Kako bi izgledao 15. april, Dan Armije RBiH, da je naša Armija vojnički poražena u ratu? Isto ovako: nikako.
Želimo pisati o 15. aprilu, Danu Armije RBiH, i ne možemo sa sigurnošću znati da li se “dan” treba pisati velikim ili malim slovom, da li ispred njega treba staviti tzv. ili szv., jer taj Dan ima sve manje državni i institucionalni karakter; isparen je ili istopljen u dejtonskoj realnosti. Ovaj Dan, koji pišemo velikim početnim slovom, kao što se pišu praznici, privatna je stvar svjesnijeg dijela bošnjačkog naroda. Ako država nešto ne vodi pod velikim početnim slovom, sve drugo biva privatna zadovoljština, koja nikoga ne obavezuje. Dan ARBiH ne živi u javnom prostoru kao datum od državnog značaja, već kao Dan koji se piše velikim početnim slovom u ovim našim ličnim i neobavezujućim tekama.
Hoće li 15. aprila na Dan Armije RBiH biti održan svečani defile ulicama glavnog grada? Hoće li u školama biti održan historijski čas? Hoće li u kasarnama biti svečanosti na koje će doći gradski uglednici? Hoće li radio i tv programi biti posvećeni godišnjici Armije koja je branila Bosnu i Hercegovinu, u svim njenim civilizacijskim smislovima? Hoće li glumci i pjesnici govoriti stihove u slavu naše odbrambeno-oslobodilačke borbe? Hoće li razne delegacije obići šehidske porodice, ratne invalide, veterane? Hoće li se dogoditi išta – izuzev tišine!
I ova godišnjica ARBiH, kao i prethodnih nekoliko, prolazi pored nas, i mi pored nje, kao da naša Armija nije ugrađena u naše živote, istom mjerom kao što nam se u svakom treptaju nalaze i otac i majka. Ovo što protiče našim očima, venama, dodirima… – roditeljstvo je Armije RBiH. Naši su životi završeni u aprilu 1992., kada smo rođeni u genocidu, kao žrtve. Svaki od nas je danas mogao biti kost koja se iskopava iz masovnih grobnica. To što nam je produženo ovozemaljsko trajanje, ne mijenja nam usud. Oko nas i dalje lebde kame, streljački strojevi, krvničke sline i čeljusti. Neko vidi, većina ne vidi. Da li će se i kada će se ovo zlo opet sručiti na naše živote, ovisi od slučaja. Ništa na ovom svijetu nije svezano. Pogotovo kad je sklono ponavljanju.
Stoga o ARBiH vrijedi govoriti kroz budućnost, a ne kroz prošlost, kao što o svojim armijama govore svi samoodrživi narodi. Naša je Armija postala prošlost, i to zaboravljena, iako nema znakova da nam se budućnost razlikuje od prošlosti. Rekosmo već: rođeni smo kao žrtve, u genocidu, i takvim trajemo, ili dotrajavamo, htjeli mi to ili ne.
Pod kiriju u svojim životima
Na dunjaluku se nije rodio miroljubiviji narod od Bošnjaka. Baš onoliko koliko Srbi ljube oružje, kao što ljube krst pravoslavni, e toliko Bošnjaci preziru oružje, nasilje, krv. Nama se vrtoglava od prerezanog kokošijeg vrata, a u Srba je vrhunac estetskog doživljaja, ljudskog ispunjenja, kad iz krmećijeg grkljana šikne krv. Govorimo, dakle, o kritičnoj masi Srba, koja već drugu deceniju demokratski bira ideologe klanja muslimana. Voljeli bismo da nije tako.
Goleme su to civilizacijske razlike na komšijskom prostoru. U skladu sa tim razlikama, koje se nisu približile, već su se urazličile, trasira se budućnost. Šta očekivati od Srba, a bogme i Hrvata, koji su se kroz dejtonski fašizam osvjedočili u isplativost klanja muslimana, i šta očekivati od Bošnjaka, isprepadanih i poniženih, koji bi najrađe pobjegli iz svoje muslimanske kože da ne moraju više deverati krivnju bez krivice?! Razlike su usložnjene, jer je žrtva poražena, a krvnik nagrađen. Pogledajmo dejtonsku BiH i nigdje nećemo naići na znakove moralne superiornosti žrtve! To što je nama u glavama, sve manje i tanje, ne živi u realnosti, jer nigdje ne vidimo da su četnici i ustaše zlikovci, a borci ARBiH antifašisti i humanisti. Znamo već, svi su strpani u koš jednake krivice, i svi imaju jednako pravo na BiH. U kontekstu planetarne borbe protiv tzv. islamskog terorizma, četnici i ustaše dobijaju dimenziju antiterorista, jer se ARBiH, putem okupatorskog medijskog sistema, proizvodi u binladenovsku vojsku. Mi znamo da to tako nije, ali to tako jeste, jer se ne pika ono što mi znamo, već ono što se objavljuje i što vlada u medijskom prostoru.
Naša miroljubivost ne razabire sve što se oko naših glava vrti. Nismo ni 1992. godine vjerovali da na nas, ovako mirne, dobre, nagodne, išta može udariti. Rahmetli Alija je poručivao: Za rat je potrebno dvoje, ali je zaboravio da je za genocid potrebno po jedno, žrtva i dželat. Otud ne treba imati iluzija da smo mi svjesno i sabrano ušli u odbranu Bosne i Hercegovine. Mi, kakvi smo bili tada, a kakvi smo i danas, nikada ne bismo ustali da branimo svoju zemlju. Mi, genetski, ne razumijemo pojam svojine. Jer smo stoljećima živjeli u tuđini, jal turskoj, jal austrijskoj, jal beogradskoj. Uvijek je bio neko nad nama ko je gospodario našim životima, a mi smo vazda imali dojam da smo u vlastitim životima pod kiriju. Taj transhistorijski feler stvorio je genetsku čežnju da se oslanjamo na jačeg. U ovom bi kontekstu vrijedilo razmatrati onih nekoliko godina apsolutne bošnjačke vlasti, u ratu i neposrednom poraću, kad nije bilo talenta da se izgrade mehanizmi nacionalne samoodrživosti, već je sve i dalje ostalo na minderu i oko mindera. Elem, dok smo mi minderisali, nama su pred nosom opljačkali imovinu, išćerali nas iz državnih institucija, poklopili medije i sveli nas na našu pravu mjeru: podstanara u vlastitim životima. …Pitanje je da li smo u kritičnoj masi ikada i htjeli išta više.
Udruživanje naših mahalskih jedinica u ARBiH nije bilo rezultat programske određenosti. Jer da je bilo košto nije bilo, imali bismo jedinice i tamo gdje puška nije opucala, pa su koljači slobodno ušetali među goloruk narod. Gdje god je 1992. bilo iole organiziranog otpora, genocid se nije dogodio, jer četnici nemaju muško srce. Oni su jaki samo pred nejakim.
Otud je netačno ARBiH pripisivati stratešku genezu, u cijelosti iznalaziti njeno korijenje u Patriotskoj ligi, Zelenim beretkama i sl. Naša je Armija nastala iz potrebe da se uvežu i pod jednu komandu stave jedinice koje su nastajale spontano, odvojeno, iz nagona da se brane goli životi, a ne da se brani Bosna i Hercegovina. Poslije ćemo se mi dosjetiti da pored golih života branimo i svoju zemlju. No, to u začetku nije bilo tako, a nije ni moglo biti, jer mi nismo znali, a pitanje je da li i sada znamo, šta je to – država.
Žrtve bez armije
U nakani da se glorificira značaj tadašnjeg državnog rukovodstva, da mu se natakne vizionarska aura, armijska je historiografija predimenzionirala te raštrkane, sistemski neuvezane slučajeve priprema za otpor. Ljudi koji su imali svijesti da razaberu kako nas četničko zlo neće zaobići, i da u kratkom vremenu pokušaju nabaviti i podijeliti kolikogod oružja, nisu tipični Bošnjaci. Radilo se, uglavnom, o aktivnim ili rezervnim oficirima JNA, ili o čaršijskim kabadahijama, u čije mentalne sklopove je vremenom utisnuto nešto srbovštine. Bošnjaci, pak, u kritičnoj masi, nisu bili voljni da se tuku, a o čemu, recimo, svjedoče razdragani kafići u Zvorniku, dok je padala Bijeljina, ili u Tuzli, dok je gorjela Kalesija. Primjera je sijaset. Za institucionaliziranje naše žrtve korisnije je argumentirati tezu o bošnjačkoj genetskoj miroljubivosti, jer je na tom fonu izgrađena uspomena na holokaust, pošto se ni Jevreji nisu dobavezali puške, iako su vidjeli da ih Hitlerov nacizam neće poštedjeti. Pošto se ne može suosjećati sa jednom od strana u sukobu, jer je sukob u logičkoj koliziji sa pojmom žrtve genocida, za nas je korisnije stvarnost prikazivati onakvom kakva je bila. Dakle, ARBiH nije nastala sa strateškim ciljem; kada je nastajala, ona nije bila institucionalna forma, već niz odvojenih, neuvezanih, što mahalskih, što općinskih jedinica koje su formirane sa osnovnim ciljem – da nam se ne dogodi Bijeljina. Diskutabilno je i to obilježavanje 15. aprila 1992. godine, jer je baška odluka da se formira Armija, a baška da još dugo poslije ovog datuma ARBiH nije funkcionirala kao potpuno koordinirani mehanizam. Sa aspekta interesa da svoju žrtvu predstavimo u istinskom svjetlu, kao nezaštićenu, nenaoružanu, na odbranu nespremnu, armijski se rođendan strateški mogao slaviti i poslije. Ova hipoteza o nespojivosti žrtve genocida sa njenom spremnošću za odbranu ne mora biti tačna, ali nije zgoreg da je imamo u vidu, pogotovo u poređenju sa žrtvama holokausta za koje se uvijek ističe da nisu pružili nikakav organizirani otpor. Vrijedilo bi postojanjem ARBiH ne pokrivati sva ona nezaštićena područja, kao u Foči, Rogatici, Prijedoru, gdje bošnjački stradalnici nisu imali nikakve veze sa ARBiH. Ovako se stiče utisak da su bošnjačke žrtve imale svoju Armiju koja ih, eto, nije stigla zaštititi, kao što, recimo, Hrvatska vojska nije uspjela zaštititi Hrvate pogubljene u Ovčari. Bitna je to i golema razlika. Većina bošnjačkih žrtava stradala je na početku genocidne agresije, i te žrtve nisu imale svoju Armiju, niti su pružile ikakav otpor. To što je ARBiH, kasnije će se saznati, formirana 15. aprila 1992, nema nikakve veze sa genocidom koji je izvršen u gradovima u kojima Bošnjaci nisu imali odbrambenog nauma. Jedinice koje su mnogo poslije uvezane u komandni sistem ARBiH postojale su tek, možda, na petini odbranjene bh. teritorije, a genocid je vršen na cijeloj bh. teritoriji, na kojoj su Bošnjaci činili relativnu ili apsolutnu većinu. Iz ovih razloga, ali i zbog cijelog niza dokaza da je bošnjačko rukovodstvo do granica apsurda pokušavalo izbjeći ratni sukob, valjalo bi u svim progovorima o ARBiH naglašavati da Bošnjaci u aprilu 1992. na četiri petine bh. teritorije nisu imali nikakvu zaštitu, zbog čega su postali žrtve genocida. Tek tako naša se žrtva neće trpati u tzv. tri zaraćene strane, niti će joj trebati četničko-ustaška komisija za istinu i pomirenje.
Genocid pod zastavom UN-a
Pored ove razlike koju pravimo između ARBiH i žrtava genocida, treba razlikovati poziciju ARBiH u odnosu na četničku i ustašku vojnu huntu, a u kontekstu UN-ovog embarga na oružje ARBiH. Kakva je, dakle, razlika između naroda koji se zbog svoje miroljubivosti i dobrohotnosti prepustio dželatima, i naroda kojemu Ujedinjene nacije nisu dale pravo na odbranu, očekujući da će za tri i po godine blokade i izgladnjivanja biti istrebljen?! Mijenja li se pozicija žrtve? Kakva je razlika između žrtve bez puške i žrtve sa puškom bez municije? Razlikuju li se zločinci od onih što zločin pomažu? Nema dileme da su u UN-u znali kako embargo na oružje pogađa isključivo ARBiH, jer su četničke i ustaške hunte dotok oružja imale preko svojih hegemonističkih centara, i znali su da je embargo usmjeren isključivo protiv, genocidu izloženog, bošnjačko-muslimanskog naroda. Sukob civilizacija je svoju premijeru imao baš tada, kada je jedan muslimanski narod pred naličjem svjetske javnosti ostavljen bez prava na odbranu – ne svoje države – već svojih života. Ovdje se, u golorukosti, poklapaju sudbine ARBiH i bošnjačke žrtve. To što je ARBiH željela da brani državu i narod, ne znači ništa, jer je želja jedno, realizacija drugo, a posve treće je to što su UN izigrale međunarodno pravo koje jednoj državi i njenoj tada jedinoj legalnoj vojnoj sili garantiraju pravo na odbranu. To što je ARBiH uspjela odbraniti frtalj Bosne, i opstankom sačuvati bh. državnost, Božija je volja, i nema veze sa međunarodnom nakanom da se podrži uništenje bh. državnosti i istrebljenje jedinog muslimanskog političkog naroda u Evropi. Međunarodnu nakanu mi trebamo čitati kao realizaciju, jer nema bitne razlike između ubistva i pokušaja ubistva. Ali, i ARBiH trebamo čitati kao nenaoružanu žrtvu, jer joj je Svijet namijenio – smrt.
Elem, dođosmo na početak priče. Nije li to ARBiH ubijena u dejtonskom varljivom miru. Nismo li to danas tamo gdje smo bili 1992. godine? Garancija naše budućnosti ne mogu biti međunarodne i regionalne sile koje su 1992. namjerile da nas ne bude. U šta se uzdamo?
Broj 168, 14. IV 2006.