Nacionalniji žiriji u evropskim zemljama su zanemarili estetske kriterije i šlagersku tradiciju Eurosonga, te ujedinjeno, kao po diktatu, za pobjednike izabrali finsku grupu koja je u naslovu i refrenu pjesme imala kršćanski liturgijski uzvik “Aleluja”, ali, koja je nastupila u antikršćanskim, sotonističkim, horor kostimima – čime je Eurosong postao pozornica za promociju kršćanskog fundamentalizma, koji je u rok muzici doživio ekspanziju na talasu 11. septembra i tzv. sukoba civilizacija.
Pobjeda finske hevi metal grupe “Lordi” na ovogodišnjem Eurosongu sa pjesmom “Aleluja”, sluti na sveevropsko prihvatanje kršćanskog fundamentalizma kao futurističkog identiteta Starog kontinenta. Evropa je, ujedinjeno, uvažila sotonističko određenje finske pjesme, te je takav proizvod – suprotstavljen kršćanstvu, otvorenoj Evropi, toleranciji, dijalogu među civilizacijama – isturila na pobjednički tron.
Evropa je dominantno kršćanska, i tu se nema šta promijeniti. Križ ničim nije ugrožen. Ipak, Evropa je poželjela da preko jednog muzičkog takmičenja, koje je, znamo, posvećeno pjevanju, radosti, razbibrigi, kršćansko obilježje, makar u sotonističkom izdanju, isturi u prvi plan.
Generaliziranje je vazda opasno, jer većina nije total, ali, nigdje kao u ovom slučaju to generaliziranje – kad kažemo: Evropa – nije tako opravdano i utemeljeno. Jer, ovdje su, u istom času, bez mogućnosti dogovaranja, mnogi nacionalni žiriji u evropskim državama osjetili jedno, da 12 poena treba dati pjesmi koja u naslovu i u refrenu ima – “Aleluja”, što po “Rječniku stranih riječi” znači: “Hvalite Boga; pripjev u nekim liturgijama”. Dakako, vjera je opće civilizacijsko dobro, pa se pohvala Bogu može odnositi na univerzalne vrijednosti. No, “Aleluja” i liturgija pripadaju kršćanskom civilizacijskom krugu, i ova kršćanska određenja ne ispunjavaju duše, recimo, turskih, ili ma kojih muslimanskih gledatelja, a niti duše miliona Evropljana koji sebe ne nalaze u vjeri, ili, pak, koji Eurosong doživljavaju kao muzičku manifestaciju sa lakšim, šlagerskim temama. Istinske kršćanske duše pogotovo nisu ispunjene sotonističkim kontekstom pohvale Bogu.
Svaki dan džuma
Pjesma koju je izvodio Hajrudin Varešanović, szv. Hary, imala je sve elemente za pobjedničku pjesmu Eurosonga. U Harijevoj “Lejli” postoji savršena mjera šlagerske lepršavosti, i tredovskog, nenametljivog prisustva folklornog motiva, što je uz vanredne glasovne mogućnosti našeg predstavnika ovu izvedbu učinilo moralnim pobjednikom “Eurosonga”. Kao što su nacionalni žiriji osjetili kršćanski fundamentalistički fluid, kao stariji od muzičkih i umjetničkih kriterija, pa su sotoniste iz Finske isturili na prvo mjesto, jednako su osjetili umjetnički kvalitet Varešanovićeve “Lejle”, ne mogavši ovoj izvedbi odreći vrhunski kvalitet. Između umjetnosti i politike, kršćanstva i sotonizma, oni su poslušali zov drobi. Baška je pitanje koliko se sotonističkom krstijanizacijom Eurosonga odriče bitak i Eurosonga i kršćanstva. Jedno za drugo nije, i jedno s drugim ne ide. Na šteti su i Eurosong i kršćanstvo.
U suštini ovo je krajnji domet sekularizirane i ateizirane Evrope koja nije ni osjetila sotonističku preformulaciju svoga kršćanskog identiteta. Godinama, zar ne, jedna bivša porno glumica, razgolićena, lezbejski nastrojena, sa križom oko vrata, nastupa pod imenom Bogorodice; godinama se pod demokratiju podvodi skrnavljenje, recimo, institucije časnih sestara, čiji lik se pojavljuje u porno filmovima. Ta sekularna destrukcija kršćanstva nije mogla ničim drugim rezultirati doli površnošću i sotonističkim razumijevanjem kršćanskog učenja.
Iako se ne radi o direktnoj vezi, valja nam se, objektivnosti radi, prisjetiti ratnih i neposrednih poratnih vremena, u nas, u Bošnjaka, kada su do blasfemije u svakakve kontekste i prilike trpana znakovlja islama. Računalo se, od viška islama glava ne boli; koliko god i gdje god da se pomene Allahovo ime, ne može da šteti, može samo da koristi. A kome da koristi? Pa onome što je razumio da je to sad isto kao nekad kad si pominjao Marksa, Lenjina i Tita. Nije on to činio zbog islama, već zbog sebe, jer je razumio da je to novo papagajisanje put da mu bude dobro, u fotelji, na kazanu, na plati. Iz tih vremena seže angdota o onom oficiru što je raportirao pomoćniku komandata za moral, rekavši: “Gospodine taj i taj, kod nas je svaki dan džuma!” Elem, ko zna kako, ali u Bošnjaka je iščezla upotreba islama za karijerističke svrhe. Ne bi se reklo da se radi o strateškoj operaciji svođenja islama na islamsku mjeru. Jer, pogotovo u vrijeme rata, nije bilo uputno razotkrivati razne islamske karijeriste. Mogao si zglajzati, u najboljoj namjeri. Prije će biti da su okupatorski kriteriji nametnuli nove znakove probitačnosti. Otud one što su jurišali s islamom i gdje treba, a više gdje ne treba, danas nema ni u džamijama; ali, ima ih, opet, u foteljama. Bilo bi zanimljivo nekada se poimence baviti ovakvim pojavama.
Ilahija na Eurosongu
Od metanja vjere, ma koje, u nevjerske, recimo, šlagerske kontekste, trpi – sve. Prisjetimo se koliko je u nas snimljeno narodnjačkih pjesama u kojima se pominje Allahovo ime. Evo, nedavno sam čuo jednu pjesmu Rize Hamidovića u kojoj ovaj dobri insan pjeva o svojoj dženazi, pa traži da mu, dok ga budu nosili, iz tabuta izvade ruke, da dženaza ide tako sa njegovim izvađenim rukama koje mlataraju tamte-vamte, kako bi se vidjelo da on u mezar nije ništa ponio. Riječi: dženaza, tabut, mezar i sl., treba da posluže površnoj identifikaciji bošnjačkog slušatelja sa ovom pjesmom, pa da je taj slušatelj doživi kao svoju – muslimansku. Radi se o blasfemiji i jeftinoći najgorih razmjera, pa čak i o morbidnosti, jer slika mejita kojemu ruke vise iz tabuta samo budalama može biti poetična, a taman posla – muslimanska. Šteta je što se u Bošnjaka ne istražuju mnoge pojave koje vape za istraživanjem, pa i ova; vrijedilo bi nekim istraživačkim radom obuhvatiti sve estradne distorzije islamskog učenja.
Iskreno sumnjamo da će se neki kršćanski autor na sličan način obraditi pojavi zloupotrebe Eurosonga i kršćanstva, kroz pobjedničku pjesmu finskog sotonističkog benda. Vazda mi svjedočimo slobodu kritičke misli, a vazda bivamo klevetani za konzervativizam. Evo vidjeli smo kako je cijeloj Evropi potaman kad na jednom šlagerskom natjecanju pobjedi pjesma koja nešto petlja oko liturgija, “aleluja” i tih crkvenih stvari. Šta bi se dogodilo, recimo, da se na našem lokalnom izboru bh. predstavnika za Eurosong pojavila – ilahija?!! Znamo, ne bi se moglo ni dogoditi da kroz okupatorske filtere na BHT prođe ma kakva pjesma koja veliča Allahovo ime? Ruku na srce, ilahiji tu nije ni mjesto. Ali, eto, kad bi se takvo što i dogodilo, bio bi to skandal svjetskih razmjera, jer bi pojava ilahije na Eurosongu bila tumačena kao opasan izraz tzv. islamskog fundamentalizma. Autori takvog pokušaja bi se našli pod kontinuiranom prismotrom turističke agencije sa Guantanama.
S druge strane, u Evropi je normalno da se crkvene teme petljaju tamo đe im nije mjesto, evo, u šlagerski kontekst. Oni, takvi, nisu fundamentalisti, a mi, ovakvi, jesmo?! Ili to prostitutka priča o poštenju?! Nama, muslimanima, nikad ne bi naumpalo da nekom vanislamskom, i vanvjerskom, po definiciji zajedničkom prostoru, namećemo islamska obilježja. Ispada da se bauk fundamentalizma, koji podrazumijeva prisustvo vjere u svim socijalnim oblicima, upravo oprirodio u navodno sekularnoj, a zapravo površno kršćanskoj, sotonističkoj manipulaciji podložnoj Evropi. Zašto bi onda islam bio sporan? Zato što je islam.
Sotonizmom protiv tradicije
Pobjeda finske pjesme na Eurosongu je tim apsurdnija kad se zna da je tzv. hard rok već godinama deplasiran muzički izraz. Ima i dvije-tri decenije kako je isfurana ta hašišarska žestina. Apsurd dalje… Čak i kada je hard rok bio posve u trendu, njemu su bila zatvorena vrata Eurosonga, jer se smatralo da elitno šlagersko takmičenje teži profinjenim notama, a da je hard rok uličarska, popularna tantavica. Takvo se shvaćanje moglo samo iskristalizirati narednih godina. No, na Eurosongu su se, proteklih godina pogotovo, pojavljivale tu i tamo grupe koje su nosile rokerski izraz, ali je to više razumijevano kao postmoderna egzotika, nego kao esencija stila ovog festivala. Za očekivati je bilo dakle da žiriji sa gnušanjem odbiju petljanje jednog nepjevljivog, tandara-mandara stila u stilski profiliran prostor Eurosonga. To otprilike nalikuje mogućnosti da Rizo Hamidović zapjeva u Sarajevskoj operi. Svukud postoje stilske i kvalitativne stepenice, i kriteriji, pa tako, činilo se, i na Eurosongu.
Stajling – što bi se ‘no reklo – ove finske grupe je posebna priča. Pojavile su se prikaze, čudovišta, nešto u šta je ružno gledati, a što se jedino još moglo vidjeti u horor filmovima gdje se bude poluraspadnuti mrtvaci. Evropa se diči standardima zaštite mentalnog zdravlja, pogotovo djece, pa onda na horor filmove meće oznaku zabrane, kako se čeljad u evropskoj kući ne bi isprepadala. U ovom slučaju, kad sotonisti pjevaju “Aleluja”, sve je dopušteno.
U povijesti Eurosonga nije bilo odvratnijeg kostima: truhlež, raspadnuto meso, iščavrljene i zakrvavljene oči, kandže umjesto prstiju, jednom riječju – poetka nakaznosti. Ipak, čuvarima tradicije šlagera, i u pjesmi, i u stilu, ali i u kršćanstvu, nije zasmetala ta destrukcija nekih, mislilo se, općih pravila. Evropski žiriji su zanemarili tradiciju i estetske kriterije. Nije im zasmetalo što nakaze ispoljavaju sotonističku poetiku, ili što kroz spoj sotonizma i alelujanja skrnave ili parodiraju kršćansku vjeru. Što li? Pa pjeva se “Aleluja”! Kako god. Bitno je da se aleluja.
Radi se o izobličenju kršćanskog učenja, koje je nastalo pod medijskom, a Nijaz Omer bi rekao – masonskom trivijalizacijom i zloupotrebom kršćanstva. U globaliziranom vremenu i prostoru kršćani više nemaju kad saznavati izvore svoje vjere, pa gutaju ono što im se servira, a servu imaju vlasnici medijske istine. Otud je kršćanskoj Evropi bilo normalno da svoje kršćanstvo svjedoči kroz sotonizam finskog benda. Ovo je prevashodno kršćansko pitanje, ali se ništa manje ne tiče jevreja i muslimana, koji su također životno zainteresirani za suzbijanje sotonističke ekspanzije i očuvanje univerzalnih vrijednosti monoteističkih religija.
Maske i kostimi finske grupe su izvrsni, ali za neki horor film. I njihova je svirka izvrsna, ali za neke 70-te godine, za neku školsku priredbu u nekoj američkoj ili britanskoj provinciji. Spoj rok muzike i kršćanskog teksta nije nov, ali je tržišnu erupciju doživio nakon 11. septembra, posebno u Americi, gdje je ovaj izraz zasjenio šarolikost trendova. No, nije se moglo očekivati da će jedan internacionalni festival podržati poetiku koja je izrasla na tzv. sukobu civilizacija.
Promocija kršćanskog fundamentalizma na Eurosongu je dosad najjači znak upozorenja da je Evropa oboljela od tzv. sukoba civilizacija. Mislili smo da je evropsko saučesništvo u genocidu nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, a nedavno i nad Bošnjacima – bilo nekakva greška. Ujedinjenost Evrope oko preferiranja sotonizma nad kršćanstvom, i nad umjetnošću, i nad tradicijom šlagera, na posljednjem Eurosongu, otvara realnu slutnju da nam budućnost neće biti bolja od prošlosti. Šteta. Taman smo se urahatili. K’o svoji na svome.
Broj 171, 26. V 2006.