Saff

Genocid u karantinu

Pred nama je konkretan problem. Zapad kreira i instalira projekat naše memorije, i u tom projektu koristi face poput britanskog popa, ili ovih bošnjačkih popova, poput Senke Kurtović i Senada Avdića. Oni hoće da mi pamtimo kako oni hoće, i preko ljudi koje oni hoće. Šta se, zapravo, želi učiniti sa memorije o genocidu nad Bošnjacima? Isto što i sa Bošnjaka. Cilj je razbataliti narod, do neupotrebljivosti. Cilj je memoriju o genocidu metnuti u karantin, u geto, kontrolirati je, dozirati, upravljati njome, tako da nikad ne postane politički obavezujući faktor.

Prije 20-tak dana javili su mi se neki naši ljudi iz Njemačke sa željom da se objavi njihov protest zbog namjere Univerziteta u Frankfurtu da međunarodnu konferenciju o ratu u BiH, s akcentom na genocid u Srebrenici (2.-4. XII), otvori Senka Kurtović, urednica «Oslobođenja», a da je zatvori Senad Avdić, urednik «Slobodne Bosne». Tih desetak džemata, udruženja i klubova iz Njemačke su htjeli da se njihova riječ protesta čuje u BiH. Njihova saopćenja za javnost sam priredio u jedan kraći tekst, a tekst poslao na nekoliko medijskih adresa u BiH. Niko nije objavio ni slova.
Predstavnici bh. dijaspore u Njemačkoj su prosvjedovali zbog činjenice da ovo dvoje nazovi novinara godinama odgajaju izmišljotine o tzv. islamskom terorizmu, da sataniziraju bošnjačku žrtvu, da su u službi četničko-ustaške koalicije… Poslije nekoliko dana zvali su me iz Njemačke i pitali – da li su negdje objavljeni njihovi stavovi. Rekao sam – nisu. A zašto nisu? Zato što mi više nemamo medija koji bi mogli objaviti takav stav. Jer, u ovom podjarmljenom medijskom prostoru Senka i Senad su heroji demokratije, borci za ljudska prava, multikulturu, iako je bjelodano da im je sve to samo šminka koja prikriva njihovu plaćeničku suštinu. Helem, kad smo se konkretno uvjerili da se naša vijest u našoj zemlji nema više gdje objaviti, onda smo stavove naše dijaspore u Njemačkoj poslali na web Bosnjaci.net u Njujorku. Tek toliko da bi ovi zgranuti ljudi imali makar kakvu satisfakciju, da to što su saopćavali javnosti nije završilo u totalnoj tišini. Mada, tišina je činjenica, jer u BiH niko nije saznao da su predstavnici desetine hiljada bh. građana u Njemačkoj saopćili da je istup Senke i Senada na konferenciji u Frankfurtu – «uvreda za žrtve genocida».
Koliko li tek događaja i mišljenja nikada neće postati vijest jer se nemaju gdje objaviti?! Koliko li će tek naša percepcija stvarnosti biti pogrešna jer ćemo je primati iz jednog, boljševiziranog, izvorišta mišljenja i djelovanja?! Genocid nad Bošnjacima je na pouzdanom putu da bude pamćen i tumačen tuđom mjerom, a ne našim osjećajima. Promocija Senke i Senada u međunarodne tumače genocida nad Bošnjacima, u eksperte za Srebrenicu, zapravo je najava jednog zatočenog vremena u kojem ćemo bošnjačku istinu spoznavati preko neprijateljskih medijskih odašiljača. Dakle, to će biti njihova istina, a za onu svoju mi nećemo ni znati, jer je nećemo imati odakle čuti.

Eutanazija memorije
Nakon Drugog svjetskog rata činilo se, vjerovatno, da se genocid nad Bošnjacima nikad neće zaboraviti. Rane su bile svježe, pamćenja živa, svjedoci brojni. Ali, rane su zamladile u kolotečini života, pamćenje je ispareno kroz obrazovni sistem i medije, a svejdoci su se utušili u komunističkom sistemu koji je projicirao uzornog građanina. Sjećam se, jedino, kao dijete, da mi je na proputovanju kroz Foču mati nešto pričala o tome kako su tu četnici klali Muslimane. Do moje pionirske kape i marame nikad nije došla ni jedna sistemska informacija o genocidu nad Bošnjacima. To što mi je mati tada rekla bilo je sve što sam znao o klanju Muslimana u Drugom svjetskom ratu. Vjerujem da je većina nas za genocid nad Bošnjacima čula «ispod tezge», od roditelja, ili djedova i nana. A zašto? Zato što komunistički sistem to stradanje bošnjačkog naroda nije smatrao bitnim, smatrao ga je štetnim za svoje interese. Genocida nad Bošnjacima nije bilo u udžbenicima, u lektiri, na medijima… Bošnjaci su se mogli rahat opustiti, jer je ljepše bilo slušati Miću Orlovića i «Rokere s Moravu», nego li teške priče iz prošlosti koje se «ispod tezge» možda provuku, a možda ne provuku do uglancanog uha.
Kada poredimo sadašnji i pređašnji odnos prema genocidu, valja priznati da sada imamo mnoštvo literature i o onom i o ovom genocidu. Literatura bi, zar ne, trebala biti garant da ćemo pamtiti, i biti na oprezu. Ali, deset godina poslije rata mi slabije pamtimo sve što nam se dogodilo, nego li godinu-dvije poslije. Da li to znači da će se proces odumiranja našeg pamćenja nastaviti? U komunističkom vaktu je bezmalo pet decenija sazrijevala eutanazija naše memorije, da bismo bez ikakvog pamćenja, ogoljeni od svijesti, sačekali kame. Šta će se sa nas dogoditi za još, recimo, četiri decenije? Na šta ćemo ličiti 2042. godine? …Ako nas uopće bude bilo pod pritiskom ovih procesa isparavanja.
Za deset godina, u kritičnoj masi Bošnjaka, redizajnirana je patriotska svijest. Naše generacije se, kao nekad, odgajaju u obrazovnom sistemu koji ne pominje genocid. Naša omladina upija medijske sadržaje koji nemaju veze sa pripadnošću Bosni i islamu. Ono što je nekad bio Mićo Orlović, danas su HRT, Pink, Bijeljinska tv, Braća Karić… Tamošnji sadržaji odgajaju svoje nacionalne budućnosti, a kad odgajaju našu, onda se stvara papazijanija identiteta, koja se manifestira kroz komplekse manje vrijednosti, jer, pobogu – zašto se nismo rodili jal kao «bre», jal kao «bum». Pošto smo jedini evropski narod koji živi u getu, u svakoj vrsti mrakače i poniženja, a pošto preko velikodržavnih s&h medija našim glavama vršljaju tuđinski sadržaji i osjećaji, dolazi do varničenja koje isijava idiotizam, imperative nasilja, alkohola, droge, korupcije, golotinje, razvrata. Kakve žrtve, kakvo pamćenje, bitno je oponašati Daru Bubamaru! Ima pojefitno kupiti gipsanih labudova, pa ih natakariti na avlijsku kapiju, da nam sve i unutra i izvan liči na ono što nismo, i nećemo nikad biti, jer od svijeta koji nas okružuje mi možemo dobiti samo pomije, kao kokoške u kokošinjcu!
Vrijedilo bi izučavati transformacije u bošnjačkom identitetu koje su generirane nasilnom promjenom medijske slike u BiH. Kriminalni ulazak srbijanske TV Pink u medijski suverenitet BiH zoran je ilustrativ operacije koja je poduzeta s ciljem isparavanja bošnjačke samosvijesti. Danas smo u poziciji kad se bošnjačka svijest, u kritičnoj masi, oblikuje kako neko drugi hoće, a ne kako bi to umni u Bošnjaka htjeli. Doduše, ovi umni u Bošnjaka haman ništa i neće, čim ih ne tangira što se bošnjačka svijest preoblikuje u nesvijest. O nekom izučavanju sociokulturnih ili sociopolitičkih transformacija bošnjačkog identiteta, pod dejtonskim pritiscima – nema ni govora. Niti takvo istraživanje ima ko tražiti, ni platiti, a vala, nema se više gdje ni objaviti. Nek’ nas istražuju drugi, k’o dinosauruse.

Fabrika istine
Šta se, zapravo, želi učiniti sa memorije o genocidu nad Bošnjacima? Isto što i sa Bošnjaka. Cilj je razbataliti narod, do neupotrebljivosti. Cilj je memoriju o genocidu metnuti u karantin, u geto, kontrolirati je, dozirati, upravljati njome, tako da nikad ne postane politički obavezujući faktor. A memorija je, vidimo to po holokaustu i Izraelu, ključ za budućnost. Bošnjačke žrtve bi mogle izboriti bošnjačku budućnost. Ali, tada bi Srbi i Hrvati nosili švapski biljeg, a Evropi se ne rentira da zbog nevinih muslimana kažnjava krive kršćane. Zato će Amerika i Engleska, kao onomad Komunistička partija, ovdje kreirati šta će se i kako će se misliti. Tom projektu ne treba istina, jer se istina svakako proizvodi, kao što se proizvode i šarafi. Ko ima medije, taj ima istinu. Ipak, lažna istina mora nalikovati na pravu istinu, pa će se tu pomalo spominjati i Srebrenica, i logori, i štošta još, ali na kašičicu, da se Bošnjaci ne bi pohasili. Eto, pogledajmo samo kako smo zadovoljno pristali da se sva naša gubilišta svedu na Srebrenicu, koja jeste najteža, ali ne i jedina. U Bratuncu je pobijeno gotovo isto Bošnjaka koliko i u Srebrenici, ali Bratunac se na Zapadu ne pominje. A gdje su desetine drugih, naših Srebrenica?! Niko se nije pitao ima li u tom zapadnom insistiranju neke podvale, u smislu: priznat ćemo Srebrenicu, a sve drugo ćemo zaboraviti.
Kad se osjetilo da preživjeli logoraši iz “Omarske” namjeravaju oformiti memorijalni centar, najednom je sletio neki britanski pop da miri Bošnjake i Srbe, i da iz Banja Luke, uz pomoć bivših isljednika i batinaša, formira taj centar. Britanski mediji su na sva zvona afirmirali aktivnosti britanskog popa, ali nisu spomenuli da su iz tog projekta izbačeni logoraši. Jer, šta će kome logoraši da pamte svoje patnje, kad će to za njih činiti oni koji su ih mlatili! A činit će onako kako su četnici preobučeni u partizane pamtili klanje Muslimana u Foči ili Višegradu.
Namjera je, dakle, da se pamćenje genocida svede na formalnu razinu, kako niko ne bi mogao reći da pamćenja nema, a kako to pamćenje ne bi bilo suvereni bošnjački duhovni prostor. Zato se drsko proizvode novi lideri bošnjačkog pamćenja: umjesto Smaila Čekića, recimo, u Frankfurt su putovali Senad i Senka, jer su svoje antibošnjačke kvalitete godinama dokazivali. Zato se među logoraše ubacuju nekakvi britanski popovi, da prave smutnju. …Kao da Bošnjaci ne umiju misliti i pamtiti bez britanskih popova, i bez njihovih medijskih plaćenika u BiH!

Jevrejski model
Seljački fudbalski klubovi se od onih velikih razlikuju po tome što na selu svi fudbaleri, k’o u ragbiju, namah polete za loptom u želji da baš oni dadnu go, pa da uveče na igranki budu glavni seoskim curama. I narodi se, tako nekako, daju razlikovati. Sposobni rade timski i ne lete za liderstvom. U Bošnjaka je glavni feler u glavi nemanje timske higijene, neshvaćanje da niko ništa ne može sam, i da se individualni uspjeh može postići samo ako se biva karika u lancu.
Eto, neki dan je Kanton Sarajevo obznanio jedan lijep projekat. Gradit će se memorija o stradanju Sarajeva, spomenici, muzej, arhiva… Konačno. Ali, nismo upratili da su u ovaj projekat uključeni mnogi Bošnjaci koji su proteklih godina, individualnim naporima, ispisivali memoriju o genocidu. Što li? Nije valjda da kantonalni političari misle da su najpametniji? Pa će ignorancijom bošnjačkih duhovnih potencijala postati bošnjački Vizentali? Nijet im je plemenit, ali bi im nijet bio jači, i otporniji, ako bi bio pametniji, ojačan za mnoge Bošnjake koji umiju misliti i govoriti. Jer, memorija nije samo izgraditi spomenik; dugoročan i djelatan projekat znači i strateški promišljati, i prepoznavati podvale, i kulturološki djelovati, i lobistički uvezivati… U projektu koji su ostvarili Jevreji, naspram holokausta, a koji bi trebao biti naš uzor, ima stotine sofisticiranih segmenata o kojima, zasad, ne znamo ništa. A da bismo znali, ne možemo biti najpametniji, ni ja, ni ti.
Pred nama je, dakle, konkretan problem. Zapad kreira i instalira projekat naše memorije, i u tom projektu koristi face poput britanskog popa, ili ovih naših bošnjačkih popova. Oni hoće da mi pamtimo kako oni hoće, i preko ljudi koje oni hoće. Šta da činimo? Da podignemo jedan ili deset spomenika i kažemo – završili smo posao. Nismo. U ratu smo za bošnjačko pamćenje bošnjačkom glavom.

Broj 159, 9. XII 2005.

Kalendar

Juli 2005
P U S Č P S N
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Arhiva

Kategorije