U srpskom zahodu civilizacije nema ničeg problematičnog u premlaćivanju i strijeljanju šestorice iscrpljenih i svezanih muslimana. Kao što nema ničeg problematičnog u ubijanju majki s djecom u naručju, čiji su posmrtni ostaci nedavno iskopani iz masovne grobnice kod Bratunca. Baš je junački, srpski, ispaliti rafal u majku koja grli svoje dijete, pred otvorenom rakom, pokušavajući mu u tim zadnjim trenucima ovog svijeta udahnuti svu zaštitu… Srbi ne razumiju da su ispisali planetarnu epopeju kukavičluka.
Svezanog muslimana su povalili na zemlju. Četnik mu je čizmom priklještio obraz. Oštricu golemog noža je primakao njegovom vratu. U kadru su: glava, čizma, ruka i nož. Onda je nož skliznuo u dubinu vrata. Čuo se bolan hroptaj.
Snimak od 30 sekundi naslovljen je kao «Klanje muslimana». Prije tri godine bio je postavljen na jednom srbijanskom internet sajtu. Vijest o postojanju tog snimka u avgustu 2001. objavljena je u našim medijima. Kao i mnogi, i ja sam otišao na ovu web adresu i uvjerio se u višeslojnu monstruoznost. Jer, jedno je što je zločinački um to zlo činio, pa to zlo snimio, a drugo je kad zvanični srbijanski internet sajt takav snimak reklamira, i time klanje muslimana institucionalizira kao nacionalnu vrlinu.
Osjećaji povrijeđenosti i bijesa koji su nahrupili u moje tijelo, koju minutu poslije sam razumio kao efekat koji bi trebao pogoditi svakog Bošnjaka. Da, ovo klanje muslimana je naša jučerašnja, današnja i sutrašnja slika. Jučerašnja, jer se klanje muslimana ciklično ponavlja. Današnja, jer srpski mentalni pakao uživa i odgaja se na takvim snimcima. Sutrašnja, jer nas klanje muslimana čeka, kao što nas je uvijek i čekalo. Jedina je razlika što danas, možda, znamo, ili zaboravljamo, sve što smo jučer trebali znati.
Mučnina koju sam osjetio, poslije se pretvorila u tekst.
Tata, kupi mi zeca, za klanje
Napisao sam tekst o «srpskoj kulturi klanja muslimana», sa naslovom «Pod zastavom noža», a u podnaslovu je pisalo: «Prema onom nožu koji kolje muslimana Srbi osjećaju epsku zahvalnost kao prema ocu nacije, jer im je taj nož omogućio sve što imaju. Ako bi se odrekli noža, morali bi se odreći vlastite historije, koja je građena na klanju i progonu muslimana.» U tekstu sam opričao jedan događaj iz maja 1995., kada sam bio sedam dana u Beču, i u podzemnoj željeznici čuo razgovor nekoliko ekavskih dječaka i djevojčica. Oni su se radovali što će te noći da kolju zečeve na nekoj žurci. Opisivali su kako je krasno kad zecu zariješ nož u grlo, a on se mrda. Iz razgovora sam saznao da je zečeve za klanje kupio tata jednog od dječaka, namjenski, da se deca lepo razonode. U tekstu sam potom prepričao razgovor dvojice rezervista JNA, koji sam čuo u prolazu, u maju 1992., prije oslobođenja Tuzle. Oni su pričali o klanju i o tome kako stariji ljudi, da prostite, prde kad ih se kolje, a onda su se cerekali što se nekakva starija muslimanka, kad je nekakav klao, uhelaćila. I njima je vjerovatno bilo zanimljivo što se ljudi pri klanju mrdaju, k’o zečevi, jer srpska kultura klanja muslimana proizilazi iz patološke zabave, koja se prikazuje kao nacionalni interes.
Zapravo, snimak pod naslovom «Klanje muslimana» u meni je povezao ova sjećanja na srpsko uživanje u klanju, bilo krmadi, bilo zečeva, bilo muslimana. Sjećamo se kako je onaj Herak opisivao treninge koje su budući srpski koljači muslimana imali na krmadima. Tako i ovaj srpski otac iz Beča trenira svoju djecu poturajući im zečeve za klanje kao obrazovnu kategoriju.
Istini za volju, mene je pomalo sramota reći da sam pri gledanju snimka «Klanje muslimana» osjetio mučninu, da ne kažem baš nesvjesticu. Zar ne, nije gazijski priznati ovu osjetljivost?! Ali, eto, istina je da sam krhak na zverske scene. Mi Bošnjaci ne podnosimo krv, odmah nam se nebesa. A o čemu se radi? Bošnjaci odrastaju u kulturi dobrote i ljepote. Odgojeni su da svijet vide svojim dobrohotnim očima, pa i kad ih se vodi na gubilište. Do posljednjeg trena, dok nam se nož ne zarije u grlo, mi mislimo da će se krvnik predomisliti, jer ne može valjda biti tak’i čovjek pa da nas ubije, ni krive ni dužne. Pri gledanju ovakvih scena uvijek preživljavamo hropac žrtve, a ne osmijeh krvnika.
A šta je s druge strane? Srbi plivaju u krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod. Mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. Čak štaviše, mali će Srbin poletiti od ushićenja, kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica. Teško je reći da je taj mali Srbin otporniji na krv od mene. On uopće nije otporan. On je u krvi prirodan. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst, isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne može se biti ili ne biti otporan na zrak. Tako u Srba, na žalost, nema otpornosti ili neotpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljavštinu… To je izvorna priroda u polovici svoje protuprirodnosti.
Narod koji u kulturnoj baštini ima profesionalne narikače, koje budu plaćene da na sahranama kukumaču, dok se narod u žalosti ožderava rakijom i prežderava čvarcima, ukazuje na uspostavljanje distance prema smrti i na trivijalizaciju bola. Posve je razumljivo što u južnoj Srbiji i danas živi običaj da se na glavu onemoćalih i starih ljudi metne pogača, a onda se ljudi mlatnu macolom u glavu. Vjerovatno i tu ima nekakavog uživanja, nama nepojmljivog.
Nama se povraća od njihove hrane
Srbija je koncentrat svjetske nastranosti. Daleko od toga da srpskih krvoždernih specijaliteta nema i drugdje. Eto, već godinama u Njemačkoj egzistira internet stranica www.ogrish.com koja je specijalizirana za prikazivanje svakovrsnih snimaka klanja, ubistava, općenito, ljudske boli. Bogata arhiva ljudskog pakla razvrstana je po poglavljivama, kao što su: egzekucije, teroristi, auto-bombe, samoubistva… Za pare se može dobiti i specijalni program, kao što su snimci silovanja, klanja, nabijanja na kolac. Bošnjačka bi politika mogla odvojiti koji dinar za kupovinu snimaka koji se tiču Bosne i Bošnjaka, i njihovo prosljeđivanje u Hag.
Razvoj video-tehnike posljednje je decenije ponudio mnoštvo svježih snimaka. Idioti vole da njihov idiotizam dobije filmsku dimenziju. No, činjenica, ubice su u manjini, ali konzumenti ovih nastranosti bi mogli obrazovati kritičnu masu stanovnika koji svoje duhovno ispunjenje imaju u gledanju nečije boli. Ova internet stranica ne postoji sebe radi, već radi hiljade posjetitelja koji se svakodnevno napajaju sa presječenih ljudskih vratova. Svukud se ljudi spajaju i štite po afinitetima, tako da srpska kultura klanja muslimana danas ima svoje fanove među desetinama hiljada Evropljana. Mi, Bošnjaci, za njih smo druga strana, ne samo zato što smo žrtve, već zato što hemijski ne pripadamo istom svijetu. Nama se povraća od onoga čime se oni hrane.
Jedina razlika između Srbije i Zapada je u količini i stopi ogrezlosti u krvoljubnoj patologiji. Na Zapadu su to sporadične pojave, od kojih se ograđuju vlade i društvene institucije. U Srbiji, pak, ljubav prema tuđoj krvi i boli ima dimenziju baštine koju otvoreno ili ne podržavaju sve pore sistema. Voljeli bismo da se ta svesrpska transgeneracijska patologija izmijeni, ali sumnjamo, jer bi to bio zahvat kolosalnih razmjera, pošto bi trebalo mijenjati srpsku historiju. A to je nemoguće.
Epopeja kukavičluka
Snimak šestorice Bošnjaka iz Srebrenice koje kod Trnova, jakako svezane, i jakako s leđa, ubijaju srbijanski junaci trenutno je hit u Srbiji. U tom zahodu civilizacije nema ničeg problematičnog u premlaćivanju šestorice iscrpljenih i svezanih muslimana. Kao što nema ničeg problematičnog u ubijanju majki s djecom u naručju, čiji su posmrtni ostaci nedavno iskopani iz masovne grobnice kod Bratunca. Baš je junački gledati u majku koja grli svoje dijete, pred otvorenom rakom, pokušavajući mu u tim zadnjim trenucima ovog svijeta udahnuti svu zaštitu; i krasno je, baš srpski, ispaliti rafale u taj zagrljaj. Šteta što nije snimljen i taj izljev srpskog junaštva, pa da se Srbi mogu po sijelima, uz rakijicu i čvarke, uživati u streljanju muslimanskih majki s djecom. Ali, makar im je snimljeno pogubljenje svezanih muslimana, i to sa uvodom, gdje se ovi ljudi junački tuku, pa ih se kroz cerekanje zadirkuje: da te ubijem, ili da te ne ubijem… Srbi ne razumiju da su ispisali planetarnu epopeju kukavičluka.
Naravno, za srpske junake u toj kukavičkoj monstruoznosti nema ničeg ružnog i sramotnog. Oni ne osjećaju strah žrtve. Niti imaju viziju da ubijaju nečijeg sina, oca, brata. Za njih je musliman tek obični zec koji vrijedi onoliko koliko se mrda, pri klanju, ili strijeljanju. Konzumenti ovih strahota uvjeravaju srpske junake da to zadovoljstvo ubijanja nije tek njihova privatna stvar, i da se radi o nacionalnom dobru. Pošto srpstvo i pravoslavlje ne osuđuju počinjena zla, to znači da je strast ubica ispravan i koristan individualni osjećaj od nacionalnog interesa. To je kao kad u normalnim narodima neki pisac napiše dobru knjigu, a svi mu aplaudiraju.
Srbi otud, dakako u kritičnoj masi, ne mogu razumjet bol bošnjačke majke čiji je jedan sin Admir ubijen u masakru na Kapiji, a čiji je drugi sin Azmir streljan kod Trnova, a čiju je smrt ovaj majka slučajno vidjela na snimku egzekucije koji je emitiran u Dnevniku BHT. Majka Nura je vidjela kako joj četnička zvijer, iz zabave, ubija čedo nad čijim je odrastanjem bdijela od prvog drhtaja u njezinoj utrobi.
Za nas nije ni bitno hoće li se Srbi približiti toj boli, i pokajanju. To je njihova privatna stvar. Bitno je da mi svoju djecu odgajamo na snimcima klanja i strijeljanja muslimana. Da znaju šta ih čeka ako ikada u životu sklope oba oka. Jedno vazda mora biti otvoreno. I vazda – stooko.
Broj 146, 10. VI 2005.