Jezik genocida pretočio se u jezik segregacije i marginalizacije Bošnjaka, u svim slojevima društvenog života, od ekonomskih do kulturalnih. Bošnjaci su danas jedini evropski narod koji živi u nezvaničnom getu, izložen medijskoj torturi i islamofobijskoj satanizaciji, što rezultira teškom kolektivnom depresijom i masovnim preseljavanjem u prekookeanske zemlje.
U Rijeci je polovinom marta, u organizaciji Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske, organiziran znastveni skup o bosanskom identitetu u Hrvatskoj danas. Za razliku od dnevnih novina i državnih rtv kanala u Hrvatskoj, u našoj zemlji nije objavljeno ni slovo o ovom skupu. Tako je krajem 30-tih godina prošlog stoljeća u Zagrebu izlazio časopis „Putokaz“ koji je bio jedina tadašnja tribina na kojoj se promišljao bošnjački život. Danas u Hrvatskoj izlazi više bošnjačkih časopisa nego u BiH. U Hrvatskoj je bošnjački život uspravniji nego u BiH. Prostorije kakve u Rijeci ima bošnjačka zajednica, nema ni jedna bošnjačka zajednica u BiH. Hrvatska država Bošnjake uvažava više nego bh. država i bošnjačka politika. No, ima tu jedan problem. Bošnjaci u Hrvatskoj, i diljem svijeta, nemaju snage da se suoče sa poražavajućom slikom bošnjačke stvarnosti u BiH. Njima odgovara idealizirana, pa makar i posve lažna slika bošnjačke opstojnosti u BiH. Oni ne mogu razumjeti da su Bošnjaci svukud više narod nego u rođenoj zemlji. Kao i Palestinci. Upravo u tom čvorištu dogodio se jedan mali polemički konflikt nakon mog izlaganja, naslovljenog kao „Bošnjaci u dejtonskoj tranziciji“. U nastavku ćemo donijeti izvode iz tog izlaganja, a onda ćemo kazati riječ-dvije o toj polemici.
Ni na nebu ni na zemlji
Rasprava o „bosanskom identitetu u Hrvatskoj danas“ pretpostavlja sagledavanje pozicije bosanskog identiteta u bosanskohercegovačkoj postojbini. Bosanski identitet se zbog povijesnih i geopolitičkih okolnosti nužno mora sagledavati iz različitih vremenskih pozicija i sa različitih tačaka gledišta, budući da nema jednako značenje u svim vremenima i za sve subjekte. Odveć je jasno da se u bosanskom identitetu ne nalaze podjednako Bošnjaci, s jedne, i Hrvati i Srbi, s druge strane, budući da Bošnjaci bosanstvo osjećaju kao domovinsku, a Srbi i Hrvati kao teritorijalnu pripadnost. Ovi osjećaji su se mijenjali, a danas su na najnižoj tački od početka nacionalnog mjerenja vremena u 19. stoljeću.
Dejtonska rješenja, koja su uvažila postignuća genocidne agresije, prije svega u vidu zaživljavanja Republike Srpske, legitimizirala su svesrpsku i svehrvatsku osjećajnost u domoljubnom biću bh. Srba i hb. Hrvata, dok su Bošnjake u najmanju ruku dovela u sumnju spram održivosti i smislenosti bosanskog identiteta. Ako bismo, pak, tražili vremenski raspon u kome su svi bh. narodi bosanstvo osjećali kao zborište pojedinačnog i zajedničkog bitka, kao prirodno stanište pripadnosti Bosni i Hercegovini i njenoj kulturalnoj specifičnosti, onda su to godine od druge polovice 60-tih pa do kraja 80-tih, kada je razmah medijske kulture učvrstio prošla i podstakao nova sociokulturna uporišta bosanskog identiteta. Dalo bi se navesti mnošto bosanskih brednova koji su imali jednaka značenja za sve bh. narode.
Tek sa raspadom Jugoslavije obnavlja se stara i gotovo zaboravljena veza između hegemonističkih matica i njenih bosanskih periferija, čime se i bošnjački osjećaj bosanstva mijenja, pa makar utoliko što biva osjenčen sumnjom. Bosanski Srbi i Hrvati ubrzano osnivaju periferijske nacionalne institucije, u nastojanju da izgade nebosanski nacionalni i kulturalni identitet, a Bošnjaci prvi put u povijesti dobijaju priliku da sagledaju vlastiti identitet, njegove mijenje, distorzije i složenosti, i da tu traumatiziranu cjelinu pozicioniraju u okviru bosanskog identiteta, koji je, rekosmo, varijabilan. (…)
Bosanski identitet je kulturalna, time, povijesna činjenica, koju je moguće potvrditi na mnoštvu duhovnih postignuća koja svjedoče da su ljudi u Bosni i Hercegovini svoja obzorja gradili potičući iz bosanske običajnosti i ponirući u nju. Bosanska običajnost podrazumijeva jedan prefinjeni, filigranski model ponašanja, čija je suština u tananom oprezu da se ne povrijedi drugi i drugačiji. Poštivanje i proslava drugosti ustoličena je kao centralna vrlina u bontonu bosanske običajnosti. Ostavljena su mnoga, prije svega, literarna svjedočenja o osobenosti bosanskog identiteta, usmjerenosti i prožetosti njegovih činilaca. Taj interkulturalni specifikum svojstven je u Evropi jedino Bosni i Hercegovini, i otud govorimo o bosanskoj paradigmi, kao primijenjenom uzoru za funkcioniranje zajednica koje računaju za toleriranje i saživljavanje svakovrsnih različitosti. Na žalost, genocidna destrukcija i apsolutno nerazumijevanje Evrope za vrijednosti bosanske paradigme, doveli su do razaranja onoga najvrednijeg što je Bosna i Hercegovina imala – bosanskoga bića. Evropska jednookost nije imala „drivere“ da bosansku vrijednost očita kao što se očitava vrijednost svakog spomenika pod zaštitom UNESCO-a.
O bosanskom identitetu, na žalost, nerealno je govoriti kroz futurističku optiku, jer za takvo što više nema uporišta. Isuviše su snažne hrvatske i srpske otuđenosti od Bosne i bosanskoga, i isuviše je depresivna bošnjačka zagubljenost u unutarnim i vanjskih zavjerama, da bismo mogli vjerovati kako će se bosanski identitet čudom ovatriti iz pepela. Bosanski identitet otud više pripada opipljivoj kulturnoj povijesti, baštini ni na nebu ni na zemlji, koja govori o pripadnosti jednoj posebnoj kulturi zajedništva, nego li što ova sintagma pripada današnjici i društvenom i političkom realitetu Bosne i Hercegovine. Izvan te kulturološke prizme, bosanski identitet je tek politička utopija i plemenita bošnjačka želja da se Bosna i Hercegovina, kao jedino bošnjačko stanište, ojača državotvornom idejom.
Dejtonski genocid
(…) Ni jedan sukob u Bosni i Hercegovini nikada se nije dogodio iz unutarnjih bosanskih razloga, već su svi sukobi u povijesti kreirani i vođeni iz vana. Svijest o usmjerenosti jednih na druge, u odnosu na prolazne vladavine i njihove vojske, u bosanskih je naroda imala transgeneracijski karakter, jer se pokazalo da je sve povijesne mijene nadživljavao duh zajedništva i tolerancije. …Sve do ove posljednje mijene, koja je dejtonskim rješenjem prignječila suštinu i vitalnost Bosne, tu spremnost bosanskih naroda da prežive i bosanskom običajnošću nadžive sve nevolje. Dejton je uništio mnogo više nego što se može pretpostaviti, jer je što javnim a što tajnim protokolima zaštitio ideju agresije – o životu jednih pored drugih. Dejtonske godine su u političkim i društvenim rješenjima, a naročito u medijskoj kulturi, odvojenost afirmirale kao legalitet, što se u hrvatskoj i srpskoj zajednici razumjelo kao afirmacija demokratskog prava na povezanost sa tzv. nacionalnim maticama. Dejtonska sila je građena po volji Hrvatske i Srbije, i ta sila se ne obazire na povijesne činjenice i kulturološke imperative, pa po prvi put u povijesti hb. Hrvati i bh. Srbi ostvaruju veći stupanj prisnosti sa Zagrebom i Beogradom, nego sa Sarajevom. Dejtonskoj stanje je novitet, samim tim što je novitet da unutarnje, društvene odnose u BiH, određuju i uređuju Hrvatska i Srbija, preko satelitskih nacionalnih politika, namjesto što su dosad to činili predstavnici sva tri naroda, u zboru i dogovoru, promišljajući domaćinski o svojoj zajedničkoj zemlji. Dejtonsko ustrojstvo je omogućilo da se rat protiv Bosne i Hercegovine nastavi u miru, drugim sredstvima, ali sa potpuno istim ciljevima, a temeljni je uništenje bošnjačkog naroda.
Svjetske sile su Dejtonski sporazum iznudile toleriranjem višegodišnjeg genocida nad Bošnjacima, što je i dejtonsku realnost ustrojilo po mjeri dogovora iz Karađorđeva o podjeli BiH. Međunarodna zajednica je pod krinkom tzv. reformi u tranzicijskom procesu uspjela da Bošnjake razvlasti u svim bitnim institucijama sistema, tako da Bošnjaci više ne odlučuju ni o jednoj vitalnoj funkciji svoga i bosanskoga života. (…) Tako je i u kulturi, koja paradigmatski nalikuje na šovinističke viceve o Sulji i Fati, jer je vrijeđanje Bošnjaka okvir koji zadovoljava srpsko-hrvatsku vladavinu Bosnom i Hercegovinom. Jezik genocida pretočio se u jezik segregacije i marginalizacije Bošnjaka, u svim slojevima društvenog života, od ekonomskih do kulturalnih. Bošnjaci su danas jedini evropski narod koji živi u nezvaničnom getu, izložen medijskoj torturi i islamofobijskoj satanizaciji, što rezultira teškom kolektivnom depresijom i masovnim preseljavanjem u prekookeanske zemlje. Stoga pod sintagmom „dejtonska tranzicija“ ne podrazumijevamo tek upitne postkomunističke izmjene političke i društvene prakse, već mislimo na nastavak genocida nad Bošnjacima koji se odvija pod plaštom svekolikih reformi. Bošnjaci su, takođe, jedini evropski narod koji živi u informativnom mraku, jer nemaju više ni jedne političke tribine za razmjenu mišljenja i tematiziranje ovakvih pitanja. Medijski prostor je pod totalitarnom kontrolom dejtonskog „Velikog Brata“, zbog čega Bošnjaci sebe vide očima drugih, što pojačava osjećaj defetizma i izgubljenosti. Pri tome, bošnjačka politička elita biva uljuljkana u zastupničke privilegije i uopće ne nastoji osloniti se na bošnjačke akademske potencijale u sagledavanju i mogućem prevazilaženju sadašnjeg stanja.
Bošnjačka politika nije imala invencije ni da pred proces privatizacije izradi strategiju, educira narod, usmjeri certifikate u nacionalni privatizacijski fond, a ni danas ne zna da sagleda katastrofalne posljedice svoje katastrofale zagubljenosti, zbog čega su Bošnjaci i u krajevima gdje su fizička većina postali ekonomska manjina, nadničari i dokoličari. Iz te ekonomske sahare proizilaze sve druge bošnjačke sahare, jer su i kultura i mediji, ali i politika, izraz ekonomske moći ili nemoći. Otud su bošnjački političari, uglavnom, postali kelneri srpskih i hrvatskih politika, strateških i projektiranih, i to tako što za bakšiš rasprodaju preostalu bosansku imovinu i državne interese. U okolnostima opće pometnje i grbežljivosti nemoguće je govoriti o strateškim projektima, kakav bi bio Muzej genocida nad Bošnjacima, kao centralna bošnjačka ustanova, na čijim bi se osnovama razvijala i djelovala Bošnjaka akademija znanosti i umjetnosti (BANU), kao akademski server za promišljanje i planiranje budućnosti.
Parole, aplauzi, činjenice
Otprilike u ovim okvirima kretalo se moje izlaganje na simpoziju u Rijeci. Poslije je ustao jedan univerzitetski profesor da kaže – kako je, molim te lijepo, Bosne bilo i Bosne će biti, kako srpska i bošnjačka djeca idu zajedno u školu u Republici Srpskoj… (Bezbeli, kao u Vlasenici?) Prekidan je frenetičnim aplauzima bošnjačke akademske gospode iz Zagreba, Labina, Rijeke, Siska… Ja sam se crvenio, i zbog profesora i zbog njegove publike. Pokušao sam im u replici objasniti razliku između mitinga i znanstvenog skupa, između parole i činjenice, rekavši kako Bosni i Bošnjacima ne mogu pomoći jeftine parole i aplauzi, već isključivo kritičko sagledavanje stvarnosti, koju je nemoguće liječiti ako joj nećemo pogledati u oči. Onda su aplaudirali i meni, pa je ostalo nejasno da li je publika glasala za parole ili za činjenice. Znali smo da od parola žive političari, a saznali smo da se parolama hrane i narodi u odumiranju. Danas malo ko u Bošnjaka ima volje da se susretne sa slikom realnosti, koja najčešće završava poput smeća ispod ćilima. A kad ćilim jednog dana odleti…
Broj 217, 28. III 2008.