Ljiljan

Pisci u talibanima

Potpisnici peticija protiv montiranog procesa Pogorelica ne vrše pritisak na neovisno pravosuđe, samim tim što neovisno pravosuđe – ne postoji. Vrši se pritisak na ideologizirano, policijsko pravosuđe, kao preživjeli ostatak komunističkog režima. Traži se deideologizacija pravosuđa, traži se borba protiv nacionalizma, što je vrhunski domet borbe za demokratiju i građanske slobode.

U našoj povijesti nije zabilježena erupcija spontanog demokratskog otpora, kakva se posljednjih mjesec-dva javlja po pitanju montiranog procesa Pogorelica. Doduše, u postkomunističkom periodu Pogorelica je prvi, a nadajmo se i posljednji sudski proces koji je montiran po komunističkom obrascu. Procese muslimanskim intelektualcima iz 1948, 1975. ili 1983, razumljivo, nije ni mogao pratiti nikakav oblik demokratskog otpora, samim tim što je količina unutarnjeg straha u totalitarnom društvu bila toliko žestoka, da se niko nije ni usuđivao pomisliti na javni otpor.

Debilski debalans
Aktuelni otpor za dlaku je izbjegao rastućoj poplavi straha i neisigurnosti. Ogromna većina Bošnjaka razumijeva suštinu, ali se ne kani uključiti u kampanje koje se vode. Bošnjaci, dominantno, razumiju da je cilj montiranog procesa Pogorelica da se optuživanjem žrtve za tzv. islamski terorizam aboliraju i u legalitetu učvrste srpski i hrvatski genocidni projekti u BiH; Bošnjaci razumiju da je Pogorelica omča oko njihovog vrata, ali i dalje istrajavaju na svojoj genetskoj falinki, gledajući pridase, u svoja posla i u svoju avliju, u kukavičluku i u jadu, u samoobmani da subina Bosne nije i njihova individualna sudbina.
Ipak, činjenica je, talas protesta u vezi sa montiranim procesom Pogorelica, kao nikad do sad, bitno je smanjio ovaj debilski debalans, jer je veliki broj bošnjačkih prvaka i smrtnika ipak odlučio da lične slabosti podredi općem cilju. Kao što je poznato, dosad su kolektivna otvorena pisma, sa zahjtevima da se obustavi montirani proces Pogorelica, i da se krivično gone oni koji su napakovali policijsko-pravosudnu montažu – potpisali sarajevski univerzitetski profesori, umjetnici sevdaha, studenti, te članovi Društva pisaca BiH. Koliko god se plaćenićki mediji trudili da ignoriraju i izvrgnu podsmijehu ova pisma i izvrijeđaju njihove potpisnike, niko ne može poreći da se, sa izuzetkom studenata, radi o poznatim i priznatim imenima nauke, muzike, književnosti. Tezu da u pozadini stoji nekakav islamski ekstremizam, najbolje opovrgava multietnički sastav potpisnika, a nadasve, moralni i profesionalni kredibilitet ovih javnih ličnosti. Niti bi neki pravoslavni ili katolički potpisnik ustao u zaštitu Pogorelice da je riječ o kampu tzv. islamskih terorista, niti bi ma ko od njih založio svoje cijenjeno i decenijama građeno ime za nešto beščasno, opasno, zlo, s čim nema blage veze; potpisnike, kao bh. građane BiH, vrijeđa, i užasava, činjenica da se u društvu u kome žive događaju montirani procesi i reinkarnacije boljševičke, policijske države.

Bijes gubitnika
Svako bi normalan razumio ozbiljnost upućenih poruka. Ne bi 21 književnik tek tako izišao iz svog književnog okvira i uputio alarmantnu političku poruku. No, Oslobođenje je otvoreno pismo pisaca izvrgnulo ruglu, i naslovilo ga u nadnaslovu kao: Otvorena pripovijetka… S jedne strane je neprofesionalizam i neviđena drskost da se prekraja značenje teksta koji je potpisalo 21 književno ime; s druge strane je manifestacija navijačke strasti u tzv. neovisnoj novini, koja sebi daje za pravo da ponižava 21 književnika, među kojima ima i starijih od našeg najstarijeg, moralno posrnulog, dnevnog lista. Tog dana je urednik u Oslobođenju bio Ramo Kolar, koji ni u 21. stoljeću, uprkos filozofskom imidžu i bajatim godinama, nije uspio postati član Društva pisaca.
Federalna televizija je u centralnom Dnevniku prenijela agencijsku vijest da su oglasili pisci, i zašto su se oglasili, ali nije pomenuto ni jedno ime. Urednici FTV znaju da je opasno zaobići ovu vijest, ali i da je još opasnije pomenuti imena pisaca. U našem narodu ime Abdulaha Sidrana odjekuje k’o stećak. Narod nekakvim neimenovanim piscima i ne mora vjerovati, ali se Sidranu vjeruje. Sidranova je riječ nadvremena. Svaka, pa i ova o Pogorelici.
No, policijski magazin Slobodna Bosna, u čijem je osnivanju s časnim namjerama sudjelovao i Abdulah Sidran, našeg je najznačajnijeg živog pisca nazvala – patuljkom. Sidran ne bi bio ovako ogavno vrijeđan da se sa još 20 svojih kolega nije javno suprotstavio policijsko-pravosudnom zlu čiji je medijski server Slobodna Bosna. Za jednog drugog pisca, koji po godinama može biti otac svima u redakciji SB, ovaj je magazin napisao da – nosi mastan šešir na još masnijoj glavi. Svi drugi potpisnici ironično su nazvani – klasicima. Iako je oglašavanje pisaca bilo nesporni politički događaj sedmice, SB se nije bavila ni pismom, ni motivima pisaca, već je smisao pronašla u vrijeđanju pisaca. Mora se biti moralni i mentalni garib, kažnjen i od Boga i od naroda, pa da se s toliko strasti uživa u morbidnom vrijeđanju uglednih ljudi. Mora se biti talentiran za zlo, za poganluk, za poraz. Ovaj policijski magazin je i sa oglašavanjem pisaca raspoznao da će ostati na tamnoj strani historije. …Bio je to bijes gubitnika.

Ovo (ni)je naša smrt
Na talasu protesta oko Pogorelice u BiH su se po prvi put dogodile neke pojave. Prvo, nikada dosad ni univerzitetski profesori, ni umjetnici sevdaha, ni članovi Društva pisaca, nisu organizirano ustali po pitanju nekog političkog problema, u zaštitu građanskih prava i sloboda koje ugrožava sama država. Drugo, po prvi put se jedna kampanja oko bh. pitanja vodi i preko interneta, u organizaciji bh. dijaspore. Na sajtovima Bosanskog kongresa, Bošnjačkog fronta i na sajtu Bosnjaci.net, već sedmicama traje potpisivanje peticije za prekid ovog montiranog procesa. Dosad su hiljade bh. građana potpisali internet peticiju, te poslali pisma podrške.
Naspram ovog historijskog nastojanja za prevazilaženje genetske paranoje u Bošnjaka, ipak, još uvijek žive trendovi straha i gledanja pridase. O tome svjedoči nekoliko internet poruka koje su upućene pomenutim sajtovima, a koje govore same sa sebe. One svjedoče razliku između građanske hrabrosti i patriotizma svih onih koji su ustali protiv montiranog procesa Pogorelica, i svih ovih koji iskreno vjeruju da se bosanska tragedija ne tiče njihovih bosanskih života. Mnogi su 1992. vjerovali i govorili da – ovo nije njihov rat – pa ih više nema među živima.

Antrfile(i)

Antrfile 2
Briljantni bezobrazluk
Oslobođenje je nenadmašno! Zija Dizdarević je objavio tekst Zamah bošnjačke desnice u kome proteste protiv montiranog procesa Pogorelica naziva – mladomuslimanstvom, talibanizmom, fašizmom. Eh, eto, nek’ i prof. dr Jagoš Dujović, umjetnica sevdaha Ljubica Berak ili književnik Željko Grahovac, koji su javno protestirali protiv Pogorelice – saznaju da su talibani i mladomuslimani. Talibani su, haman, i Avdo Sidran, i Beba Selimović, i prof. dr. Ibrahim Bušatlija, i svih oni 50-tak potpisnika ove tri peticije. Svi oni, piše Zija – stimulišu radikalizaciju društvenog ambijenta do koketiranja s fašizacijom. Šta reći na ovaj briljantni bezobrazluk?!! Otćutati? – opasno je. Zija i drugi Munjini medijski agenti pokušavaju upornim ponavljanjem laži i kleveta proizvesti snagu istine. Objašnjavati kako protesti protiv Pogorelice nemaju veze sa ekstremizmom, već su tipična, antikomunistička, antinacionalistička, građanska borba za pravnu državu i neovisno, neideologizirano pravosuđe? – pa to je već rečeno u svim otvorenim pismima.
Pisci su posebno naglasili egzistencijalnu bitnost borbe protiv svakog nacionalizma, ali Zija to ne vidi, jer neće da vidi, jer hoće da vidi ono čega nema. Stoga ga podsjećamo na ključni pasus iz otvorenog pisma 21 pisca: „Manifestacije policijske države nisu usmjerene ka proganjanju nacionalizma i ekstremizma, kao zla koje i danas razara Bosnu i Hercegovinu, već su usmjerene ka izmišljanju tzv. islamskog terorizma, kako bi razni karijeristi stekli naklonost međunarodnih faktora.“ Šta ćemo sad? Da vjerujemo Ziji koji tvrdi da su pisci talibani, ili da vjerujemo u ono što piše, a piše da su pisci antinacionalisti?!
Prije će biti da je Zija Dizdarević štiti retrogradne, pa i nacionalističke pojave, jer proganja i nacionalizmom označava kristalno čisto zalaganje za antinacionalističko i deideologizirano društvo. Trpanjem bošnjačkih antinacionalista i legalista u odoru talibana i mladomuslimana, Zija, zapravo, osokoljuje srpski i hrvatski kleronacionalizam i separatizam. On svjedoči da ovdje žive – Bošnjaci na liniji vehabizma i talibanizma – koji su kao takvi nužno u mreži Osame Bin Ladena, pa prema tome četnički i ustaški projekti BiH ne bivaju nikakva smetnja demokratiji. Otud je Zija Dizdarević – nacionalista.
Na kraju treba ukazati na jednu jeftinu zamjenu teza. Ne vrši niko pritisak na neovisno pravosuđe, samim tim što neovisno pravosuđe – ne postoji. Vrši se pritisak na ideologizirano, policijsko pravosuđe, kao preživjeli ostatak komunističkog režima. Traži se deideologizacija pravosuđa, što je vrhunski domet borbe za demokratiju i građanske slobode. Oni koji štite ovakvo, orvelovsko, kafkijansko, pravosuđe, poput Zije Dizdarevića i komunističkih intelektualaca iz Kruga 99 – upravo su oni čuvari retrogradnih, antidemokratskih obrazaca u našem društvu.

„Ljiljan“, br. 529, 10. III 2003.

Na današnji dan

Kalendar

Mart 2003
P U S Č P S N
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31  

Arhiva

Kategorije