Prljavština u bošnjačkim odrođenim glavama kao da je sa ovim poplavama izbila na površinu, pa su slike iznutra postale slike iz vana. Jer samo uhelaćen um može dopustiti jednom četničkom džilkošu da cipelama gazi sedždu, to uzvišeno mjesto susreta bošnjačkog čela sa Svevišnjim.
Šta nam se, zašto nam se, ovo dešava? U isto vrijeme smo gladni za informacijama i prezasićeni informacijama. Da nam je pobjeći iz ove kataklizmatske priče, a pošto smo u njoj, da nam je što više informacijama i tumačenja čuti, da se znamo orijentisati i upraviti. Kad hoću pisati o ovoj historiji u nastajanju, o događaju koji će nas obilježiti, onda znam da se mojim riječima pretrpava tvoj pretrpan stomak, da ti se povraća od stvarnosti koju je teško po(d)nijeti, a istovremeno da bi želio saznati još nešto o ovom jasnom pitanju bez jasnog odgovora. A niko ne može ništa novo reći, osim ibreta, na ovaj ili onaj način. Novost nisu dopisani tragični podaci, da li je nestalo jedno ili pet sela, i u selu jedna ili trideset kuća. Kad nestane jedno selo, samljeveno u utrobi otvorene zemlje, to je jednako strašno kao i kad nestane pet sela. Ubiti jednog čovjeka je kao ubiti čovječanstvo. Uopće, nestajanje jednog sela, na ovakav mitski način, strašno je, neshvatljivo je. Nije to požar, nije to rat, nije to ljudska ruka, to je ono nedokučivo i nezamislivo, što su možda viđale prve generacije ljudi, a što niko u posljednjem stoljeću niti je vidio, niti je od koga čuo da se takvo što zbilo. Zato ovdje nema nikakvih novosti, jer je samo otvaranje vode i zemlje toliko strašno da unutar te pojave ne postoji ništa što bi se još moglo kazati, kao čudo, ili kao novost, ili kao tragična priča. Ipak, imamo potrebu da govorimo, da govorom svjedočimo pokušaj gonetanja, pronalaženja logike ili zakonitosti u događaju koji izmiče svemu što smo podrazumijevali pod pravilo – padanja kiše, sijanja sunca, statičnosti zemlje, života i hodanja po tlu koje ne hoda, i ne guta, i ne nanosi bol.
Ovo nisu štete od jedan dan i jedan mjesec, već štete koje se mjere godinama. Pred nama je „gladna godina“, u kojoj će vladavina siromaštva prerasti u vladavinu gladi. Usjevi su poharani do te mjere da će se prekinuti i ono malo cirkulacije novca u domaćoj proizvodnji hrane. Onaj što se hranio svojim krompirom, trebat će ga kupiti, a nema od čega. Bez hrane tako ostaje onaj sloj naroda koji se uzdao u svoju njivu. A gdje su svi ostali belaji. Gdje je i onako mršavi budžet? Na šta će ličiti zdravstveni, penzioni i drugi fondovi. Teško je to pretpostaviti. Pogotovo ako se kataklizma navadi ponavljati, u nastavcima… Nad svim ovim lebdi strah, i lebdi bol, sa kojima smo se u ovom obliku prvi put susreli na polovici maja 2014. godine. Hajde da vidimo kako je to izgledalo na dunjalučkoj površini.
Velikosrpski volovi
U trenutku najveće prirodne kataklizme otkad je Bosne, Federalna televizija emitira promotivni film o pederima. Ljudske žrtve i hiljade bekućnika, neviđena materijalna šteta, a tvrđava Američke ambasade u Sarajevu obasjava se duginim bojama, oponašajući međunarodnu čmarsku zastavu, a u slavu Dana pedera, odnosno, nekakvog praznika borbe protiv tzv. homofobije. Od rata na ovamo u Bosni nije bilo toliko suza i straha, ali baš u tom času prostačka televizija Hayat iz Vogošće emituje takmičenje pjevača. …U onoj istoj Vogošći u kojoj su prve kuće nestale u klizištima, i prve suze potekle. Na ovoj kopiji TV Pink, na tom sramnom TV Hayat, hodaju zjalave voditeljice, klebere se, dok narod plače i strahuje. U noći najveće kataklizme, kad zemlja guta stotine kuća, u tuzlanskom komunističkom pozorištu premijerno se izvodi seksi predstava Jasmina Durakovića, šefa web portala depo.ba. A sutradan, kad se saznalo da ima i ljudskih žrtava, predstava je reprizirana, da se debili dodatno seksom nasmiju i razonode. Utom www.depo.ba drži pridike medijima kako nisu bili profesionalni i moralni u izvještavanju, već su puštali turske serije, dok, evo, njihov frfljator obveseljava komunističke budale seksi humorom, usred tragedije. Izišo je i Faxhrudin Radonjčić da nešto kritikuje i vodi predizbornu kampanju preko ljudi koji su se udavili u poplavama. Izišo je i Bakir Izetbegović da se provoza helikopterom, da odozgo pogleda narodnu nesreću, jer nije njegovo da nabada po barama, ipak je on prijestolonasljednik. Organizatori „maturske akademije“ sa žaljenjem obavještavaju da se odgađa defile šljaštećih haljina, koje su, znamo, kupljene od narodne sirotinje, najčešće na kredit, kao svjedočanstvo dokle smo zglajzali u nemanju kompasa. Tuzlanski kanton je ponajviše stradao, a tamošnja televizija ujutro, od šest do sedam, narod obveseljava srbijanskom muzikom, da se na ekavskom malo relaksiramo. Utom, u informativnom programu saznajemo kako neke općine u Tuzlanskom kantonu nude da prihvate unesrećene Srbe iz Bijeljine i (Bosanskog) Šamca. Jagma je velika ko će pomoći posavskim i semberskim Srbima, za njih se otimaju i u Srbiji, i u ovim našim krajevima, a za jadne bošnjačke povratnike, ne otima se niko. Jer, kakav je to bošnjački načelnik ili premijer koji pomaže Bošnjacima u Janji, to je ober nacionalista i ekstremista, a pravi antifašista treba da pomaže Srbima u Bijeljini, iako svi Srbi pomažu samo sebi. Nije sporno, apsolutno!, da treba pomoći svim ugroženim ljudima, ali je degutantno vidjeti bošnjačke rukovodioce koji koriste ovu nesreću da pokažu svoju servilnost prema Srbima, brinući se više za onaj, nego za ovaj entitet. Jer, tamo su Srbi, tamo je kultura i etnički čista multikultura, a ovdje su Bošnjaci, ovdje je nekultura i džamahirija. S druge strane, velikosrpski manijaci, Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, koriste ovu nesreću da momentalno posvjedoče živost svesrpskog projekta kojega simbolizira planetarni pojam genocida u Srebrenici. Svaki bi antifašista, bosanski patriota, a posebno svaki normalan Bošnjak, morao na svaki pomen svesrpske saradnje preko bosanske grbače imati na umu, pred očima, na duši – Srebrenicu. I to Srebrenicu koja kao značenje simbolizira i Prijedor, i Foču, i Markale, i ubijenu djecu Sarajeva… Sad kad su se sastali Dodik i Vučić da zajedničkim, svesrpskim snagama, djeluju u povodu poplava, nad tim njihovim dogovorom pojavila se Srebrenica. Jer to što rade je Srebrenica! Baš zato što jednoj ljudskoj tragediji, koja nema granica, odmah nameću srpske granice, a pri čemu ruše granicu na Drini, i pri čemu granice Republike Srpske vide kao granice Srbije i srpstva. U takvom velikosrpskom konceptu nema Bošnjaka, nema drugih, nema ljudskih prava, imaju samo Srbi koji su nadljudi, i imaju drugi koji su ništa. To je politika genocida i agresije. Prava je stvar kad načelnik Bosanskog Šamca kaže kako se za života ne može zahvaliti građanima Gradačca na ukazanoj prvoj pomoći. Građani, kako sebe zovu mještani Gradačca, prvi su pritekli, komšijski, ne zarezujući granice koje nameće veliksrpski fašizam. Ali, bilo bi fer da makar neko od tih srpskih rukovodilaca kaže koju riječ o bošnjačkim povratnicima, da im posveti pažnju, baš zato što zna da je administracija Republike Srpske maćeha ovim sugrađanima. Eto, načelniče Šamca, ne treba nikakav čitav život da bi se zahvaljivalo Bošnjacima Gradačca, treba malo riječi iz kojih ćemo i mi ovdje, i Bošnjaci u Republici Srpskoj, razaznati da nas ova zajednička tragedija ujedinjuje iznad granica, razlika i podjela. Na žalost, Vučić i Dodik trasirali su u ovu zajedničku tragediju velikosrpsku logiku, pa i ovi bosanski izljevi humanizma izgleda da postoje samo kod nas, dok se na entitetskoj granici – koja je doduše pod vodom – počinju Srbi odvajati od Bošnjaka, u nadmenoj opsesiji da su više vrijedan narod. Nekima je pokazao Bog, a nekima Priroda, da smo svi jednaki, ali, evo, uprkos tome, neki bi htjeli da budu „jednakiji“, što reče Orwell. Konkretno, ako je trebalo praviti ikakav zajednički tim za spas od poplava i klizišta, onda je to bilo smisleno uraditi na međudržavnom nivou, bez etničkih granica, tim prije što nastup prema međunarodnim humanitarnim fondovima je uspješniji ako je zajednički. Odvajanje jednog naroda od drugog naroda u situaciji gdje su sva tri naroda pogođena nesrećom, implicira šovinistički odnos prema ljudskoj tragediji. Velikosrpski volovi to su ponovo posvjedočili, jer očito ne mogu pobjeći od svoje bolesti da izigravaju nadnarod i da svjedoče mržnju prema drugima, zapravo, Bošnjacima. Teško da će iz ove tragedije izvući ikakvu pouku. A hoćemo li mi?
Oltar genocida
Mi smo narod (sazdan) od Srebrenice. Srbi su narod sa biljegom Srebrenice. Jevreji su narod holokausta. Nijemci su narod sa biljegom Aušvica. I nas i Srbe određuje Srebrenica, na obrnutim polovima tog značenja. I Jevreje i Nijemce određuje holokaust, na obrnutnim polovima, također. Srbi imaju kod Svevišnjeg svoj, a mi svoj račun. I svi imaju svoj račun. Kolektivna tragedija ne poznaje granice, u solidarnosti i suosjećanju. Ali, uzroci tragedije moraju se čitati u zatvorenim granicama. Možda je Srbe zaskočila „Republika Srpska“, kao oltar genocida, zločina, otimanja, unesrećivanja ljudskih bića u ime otimanja bošnjačke imovine? Sva je Republika Srpska sazdana od bošnjačkih kostiju, krvi, suza, strahova… Pa i danas kad se ubijaju i maltretiraju bošnjački povratnici. Mi ne znamo je li to uzrok Božije Srdžbe nad Srbima, u vidu ovih poplava i nesreća. Možda jeste, a možda i nije. Naše je da mislimo da jeste – jer su Srbi kolektivno, a ne individualno, krivi za čuvanje te genocidne tvorevine. Individualni može biti zločin, ali Republika Srpska, kao spomenik zločinu, kolektivna je srpska zlotvorina. Ali nije naše da im to govorimo, jer dokle god oni sami sebi to ne kažu, dokle god oni sami ne ukinu Republiku Srpsku, kao vlastitu nacionalnu i čovječansku sramotu, dotle ma kakva riječ na tu temu nema značenja i težine. Nas Bošnjake ne treba da zanima srpski, već treba da nas zanima naš račun kod Svevišnjeg. Jesu li naši, bošnjački računi, čisti kod Svevišnjeg?
Nema svaki narod iskušenje da bude narod od Srebrenice, tog nebeskog neprebola. Eno, Čeha, eno, Šveđana, eno još raznih naroda koji u svojoj povijesti ne nose takvo iskušenje. Valja uprtiti toliku bol, pa se ne svetiti, pa ne zapasti u zlo, pa nastaviti živjeti, a ne pokleknuti pred obavezom da se pamti i opominje. Bošnjaci su dobili taj veliki teret kušnje, koji od Bošnjaka ili može sagraditi narod opstanka i čvrstine, ili ga može rastočiti u bježanju od sebe. Nije ni potrebno kazati došta smo mi došli. Znamo, i pišemo, i nastojimo da budemo bolji, da se približimo svome identitetu, kojeg nema bez Srebrenice. To podrazumijeva dostojanstvo, jedinstvo, smjernost, nadređenost Pravog Puta nad bespućima raznih tantavica i kupleraja. Štošta svjedoči dokle smo zglajzali, kao na primjer upuštanje velikosrpskog premijera A.Vučića da u cipelama prohoda po našoj Begovoj džamiji. …Sve u ime potrebe da se dodvoravamo, puzimo, gmižemo i slinimo oko velikosrpskih cipela. Kao da nismo narod sazdan od bijele Srebrenice, već narod sazdan od poplava i od mulja, od crknutih životinja, od prizora nad kojima se glava okreće ustranu! Ta prljavština u bošnjačkim odrođenim i zbunjenim glavama kao da je sa ovim poplavama izbila na površinu, pa su slike iznutra postale slike iz vana. Jer samo uhelaćen um može dopustiti jednom četničkom džilkošu da cipelama gazi sedždu, to uzvišeno mjesto susreta bošnjačkog čela sa Svevišnjim. A na cipelama Vučićevim je Arkanovo blato, silom uneseno u bijeljinsku Atik džamiju, aprila 1992. godine. Ovo četničko blato ovaj je put uneseno bošnjačkom voljom, samoponižavajućim gostoprimstvom Islamske zajednice, u koju su zasjeli ljudi što ne razumiju granice dostojanstva, da li se radilo o gmizanju oko Papinog kipa usred Sarajeva, ili o gmizanju oko Arkanovih cipela u Begovoj džamiji. A ako oni ne razumiju, onda niko ne razumije, jer oni su tu da upute narod koji ne razumije, pa kad niko ne razumije, onda se taj mulj od nepameti toliko uzjoguni pa izađe vani, iz glave, u rijeke, u potoke, na ulice, u sokake, među kuće, da poplavi, potuši, uništi, zagadi – da se ugledamo onakvi kakvi jesmo – ne bismo li postali bolji.
23. V 2014.