Saff

Samoća bošnjačke žrtve

Ne možemo Zapad optuživati za ignoriranje silovanih Bošnjakinja, prije nego što optužimo sami sebe. Trebalo bi da nas manje boli zapadni, krstaški odnos prema muslimanskoj žrtvi, od odnosa nas samih prema našoj žrtvi. Zašto su bošnjačke žene, žrtve rata, genocidnog silovanja i tlačenja – same? Ako su one same, pored svog naroda, onda je usamljen, jadan i izgubljen taj narod, i svaki njegov pripadnik, pojedinačno.

Udruženje «Žene – žrtve rata» protestiralo je pred zgradom UN-a u Sarajevu zbog izostavljanja dokaznog materijala o organiziranom silovanju bošnjačkih žena iz haške optužnice protiv višegradskog monstruma Milana Lukića, te zbog odluke Tribunala da se Lukić izruči Sudu BiH. Članice Udruženja su tražile od Vijeća sigurnosti i Haškog tribunala da preispitaju svoje postupke i prošire optužnicu protiv Lukića za silovanja, zlostavljanja i ubistva.
Otkad je 1996. podignuta optužnica protiv Milana i Sredoja Lukića, te Mitra Vasiljevića, dato je stotine izjava o organiziranom silovanju bošnjačkih žena. Tribunal je upoznat sa iskazima koji Milana Lukića terete za silovanja i ubistva desetine djevojaka i djevojčica, ali i žena u poodmakloj trudnoći. Čak i prije nekoliko mjeseci silovane Bošnjakinje su ponovo išle u Hag da svjedoče. Ta masa dokaza koja upućuje da je Milan Lukić bio lider zločinstva u Višegradu, a posebno silovanja i ubijanja žena, nije bila dovoljna Haškom tribunalu da optužnicu protiv Lukića – ne samo proširi, već zatemelji – na organiziranom silovanju žena.

Maršal silovanja
U velikosrpskom pohodu bilo je mnoštvo svakoraznih koljača, ali ni jedan od njih nije postao simbol tog genocidnog specifikuma – silovanja Bošnjakinja – kao što je to postao Milan Lukić. Uz njegovo ime može se pobrojati još desetak zvučnih srpstvujućih bijednika u ovoj kukavičkoj disciplini, no, Milan Lukić je maršal silovanja, neko čije nam ime prvo naumpada kada pomislimo na fundament velikosrpskog genocida nad Bošnjacima.
Jer, genocid nad Bošnjacima nije kao svaki drugi genocid. Ovaj kontinuirani genocid je baška u odnosu na sve što je povijest beščašća zabilježila. Ovim se genocidom podsvjesno nastoji restruktuirati srpsko genetsko biće, to prisustvo turcizma u srpskom jeziku, i prisustvo turskog, azijatskog, u svemu srpskom, od povijesti, do života, do krvi, do DNK. To nastojanje najbrojnijeg balkanskog naroda, koji se jalovo predstavlja kao vlasnik slavenstva, da iz sebe išćera turskost, u kontinuitetu se lomi preko života Bošnjaka-muslimana, čistokrvnih Slavena, čije se žene nisu miješale sa Turcima, pa im je čistota najteži grijeh. Poremećeni srpski um zavidi bošnjačkoj bistrini, nepomućenosti, želi je uništiti, zatrti, opoganiti svojom kopilanskom traumom. K’o veli, ako su Srpkinje rađale Turke, e vala će i Bošnjakinje rađati…, a dovraga, šta je to sad nešto: malo Srbin, više Turčin, a zove se Srbin!?
Gdje su regrutovane hiljade i hiljade Srba koji su složno, strojevito, silovito nahrupile da čine zla nad bošnjačkim civilima? Do aprila 1992. bezbroj je zločinaca hodao pored nas, a u ponašanju im se nije mogla prepoznati strast za ubijanjem muslimana. Odakle je, preko noći, navrla ta skladna sklonost prema zabijanju noža u muslimanski vrat, ka silovanju muslimanki, ka uživanju u muslimanskom bolu? Pa, nije to tek tako lahko – do aprila 1992. živjeti bez krvi i noža, a onda se duhovno i fizički stopiti sa zločinstvom! Ne radi se o jednom, dva, tri stvora, već o hiljadama i hiljadama Srba koji su sebe ostvarili u bestijalnosti, u krikovima bošnjačkih majki, i u svakoj vrsti nanošenja boli. Jedino golema sila razloga može objasniti tu zločinstvenu transformaciju ljudi koji su do jučer, tu, pored nas, kiselili kupus, cijepali drva, djecu ispraćali u školu, činili sve k’o i sav normalan svijet. Biće da ima nešto jače od naše percepcije, to transgeneracijsko čudo kod Srba, koje je jače i od njih samih, i koje ih nagoni da u svakoj svojoj pori budu žedni bošnjačke krvi. To je ona strast sa kojom Jakob Finci mrzi sve ljude koji su viši od metar i žilet. …Sa kojom kockar mrzi onoga što nije ovisan o kocki. …Sa kojom neostvarene jedinke mrze ostvarene jedinke. …Sa kojom poluslaveni mrze Slavene. …Nešto iracionalno, podsvjesno, ponorničko, što gospodari površinom stvarnosti, i što kao bujica nahrupi s vremena na vrijeme. Srbi i danas kisele kupus, cijepaju drva, smijulje se, tu i tamo. Bošnjaci, isto tako.

Žrtva kao militant
Na protestima ispred zgrade UN-a je bilo svega 50-tak žena, iako je skup bio najavljen dan ranije. Silovanje Bošnjakinja i problem optužnice protiv Milana Lukića ispadaju privatna stvar tamo nekakvih žena koje se s vremena na vrijeme prikažu na televiziji da nešto zanovijetaju. A mi, časkom, okrenemo program na TV Pink, đe ima pjesme i veselja. Ne bismo okretali glavu od silovanih Bošnjakinja kada bi se s njima solidarisao, recimo, ma koji estradni umjetnik. Ili, glumac. Ili, pisac. Ili, sportist. (Jakako, mislimo i u ženskom rodu.) Bilo bi normalno da se na jednom ovakvom skupu nađe makar jedan od više stotina političara koji luksuzno žive na ime narodnog povjerenja. Ali: nigdje nikog! Zašto? Je li te žene ne pripadaju bošnjačkom narodu? Ako pripadaju, onda ta pripadnost obavezuje. A kakav je to narod ako nema osjećaj solidarnosti sa bolom i traumom u nekom dijelu svoga bića? Zamislimo tijelo koje ne bi reagiralo na bol u oku, u uhu, u potiljku? Kakvo bi to bilo tijelo? Odumiruće. E, baš tako, naš narod djeluje odumiruće u distanciranosti od bola silovanih Bošnjakinja, i u distanciranosti od borbe za kažnjavanje zločinaca poput Milana Lukića ili Željka Leleka.
A, da li je naš narod kriv zato što ne osjeti potrebu da se makar u minornom broju solidariše sa silovanim Bošnjakinjama na protestu pred ugradom UN-a u Sarajevu?! Ne, narod nije nikad kriv! Kriva je inteligencija! Pod taj socrealistički pojam podvodimo, a zapravo nadvodimo, stotine političara. Oni su bili dužni, ponajprije, mnogo prije nego «Žene –žrtve rata», dignuti veliku, kontinuiranu hampu zbog izostavljanja dokaznog materijala o organiziranom silovanju bošnjačkih žena iz haške optužnice protiv Milana Lukića. Oni su trebali obrazložiti protivljenje namjeri da se Lukiću sudi pred Sudom BiH. Jer, pred ovim je sudom na samo pet godina zatvora osuđen zločinac Boban Šimšić, iako je desetak žena dalo iskaze da ih je silovao, ali, sud u to nije povjerovao, kao ni u iskaze 30-tak svjedoka koji su Šimšića teretili za zlodjela mnogo teža od tih bijednih, za žrtve ponižavajućih – pet godina.
Bošnjački političari su najpozvaniji da prisustvuju svakom obliku borbe za bošnjački narod, a posebno za dostojanstvo bošnjačke žrtve, koje se ugrožava ublažavanjem krivice zločincima. Napose, bošnjački političari su, valjda, i profesionalno opremljeni retoričkim umijećem, pa bi mnogo uspješnije od silovanih žena mogli javnosti objasniti kompleksnost problema. Ali, pošto su bošnjački političari, dominantno, moralni i patriotski uhljupi – a narod bolje ne vidi, pa bira iste – onda je logično da po međunarodnim konferencijama o pravnim, psihosocijalnim i inim posljedicama genocida i izbjeglištva slovo drže domaćice iz Srebrenice, koje, uprkos najčišćoj namjeri, a na zadovoljstvo domaćina, ne znaju predstaviti temu. Jer, pričanje se uči na univerzitetima, a ne na poljima smrti. Za to vrijeme Srbi u ratove za negiranje genocida šalju akademski nabrijane eksperte, pa je logično što njihova laž postaje istina, a naša istina postaje laž. Jer našu istinu nema ko zastupati osim žrtava, a žrtve nemaju akademsku i retoričku moć da istinu odbrane.
Zamislimo dokle bi dogurala uspomena na holokaust da su Jevreji prepustili preživjelim logorašima, kojekakvim krojačima, limarima, lihvarima, obućarima, da osmišljavaju strategiju pamćenja. Takvi ne bi ništa osmislili jer nisu od tog posla. U Jevreja su uspomenu na holokaust gradili političari i intelektualci, koji i danas dograđuju taj društveno-politički sistem.
U nas nije takav slučaj. Mi smo napredni. U nas se političari bave politikom, dakle, privilegijama, a narod se bavi narodnim pitanjima, za koja, kao i svaki narod, nije dovoljno pismen. Zato se Haški tribunal smije usuditi da ignorira masu dokaza o tome da je Milan Lukić i organizirao i realizirao silovanje Bošnjakinja, i zato Sud BiH može zločinca Šimšića, u presudi, osloboditi optužbe za silovanja. Jer, uz naše žrtve ne stoji nikakva sila, kao što uz jetima ne stoji nikakav babo koji ga može zaštititi, pa ga je lakše mlatiti nego drugu djecu koja imaju babu. …Ili, kao što su trojica tuzlanskih geliptera znali da je babo 14-godišnje djevojčice poginuo na ratištu, kao šehid, pa su si uzeli za slobodno da je siluju u javnom zahodu «Mejdana», zašta su od našeg, reformiranog pravosuđa, nagrađeni minimalnim kaznama. Izgleda da silovanje bošnjačkih djevojčica, i u ratu, i u miru, i od ovdašnjeg, i od stranjskog pravosuđa, biva tretirano kao minoran prekršaj. U svijetu koji nama vlada, muslimanska žrtva nije žrtva, ona je militant, i kad je mrtva, te ne zavređuje pravnu satisfakciju, za razliku od danskog ili francuskog psa čija smrt ima cijenu.
A da li bi se Zapad tako odnosio prema nama da se mi drukčije, s više poštovanja i discipline, odnosimo prema sebi? Zašto bi neko drugi više cijenio bošnjačku žrtvu od nas samih, koji smo i sami mogli, i koji još uvijek možemo, biti ista ta žrtva? Uz bošnjačke žrtve ne stoji bošnjačka politika, ni bošnjačka inteligencija, i otud se pravosuđe prema Njima može odnositi kao prema jetimima. A da je kojim slučajem košto nije, pa da svi mi, koliko god snaga imamo, dreknemo na svaki nagovještaj ugrožavanja dostojanstva naše žrtve – vraga bi nam se događale ovakve stvari, kao u predmetu Milana Lukića!

Probitačni “muslimani”
U razmaku od 24 sata Svijet su obigrale dvije vijesti sa Jermenima u glavnoj ulozi: prva, turski pisac Orhan Pamuk, koji je optužio Tursku za genocid nad Jermenima, i zbog tog bio progonjen od turskih vlasti, dobio je Nobelovu nagradu za književnost; druga, Francuski parlament usvojio zakon po kome je negiranje turskog genocida nad Jermenima, tamo, u Francuskoj, krivično djelo. Evropa koristi sva sredstva, pa i Nobelovu nagradu, da Turskoj, u kojoj žive sekularizirani muslimani, zamandali svoja vrata. Jer, musliman je musliman, pa makar i sekularan.
Potom, saznadosmo da je Lagumdžijin “gebels”, šampion u medijskom progonu bošnjačke žrtve, Bakirrrr H., sa urednika emisije “60 minuta” unaprijeđen u urednika kompletne Federalne tv. Jer, probitačan je musliman samo onaj “musliman” što progoni muslimane.
A ko to tako određuje? Pa onaj što ima moć: političku, ekonomsku, medijsku… Zašto se zločin silovanja nad Bošnjakinjama ignorira, i od Haškog tribunala, i od ovdašnjeg pravosuđa? Zato što su to silovane muslimanke, a ne kršćanke. Drugog objašnjenja, zasad, nema. Na žalost.
Može Zapad prema nama biti kakav god hoće, ali, mi prema sebi ne smijemo biti ovakvi kakvi smo. Ne možemo Zapad optuživati za ignoriranje silovanih Bošnjakinja, prije nego što optužimo sami sebe. Trebalo bi da nas manje boli zapadni, krstaški odnos prema muslimanskoj žrtvi, od odnosa nas samih prema našoj žrtvi. Narodski kazano, prvo valja pomesti ispred svojih vrata.
Dakle, zašto su bošnjačke žene, žrtve rata, genocidnog silovanja i tlačenja – same? Ako su one same, pored svog naroda, onda je usamljen, jadan i izgubljen taj narod, i svaki njegov pripadnik, pojedinačno.

Broj 181, 20. X 2006.

Na današnji dan

Kalendar

Oktobar 2006
P U S Č P S N
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031  

Arhiva

Kategorije