Suverenitet zvuka je usisan u grmljavinu srpskih i hrvatskih ratnih koračnica koje okupiraju vazdušni prostor nad šehidskim mezaristanima. Iza ovih koračnica stoje pare, stoje mediji, stoji logika životinjskog carstva. Iza Bošnjaka više ne stoji ni Bog, jer ni Bošnjaci, u kritičnoj masi, ne stoje iza Boga, pa je logično što im trivijalna božanstva, u vidu Cece&Dragane, neće pružiti uputu i zaštitu. Kako Bošnjake uputiti da vjeruju svojoj vjeri jer im ni jedna druga neće biti majka?
U posljednjem prošlogodišnjem broju u ovoj smo kolumni objavili izvode iz moga rukopisa “Ljetopis 2005”. Kao što je pisano, cijelu 2005. godinu pratio sam dnevni(čki)m komentarima, a rukopisu je pridodato oko 150 zapisa iz rubrike “Defter hefte” koja je izlazila u “Saffu”. Na kraju ove godine nemamo takvog rukopisa, jer se ispostavilo da savremeni ljetopisi nikome ne trebaju, da ih je iscrpljujuće pisati, da uloženi napor nema odjeka. Izuzev “Saffa” i nekoliko listova u dijaspori, niko nije napravio prikaz knjige koja oživljava jedan žanr za koji se misli(lo) da je mumificiran u književnoj historiji. A da je Ivan Lovrenović napisao: xjghvhbhfywkfkgkz – oglasila bi se zvona i topovi. Svejedno, vjerovatno će nekada nekoga zanimati kako je izgledala 2005. godina. …Iz vizure “apostola vehabija”, što za moju multilateralnu likovnost reče Hafiz Rešidović.
Čudovište od stvarnosti
Pošto nisam bio obavezan da cijelu godinu sjedim za računarom i izigravam ljetopisca, bio sam slobodan da 2006. godinu provedem aktivnije i atraktivnije. Listam svoj kalendar i vidim da sam u 2006. godini imao 35 istupa pred publikom, što tribina, a što promocija, izvan tuzlanskog kraja. Dalje, gledam, imao sam desetak intervjua na regionalnim i državnim televizijama. I još nekoliko za “mudžahidske” tv kuće. Ispade da sam gotovo dva mjeseca u toku 2006. godine proveo putujući. I sve to sa golfom dvojkom, dizelašem, proizvodnja 1985, za kojeg mi niko ne vjeruje da na otvorenom, prema Zenici recimo, troši manje od četiri litre! Kad bi ovo znali oni što obračunavaju putne troškove, totalno bi zglajzo, jer sam dobro profitirao na činjenici da moja deva troši duplo manje od zaračunatog. Trijest maraka tam, dvajest maraka vam, pa ispade da štipam bolje po dizelu od prosječnog kamiondžije. Ja, osobno, kao Europljanin&intelektualac. Šala mala.
Helem… Kakva je to prijeka priča pa da ja, svaki osmi ili deveti dan svoga hodanja životom, otkidam od djece, žene, kuće, kako bi po maglovitim bosanskim noćima i drumovima jurišao na krive Drine? Postoji li ta priča igdje više osim u mome uvjerenju – da danas 200.000 ćurki ima veću tržišnu, a time i političku vrijednost, nego 200.000 bošnjačkih glava, te da je ta naopakost strašno upozorenje da nestajemo, jer se na nas ne računa ni u neprijateljskim, a ni u našim glavama?!
Kad bi se tebi desilo da ti bokal ispadne, gruhne od zemlju, razbije se, a da ne čuješ nikakva zvuka, jaštaradi nego bi pretrnuo. Šejtanska šetnja. Zastrašujuća su ta naša gruhanja i buke raspadanja, bez zvuka, unutra i izvana. Hajde što šute katili, već šute i žrtve, k’o, svejedno im.
To čudovište od stvarnosti posljednjih je godina uzrok mojim hodanjima. Nastojim razmagliti taj fenomen o bošnjačkom pojedincu i njegovom kolektivitetu, koji nisu zainteresirani za život, pa se rahat, kao da se radi o ispijanju kahve, prepuštaju umiranju.
Danas je lakše ponuditi rješenja za bošnjački izlazak iz ćorsokaka, nego li razumjeti zašto to Bošnjaci ne žele živjeti. Ovdje se živi zato što se mora, a ne zato što se uživa u životu. Graditeljski nerv je išćeran i iz mutvaka. Preimućstvo ima rastvaranje, rastakanje, razvaljivanje. Sve nešto sa: raz. Poneko ponešto batrga, čupa, više zbog sebe, jer mu je pesnitavo prepustiti se parazitisanju kao bitisanju; ali, kolektivna težina vuče dnu. Lahko bismo se oslobodili givihta koje su nam nakačili, tipa tzv. islamskog terorizma, ali, kada bismo se htjeli osloboditi givihta kojima se kitimo, k’o đerdanima, u vidu uvjerenja da nismo sposobni ni za šta osim da slušamo šta će nam ravnopravniji kazati: hajd’ sad ‘vuda, hajd’ sad ‘nuda, hajd’ sad nikuda.
Hasta smo u volji. A volja se stiče. Odgaja. Hoću ovo, ne dam ono! Hudam smo u govoru. I govor se zida, k’o kuća. A u nas je, kao narodna vrlina, zaziđivana šutnja. Te gledaj pridase, te smijerno, te sabur, te stotinu šarafa sa kojima se ne može ništa zašarafiti. Sve otpada!
Kada sam onomad tiskao i stiskao projekat Bošnjačkog dijaloga, upravo sam mislio na odgajanje kulture govora u Bošnjaka. Zamisao da se okupljamo i razgovaramo, da prevazilazimo genetski usud ušutkanosti, ali i informativnu blokadu, zgasnula je u začetku. Ko je vidio otvarati usta, a nigdje sofre?! Zato smo nastavili šutjeti, dok su nas oni nastavili čerupati. Trenutno uopće nije bitno šta mi mislimo, jer o tome šta mi mislimo svakako odlučuje neko drugi, pošto smo mi posvjedočili da ne postojimo, ni uzduž, ni poprijeko, osim u vazdušastim elementima.
U divljini su opipljive čeljusti i kandže, snaga i brzina. U divljoj civilizaciji 21. stoljeća opipljive su pare, preko para i mediji za oblikovanje demokratske volje, cijene se kartogrami sa iscrtavanje svoga i ucrtavanje tuđeg… Po strani se može ostati samo kao žrtva. Sjedi zeko, tolerantan, gricka mrkvu; šta ga briga što su zvijeri kolo zaigrale; kad ga rastrgaju, svi će zeki čestitati što je bio dostojanstveni hipik. Niko u prirodi ne ostaje po strani, jer se svi trude da ne budu žrtva. Svi osim nas. Zato smo mi natprirodni. Šta bi “nebeski narod” bez nas?!
Od nastajanja u nestajanju
Umiru životinjske vrste, umiru jezici, umiru rijeke, umiru, pretaču se i rađaju se narodi, umirali su muslimani u Španiji, nakon 800 godina, pa zašto ne bi umirali i muslimani u Bosni, nakon 500 godina?! Kad se zamandale pritoke smisla, obesmisli se narod. Bošnjaci žive u nestajanju, otkad su nastali.
Na smrt se ne može uticati, ali može na dugovječnost. Možda su muslimani Španije mogli i danas živjeti da su bili složniji i svjesniji opasnosti koja prema njima ide. Možda smo i mi mogli danas biti u Podrinju da smo generacije oštrili na iskustvu genocida. Dugovječnost ovisi od volje, a volja proizilazi iz svijesti o mogućnosti i smislu bitka. Mnogo je zlobe usmjereno protiv Bošnjaka, i otud izvire bošnjačka tanatomanija. Ta strast za odumiranjem, koja se ogleda i u nepoštivanju svoje vjere i tradicije, u bježanju od sebe, pojava je tužna i porazna. Upozoravamo na to, godinama već, ali naše riječi nemaju odjeka. Stvarnost više nema odjeka.
Suverenitet zvuka je usisan u grmljavinu srpskih i hrvatskih ratnih koračnica koje okupiraju vazdušni prostor nad šehidskim mezaristanima. Iza ovih koračnica stoje pare, stoje mediji, stoji logika životinjskog carstva. Iza Bošnjaka više ne stoji ni Bog, jer ni Bošnjaci, u kritičnoj masi, ne stoje iza Boga, pa je logično što im trivijalna božanstva, u vidu Cece&Dragane, neće pružiti uputu i zaštitu. Kako Bošnjake uputiti da vjeruju svojoj vjeri jer im ni jedna druga neće biti majka? Sve je manje nade da bi se takav zahvat mogao očekivati, jer je sve više odnarođenih i odvjerenih bošnjačkih ringišpilskih glava.
Ova je golema priča nastala zbog moga upita da li mi je vrijedilo pedesetak dana putovati po 2006. godini, s nijetom da našem narodu pokušam prenijeti da škola opstanka nije glomazna mudrost, ali jeste institucija, jeste aktivno činjenje i odricanje, te da taj nauk treba elegantno preslikati od naših prvih komšija Srba i Hrvata. Da se osjetio makar milimetar pomaka u tzv. bošnjačkoj politici, u javnosti, smatrao bih da sam nečemu doprinio. Ovako imam utisak da je sve činjeno, i prije 2006. godine, bilo uzaludno, jer zlokobna tišina postaje dublja i grublja.
U tome sam smislu dobio i dvije osobne potvrde. Prvo, kao što narodne mase znaju, nisam prošao na tim izborima za Parlament BiH. Priča se da su moje glasove pokrali komunisti u Tuzli, ali sumnjam. Prije će biti da se narod uplašio. Nije bitno. Uvjeren sam da sam danas više ja trebao narodu, nego narodno povjerenje meni. Zato će moja prva ponuda ostati i posljednja. Jesam li to povrijeđen? Naravno. Zbog naroda koji je povrijeđen.
Drugo, u narednih 18 mjeseci moja će porodica dobijati po 300 maraka manje, koje će se zakonom sile skidati sa moje plaće u ustanovi u kojoj radim. Velike su to pare za nas. Po presudi Kantonalnog suda u Sarajevu otplaćujem kaznu od 4.900 maraka direktno na račun smijenjenom šefu FOSS-a Muniru Alibabiću. Jedini sam autor u BiH koji je kažnjen ovako, katilski, i to zbog teksta o tzv. aferi državni udar. FOSS objavio da Lagumdžija i Alibabić spremaju destabilizaciju SDA u vlasti, a ja komentirao obavještenje ove državne službe. Kriv sam ja, a nije kriva državna služba koja je plasirala tu vijest!!? Napose, tu kaznu su već platile novine u kojima je tekst objavljen. Žrtva sam pravosudne torture nad slobodom mišljenja, koja je opasna utoliko što će dati rezultate.
Evo rezultata: ja ne mogu svojoj djeci otimati od usta za interese bošnjačkog naroda koji stoji ukopan k’o slon u pustinji! Ja već sada, nakon otimanja prvih 300 maraka, imam konkretan problem kako da zakrpim pukotinu u kućnom budžetu. Nemam rješenja. Ni u ovom “Saffu”, koji se navodno prolama od saudijskih para, osam mjeseci ja nisam primio ni dinara.
Je li ovo kuknjava? Nije. Već znam da je Bošnjak u nevolji sam. Da se nema u koga, osim u Boga, uzdati. Priča nadilazi moje nevolje, jer se ispostavlja kao receptura za ugrožavanje slobode misli. Više se neće kažnjavati samo nepodobne novine, već i nepodobni autori, kojima će socijalna egzistencija postati limitirajući faktor u odabiru tema i u slobodi govora. Autocenzura je najsavršenija institucija totalitarizma.
Na kraju slova
Ko zna koliko je kazni za neistine i klevete do sada izrečeno listu “Slobodna Bosna” i njenom kriminalnom, privatiziranom tv izdanju “60 minuta” koje emitira javni rtv servis? Sudeći po kaznama, ovi bi mediji dosad trebali bankrotirati. Ali, neko uporno sanira gubitke što ih proizvodi ideološki i idiotski neprofesionalizam. Kao i fizička, tako i medijska likvidacija ima svoju cijenu. Nekome se isplati uložiti hiljade eura u blaćenje ljudi i pojava. No, narudžba se mora uklapati u ideološki profil okupiranog medijskog sistema. Zato se na FTV sataniziraju bošnjački patrioti, a nikada niko, recimo, iz SDP-a. Zato je Bakir Hadžiomerović promaknut za urednika FTV, zato je proglašen tzv. novinarom godine, u izboru banjalučkih “Nezavisnih novina”, o istom trošku o kojem je Milorad Dodik, majstor referenduma za otcjepljenje, proglašen za tzv. ličnost godine. Zato FTV emitira prave pravcate spotove o liku i djelu tog trećeligaškog ideološkog novinara, u kojima je on, bejagi: hem roker, hem idol, hem filozof – što je apsolutistički obrazac kakvog su ispoljavali Sadam Husein, Muamer Gadafi i Saparmurat Nijazov, nastojeći da se prikažu i kao književnici. Preko malog Bakira, njegovih antinovinarskih hraljanja i slave koju mu ukazuju projektanti dejtonske Bosne iz Karađorđeva, moguće je štošta pročitati i dočitati. Recimo, uočljiv je profil željenog Bošnjaka iz budućnosti. …Bošnjaka koji to i nije, jer mu naroda nije.
S druge strane je ova moja ili tvoja priča. Mogli bismo je obilježiti kao pokušaj, ili kao spontani pobačaj. Ne govorimo o kvalitetu, već o realnosti. Možda bi trebalo dići ruke od svega i prepustiti nas “liderima budućnosti”, Zlatku, Bakiru, Muniru… Možda smo već prepušteni, a samo nam se – preko ovih slova – čini da nismo.
Trebalo bi i slova pustiti kraju, na kraju – godine, i dogodine. Njih nije obesmislio smisao, već besmisao bošnjačke oravnodušnjenosti.
Broj 186, 29. XII 2006.