Presuda je uvreda za naše žrtve. Ali, presuda je pohvala našem moralnom i patriotskom ugursuzluku. Ona je mjera naše ignorancije naših žrtava. Šta dalje? Pa ako mislimo živjeti, moramo pamtiti, a ako mislimo pamtiti, moramo izgraditi Muzej genocida nad Bošnjacima.
Bošnjačke žrtve velikosrpskog genocida blasfemijski su unižene presudom Svjetskog suda pravde! Presuda koja abolira zločinca od kazne teži je zločin od počinjenog zločina. Jer, genocid su činili otpadnici od reda i poretka, a najviša svjetska pravosudna instanca je izravnala žrtve i krvnike, te se pridružila otpadnicima od reda i poretka.
Svijet je podržavao genocid nad Bošnjacima, na različite načine, a evo, potvrdio je to i sada. Bošnjaci, ubijeni, imali su pravo na život, kao što su i mrtvi i preživjeli imali pravo na pravdu i na satisfakciju. Svjetski sud pravde je 26. februara posvjedočio da Bošnjaci, ubijeni, nisu imali pravo na život, i da njihova nasilna smrt, i naši traumatizirani životi, nemaju pravo na pravdu.
Presuda o građanskom ratu
Svjetski sud pravde se, otvoreno i bestidno, oglasio kao saučesnik u genocidu nad Bošnjacima. I što je još opasnije: kao podstrekač novog genocida nad Bošnjacima. Jer, Srbija se više ne mora plašiti kazne! Bošnjake može, kad god joj prahne, dokusuriti. Bitno je samo da ne ostavi pisani trag kojim naređuje masovne likvidacije Bošnjaka. Po novoj pravosudnoj logici, trebalo bi osloboditi krivice sve ubice na svijetu koji nisu, prije ubistva, ostavili pisani trag da će nekoga ubiti. Milošević nije nigdje napisao naredbu o masovnim pogubljenima Bošnjaka, što je Svjetski sud pravde uzeo kao ključnu činjenicu u oslobađanju Srbije od krivice za agresiju i genocid.
Drugi novum je u uokviravanju genocida u općinske granice, po čemu ispada da se holokaust nad Jevrejima nije dogodio u Njemačkoj, već u konc-logorima. Krivci su u Dahau ili Mathauzenu, a ne u njemačkoj državi. I, žrtve su iz Dahaua ili Mathauzena, a ne iz njemačke države. Presuđeno je da se genocid nad Bošnjacima dogodio samo u Srebrenici, iako su u taj geto stjerani Bošnjaci iz cijelog Podrinja, i dublje. A što će ljudi iz Vlasenice, Rogatice, Višegrada u Srebrenici? Ratni turizam, šta li?! Logički je neodrživ taj okvir. Sila koja je počinila genocid u Srebrenici, ista je ona koja je počinila genocid, recimo, u Prijedoru. Našta bi ličio sud koji bi terorizam u Madridu podijelio na vagone: za jedan vagon budeš kriv, za drugi vagon ne budeš kriv?!
Treće, vrijedi obratiti pažnju na uključivanje Republike Srpske u odgovornost. Taj entitet je postao legalan tek sa nametanjem Dejtonskog sporazuma. Prije toga, bila je to vojna hunta Radovana Karadžića. Ako Svjetski sud pravde priznaje ratni legalitet genocidne tvorevine, koja u vrijeme agresije nije postojala u legalističkim okvirima, onda Svjetski sud pravde stavlja znak jednakosti između državnosti i paradržavnosti, između legaliteta i kriminaliteta. Cilj ovog zločinačkog zahvata je pretvaranje agresije u građanski rat u BiH!!! Ako je Karadžićev entitet bio legalan od 1992. do 1995. onda je ovdje uistinu bio građanski rat, pošto su se sukobile dvije legalne unutardržavne struje. Stoga se ne treba radovati prozivanju Republike Srpske za odgovornost, jer odgovornost ima smisla tek ako je na adresi Srbije, pošto, ponavljamo, Republika Srpska do nametanja Dejtona nije imala legalistički karakter. Ako na to pristanemo, prihvatamo tezu o građanskom ratu.
No, nas u daljem tekstu ne zanima analiza presude, iz nekoliko razloga: prvo, zasićenost je raznim tumačenjima; drugo, još se ne zna hoće li se koja mrvica pravde moći izvući iz pustinje nepravde; treće, imamo preča posla… …Da definiramo sebe, prije i poslije presude.
Ovih nekoliko natuknica oko presude izrekli smo tek toliko da ukažemo na razuzdanu drskost Svjetskog suda pravde koji nije zazirao od abolicije kreatora zločina i legalizacije genocida nad Bošnjacima. A zašto? Nema drugog odgovora osim ovog: Zato što su žrtve muslimani! Zato što ubice muslimana ne podliježu odgovornosti! Zato što je pravosudni razvrat u Hagu, ipak, samo kotačić u antiislamskoj histeriji koja ne pokazuje znake smirivanja.
Jedan bošnjački autor kaže: «Misliti tako znači sebe osuditi u perspektivi na jedan palestinski status.» Dakle, Palestinci su žrtve zato što misle da su žrtve?! Kad ih cionisti ubijaju, trebali bi se veseliti, pa ne bi bili žrtve?! I mi bismo se trebali sad radovati presudi koja slavi genocid nad nama, kako bismo izbjegli palestinski status?! Ma, iđi biži! Na sličnom je fonu i jedan naslov koji govori da “Bošnjacima prijeti samoizolacija”. Pa mi smo izolirani od pravde i jednakopravnosti od 1992. godine, i jedini smo autohtoni evropski narod koji je stjeran u geto! Ta izolacija nije naša, već je evropska volja! Paranojama o samoizolaciji nastoji nas se natjerati da prihvatamo realitet ispod granice ljudskog dostojanstva. Na to liče i optimističke salve koje izriču bošnjački prvaci, tvrdeći da presuda nekoga na nešto obavezuje. Ružna je ta manipulacija! Srbija jedva da je obavezna da izglasa nekakvu deklaraciju, a kamo li šta više. Pa i da postoji šansa za više, bošnjačka politika nema kapaciteta i volje da eventualni potencijal presude usmjeri ka tim ciljevima. Ovo dosad su estradna laprdanja koja blinkeraju ka ukusima publike.
Do daljnjeg, dok nam neko konkretnim argumentima ne ponudi negaciju pretpostavke da su naše žrtve ostale bez pravne satisfakcije zbog svoga muslimanskog porijekla – mi ne smijemo drukčije vjerovati. Jer, nama se genocidno iskustvo i previše puta ponovilo da bismo se ikad više mogli opustiti. A opustili smo se. O tome želimo govoriti u nastavku teksta.
Krstašluk i genocidizam
Naše žrtve su zaslužile pravdu. Njihova nevinost, proizišla iz posvećenosti tradiciji i praksi tolerancije, određuje im auru svetila. Ali, mi kao narod, zbog kritične mase odrođenika, nismo zaslužili bolju presudu. Bolju presudu od ove nije zaslužila ni od naroda odrođena bošnjačka politika. Šta će nama bolja presuda! Šta bismo s nje radili? Za kritičnu masu naših ljudi ovaj proces u Hagu je imao energetsko značenje kakvo ima ma koja fudbalska utakmica bh. reprezentacije. Na pozitivan ishod Tužbe se nije čekalo zbog žrtava, zbog institucije pamćenja, i institucije opreza, već se na tu nesuđenu vijest čekalo kako bi se zajmile obadati terevenke, očepljavati pive i rakije, rasprostirati sofre, navijati srbijanske muzike, i kako bi se do dugo u noć vrištalo od radosti što smo im ga dohakali. Onda bi se ujutro ustalo mahmurno, pa bi se sve lijepo zaboravilo u ganjanju drugih povoda za opijanje i dernečenje.
E, zato nismo dobili ono što nismo zaslužili. A bolju presudu nismo zaslužili ne samo zbog činjenice da ne znamo šta bi s nome, osim u dernek, već i zato što prethodnih godina nismo ništa učinili na stvaranju institucije pamćenja; proces u Hagu je za nas, Bošnjake, trebao biti isključivo u funkciji odbrane od cikličnog ponavljanja genocida. I po fizičkoj i po metafizičkoj liniji bolja presuda nama ne pripada. Tu metafizičku matricu neostvarenog srodstva sa željenim već smo objasnili… Pošto Tužbu nismo razumjeli u njenom memorijskom kapacitetu, logično je što nismo mogli na pravi način poželjeti njenu realizaciju. Mi smo željeli pobjedu, kao na Eurosongu, i zato se Tužba kotrljala jednim, a mi drugim frekvencijama. A zašto smo mi takvi kakvi jesmo, pa da ne razumijemo značaj pamćenja genocida za naš bosanski opstanak, e, to je jedno obaška pitanje, koje bi valjalo obaška razglabati. Pozabavimo se fizičkim manifestacijama ovog problema.
Smatra se da naš advokatski tim nije podastro dovoljno kvalitetne dokaze preko kojih ne bi mogla olahko preći ni ta pravosudna zavjera svjetskih sudija. Postoje i mišljenja da je za račun Beograda učinjena unutarnja diverzija kada je odstranjen autor Tužbe Frensis Bojl, doktor međunarodnog prava, i kada je za šefa našeg tima imenovan advokat Softić, koji nije imao nikakvog iskustva na ovim poslovima. Gledao sam g-dina Softića na HRT i uvjerio sam se da on ne zna govoriti za javnost (zamuckuje, okreće se u stolici), što znači da bi takvu nesređenost mogao ispoljavati i u struci. Nije Softić kriv što je na njega pao historijski teret, već je kriva bošnjačka politika koja nije oformila najjači mogući pravni tim.
Sad dolazimo do jedne stare priče, i do nje ćemo uvijek dolaziti kada nam se budu događali porazi, koji će, kao odroni, ubrzavati i odbrojavati vrijeme koje nam je preostalo. Dakle: pamćenje genocida je uvjet našeg opstanka. Ono je temeljni znak našeg identiteta. Iskustvo genocida nam valja živjeti. Ili ćemo pamtiti, i prevenirati da nam se genocid ne ponovi, ili nećemo pamtiti, pa će nam se genocid ponoviti. Iskustvo žrtve genocida je usidreno u naše povijesno biće. Stoga, nema podrške idejama da ne smijemo biti opterećeni prošlošću! Naprotiv, naša budućnost je određena odnosom prema prošlosti, jer nam se prošlost ponavlja, jer nas ponavljanje topi i isparava, jer nas je sve manje ovdje, a sve više diljem svijeta, jer je ovo posljednja šansa da zauzmemo zdrav i graditeljski odnos spram iskustva genocida. Ako ovaj put zaboravimo, idući put nećemo imati šansu da pamtimo! Jer nam je život na dlaku obješen. Četnička čvoka bi bila dovoljna da nas otpuhne, u sadejstvu sa svjetskom islamofobijom. Zalud što su četnici genetski Turci, a mi Slaveni, oni miksani, a mi autohtoni, jer oni su pod krstom, a mi smo – vamgor. Svjetska vladavina krstaškog fundamentalizma ne pokazuje znake smirivanja, pokajanja, katarze, volje za dijalogom, čak šta više, onda se usložnjava i ubrzava, pa ne bi bilo nikakvo čudo da na genocidnoj trpezi ugleda bosanske muslimane. Presudu u Hagu, kao i sve, ne treba čitati kao svršen čin, već kao intenciju, jer stvarnost nije bara, već je rijeka. Nevinost ubicama – poniženje žrtvama, podrška Srbiji – poniženje Bosni, krila genocidizmu – šamar demokratiji, toleranciji, jednakosti u razlikama… – sve su to poruke na kojima će se graditi budućnost, u Bosni i oko nje. I to je razlog da se vratimo na početak svoje dejtonske priče, kada smo pomislili da je moguće graditi bošnjačku budućnost bez potpunog uključivanja svih naših kapaciteta u izgradnju, i u življenje, institucije pamćenja genocida, kao kompasa našeg nacionalnog identiteta.
Muzej genocida nad Bošnjacima
Čitaoci su mi svjedoci koliko sam puta zadnjih godina ponavljao, navaljivao, dosađivao – da je izgradnja Muzeja genocida nad Bošnjacima naš najvažniji projekat. Zamislite da se u ovoj projekat ušlo odmah iza rata! Ne bi bilo državnika i diplomate koji bi došao u Sarajevo, a da ne ode pokloniti se žrtvama, i da sa sobom ne ponese priču o razmjerama genocidne agresije. A na pričama je umrežen svijet. Za deset dejtonskih godina mogli smo do u zrnce obraditi, razraditi, dokumentirati, svijetom razaslati sve što nam se dogodilo. I u ovom i u prethodnim genocidima. Ne bi se moglo dogoditi da naš pravni tim ima šupljine. I ne bi se moglo dogoditi da Svjetski sud pravde iskoristi našu sveopću nezainteresiranost za sopstvenu žrtvu. Presuda je, velimo, uvreda za naše žrtve, ali, presuda je pohvala našem moralnom i patriotskom ugursuzluku. Bolje nismo zaslužili.
Šta ćemo sad? Pa ako mislimo živjeti, moramo pamtiti, a ako mislimo pamtiti, moramo izgraditi Muzej genocida nad Bošnjacima.
Dok se to ne shvati, ne prihvati, i ne realizira – naši će se porazi nastaviti, u bržem i ubitačnijem ritmu. Presuda u Hagu je jedan od najtežih. A bit će ih još. Težih.
Broj 191, 9. III 2007.