Imao sam sreću, elhamdulilah, posljednjih desetak godina lijepo se družiti sa Nedžadom Ibrišimovićem. Putovali smo u mnoga mjesta, u kojima je on promovirao moje knjige, i u kojima je mene počastio da promoviram njegove knjige. Pričali smo često telefonom i viđali se na kahvama kad nam se putevi približe, a najčešće u Ilijašu, u kahvani „Fontana“. Bogata su i bremenita ta sjećanja, i ne mogu stati u novinu. Još se navikavam na dunjaluk bez Nedžada, pa ću prenijeti dvije-tri crtice o Nedžadu, koje bi mogle biti uzor nama koji još trajemo.
U Nedžadovom i mom prijateljstvu ni po čemu ja nisam trebao njemu. On je zvat klasikom i velikanom za života, i oko toga je vladala saglasnost svih, a ja sam klevetan kao taliban, vehabija, rasist, neko ko vam može okrnjit ugled i navući nevolje.
Nedžadova je izričita želja bila da likovno uredi jednu moju knjigu, da piše predgovor za drugu moju knjigu, da promovira te knjige i kaže na skupu u Kaknju: „Poslije Alije Izetbegovića moj lider je Fatmir Alispahić“. Uvijek sam bivao postiđen pred ovim Nedžadovim insistiranjem da je to što radim tako bitno, pa da on za to zalaže i svoje ime i svoj ugled velikana i klasika.
U predgovoru za „Marketing tragedije“, izbor tekstova iz „Saffa“, Nedžad je rekao: „Ono moje pristajanje uz ovog autora je pristajanje uz sve njegove tekstove koje je bilo kada napisao.“ Nedžad je tako htio poslati poruku da oni koji napadaju mene istovremeno napadaju i njega, koji stoji uz sve moje tekstove, i koji hoće sa mnom, bratski, da podnese te udarce.
Nedžadu nije bilo mrsko da iz svog sela Popovići kod Ilijaša mahsuz doputuje na odbranu moga magistarskog u Sarajevu, da putuje sa mnom u Visoko, gdje sam držao referat u povodu Dana nezavisnosti, da ide sa mnom na jedan sarajevski Sud za prekršaje ne bi li mi kazna za saobraćajni prekršaj bila manja – kad njega vide, da doputuje na još neke povode, na kojima je sjedio u publici, kao da mi je brat.
Moj babo Nijaz je Nedžadov parac, stariji od njega pet mjeseci, i ja svakodnevno vidim kako se ljudi u tim godinama teško pokreću, a još teže prevaljuju riječ preko jezika. Kakva je to energija koja je pokretala Nedžada Ibrišimovića da posljednih godina ovako zalaže ugled, vrijeme i snagu, i sa svojih uzvisina silazi u kaljužu u kojoj se biju neke neizvijesne bitke za Bosnu i Bošnjake?
Fatmir je u ovoj Nedžadovoj priči bio povod da on iskaže jednu od najvažnijih muslimanskih osobina – da mu dunjalučke časti ne znače ništa u odnosu na obavezu da svjedoči borbu za istinu, vjeru i narod. Nedžad je upravo pristajanjem uz svoj zgnječeni narod, uz jednog zgnječenog autora i njegove zgnječene tekstove – posvjedočio spremnost za Bolji Svijet.
Da sam samo to od njega naučio – veliko je.
„Saff“, broj 301, 30. septembar 2011.