U stranačku kasu SDA mjesečno se slije oko 200.000 maraka, ali SDA ne želi izdvojiti ni 20-inu ovih para za pokretanje sedmičnog nacionalnog lista. Za to vrijeme desetine izuzetnih bošnjačkih autora skapavaju u socijalnoj bijedi, bave se raznim poslovima, jer njihova analitička pismenost ne treba bošnjačkoj politici. Srbija bi prije potonula nego svoje najpismenije ljude ostavila na ulici. U Bošnjaka, pak, pismenost skapava, nepismenost caruje. Zato više nismo politički narod, več čerga, jer politički narod ne može postojati bez političke pismenosti.
Nema naroda bez politike, a tog političkog naroda nema bez medija koji razmatraju sve aspekte bitne za njegovu opstojnost. Ovu rečenicu demantira postojanje Bošnjaka. A to da li Bošnjaci postoje, ili u svome formalnom postojanju sadržajno nestaju, kopne, golemo je pitanje. Bošnjaci su jedini narod u Evropi, a vjerovatno i šire, koji nema ni jedan jedini medij u kome bi se mogla objaviti analiza ma kojeg problema. Nakon pada komunizma, Bošnjaci su imali nekoliko revijalnih listova, a unazad nekoliko mjeseci – nemaju ni jedan.
Nad Bošnjake se nadvila informativna mrakača. Gora, teža, opasnija od one komunističke. Jer, u komunizmu je Partija propisivala mogućnost života na škrge, pa je informativni mrak bio stvar više sile. Bošnjačka informativna zatočenost danas nije tek rezultat dušmanske volje da se ovaj narod izolira u fizičkom, ekonomskom, kulturnom, pa i u informativnom smislu. U ovoj blokadi saučestvuje bošnjačka politika, koja ima i para i mogućnosti da ne dozvoli potapanje Bošnjaka u informativni bezdan. Zato je ova tama opakija od komunističke.
Jedno je to što su bošnjački neprijatelji dočekali svoju najavu od prije koju godinu da će doći do gašenja patriotski orijentiranih medija u Bošnjaka, koje su oni proglasili fašističkim, fundamentalističkim, desničarskim. Drugo je to što bošnjačka politika ni jednim stavom, ili gestom, da ne kažemo strategijom spasa, nije reagirala na informativno potapanje Bošnjaka. Treće je, i najopasnije, to što ni jedan bošnjački autor(itet) nije primijetio da smo informativno porobljeni, niti je iko javno osjetio strah zbog ulaska u prostor u kome će neko drugi misliti u naše ime.
Kada je 2001. kvislinška SDP-Alijansa zajmila progoniti Bošnjake, dekretom ukidati selam, nosati krmad oko džamija, montirati procese, poput “Pogorelice”, ili sprovoditi državni terorizam, kao u slučaju tzv. Ažirske grupe – Bošnjaci su imali nekoliko medija u kojima je ovom zlu suprotstavljena istina, kritika, demokratija, sloboda misli. Danas kada bi se pojavio ma kakav od sličnih političkih zločina, Bošnjaci ne bi imali gdje odgovoriti. Iduće godine su izbori, okupirani izborni mehanizam olahko može vratiti na vlast komunističke vampire, i zlo se može nastaviti, i produbiti. A da se ništa i ne promijeni na gore, da nad nama i ostane ova zagubljena i troma SDA, dovoljno zla nas opasuje da je suludo, hajvanski, prepustiti mu se.
Praćkama protiv tenkova
Do unazad pola godine Bošnjaci su imali nekoliko listova u kojima su se mogle objaviti šire analize pojava od kojih ovisi politički, ekonomski, kulturni i svaki drugi život bošnjačkog naroda. Nakon gašenja «Ljiljana», i raspada «Waltera», prije neki dan su ugašene i Ljevakovićeve «Jutarnje novine». Ostao nam je «Dnevni avaz», kao i mnoštvo «Avazovih» izdanja koja ne tretiraju političke teme. «Avaz» je najmoćniji medij u zemlji, ima sluha za bošnjačka pitanja, ali koncepcija ove novine ne dopušta širi, analitički pristup temi. Šteta je što «Avaz», poput «Oslobođenja», nema neki sedmični podlistak u kojem bi se objavljivale analize aktuelnih pojava i događaja. Možda «Avaz» strahuje da bi makar subotnjim intelektualiziranjem novinskog prostora izgubio masovnu, frizerajsku, tramvajsku publiku. «Avazovo» površno usmjeravanje tema i događaja predstavlja značajnu branu u rastakanju Bošnjaka. No, dubinske analize nisu potrebne toliko narodnim masama, koliko ljudima koji se bave politikom, i koji predvode javno mnijenje. Ovako, Sulejman Tihić nema gdje pročitati da nije najpametniji, jer u javnom prostoru ne postoji ništa pametnije od njega. To nije dobro ni za političara, ni za narod. Ponajmanje su tu bitni kvalitetni autori, poput Seje Omeragića, nekadašnjeg urednika «Ljiljana», koji danas hodaju bez posla i ko zna kako žive. Mada, normalno društvo nikada ne bi pustilo na ulicu, na skapavanje, desetine dobro pismenih ljudi, koji bi morali, kao nacionalni interes, biti egzistencijalno i profesionalno zaštićeni. To što danas novinari “Ljiljana”, “Waltera”, “Jutarnjih novina” imaju socijalni status klošara, iako su intelektualno iznad svakog političara, to je najveća bošnjačka nacionalna sramota. Zamislite Srbe da na ulicu izbace Matiju Bećkovića, Dobricu Ćosića, Rajka Nogu, Miroslava Lazanskog i druge kreatore svoga, kakvog-god, nacionalnog bitka. Prije bi Srbija propala pod zemlju, nego što bi se njihovi politički pismenjaci suočili sa egzistencijalnom golgotom. Mnogi bošnjački autori koji su opismenjavali časnu borbu za bošnjački opstanak, danas su na margini, svake vrste. A najteža je ona socijalna, jer ti ljudi imaju djecu, a nemaju je čime nahraniti.
Ti ljudi trebaju nepismenoj bošnjačkoj politici, koja ima para za svoje opismenjavanje, ali pare ne da, jer joj je lakše živjeti u uvjerenju da je vrh umovanja u Bošnjaka. Zato će Tihić na Hrvatskoj tv lupetati gluposti, blehnuti u laž o hrvatskoj ugroženosti, a da neće znati poručuti kako su Hrvati 1991. činili većinu na 16 odsto bh. odsto teritorija, dok danas uzurpiraju 27 odsto, pa je svaka priča o njihovoj ugroženosti apsurdna. Bošnjački autori koji hodaju bez posla, i hljeba, znaju ovaj, i hiljade drugih podataka koji bi valjali bošnjačkoj politici, ali ta politika nema ambiciju pismenosti, jer je sva ukorijenjena u totalitarnom obrascu po kojem su partija i lider iznad svega, tobejarabi, ovozemaljskog i onozemaljskog.
Bošnjačka politika, dakle SDA i druge stranke koje se deklariraju ka bosanskom integralizmu, imaju kamaru para, od kojih je samo jedan djelić dovoljan za pokretanje nacionalnog heftičnika. Onoliko para koliko dobije zastupnik u parlamentu, toliko dobije i stranka na njegovo ime. A pogotovo vladajuća stranka. SDA tako na 35 zastupnika u Federalnom parlamentu mjesečno u stranačku kasu stavi najmanje 70.000 maraka. A gdje su ostali parlamenti? Dakle, od oko 200.000 maraka koliko se mjesečno slije u kasu SDA (a gdje su i ostale tzv. patriotske stranke?), ne može se izdvojiti desetak hiljada maraka za pokretanje i održavanje političkog magazina. Niti za upošljavanje izvrsnih bošnjačkih analitičara koju su danas konzumenti «Merhametove» pomoći, i kao takvi svjedoče poraz bošnjačkog naroda. Bošnjačka politika nema čime pravdati ovaj bankrot morala i patriotizma. Pare koje bi morale služiti nacionalnim interesima, služe za ko zna kakve tantavice.
Zato medijska slika u BiH danas nalikuje na vojne potencijale iz 1992. godine. Imamo do zuba naoružane Srbe i Hrvate, i još pride njihove satelite u Sarajevu. Baška je što Srbi i Hrvati u BiH imaju po nekoliko dnevnih i periodičnih listova, što vladaju radio-televizijskim sistemom, a uz to u Sarajevu imaju dva dnevna i tri revijalna lista koji se uzaludno prodaju kao bosanski i demokratski. Bošnjaci, dakle, nemaju ništa, izuzev ekspresnog «Avaza» i, evo, «Saffa», koji se ne može tretirati kao politička revija, jer je poglavito vjerski list. Na frontu bi to djelovalo kao da praćkama ratujemo protiv tenkova.
Isparavanje živih sjena
Četnici i ustaše su, znamo, prvo ubijali bošnjačke intelektualce. Dejtonsko Karađorđevo je sa javne scene prvo pomelo uspravne Bošnjake. Na državnim tv kanalima ćete vidjeti redovnu ekipu plaćeničkih, intelektualnih terorista, ali nećete vidjeti gordog bošnjačkog pisca, publicistu, novinara. Ko god svojim radom svjedoči bošnjaštvo – orvelovski je isparen. Ovaj proces se mogao osjetiti prije koju godinu, ali se ni u budžaku nije moglo naslutiti da ćemo tako brzo kleknuti na medijskom polju. Sad bismo mogli ovdje isporučiti barem stotinu uglednih bošnjačkih imena – koji žive život sjene – kao što je do svoje smrti živio Ahmed Muradbegović i mnogi drugi nekomunistički bošnjački intelektualci. Nad javno djelovanje ovih znamenitih Bošnjaka stavljen je embargo. Oni, doduše, mogu raditi, ali se za njihov rad medijski neće znati. To je isto kao i da ne rade, kao i da ne postoje. Mogao je i Muradbegović 27 godina svog života u komunizmu pisati šta ga je volja, ali sam sebi. To što ćemo negdje promovirati Isnamov ili Zilhadov roman pred stotinjak ljudi, naš je plafon. Medijski sistem je rezerviran za zl-umove koji se prikazuju kao državna pamet. Zilhad ili Isnam ne mogu na tv, jer svjedoče bošnjačku tragediju. Embargo, poput onog nad Muradbegovićem, nad svima je nama koji nismo u šejtanskom kolu. Ali, komunizam je bešumno isparavao ljude, i nije se hvalio tim zločinima. Ovaj dejtonski fašizam javno promovira izolaciju nepodobnih Bošnjaka. Osobno bih mogao navesti mnogo takvih primjera. Evo, Slobin omladinac Senad Avdić je u januaru ove godine preko Federalne tv otvoreno poručio: “Fatmir Alispahića treba na izvjestan način izolirati od javnog uticaja, jer jednostavno njegovo djelovanje je potpuno pogubno”. Istu direktivu je preko organa “Oslobođenje” (23. V 2003.) uputio i drug Mirko Šagolj: “Fatmir Alispahić je opasna politička pojava, a intelektualci su u prvom redu obavezni da mu stanu na put”. Njihova dirkektiva bi se mogla mačku o rep objesiti da moj narod ima svoje medije. A pošto nema, i ja sam, više-manje, isparen. I, čini mi se, sve ispareniji.
Moja se gorčina, a vjerujem i gorčina mojih kolega iz “Ljiljana”, “Waltera”, Jutarnjih”, ne tiče toliko ovih vragova&šagolja, koliko menadžera koji su uništili ove listove, i bošnjačke politike koja o svemu niti je šta mislila, niti šta misli. To šta su proživljavali novinari ovih listova ravno je najcrnjem divljem kapitalizmu. Čujem da gazde u kafićima varaju konobare onako kako su nas izvarali direktori listova, kojima nikad nije falilo ni skupih kola, ni vikendica, ni krkanskih trpeza. …Biće plata, nema plate, radi, piši, biće, pa bude sto maraka, a 500 ti dođem, pa opet sto, pa hiljadu ti dođem, pa haj haj dok se ne pogledaš u ogledalo i kažeš: meni patriotizam, a gazdi lova. Moja je priča kao i Sejina, Indirina, Anilina, Muhamedova, Hadžemova, i mnogih, mnogih drugih. Zato ću je, začas, ispričati.
“Ljiljan” mi je ostao dužan 4.000, “Walter” 2.250, a “Jutarnje” 1.150 maraka. Iz svih ovih novina sam morao otići kad sam osjetio da direktori lažu, i da nikada neću dobiti svoj novac. Mjesecima sam odgađao te odluke, i pokušavao odobrovoljiti direktore da poštuju svoje obaveze, kao što ja poštujem svoje. Kad sam u martu ove godine napustio “Walter”, čitaoci su zvali, a lažovi su slagali da sam na putu, pa da neću da pišem, pa da su to nekakvi politički razlozi. Nije istina! Od marta na ovamo nikada me niko nije nazvao, makar da se izvine za pare koje su ukrali – ne, nije patetično! – od moje djece. Dakle, baliluk, onaj usmrđeli, sa dna vlaške utrobe. E, sad, ovu priču pomnožite sa 20 ili 40 sličnih. Indiri je “Ljiljan” ostao dužan preko 20.000 maraka. Mnogi drugi su prošli i gore od mene, ali ljudi šute, povrijeđeni su, grdno im je oko srca. Jer, mi smo u te novine ulagali znanje, patriotizam, i što je najskuplje – strpljenje. Mjesecima smo pisali džaba, skuckavali kraj s krajem, čekali, dok su se direktori hadžijali od našeg rada, i dok su naše godine i stvaralačku energiju koristili kao da im je ćaćevina. Kad im taj grijeh bude naplaćivan s kamatama, kasno će razumjeti Božije prisustvo.
Patriotizam na stočnoj pijaci
Novine koje su u narodu slovile kao patriotske, jer se preko njih branila čast Bošnjaka, bile su djelo autora koji se nisu prodali, već su za minornu i neredovnu nadoknadu nosili teret informativne borbe. S druge strane, menadžeri ovih novina su, očito je, u patriotizmu vidjeli mogućnost zarade. Njima je isto: da li trgovali sa patriotizmom ili na stočnoj pijaci prodavali volove.
Jedina vrijednost koja je preživjela iz ovih propalih projekata jesu autori. Ali, oni su sada na najboljem putu da se počnu baviti nečim drugim. Da li će taksirati, otvoriti granap, kopati kanale, ili iseliti iz Bosne, ko zna. Oni će se baviti poslovima kojima se može baviti svako, jer onaj rijetki dar pismenosti koji im je Bog dao, bošnjačkoj politici – ne treba.
Bošnjaci ne mogu opstati bez političke pismenosti. Ovi prevareni, povrijeđeni, ostavljeni, zaboravljeni, neuposleni bošnjački autori, o kojima smo govorili – najviši su nacionalni interes. Oni su naša politička pismenost! Politička budućnost!
Broj 158, 25. XI 2005.