Dejtonski totalitarni ambijent je slobodoumnim Bošnjacima nametnuo autocenzuru nad ambicijama, pa se mnogi ljudi povlače pred javnim funkcijama, kako bi sebe i svoju porodicu poštedili neprijatnosti.
Tonemo u karavakat u kome na javnim funkcijama neće biti slobodoumnih Bošnjaka. Za intelektualnu i patriotsku slobodoumnost će se plaćati ceh – izopćenja iz društva. Samo rijetki će imati snage da trpe dangu obilježenih građana, jer svjedoče istinu. Većina će pod ekonomskim i socijalnim pritiscima pristati da statira u pozorištu sjenki, bez pameti, identiteta, dostojanstva. Već danas mi živimo remake totalitarne moralno-političke podobnosti, a podobnost je za Bošnjaka svaki vid odrođenosti od sebe i od slobode mišljenja. U ovom okovanom društvu slobodouman je Bošnjak osuđen da nosi ubitačan teret, jer umjesto pristojnog odnosa okoline prema svome radu, može dobiti samo poniženja i kazne. Njega će režimski mediji goniti kao najgoreg zlikovca, njemu će režimski ljudi odricati pravo na socijalnu sigurnost, kako bi mu i djecu kaznili za babine patriotske i intelektualne grijehe.
Na sceni je progon slobodnomislećih Bošnjaka, ali o tom progonu zasad možemo govoriti samo kroz individualne sudbine, ali i to rijetko, jer malo koji progonjeni Bošnjak ima šansu, ili volju, da o svome progonstvu govori javno. Mi se stidimo užasa kojemu smo izloženi, jer znamo da ga nismo zaslužili, pa zato šutimo, i trpimo. Ja mislim drukčije, jer nije greška ni u meni, ni u nama, već u agresiji kojoj smo izloženi. Zbog toga hoću da pripovijedam o jednoj epizodi koja može biti ilustrativna za razumijevanje vremena u kome živimo.
Gungule, gorčine, gadosti
Zašto Fatmir Alispahić ne može biti, recimo, direktor Narodnog pozorišta Tuzla? Prvo, zato što neće, jer zna da bi mu ideološko pravosuđe odmah namontiralo optužnicu za neku bezveznu fakturu, pa bi se godinama patio po sudu da dokaže svoju nevinost. A kad se nevinost dokaže, objesi je mačku o rep, kad si mjesece a možda i godine pogubio u nerviranju i gađenju. Drugo, zato što ne može, ne po referencama koje ima, već zato što ga niko ne smije postaviti na tu funkciju, pošto bi izbila golema medijska i politička gužva.
U aprilu je bio otvoren konkurs za direktora Narodnog pozorišta Tuzla. Mnogi su me nagovarali da konkurišem, iz više razloga. Prvo, moj je otac Nijaz 27 godina proveo kao dramaturg i kućni pisac Tuzlanskog pozorišta. Moja sestra Selma je karijeru počela u ovoj kući. Ljudima se jednostavno dopala ideja da se kroz moj angažman nastavi taj kontinuitet. Eto, Hrvatska se ponosi kazališnom porodicom Šovagović, ocem Fabijanom i njegovom djecom Filipom i Anjom. Kod nas su ovakve pojave mahana.
Drugo, u Tuzlanskom pozorištu su izvedene četiri moje drame, autor sam nekoliko publikacija o ovom pozorištu, i što je najbitnije, autor sam monografije o 50 godina Narodnog pozorišta Tuzla (1949-1999), koja je dobila Nagradu Poslovnog izdavača i knjižara BiH. Od svoje desete godine sam vezan za Tuzlansko pozorište, a bezmalo 30 godina pratim i pamtim produkciju ove kuće. Kad ovome dodam svoje književne i novinarske nagrade, postdiplomski studij iz književnosti, desetak knjiga, i sve to što jesam u bh. duhovnom prostoru, smatram da su moje reference u najmanju ruku respektabilne. Ali, eto, ja se nisam usudio da konkurišem za mjesto direktora Tuzlanskog pozorišta.
To zavođenje autocenzure ambicija nije moje zlodjelo, već zlodjelo okruženja koje me je ubijedilo da bi od konkurisanja, ili eventualnog imenovanja na funkciju direktora, mogao samo imati probleme i gorčine. Koliko danas ima Bošnjaka koji će nad svojim ambicijama sprovesti autocenzuru kako bi sebe i svoju porodicu poštedili neprijatnosti?!!
Baba-roga, izopćenik, prognanik
Eto, ja nisam ni konkurisao, konkurs je već bio zatvoren, a u «Slobodnoj Bosni», i u SDP-ovom biltenu u Tuzli, pojavili su se tekstovi kojima se javnost upozorava da “prijeti opasnost” da Fatmir Alispahić postane direktor Tuzlanskog pozorišta. U «Slobodnoj Bosni» (31. III 2005.) je napisano: «U kontaktima sa međunarodnim institucijama kulture, te političarima koji dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država, onima koji odlučuju je rečeno da je Fatmir Alispahić prekrižen crvenom olovkom i da je potpuno nepoželjan na jednoj ovakvoj funkciji». Nigdje nije objašnjeno zašto je F.A. opasnost, niti zašto je prekrižen crvenom olovkom. Rečeno je da «Tuzlaci strahuju da će za novog direktora biti imenovan Fatmir Alispahić». A odakle potiče taj strah? Odatle što je F.A. autor koji je napisao najviše knjiga o Tuzli? …Što je Tuzli napisao prvu bh. knjigu o civilnim žrtvama rata, prvu bh. knjigu o šehidima i poginulim borcima, prvu monografiju grada, prvu monografiju o Tuzlanskom pozorištu, itd.? Jadan bi bio grad koji se plaši takvog zavičajnog autora! …A jadan je.
Gužva je napravljena kako meni ne bi naumpalo da konkurišem, i kako bi svakome drugom bilo jasno da bi moje imenovanje za direktora NP Tuzla diglo neopisivu sufurgiju. Autori ovog preventivnog utjerivanja straha u kosti jako dobro poznaju moje reference i bibliografiju. Filozofiji palanke ne smeta prosječnost. Palanka uvijek ratuje protiv pojava koje nadrastaju njenu učmalost. No, i prije ovog napada ja sam znao da su mi vrata NP Tuzla zatvorena. A to što sam sebe izolirao od logične ambicije, upravo pripada psihopatologiji vremena kojemu smo izloženi.
I, šta se događa poslije? Za direktora NP Tuzla je izabran jedan fin čovjek, glumac Milenko Iliktarević, rodom iz nekog sela oko Jajca ili Mrkonjića, Srbin koji je sve vrijeme agresije ostao u Tuzli i s nama dijelio i granate i glad. To što u Banjoj Luci Bošnjak ne može biti ni portir u Srpskom pozorištu, i što u zapadnom Mostaru Bošnjak ne može biti ni čistač u Hrvatskom kazalištu, nikoga nije tangiralo, pa ni tako što bi istakao kvalitete multietničke Tuzle. Imenovanje jednog Srbina na javnu funkciju u gradu sa apsolutnom bošnjačkom većinom, više nije vijest, ni kao pohvala toleranciji. Valjda se to podrazumijeva, kao što se podrazumijeva da Fatmir Alispahić u svome gradu ne može biti išta drugo, do prognanik.
Prešuti, ponizi, povrijedi
Drugi dio priče tiče se mog babe Nijaza, koji je i zbog toga što sam mu ja sin doživio da njegov odlazak u penziju, tih 65 godina života i 40 godina umjetničkog rada, u Tuzli prođe bez ikakvog pomena, pa i bez protokolarne počasti kakvom se čistačice i portiri u mirovinu ispraćaju sa oproštajnom kahvom i pozdravom. Nijaz je jedini pisac iz tuzlanskog kraja koji je uvršten u dvije bh. Antologije, drame i pripovijetke, autor je desetak knjiga, desetak drama, tri libreta za opere, i ko zna koliko naučnih i publicističkih tekstova. Ne može biti normalno da se takav pisac u mirovinu ispraća u apsolutnoj, programiranoj šutnji. Valjda Tuzla misli kako će Nijaz Alispahić najednom postat nebitan ako ga se na kraju profesionalnog puta ovako, šutnjom, unizi.
U «Slobodnoj Bosni» je još u martu najavljeno da će se u Tuzli u povodu odlaska Nijaza Alispahića u mirovinu prirediti – «veliki i skupi ispraćaj na koji će biti pozvano više od dvije stotine zvanica». Dakle, znalo se za jubilej! I ovo je urađeno po istoj recepturi, kako bi se svako ko bi htio da dostojanstveno isprati, kako Esad Krcić kaže – «najznačajnijeg živog tuzlanskog pisca», na vrijeme upozorio da takav gest neće proći nekažnjeno. Neko je, fakat, kažnjen, prokletstvom.
22
Nastavak priče događa se u našem biću, tamo gdje bi se moglo očekivati da smo ujedinjeni u ljubavi prema Bosni i Bošnjacima. Razgovarao sam mnogo puta sa Nedžadom Ibrišimovićem, sa Isnamom Taljićem, sa mnogim drugim bošnjačkim autorima, i iz njihove priče razaznao da razumiju svoju prognanost od okupatorske sredine, ali da s gorčinom nose spoznaju da su odbačeni od svojih, od onih koji bi trebali cijeniti i pomagati njihov rad. Onoliko koliko srpska politika razumije bitnost pismenosti, pa oko sebe okuplja pisce, slikare, filmadžije, e baš toliko bošnjačka politika nema pojma šta je za Bošnjake jedan Isnam. Analizirajte sami pa ćete vidjeti – oko SDA više nema ni jednog pisca. A bilo ih je. Haman ta politika misli kako je piscima čast da se guraju uz vlast, umjesto da razumije da je svaka politika onoliko vrijedna koliko ima pismenih ljudi uza se.
Kad takve bošnjačke veličine bivaju ignorirane od bošnjačke politike, šta tek da ja očekujem, u ma kojem pogledu?! Da me predlože za nekakvog direktora? Vraga, pa neće oni sebi hajke i belaja! Da mi pomognu u finansiranju postdiplomskog studija? Taman posla, valja meni riljat, pisat, kamčit honorare, štedit i školovat sam sebe, “za dobrobit naroda”. Da snose troškove montiranog procesa protiv mene, u kome je Munir Alibabić dobio da mu moram platiti 4.900 maraka, jer sam branio Bošnjake od optužbi za tzv. islamski terorizam? Ma jok, pustit će ta politika da ja odem u zatvor, jer tih para nemam, a i da imam, ne bi ih dao! …A onda me u zatvoru neko rahat može za male pare izbušit’ šarafcigerom, pa će me svi slavit kao šehida.
Ali, ne događa se ovo zbog mene, već zato što bošnjačka politika ne vidi ni sebe ni narod od čijih para živi. Eto, neki dan sam predložio gradonačelnici Sarajeva Semihi Borovac da se izgradi spomenik žrtvama snajperista. Odgovor je: šutnja. Prethodno sam predlagao da se ustanovi Dan jetima. Odgovor je: šutnja. Predlagao sam da se napiše nekrološka knjiga o djeci ubijenoj u Sarajevu, da se toj djeci izgradi spomenik… Opet: šutnja. Pa sam predlagao da se u Sarajevu osnuje Institut “Alija Izetbegović”. Šutnja. …I svašta sam još predlagao.
Mislio sam u ovoj kolumni predstaviti ideju da se u Sarajevu ustanovi Muzej genocida nad Bošnjacima, koji bi objedinio sve dokumentarne materijale, imena, stratišta, fotografije, knjige, filmove, itd, itd. Pored stalne postavke o svim genocidima nad Bošnjacima, Muzej bi aktivno radio na produkciji memorije, kao što to čine jevrejski muzeji holokausta. Ideja je zrela u meni, samo da je stavim na papir.
Ali, Bog da mi prosti, ovaj put nisam mogao doživjeti da još jedan moj pokušaj završi u tišini. A onda sam se zapitao: zašto? Zato što nama, i s vana i iznutra, vlada: autocenzura ambicija. Tako je nastao ovaj tekst.
Broj 149, 22. VII 2005.