz kojeg je borcima, koji traže socijalna prava, poručeno da će ih dobiti u panjevima, što znači da SDP-ova vlast nije promijenila ni ćud, ni dlaku, kada je riječ o vrijeđanju stubova našeg nacionalnog ponosa, jučer oličenog u borcima, a danas u prosvjetarima.
Čini se da ni ratna vremena opsade, granatiranja i snajperisanja nisu imala tako isprekidanu školsku godinu u kojoj je pored kontinuiteta u nastavi, poljuljan i autoritet škole, kao najvažnije ustanove u dječijim životima, za koju se ispostavlja da može, a i ne mora raditi. Nakon raspusta, došao je prisilni raspust zbog vremenske nepogode, a nakon sedam dana škole, još sedam ili više dana prisilnog raspusta, zbog štrajka. Razmišljaju li ti SDP-ovi dunđeri koliko će teško biti ponovo uozbiljiti učenike i ubijediti ih u autoritet škole? Na šta li će ličiti nastava kad krenu junske nadoknade?
Znaju li te SDP-ove štetočine da prosvjetni radnici imaju dušu, da imaju ponos, i da kvalitet njihovog rada ovisi od stupnja poštovanja koje im iskazuje društvo? A ovo društvo, koje su uzjahali SDP-ovci, sa svojim jadnim satelitima, definitivno nema poštovanja prema onome što je našem narodu najvažnije – prema djeci. Jer da razumiju, ovo što ne razumiju, nikada im ne bi naumpalo da kradu pare od prosvjetnih radnika i da tako vrijeđaju ljude koji uče našu djecu i grade našu budućnost.
Broj 312, 9. III 2012.