Najjača bošnjačka stranka je postala garant očuvanja Republike Srpske! Niko iz SDA nije našao za shodno da – vrisne, kada je njihov lider, u njihovo ime, zagarantirao opstanak tvorevine koja je nastala na genocidu nad Bošnjacima. Pa nisu im valjda pare u parlamentima važnije od naših žrtava i od naše zemlje?! Zar im može biti preča milost Sulejmana Tihića od Allahove milosti?! Ali, ovo je bila samo najava krajnjeg bezdana u koji će Sulejman Tihić survati SDA izjavom o progonu bošnjačke žrtve.
Bezmalo prije četiri godine, na ovim istim stranicama objavio sam tekst pod naslovom „Tihić je grobar SDA“ (Br. 139, 1. III 2005.), a danas ispisujem drugi dio istog naslova, jer želim ukazati na kontinuitet grobarske i izdajničke misije Sulejmana Tihića. Mnogi ni danas neće da vide ono što se moglo vidjeti još prije četiri godine. Evo podnaslova tadašnjeg mog teksta:
- Sulejman Tihić je izmišljanjem «konzervativno-religijske struje u SDA», i proglašavanjem sebe za reformatora i evropskog vodiča, pljunuo šamar u obraz politici Alije Izetbegovića, koja po njemu nije bila evropska, već bezbeli mudžahedinska. Time je Tihić postao dio orkestra za satanizaciju Bošnjaka, o čemu svjedoči i podrška koju mu daju komunistička i kolonizatorska glasila. On je šansu da pokori SDA vidio u progonu ljudi koji su u vremenima teških iskušenja osvjetlali obraz bošnjačkom narodu – pisao sam prije četiri godine, ne sluteći da će SDA biti toliko slaba da neće uspjeti zaustaviti Tihićev velikosrpski pohod na bošnjačke interese.
Život ili progon bošnjačke žrtve
Kraj prošle godine obilježen je teškim moralnim potresom bošnjačke politike. Lider SDA Sulejman Tihić je nakon izjave u Banjoj Luci da je „Republika Srpska realnost koju niko ne može ukinuti“, dotakao samo dno u psihopatološkom ulizivanju velikosrpskim mentorima, jer je izgovorio ono što nikada ne bi smio izgovoriti ni jedan mentalno zdrav Bošnjak – da Bošnjaci prevazilaze poziciju žrtve.
Takvo mišljenje nema uporišta ni u moralu, ni u povijesti, ni u realnosti. Nemoralno je, zlotvorno je, navikavati žrtvu da zaboravi da je žrtva. Zamislimo da neko danas kaže Jevrejima kako „trebaju pravizići poziciju žrtve“ i zaboraviti da ih je u holokaustu ubijeno šest miliona?! Futuristička ambicija antifašizma zasniva se na kulturi pamćenja, kao prevenciji ponavljanja tragične povijesti. Drugo, Bošnjaci su žrtva u kontinuitetu, od odlaska Turske na ovamo, jer se periodično ponavljaju, i traju, različiti oblici genocida nad Bošnjacima, bilo u pogledu organiziranog iseljavanja, kako u austrijskoj, tako i u dejtonskoj Bosni, bilo u pogledu organiziranog ubijanja, kako pod patronatom Kraljevine, tako i 1941. i 1992., bilo u pogledu ekonomskog pljačkanja, medijskog, obrazovnog i kulturalnog koloniziranja, te ideološkog istjerivanja iz institucija dejtonskog sistema, a sve u ime tzv. reforme svega i svačega, što se u cjelini može podvesti pod kontinuitet genocidne prakse koja seže od ubijanja jednog naroda pa do njegovog svođenja na razvlaštenu i razobličenu skupinu, ugnječenu u neuhvatljive procese raznoraznih asimilacija. Na kraju, Bošnjaci su žrtva danas, svakog časa, dok se krčmi njihova preostalost na bosanskom tlu, dok im se raznim metodama blokira povratak na imovinu sa koje su protjerani, dok im se priječi institucionalno povezivanje sa stotinama hiljada Bošnjaka u dijaspori, dok ih se svodi na getoiziranu, obespravljenu, progonjenu grupaciju koja skapava na frtalju bh. teritorije. Ne postoji realna mogućnost za prihvatanje upute Glavnog odbora SDA i njihovog sultana Sulejmana Nečastivog – da Bošnjaci napuštaju poziciju žrtve. Jer, i kad bi htjeli napustiti tu poziciju, Bošnjaci ne mogu promijeniti povijest u kojoj su kontinuirano bili žrtve, niti mogu promijeniti sadašnjost u kojoj žive život žrtve.
Sulejman Tihić je za svoj progon bošnjačke žrtve, u koji je uvukao i SDA, obilato nagrađen hvalospjevima diljem Srbije, ali i Republike Srpske, u kojoj je od „Nezavisnih novina“ proglašen za „Ličnost godine“. Nije teško pretpostaviti kakav to treba biti Bošnjak koji će u Republici Srpskoj, koja je sazdana na kostima bošnjačkih civila, uznapredovati do „ličnosti godine“. To može biti samo onaj Bošnjak koji negira stradanje Bošnjaka i time genocidnu tvorevinu pere od njene genocidne suštine. Sljedbenici Radovana Karadžića nisu štedjeli dlanova i darova da po tjemenu potapšu i kostima nagrade ovakvog fenomena.
Učinio je to i OHR, javnim saopćenjem, odavši priznanje Sulejmanu Tihiću na hrabrosti. OHR je nehotice priznao da je Tihić prešao granicu dopustivog, etičkog i moralnog, jer je „hrabro“, a zapravo izdajnički, udario po žrtvama i po pamćenju svoga naroda. OHR je hitrom pohvalom Tihićevog moralnog sloma pokazao da sponzorira projekat bošnjačkog samozaborava, što je i logično, jer je OHR dejtonsko otjelotvorenje one međunarodne zavjere koja je tri i po godine saučestvovala u genocidu nad Bošnjacima, izgladnjujući ih i priječeći im pravo na odbranu golih života. Bošnjačka žrtva je neugodan svjedok za srpsku i hrvatsku budućnost, u kojoj bi se mali Srbi i mali Hrvati morali, kao i mali Nijemci, učiti da im je narod u jednom periodu svoga posrnuća bio genocidan. Bošnjačka žrtva svojedoči i o hipokriziji međunarodne zajednice koja je Bošnjake, kao onomad Jevreje, i kao danas Palestince, prepustila masovnom pokolju. Priznavanje bošnjačke žrtve znači pokajanje, a pokajanje znači ustupak prema politici koja zagovara jednakopravnost bosanskih muslimana, našta krstaški diskurs u okruženju ne može pristati. Zato je još u vrijeme genocidne agresije otvoren front protiv bošnjačke žrtve. Rat se vodi višeslojnim bacačima laži i tišine, a krunska operacija je proizvodnja Bošnjaka koji će negirati bošnjačku žrtvu. Sulejman Tihić je najveće tehnološko dostignuće srpsko-hrvatskih inžinjera genocida.
Bosanska država i bošnjačka žrtva dva oka u bošnjačkoj glavi
Kada je Sulejman Tihić dobrovoljno otišao na zasjedanje Narodne skupštine RS u Banjoj Luci da Stranku demokratske akcije i političko naslijeđe Alije Izetbegovića preda na upotrebu Miloradu Dodiku, niko nije razumio da se time i 200.000 naših žrtava našlo na ponovnom odstrijelu, ovaj put – s bošnjačke strane. Tihićeva izjava da je „Republika Srpska realnost koju niko ne može ukinuti“ nije bila samo kapitulacija bošnjačke politike, othranjene u kolijevci Referenduma iz 1992., već je to bila i kapitulacija bošnjačke žrtve pred njenim antifašističkim pravom da se ponište rezultati genocidne agresije i ciljevi zbog kojih je ta žrtva postala žrtvom. Oslobađanjem Republike Srpske od mogućnosti ukidanja, pretvaranjem njene genocidnosti u realnost, lider SDA je nagradio ubice bošnjačkih žrtava i progonitelje bošnjačkih beskućnika, pretvorivši sve naše patnje i poniženja u otirač za cipele svih rođenih i nerođenih Srba, koji su konačno od jednog Bošnjaka, i to od lidera najjače bošnjačke stranke saznali – da se genocid isplati. I još im je pride taj szv. „lider u Bošnjaka“ došao na noge da udari muhur – da to što je od bošnjačkih života oteto nije prokleto, već je od „Republike Srpske koju niko ne može ukinuti“. U suštini: najjača bošnjačka stranka se naslikala kao garant očuvanja Republike Srpske. Pa i samim tim što niko iz SDA nije našao za shodno da – vrisne. Kako su i zašto su svi članovi SDA mogli otrpjeti da njihov lider, u ime svih njih, garantira opstanak tvorevine koja je nastala na genocidu nad Bošnjacima? Pa nisu im valjda pare u parlamentima važnije od naših žrtava i od naše zemlje?! Zar im može biti važnija milost Sulejmana Tihića od Allahove milosti?!
Ovo je bila samo najava krajnjeg bezdana u koji će Sulejman Tihić, sa svojim korumpiranim poslušnicima, survati SDA, izjavom o progonu bošnjačke žrtve. Ako je neko možda i mogao u gluposti sračunati kako je Tihićeva zaštita genocidnog bitka Republike Srpske nekakva taktika, napad na bošnjačko pamćenje bošnjačke žrtve je izlazilo iz svih taktičkih opravdanja jer se time zadiralo u humanistički i moralni osjećaj svakog pojedinca koji, kad ništa u politici ne bi razumio, razumio bi kako je pamćenje žrtava – neprikosnovena svetost. Ko bi još, osim samoga ubice, nasrnuo na pamćenje žrtve? Tihić nije ubica, ali ima pravo da oboli i pogubi moralne osjećaje. Imaju li na to pravo svi članovi SDA koji su, kao i u prethodnom slučaju, ne samo prešutjeli, već na Glavnom odboru SDA podržali taj besramni, zdravom pameću nepojmljivi čin?! Ima li pravo bošnjačko društvo da odšuti?
Odmah nakon te izjave o progonu bošnjačke žrtve reagirali smo Isnam Taljić, Zilhad Ključanin i ja, zajedničkom izjavom, koju smo razaslali medijima, a u kojoj, između ostalog, piše: (…) Potpuna je izdajnička obmana da je zaborav bošnjačke žrtve, kako kaže Tihić, uslov da se „izbjegnu sukobi i podjele, nove žrtve i stradanja u bližoj ili daljoj budućnosti”, jer je upravo suprotno – Bošnjaci će imati onoliko mira i poštovanja koliko budu pamtili i isticali svoju poziciju žrtve. (…) Tihić je sebe demaskirao mišljenjem da „prošlost, zločini, stradanja i samosažaljevanje ne treba da budu centralna tema naše politike“… (…Zapravo, istina je da bošnjačka žrtva nikad nije bila centralna, pa ni marginalna tema naše politike, jer se ta politika preko ignoriranja bošnjačkih žrtava ulizivala kome je stigla, a da je bilo drukčije dosad bismo imali Muzej genocida i političare koji znaju da su bosanska država i bošnjačka žrtva dva oka u bošnjačkoj glavi.)
Saopćenje trojice književnika nije objavio niko, izuzev nekoliko web sajtova. Bila je to šokantna spoznaja da živimo u totalitarnom društvu u kome pravo na pamćenje i na drukčije mišljenje bivaju progonjeni i ignorirani. Reagirao sam pismom „o medijskom prešutkivanju otpora izjavi Sulejmana Tihića“ koje je, takođe, objavilo tek nekoliko web sajtova, a nakon čega je u hakerskoj operaciji srušen sajt Bosnjaci.net. Evo dijela tog pisma: „Bosanska javnost je dobila lažnu sliku podrške Tihićevom progonu bošnjačke žrtve, jer nigdje nije pomenuto da postoje intelektualci, udruženja i mediji koji se zgražavaju nad ovom monstruoznom izdajom humanističkih i antifašističkih principa, ali i bošnjačkih nacionalnih interesa.“ Oba otvorena pisma mogu se još pronaći na internetu.
U danima oko Nove godine uslijedili su i sarajevski hvalospjevi Tihićevom srbovanju. Pisalo se o mudrosti kojom Tihić deviktimizira Bošnjake. Sjećam se da sam prvi put za tu riječ – deviktimiziranje – čuo od Šaćira Filandre, predsjednika „Preporoda“, koji se u to vrijeme proslavljao kao kolumnista Dodikovih „Nezavisnih novina“ iz Banja Luke, onih što su Tihića proglasile za „Ličnost godine“. Na jednom skupu o pamćenju genocida u Srebrenici, Filandra je obrazlagao kako nas Bošnjake treba deviktimizirati, dakle, naučiti da nismo žrtve. Upitao sam ga zašto Jevreji nisu deviktimizirali holokaust, kad je baš to toliko progresivno. Nije mi znao odgovoriti. Poslije čujem da je Šaćir Filandra, kao osoba koja se bori protiv bošnjačkog osjećanja žrtve, imenovan u Upravni odbor Memorijalnog centra u Potočarima. Jer on je ekspert za deviktimizaciju i dememorizaciju. Tako i treba. Ovog se prisjećamo kako bismo pretpostavili da iza Tihićevog blasfemičnog napada na bošnjačku žrtvu stoji jedan iskompleksirani, nacionalitetu nedorasli sloj bošnjačkih intelektualaca koji mjeru samorealizacije pronalaze u samomržnji i unižavanju znakova svoga identiteta. Bošnjačka budućnost mora raskrstiti sa svim oblicima kompleksa manje vrijednosti. Sulejman Tihić i Šaćir Filandra su simboli takvog diskursa.
Odavno je vakat da Tihić ode
Ovaj tekst ću završiti istim onim pasusom kojim sam završio tekst od prije četiri godine. A tada sam napisao:
- Da li je Sulejman Tihić svjestan koliko je povrijedio bosanske patriote? Da li će ovaj šamar razumjeti u SDA, teško je znati. Tihić je namjerio uzjahati planinu od pameti, bola, dostojanstva i nepokorivosti. Tu istu planinu već godinama pokušavaju pokoriti bošnjački progonitelji. Jedino, nismo nikad očekivali da će takav zulum doći iz SDA. Ali, ovo više nije SDA. Kao što ni Lagumdžijinin SDP više nije SDP. Da li će ostaci patriotizma u SDA imati snage da SDA oslobode od autokratskih i diktatorskih ambicija Sulejmana Tihića, ostaje da se vidi. Previše nas je ukopala nebošnjačka i lihvarska politika Sulejmana Tihića da bi se to moglo tolerirati. Vakat je da Tihić ode, u ime demokratske i evropske SDA, kako bi smo dobili narodnu stranku koju će voditi liderska ekipa sposobnih, hrabrih i zdravih ljudi.
Broj 235, 9. I 2009.