Saff

Pravosuđe i televizija u rukama zločinaca iz vrha dejtonske elite

Novinar državne televizije Gvozden Šarac pripada vrhu dejtonske elite. On je taj koji preko najjačeg državnog medija treba da nam kaže šta u ovoj zemlji vrijedi, a šta ne vrijedi. Ali, Gvozden Šarac je upravo osumnjičen da je počinio ratni zločin nad civilnim stanovništvom! Otkud takav monstrum na državnoj televiziji? Otud što je državna televizija zločinačka!

Vijest da je Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo, po nalogu Suda BiH, pokrenulo istragu protiv šest osoba koje se terete za ratni zločin, a među kojima je i novinar BHT1 Gvozden Šarac, mogla se pronaći na samo dvije internet adrese. Toliko je nebitno kad se novinar državne bh. televizije optuži za ratni zločin, da to objave samo dva web sajta. Haman se računa da je normalno da na državnoj TV rade ratni zločinci, te vijest o dizanju optužnice protiv takvih više i nije nikakva vijest. Ni za državnu TV kojoj pripada taj zločesti vragolan.
Upravo je suprotno. Dosad, otkad se u režiji domaćeg pravosuđa gone ratni zločinci, nije postojala važnija vijest od ove, jer je za ratni zločin osumnjičen neko ko pripada dejtonskoj eliti. Taj Gvozden Šarac nije traktorista iz neke trebinjske zabiti koji je u ratu malo klao muslimane, pa se sakrio u svojoj jazbini, pa ga u štali pronašli organi gonjenja. Među ostalih pet osumnjičenih ima nekakvih srpskih imena, ali ni jedno od njih ne pripada eliti ovog društva, a pogotovo ne eliti koja preko državnog TV kanala kroji javno mnijenje i žigoše neprijateljske elemente. Gvozden Šarac pripada vrhu dejtonskog sistema; on je dio paradne garde oličene u državnoj TV odakle se kreira nova podobnost. Što je u JNA bila Titova garda, to je u dejtonskoj BiH državna televizija. Svukud se kroz reforme, sita i rešeta, možda i mogao provući neki moljac koji je u ratu bio na strani zla, ali na državnoj televiziji, koja slovi kao veći katolik od pape, takvo se što nije moglo dogoditi. A, eto, dogodilo se.

Logika priče
Šta zna dijete o starosti! Njemu je nejasna škripa dedinih kostiju. Kad dočeka starost, bit će mu prirodno razumljivo što škripi nešto što škripalo nije. Šta mi znamo o srpsko-hrvatskoj okupaciji Bosne? O porazu bošnjačke ravnopravnosti? O dejtonskoj kapitulaciji? Ne znamo ništa, sve dok nam naša ljudska prava ne zaškripe pred sistemom u kojem smo mi, Bošnjaci, podstanari, sa otkaznim rokom. Kad se uvjerimo da naša zemlja više nije naša, jer njome vladaju tuđe pare, i tuđe glave, dok su naše glave tu tek u tranzitu, na putu prema muzejima i knjigama, gdje će se čuvati uspomena na jedan narod kojeg je bilo, a sad ga više nema – e tek tad ćemo razumjeti da je takav rasplet naših iluzija posve logičan. Poneko to osjeti i danas, a većina nema pojma o ovome, jer je glave umočila u kalorični saft srbijanske džigare. Mnogi su, beli, osjetili da Bosna više nije naša zemlja. Hiljade Bošnjaka žrtve su pravosudnog fašizma, koji se nad njihovim ljudskim pravima katilski iživljava. To fašističko pravosuđe, kroz čije tzv. reforme su prošli četnički i ustaški kadrovi, uz Bošnjake koji nisu muslimani, dosad se treniralo nad mnogim pojedincima, čije su individualne tragedije zamandaljene među četiri zida. Jer u mutavoj i halapljivoj bošnjačkoj politici niko ne smatra da bi to zlo trebalo istraživati. Kad bismo na kamaru, u jedan istraživački rad, sakupili sva zla koja je prema Bošnjacima načinilo to dejtonsko pravosuđe, dobili bismo svjedočanstvo nalik na ono o torturama komunističkog režima. Zašto se čudimo?! U Dejtonu su pobijedili četnici i ustaše, samim tim što nije pobijedila ideja Bosne i multietnička ARBiH. Njihovi kadrovi su preuzeli upravu nad državom, svukud, pa i u pravosuđu. Onaj što je bio glavni tužitelj u ustaškoj paradržavi Mate Bobana, danas je glavni tužitelj u dejtonskoj BiH. To što u ratu nije procesuirao ustaške ratne zločine, u Ahmićima ili Stupnom Dolu, njegova je referenca. Zar mislimo da takav ustaša može danas raditi išta drugo osim nastavljati svoje ratno zlodjelo? Neće, valjda, odjednom, ganjati ustaše? Logično je da ganja nas. No, jedini problem u našoj percepciji je u tome što ovu istinu razumijemo tek kada nam lično dejtonski zločinci zakucaju na vrata. Onda to postaje naša privatna istina, koja nikog u Bošnjaka ne obavezuje. Tih se privatnih istina nabralo hičme, ali nisu umrežene u kolektivnu energiju protesta i otpora. Nema ih ko umrežiti, jer bošnjačka politika se samo takvom zove, a takva odveć nije.
Za nekih 10-20 godina bit će nam posve razumljivo kako smo i zašto smo izgubili domovinu. Danas je ta slutnja zastrašujuća, i od nje okrećemo glavu. Ako bismo sa te daleke pozicije pokušali pretpostaviti definiciju bošnjačkog (samo)uništenja, ona bi otprilike glasila: Mudri Edvard Said je još 80-tih godina pretpostavio erupciju islamofobije na Zapadu, koja je konkretnu primjenu imala u priječenju prava bosanskim muslimanima da budu ravnopravni u BiH. Zato je Zapad BiH prepustio Srbima i Hrvatima, uprkos genocidu koji su činili nad Bošnjacima. Dejtonski protektorat je kao glavni zadatak postavio neutralizaciju bosanskog patriotizma, što je izvedeno kroz marginalizaciju svih kadrova u Bošnjaka koji nose patriotizam i koji nisu spremni služiti Srbima i Hrvatima. Pod okupatorskim pritiscima sve mlado u Bošnjaka se raselilo po Svijetu, uz pomoć Zapada koji je Bošnjacima podijelio milion useljeničkih viza. Bošnjaci su razumjeli da je dostojanstvenije život nastaviti u tuđini, bez Bosne na dlanu, sa Bosnom u srcu, nego u Bosni, gdje su pritisci okupatorskog pravosuđa, okupatorskih medija, okupatorske ekonomije bili nesnošljivi za patriotsko dostojanstvo.
Dakle, imali li u ovom zločinačkom pravosuđu i jednog Bošnjaka koji je, recimo, bio oficir ARBiH, ili neki istaknuti saradnik Alije Izetbegovića? Karadžićevih i Bobanovih funkcionera ima, ali Alijinih, eto, nema. Ima li i jednog uspješnog bošnjačkog privrednika, iskrenog vjernika, a da nije ili procesuiran za kriminal, ili sataniziran na okupatorskim medijima? Srpskih i hrvatskih privrednika, redovno – uglednih, ima na svakom koraku, oni su gospoda, i niko ih ne dira, a bošnjačkih nema, izuzev u negativnom kontekstu. Tako je i u kulturi. I u medijima. Svud. Šta nam to govori? …Da smo građani drugog reda. Naša nacionalna gnjecavost jedini je razlog što dosad nismo počeli dobijati redovnu gibiru batina. Kao Palestinci. Čim bismo podigli glavu, uslijedili bi pendreci. Kao onomad prilikom Lagumdžijine otmice tzv. alžirske grupe.
Šta će biti s naše budućnosti? Nema priče koja stoji. Svaka priča nekud vodi. Mi idemo tamo kuda vodi logika priče.

Zločinci u “sivom domu”
Više se niko ne ibreti – kako je moguće da među novinarima državne televizije bude i neko ko je, računa se, činio ratne zločine? Ova debelo teška vijest toliko je srozana u medijskom interesovanju da je nigdje nema. A kamoli komentara! A kamoli specijalnih emisija u kojima bi se propitivalo samo jedno pitanje: kako je moguće? Vlasnici medijske istine jako dobro znaju koliko je teška, i opominjuća, ta vijest o Gvozdenu Šarcu. Ona otvara septičku jamu pitanja o državnoj i Federalnoj TV? Iz te vijesti proizilazi zločinačka suština ovih televizija, koje su okupirane od medijskih sljedbenika Riste Đoge i Smiljka Šagolja. Na osnovu činjenice da je maskirani zločinac Gvozden Šarac bio novinar državne TV, može se pretpostaviti ko i zašto vlada državnim medijima. Mogu se raspoznati kriteriji, lobiji, namjere. Zato su se vlasnici medijske istine u BiH sakrili u mišije rupe i čekaju da prođe priča o Gvozdenu Šarcu. Zato lobiraju da o tome niko ništa ne objavi. Otud postajemo svjesni koliko su moćni da začepe sve medijske kanale, kako bi se što manje čulo o ovom dosad najvećem kadrovskom porazu dejtonskog sistema. Jer, ako razaberemo pojavu jednog prikrivenog zločinca u državnoj medijskoj eliti, mogli bismo konačno razumjeti istinu o useljavanju Karadžićeve i Bobanove televizije u “sivi dom”. A onda ovo dejtonsko ruglo ne bi izgledalo tako spokojno.
Bosna je mahala. Ovdje svako svakog zna. Bosanska je mahalaština višestruko pojačana djelovanjem obavještajnih plaćenika, koji su napravili biznis od sakupljanja i prodaje raznih dosijea. Nema teoretske mogućnosti da mnogi Srbi na državnoj TV nisu znali kuda je u ratu hodao, i šta je po ratu radio, taj Gvozden Šarac. Nije taj Gvozden repa bez korijena, pa da se ne zna ni ko je ni šta je. Ako je ubijao muslimane po Grbavici, to je neko vidio, i ta je priča hodala za njim, htio on to ili ne. U hodanju, koje se ne da zaustaviti, priča je došla i do državne TV. A onda je metnuta u karantin. Zašto? Zato što tamo sjede Karadžićevi Srbi koji ubijanje muslimana smatraju nacionalnom vrlinom! Za njih je Gvozden heroj, kojeg treba štititi, kao što su se poslije Drugog svjetskog rata štitili četnici preobučeni u Titine uniforme. Dejtonsko srpstvo je svjesno da trenutno živimo time out, i da logika nalaže lijepo ophođenje i glađenje žrtvinog vrata. Jer, čeka se vrijeme povampirenja, za koju godinu, ili za 50 godina, svejedno je. Dotad, razni će Gvozdeni Šarci biti štićeni od svih Srba, jer su klanjem muslimana zaslužili odmor i hladovinu. No, Gvozdenova je ratna priča očito bila prejaka da bi se mogla uščuvati u dejtonskom pravosuđu. Nešto je nenadano izmaklo kontroli, pa će Gvozden umjesto na ekranu, pričati pred sudijom. To ne znači da Gvozden ne bi ostao na državnoj televiziji da ga neki kotačić sudbine nije izdao, i to ne znači da u dejtonskom sistemu nema još mnogo Gvozdena koji će nam se prikazivati kao aduti slobode medija, demokratije i tolerancije. Iako su desetak godina prije klali muslimane.

Predstoji nam: borba
Ima li kakve koristi za nas od priče o Gvozdenu Šarcu? Ima. Drago nam je što ovo kriminalno pravosuđe ipak mora ufatiti ponekog zločinca. Jest da će u to ime zaplatiti deset nevinih Bošnjaka, ali, eto, kad se ne može drukčije, nek’ zaplati i jedan zločinac. Druga je korist u spoznaji zločinačkog karaktera državne i Federalne TV. Nismo valjda mislili da ovi mediji slučajno sataniziraju Armiju RBiH i izmišljaju tzv. islamski terorizam?! Šta bi drugo radili kad su im urednici i novinari razni Gvozdeni Šarci!? Ova spoznaja treba da stvori distanciranost Bošnjaka od ovih medija, kojima ne treba vjerovati, i koje treba bojkotirati. Takav odnos treba graditi prema svim institucijama sistema iz kojih su tzv. reformama, a zapravo dejtonskim nasiljem, prognani bosanski patrioti. Prisjetimo se samo koliko je izvrsnih bošnjačkih novinara, koji su RTVBiH sačuvali u ratu, moralo napustiti ovu kuću. Ko se još sjeća, recimo, Envere Selimović? Ona je bukvalno otjerana, jer nije mogla poviti kičnu pred istinom o genocidnoj agresiji. Otjerani su ili uniženi mnogi drugi uposlenici RTVBiH koji su bili pripadnici ARBiH, ili su ponosno iskazivali svoj patriotizam. Dovedeni su okupatori.
Mi možemo donekle trpiti harangu pravosuđa, ali je ne smijemo podržavati, ili se s njom miriti; možemo trpiti teror državnih medija, ali nikad ne smijemo prihvatiti da ti mediji govore i u naše ime. Ovaj dejtonski sistem nije naš, jer nije bosanski, on je srpsko-hrvatski, okupatorski, zločinački, i zato nam predstoji: borba. …Ako mislimo živjeti u svojoj zemlji.

Broj 163, 3. II 2006.

Na današnji dan

Kalendar

Februar 2006
P U S Č P S N
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728  

Arhiva

Kategorije