Reis Cerić je Harisa Silajdžića proglasio važnijim od svih akademskih potencijala u Bošnjaka, jer mu je dao sultansku dimenziju, a Haris Silajdžić je zauzvrat predložio referendum koji bi imao funkciju legalnog i legitimnog okvira za otcjepljene Republike Srpske od BiH. Isto je predlagao i Jakob Finci, ali reis tada nije ovog velikosrpskog kepeca uporedio sa Mehmedom Fatihom, Gazi Husrev-begom i Alijom Izetbegovićem.
Taman kad insan pomisli da je bošnjačka politika savladala bukvar, prikažu nam se uhelaćene pelene. Dosad smo malo čime mogli biti zadovoljni kao konsenzusom svih bošnjačkih faktora oko velike prevare koju je američki šibicar Donald Hejs pokušao prodati pod plaštom tzv. ustavnih promjena. Ne samo da su naši političari razumjeli da Hejs laže, da je velikosrpski igrač koji nastoji da tzv. ustavnim promjenama stavi muhur na postojanje i vitalitet Karadžićevog entiteta, već su, što je mnogo bitnije, ti naši političari konačno razumjeli da NE MORAJU pristati na rješenja koja im se ne sviđaju. Moglo bismo biti nezadovoljni stidljivošču bošnjačkih političara, koji se još uvijek ne usuđuju otvoreno govoriti o nespojivosti evropskih standarda sa genocidnim bitkom Karadžićevog entiteta. Oni govore o ukidanju entiteta, a tu se, kao, podrazumijeva ukidanje Republike Srpske. Bilo bi korisnije da se kaže kako BiH nema nikakave budućnosti ako će u njoj i na kakav način postojati tvorevina nastala na Srebrenici i Srebrenicama. Oni se plaše da ne naprave buku, da ih neko ne optuži za ekstremizam, pa se zamotavaju u retoričke krivine, što je pogrešno, jer mi imamo puno moralno pravo da zločin zovemo zločinom, a Republiku Srpsku Karadžićevim entitetom. No, s obzirom da smo u bošnjačkoj politici dosad jedino prepoznavali samoubistvenu kooperativnost sa svim i svačim, možemo biti zadovoljni ovim malim korakom ka dostojanstvu i odvažnosti, koji će, kako stvari stoje, bivati sve veći i jači. Kada se uvjerimo da ne moramo pristati na rješenja koja nam ne odgovaraju, možda ćemo sutra imati snage da, u ime svojih žrtava, tražimo podnošljivu Bosnu i Hercegovini. Elem, taman je bošnjačka politika počela dobijati ćoškove, konture smisla i cilja. Kad, nuto jada, dogodi se kuršluz.
Prvo je reis Cerić iskoristio svečanost u Medresi pa se riječima koje treba pamtiti obratio Harisu Silajdžiću: “Harise, imaš našu podršku da Bosna i Hercegovina bude bez entiteta. Napiši takav ustav Bosne i Hercegovine i sjećaćemo se tebe kako što se sjećamo Mehmeda Fatiha, Gazi Husrev-bega i Alije Izetbegovića.”
Onda je Haris Silajdžić, iskoristivši reisovu, kako su neki kazali – fetvu, kazao riječi koje također treba pamtiti: “Ustav BiH zavisi od njenih građana, koji bi o tome, prema mom mišljenju, trebali da odluče referendumom.”
Dogodile su se, dakle, dvije nepametne stvari koje vrijedi komentirati kako nam se više ne bi događale u ovom ili u sličnom obliku.
Sultanologija
Kad god se autor nađe u potrebi da kritikuje vjerskog nam poglavara, ili poznatu i od mnogih Bošnjaka obljubljenu ličnost poput Harisa Silajdžića, postoji opasnost da se ta kritika razumije kao neprijateljstvo, a ne kao prijateljstvo. Ipak, evo, prosudite sami kako bi zvučalo kada bismo o’zbilje ispisali sljedeće retke…
…Reis Cerić je ispravno prepoznao liderski potencijal Harisa Silajdžića koji je zaslužio da bude važniji od svih bošnjačkih umova. To što kod Srba i Hrvata, i kod svih samoodrživih političkih naroda, poslove od nacionalnog interesa rade akademski timovi, ne mora biti primijenjeno na nas, jer svi ti narodi nemaju ličnost kakvu mi imamo, nemaju Harisa Silajdžića. Svojom porukom reis je ispravno diskvalificirao kompletan politički, akademski i pravni potencijal u Bošnjaka, jer je svu bošnjačku pamet smjestio u ličnost Harisa Silajdžića. Možda bi trebalo razmisliti da Bošnjaci imenuju svog sultana, da ukinu demokratiju, jer što će im taj zapadnjački aparat kad već imaju ličnost koja može zamijeniti sve naše institucije i uglednike. Nama je dosta jedan čovjek, koji je vredniji i pametniji od svih naših ljudi. Zato tog čovjeka za života pamtimo kao najveće ljude iz svoje povijesti, jer on to zaslužuje, čim ga je reis zbog pisanja ustava uporedio s njima. Zlobnici će primijetiti kako ustav ne može pisati jedan čovjek, i to čovjek koji nije pravnik po struci, a primijetit će i kako se ustav u BiH ne može pisati bez Srba i Hrvata. Mi konačno ne treba da se osvrćemo na zlobne komentare. Jer, reis je rekao da to tako može! A Srbi i Hrvati ako su pametni nek’ se učlane u Bošnjake, pa da i njima bude oko srca milo što svi zajedno imamo Harisa Silajdžića…
…Ovaj ironijski slijed bi mogao ići u nedogled. Uvodna neozbiljnost porađa druge neozbiljnosti. Jer nikako drugačije, osim baš ovako, nije moguće razraditi reisovu neozbiljnu favorizaciju Silajdžića u odnosu na sve bošnjačke političke i akademske potencijale. Dakako, sve ovo ne znači da mi ne cijenimo političku pismenost Harisa Silajdžića, kao što cijenimo pismenost, recimo, Nijaza Durakovića, Muhameda Filipovića, Mirsada Kebe, ili, mnogih, mnogih drugih umnih Bošnjaka. No, precjenjivanje Harisa Silajdžića šteti njemu samom, a nadasve Bošnjacima; sultanizacija političara ne samo da ne može opstati, kao retrogradna, već je i pogubna, pogotovo za narod u nestajanju, kojemu je potrebno objedinjavanje svih njegovih snaga. Nedopustivo je da ma koji bošnjački autoritet izdvoji ma kojeg u Bošnjaka kao nekog ko je pametniji od svih pametnih ljudi u Bošnjaka. Nama treba strategija jedinstva, koju je moguće graditi podsticanjem na institucionalni rad. Isturanje ma čijeg liderstva – pogubno je, razjedinjujuće je. Na tom principu više ne funkcionira ni jedna moderna nacija. Primjerice, srpski i hrvatski političari samo su vojnici u nacionalnom stroju, čiju mašinu pokreću akademski serveri, dakle, kolektivni autoriteti. Nama, stoga, trebaju političari koji neće izigravati vrh nacionalne pameti, već koji će biti svjesni proste računice da nikada ni jedan Bošnjak nije dovoljno pametan koliko svi bošnjački akademski autoriteti zajedno. Mi, danas, takve političare nemamo, pa i zbog toga što oni sami nisu nastojali da izgrade svoja savjetodavna tijela, koja bi bila pametnija, i starija, od njih samih.
Stoga je groteskno djelovala reakcija szv. lidera u Bošnjaka, Sulejmana Tihića, na reisovo promoviranje Silajdžićevog liderstva. Tihić je otprilike rekao da ne može jedan čovjek pisati ustav. Bezbeli se našao povrijeđenim što je pored njega smišljen, ili čak nadređen, još neko. A upravo se Tihić posljednjih godinu-dvije, pogotovo u pogledu tzv. ustavnih promjena, naslikao kao solista koji sam juriša na neprijateljske tenkove. Upravo on nije okupio, čak je na samog sebe reducirao, bošnjačku politiku. Vidimo i čujemo samo Tihića, i nikog više. Njegove riječi su najčešće ispravne, ali su tanke, jer dolaze samo od njega. Srbi i Hrvati nastupaju timski, horski, iz svih grla. Govore im političari, profesori, novinari, eksperti za sve i svašta. U nas, nastupa Tihić. I, evo sad, Silajdžić.
Anti-halalosum
…A otkud odjednom Silajdžić u našem medijskom i političkom prostoru?! Obično se pojavi u izbornoj godini. U međuvremenu ga nema. Patriotski imperativ je da narodni političar sa svojim narodom bude povazdan. Doduše, išao je Silajdžić onomad da o stanju u BiH pripovijeda u Ljubljani, mada bi narodu bilo draže da se pojavio u Zavidovićima ili Kaknju, da ne kažemo baš – more bit opasno – u Stocu, Zvorniku, Foči… Prekabulit ćemo mi štošta za naše politički pismene ljude. Jel’ halalimo? Halalimo! Šta? Pa to da nam se Silajdžić počne prikazivati samo u izbornim godinama. Ima li šta što ne halalimo?
Ovo je moja osobna stvar, a ko se u njoj nađe, nek’ bude i njegova. Harisu Silajdžiću mogu halaliti ono što mnogi ne mogu, a to da je napravio koaliciju sa SDP-om, svojevremeno. Nek’ je. Bošnjaci su tada pokazali da su najdemokratskiji narod u BiH, jer su jedini glasali za promjene. Potom se SDP-Alijansa povampirila, reinkarnirala je policijsku državu i komunističke torture. Kada je dignuto 800 optužnica protiv uglednih Bošnjaka, kada je montiran proces “Pogorelica”, kada su nevini ljudi držani pola godine u zatvoru, kada je izvršen zločin na tzv. alžirskom grupom, kada je ukidan selam u Maglaju i kada su nosana krmad oko džamija u Lukavcu i Gračanici, a sve u ime SDP-Alijanse, u kojoj je bio Haris Silajdžić – ON JE ŠUTIO. Ja mu tu šutnju ne mogu halaliti. Jedna njegova riječ, u smislu prijetnje, da će Stranka za BiH izići iz SDP-Alijanse, ako se ne prekinu torture nad Bošnjacima, mogla je mnoge Bošnjake i njihove porodice poštediti patnje. Ali: ON JE ŠUTIO. …Do posljednjeg dana vladavine. U tom karavaktu Lagumdžijine strahovlade, Silajdžić nije progovorio ni riječ u zaštitu demokratije, slobode, i zašto ne reći: Bošnjaka. Dokle god ne objasni svoju šutnju, njegove današnje riječi neće imati moralnog i patriotskog temelja. Za razliku od njega, Tihić je govorio. Govorio je Izetbegović, i reis Cerić. I mnogi drugi. Silajdžić tada nije bio u frontu odbrane bošnjačkog naroda od povampirenog komunizma. On je bio dio tog povampirenog komunizma! Bujrum, pa nek’ objasni. …Ako mu kao “padišahu” to nije ispod nivoa.
Školovanje
Nema sumnje da Silajdžić ima podršku moćnih medija u Sarajevu. Oni ga serviraju za izbore. Te bio tam, te bio vam. U redu. Problem nastaje kad ovi mediji glorificiraju Silajdžića i tamo gdje čini štetu Bosni i Bošnjacima. Konkretno: Silajdžić je predložio jednu od najopasnijih mogućnosti za uništenje BiH – predložio je referendum. I to u nekoliko navrata. Skoro prije godinu dana Jakob Finci, nama znan, predlagao je na sesiji Kruga 99 da se raspiše referendum na kojem bi se građani izjasnili kakvu BiH žele. Otkud sad, odjednom, da Haris Silajdžić predlaže isto?! Da li je Silajdžić, i oni koji ga nekritički podržavaju, svjestan kakvu nam je omču metnuo oko vrata?! Da li on razumije da bi njegov referendum ostvario legalni i legitimni okvir za otcjepljene Republike Srpske od BiH?! Ne misli, valjda, Silajdžić, da bi Srbi iz Republike Srpske na tom njegovom referendumu glasali za ukidanje entiteta?! Jasno je zašto je velikosrpski kepec Jakob Finci poturao ovu ideju, navlačeći nas na samoubistvo, ali nije jasno kako jedan Bošnjak može promovirati velikosrpski plan za otcjepljene Republike Srpske.
Nije valjda Silajdžić zaboravio na osnovu čega je BiH dobila međunarodno priznanje?! Građani BiH su imali Referendum 1992. na kome su se izjasnili kakvu BiH žele. Ta demokratska, legalna i legitimna volja, derogirana je dejtonskim priznavanjem rezultata agresije i genocida. Stoga nema drugog smislenog puta za BiH osim da se revitalizira Referendum iz 1992. godine. Kad smo već jednom kazali u kakvoj BiH želimo živjeti, zašto bismo to ponavljali?! Danas, kad nema 200.000 bošnjačkih glasova. Danas, kada bi mnogi Srbi, koji su tada glasali za suverenu BiH, glasali za otcjepljenje od BiH.
Vratimo se na početak priče. Bilo bi lijepo da reis Cerić nije u Silajdžića smjestio sve naše umne potencijale. Bilo bi lijepo da Silajdžić nije postao prvi Bošnjak koji je Srbima ponudio legalni okvir za otcjepljenje. Bilo bi ružno da sam ja sve ovo vidio, a da nisam napisao ovaj tekst. Moramo se učiti iskrenosti, dijalogu, kritici, kako bismo bili bolji – kao nacionalni tim.
Zaključak je: nema sultana. Ni u Turskoj. Ovo što nas ima, na dunjaluku, smrtnici smo, pa nije smrtničko izigravati besmrtnost, pogotovo, za života. Ljudski je griješiti, i učiti na greškama, bilo da sam u ovoj priči pogriješio ja, ili ova dvojica bošnjačkih uglednika koji, hronično, nemaju afinitet prema greškama. Zdravom je insanu draža kritika od pohvale.
Broj 162, 20. I 2006.