Zašto srpska kad je zajednička
Jedan od lidera SDP-a Sejfudin Tokić stekao je zrnce evropske slave kada je izmislio postojanje fotografije Alije Izetbegovića sa Bin Ladenom, čime je trasirao potonju kampanju protiv Bošnjaka i BiH. Fotografija se, dakako, nije pojavila ni kao fotomontaža, ali je u evropskoj javnosti ostalo uvjerenje da se prvi u Bošnjaka družio sa najvećim neprijateljem Zapada. Bilo bi normalno da je Izetbegović tužio Tokića za klevetu, ali Alija nema sluha za ovozemaljsku dramaturgiju. Otud Tokić i dalje tanadaramandara po Bosni i Bošnjacima. Neki dan je izronio u Banjoj Luci da kaže kako, nakon ustavnih promjena Republika Srpska više neće nalikovati na onu koju je projektovao Radovan Karadžić. Ma iđi biži! Našem narodu ta izjava liježe na srce, jer ćemo biva dohakati rezultatima genocida. Tokić je zapravo rekao ono što bi rekao i svaki srpski političar u RS – da se mogu događati te formalističke ustavne promjene, ali da je postojanje Republike Srpske neupitna stvar. Jer, ako će Odluka o konstitutivnosti obezbjediti ravnopravnosti svih bh. naroda na 49% bh. teritorije, kakva je onda svrha postojanja tog entiteta sa ekskluzivnim nacionalnim naslovom? Zašto Srpska, ako je i bošnjačka i hrvatska? Zato što se srpski kleronacionalisti ne odriču tekovina genocida, na kojima je ustoličena RS, što znači da se ma kakvo postojanje RS ni u snu ne može odvojiti od zlolika i zlodjela Radovana Karadžića. Tokićeva izjava je bila tek puko retoričko farbanje ovdašnje ustajale pameti, po mjeri srpskih genocidnih zaveta.
Komšijske grupe i moždane rupe
O, kako je u Bosni gluho kad nema Alijine fotografije sa Bin Ladenom, kad nema tzv. alžirske grupe, i kad se cijela ova priča sa mudžahedinima pomalo ohladila! Najednom su se besposleni, na čekanju, našli stratezi genocida nad Bošnjacima, koji su u pumpanju tzv. islamskog terorizma vidjeli golemu šansu da zamijene uloge krvnika i žrtve. Da nam ne bi bilo dosadno pobrinuli su se pobratimi SDP-a, Dodikovi Socijaldemokrati, čiji je portparol Rajko Vasić postavio pitanje o – nestanku, odlasku i isparenju nekakve, sad, egipatske grupe. Vasić je optužio bh. vlasti za isparenje te tzv. egipatske grupe, očito misleći da bi svaki čas u Bosni trebalo izmišljati i na Kubu deportovati razne grupe, što alžirske i egipatske, što iranske, iračke, afganistanske, itd. Toliko je za s&h naciste primamljiva mogućnost sataniziranja bošnjačke žrtve, da će oni još godinama baljezgati o raznim mudžahedinskim grupama. Otud bi trebalo glasnije govoriti o trebinjskim, bratunačkim, čapljinskim ili stolačkim grupama, jer je riječ o komšijama, našim kumovima i jaranima, koji su oštrili noževe dok smo ih mi k’o rođenu braću voljeli. Sikter!
Britanija i kvaziislamski ekstremisti
Kvalitet stvaranja ili razumijevanja muzike ili poezije mjeri se mogućnosti da se prepozna višeslojnost, polisemičnost, grozdanost djela. Tako je i sa okusima vina. Tako je i u politici. Zakržljale demokratske kulture imaju običaj politiku vidjeti u jednoj dimenziji. Dakle, Zapad i tzv. islamski ekstremizam su ljuti protivnici. Zapad bi iz Bosne prognao mudžahedine. Zapad je za liberalni islam u Bošnjaka. Ma jok! Jedina šansa Zapada da spere odgovornost za genocid nad Bošnjacima bila je u instaliranju i podržavanju ekstremizacije islama u Bošnjaka. Tako su nam usred hrvatsko-bošnjačkog sukoba, preko Hrvatske, uvezeni mudžahedini. Iz ove režije treba izdvojiti čestitu želju nekih mudžahedina da pomognu Bošnjacima. No, to opet nema veze sa cjelokupnom igrankom u kojoj je Zapad, a poglavito Britanci, uvozio tzv. ekstremni islam u BiH. Dakako, agresija nije završena, pa ni u pogledu daljih nastojanja da se Bošnjaci u što većem broju inficiraju antizapadnom, militantnom, kvaziislamskom idejom. Ekstremne Bošnjake je potrebno proizvesti, izmisliti, uslikati i zarad tzv. rata protiv terorizma, jerbo se Zapad mora od nekoga prepadati, da bi imao protiv koga ratovati. Sigurno je da ekstremizam nije volja Islamske zajednice. A još manje većine Bošnjaka, zapalih u sevdah gluposti, alkohola i srbijanskog turbo-folka. To je volja zapadnih tajnih službi koje u plitkim islamskim revolucionarima pronalaze, svjesne ili ne, svoje podanike. Elem, javna je tajna da je britanska tajna služba konektirana na jednu grupu vjerskih agitatora, koji nisu u dobrim odnosima sa IZ, a koji odveć rade na širenju ekstremnih ideja u Bošnjaka. Zakržljaloj demokratskoj svijesti, kakva je naša, svojstveno je i zastupanje krajnosti. Dakle, otpor prema ovom projektu ne treba da ide u pravcu otpora prema islamu, prema bošnjačkoj tradiciji, kako bismo dokazivali da nemamo veze sa ekstremnim idejama. Treba ostati Bošnjak i musliman! Jer dokle god smo to što u svojoj tradiciji jesmo, niko nas ne može poput gline oblikovati po svojoj antibošnjačkoj mjeri.
Slikajmo se za muzejske eksponate
Zašto se stranke sa hrvatskim predznakom, uključujući i tzv. Republikance Stjepana Kljuića, nisu sabrale, recimo, prije godinu dana? Nisu se stekli uvjeti. Koji? Pa tada još uvijek nije bio nebosanskim kapitalom opljačkan i ovaj getoizirani dio BiH u kome su Bošnjaci ko biva u većini. Prije godinu dana Hrvati su još konspirativno djelovali, farbajući Bošnjake, obmanjujući javnost slatkorječjima o promjenama, povratku, zajedništvu i sl. Dok su Bošnjaci blehnuli ko tele u šarena vrata Hrvati su, uz pomoć OHR-a i OSCE-a, radili posao. Sada kad su ga završili, e sad se mogu ujedinjavati, ostavljajući Bošnjake sa svojim ašćinicama, kujundžilucima, pekarama i inim jeftinim dućanima na koje je svedena bošnjačka ekonomska moć. Tek u posljednjih mjesec dana saznajemo da Hrvati iz Alijanse drže amabaš sve bitnije finansijske funkcije u Federaciji. No, Bošnjaci iz SDP-Alijanse su to znali mnogo prije! Pošto nisu osporili ekonomsku kroatizaciju i druge polovice Federacije, to znači da su svjesno, kvislinški, u skladu sa dogovorom iz Karađorđeva, pola Bosne dali Hrvatima. U znak zahvalnosti, hrvatski je stranački blok otputovao u Zagreb, na operativne konsultacije, kao da tamo stoluje Franjo Tuđman, a ne Fransoa Mesić zv. Miteran. I šta sad? Ma možemo se slikat’ za muzejski eksponat!
Odnos dvora i raje 
Bošnjaci nikako da se odmaknu od minderskog mentaliteta. Nikako da razumiju da su ih šapat, kukavičluk i okupljanje oko mangale koštali svega što su kroz stoljeća gubili. Bošnjači intelektualci nikada nisu prevazišli odnos dvora i raje, niti su razumjeli da se stabilnost naroda mjeri kritičnom masom raje koja nosi patriotsku odgovornost dvora. Tako je u Srba. Tako je i u Hrvata. I svaki je Britanac britanska kruna. Kod nas je svaki Bošnjak zaljubljen u svoju avliju, horoza i kokoš. Zašto? Pa zato što mu bošnjački intelektualci, prvo svojim primjerom, a potom direktnom porukom, nisu ni pokušali promijeniti tu utarabljenu svijest. Intelektualci su utarabljeni oko mangale, gdje šapatom tračaju jedni druge, a raja je utarabljena u svom životu, koji nalikuje na lisku u vododerini. Eto, u Sarajevu se okupila grupa Bošnjaka da osnuje nekakvu Bošnjačku ligu. Dakako, nije riječ o fudbalskoj ligi, već o nevladinoj organizaciji koja se samo tako fudbalski zove. Sudeći po tome što se o ovoj mangalskoj loži u Bošnjaka ništa ne zna u javnosti, može se zaključiti da je projekat izveden u punoj konspiraciji, uz kahvu i kadaif, šapatom, da se dušmani ne dosjete. Dakako, dobro je da se Bošnjaci okupljaju, s ciljem rasprave o bošnjačkim pitanjima, ali, svaki takav pokušaj je osuđen na propast ako se zasniva na redukciji. I ta Bošnjačka liga je, kao i sve u Bošnjaka, reducirana na mangalski krug. Nikako da se razumije da Bošnjaci mogu biti spašeni tek uključivanjem svih svojih intelektualnih potencijala u nadstranački i nadideološki bošnjački krug. Zatvaranje bošnjačkih pitanja u kahveni mangalski krug u startu je – tropa.
Koliko nas košta slikanje po Beogradu
Opet se u Beogradu slikao bošnjački lider Zlatko Lagumdžija, u svojstvu skrpljene funkcije premijera BiH. Nema ničeg spornog u razvijanju dobrosusjedskih odnosa. No, čini se da bh. država plaća ogromnu cijenu za ovaj imperativ. U parama to iznosi oko stotinu milijardi dolara, što su sredstva od kojih bi svi bh. narodi mogli ekonomski i socijalno progledati. Sjetimo se da je ex-YU bila dužna oko 20 milijardi dolara, pa je cijela zemlja grcala u stabilizaciji. Zamislite 100 milijardi dolara za zemlju od tri-četiri miliona građana! A upravo toliko bi agresorska SRJ morala platiti u slučaju realizacije Tužbe BiH protiv SRJ! I ne samo da bi nam doticao ovaj novac, nego bi politička stvarnost u BiH bila prilagođena slobodarskim, antifašističkim, bosanskim imperativima. Lagumdžijino druženje sa liderima agresorske države nas košta upravo toliko. Na ime naših para i na ime rahatluka naše djece on se slika po Beogradu. Jer da insistira na bh. interesima, kojih nema bez realizacije Tužbe, vraga bi ga po Beogradu nosali k’o malo vode na dlanu.
Obraz pod kirijom nije obraz
Kad bi insan imao vremena bilo bi zanimljivo istražiti koje su sve bh. javne ličnosti dobile raznorazna priznanja za razvoj demokratije, multikulture, otvorenog društva, itd., a tome onda suprotstaviti šta su, da li su, i koliko su te ličnosti učinile na ime onoga zašta su nagrađivane i hvaljene. Imamo čitavu plejadu javnih ličnosti koji su postajali razni vitezovi zato što su u određenom momentu k’o pokvarena ploča ponavljali riječ multikultura. Danas kad se perfidnim sredstvima razara bosanska preostalost, takvi šute. Koga je sve nagrađivao Helsinški komitet za ljudska prava, koga Srpsko građansko vijeće, koga Internacionalna liga humanista. i dr.? Među nagrađivanim ne samo da ima demokratskih profitera, lafinaša i lezihljebovića, već i okorjelih mafijaša, koji su pijačarski zlupotrijebili ukazano povjerenje i opljačkali narod. Zar ne bi bio red da im se ta priznanja oduzmu? Vraga! Sa istog kazana jedu i oni što nagrađuju i oni koje se nagrađuje.
Prilično nezapaženo je prošla vijest da je prof. Zdravko Grebo dobio jedno od najvećih francuskih priznanja – Akademsku palmu. Ko zna da li bi ovo priznanje stiglo do prof. Grebe da su Francuzi saznali da je održao predavanje u jednoj prepunoj džamiji, sjedeći uz braću sa bradama i sestre u mahramama? Sam čin dolaska prof. Grebe u džamiju, gdje je obrazlagao svoju zabrinutost za sudbinu BiH, odudara od sterilnih stereotipa koji vladaju među tzv. nezavisnim intelektualcima, kakvi su oni iz Kola 99. Prof. Grebo jedan od rijetkih intelektualaca iz tzv. alternative koji je serijom istupa prekinuo mučnu, kurtizansku šutnju o dejtonskoj agresiji na BiH. Kako je moguće da svi drugi ne osjete stid zbog sudjelovanja u alijansi za obmane? Prof. Grebo je svojim posljednjim odvažnim patriotskim, nekonformističkim istupima zaslužio ovo visoko priznanje. Mada će ostati nejasno da li ga je dobio za svoj revolucionarni iskorak, ili za prethodne doprinose u razvoju civilnog društva. Bez obzira na to, jedno zasluženo priznanje koje je došlo u prave ruke otkriva koliko su isprazna i jadna sva druga priznanja koje su dobili ljudi čiji je obraz zakupljen pod kiriju.
Broj 475, 25. II – 4. III 2002.