Po patriotskim imperativima, a pogotovo po islamskim, nema većeg izazova i haira nego izliječiti i ojačati oboljeli dio svoga bića. Odnos koji smo od kraja agresije do danas iskazivali prema autonomašima – nije ni patriotski, ni islamski.
…Imao jedan Bošnjak dijete. I dijete naraslo. I naograjsalo na drogu. I izgubilo pamet. I ošamarilo oca. A onda ga se otac odrekao. Ili: Imao jedan Bošnjak njivu. I nije je obrađivao. I njiva zarasla u korov. A onda se taj Bošnjak naljutio na njivu i poklonio je komšiji s kojim je u zavadi. Ili: Imao jedan Bošnjak kuću. A kuću napalo vrijeme. Pa kuća popucala, a domaćin je nije opravljao. Sve mislio: sutra ću. A onda se naljutio na kuću i dao da se sruši onaj njen popucali dio. Pa je taj Bošnjak nastavio živjeti u onoj polovici zdrave kuće, po istom usudu: dok traje nek’ traje.
Ili: imao jedan Bošnjak brata. I taj mu brat nije bio velike pameti. Pa je naograjsao na Fikreta Abdića tzv. Babu i pošao u izdaju svog brata i svoje zemlje. A onda se ovaj pametni Bošnjak naljutio na svog nepametnog brata, i odrekao ga se za navijek.
Imali su Bošnjaci, tako, svoju braću u Krajini. Braća zglajzala u izdaju. Uperila puške u svoju domovinu. Udružila se sa četnicima i ustašama. Onda su Bošnjaci namarisali te otpadnike. Pobijedili ih. Ali, Bošnjaci ne znaju šta je pobjeda. Oni bi da i dalje pobjeđuju poražene. Kao mačka mrtvog miša. Zato nam se događa da prema poraženim autonomašima Fikreta Abdića bivamo ljutiti i srditi. …Kao da to nisu bili naša braća, i kao da to opet ne trebaju biti naša braća.
…Kao da onaj otac nije trebao djetetu halaliti, ali ne i zaboraviti narkomanski šamar. Kao da onaj Bošnjak nije trebao uzeti pa oplijeviti njivu. Kao da onaj Bošnjak nije trebao kuću opraviti, pa u cijeloj živjeti. Kao da onaj Bošnjak nije trebao svog za(b)ludjelog brata prizvati pameti, osvijestiti i vratiti kući. I, kao da mi nismo odveć trebali prema Abdićevim poraženim autonomašima uspostaviti iscjeliteljski odnos, da ih liječimo, kao dio svoga bića, koji dokle god živi u otpadništvu biva naša familijarna sramota. Ne! …Sve ove godine mi smo nastojali da ove patriotske bogalje što više obogaljimo, kako bi se naši dušmani imali čime naslađivati.
Pare u patriotskoj ambalaži
Posljednjih sedmicu-dvije novine su bile krcate reakcijama na odluku Ustavnog suda FBiH da se u borački zakon uvede oko 2.000 pripadnika tzv. narodne odbrane AP Zapadna Bosna. Objavljeno je barem stotinu tekstova na ovu temu. Ali ni u jednom tekstu, ni od jedne javne ličnosti, nije upućena poruka koja bi ukazivala na volju da se izliječi ova trauma, kažimo otvoreno – bošnjačkog građanskog rata. Svi koji su govorili i pisali činili su to u smijeru zalaganja za dalju izolaciju poraženih autonomaša. Ministar za boračka pitanja je podnio ostavku, borci iz Krajine su najavili proteste, reagirale su brojne boračke organizacije, i svi su listom osuđivali odluku Ustavnog suda i tražili od federalnih vlasti da odbiju ispoštovati ovu zakonsku obavezu. U masi istovjetnih reakcija kao ključni argument se nametnula jedna prosta nelogičnost – da su autonomaši agresori na BiH, i da kao agresori ne mogu dobijati boračku pomoć. Svima je jasno da su autonomaši jednako agresori na BiH koliko i Vojska RS i HVO koji također iz državnih budžeta dobijaju boračku pomoć. Pa, reći će neko, kad oni mogu dobijati boračku pomoć, zašto to ne bi mogli i autonomaši?!
Na žalost, agresorima na BiH se ne mogu zvati ni Srbi, ni Hrvati, ni autonomaši, jer je BiH njihova koliko i naša, ali se oni mogu, i trebaju, tretirati kao pomagači agresora, čije je beščašće nagrađeno Dejtonskim sporazumom. Oni se mogu zvati separatistima, i nema nikakve potrebe pravno neupotrebljivim formulacijama o agresorima na svoju zemlju zamagljivati činjenice o dvojnoj, vanjskoj agresiji na BiH. Jer kad mi kažemo da su bh. Srbi i hb. Hrvati bili agresori na svoju zemlju, time betoniramo tezu o tzv. građanskom ratu, i isključujemo istinu o velikodržavnim agresijama Srbije i Hrvatske.
Ispalo je da našim boračkim organizacijama više smeta uvrštavanje autonomaša na listu boračke pomoći, nego što bi trebalo da im smeta kad bivši pripadnici VRS i HVO primaju tu istu pomoć. Nešto tu ne štima, zar ne? Iako je cijela bura reakcija zapakovana u patriotsku priču sa moralističkim porukama, čini se da su u pozadini svega – pare. Od ono para što ih iz budžeta zahvataju boračke porodice ARBiH, valjat će 2.000 apanaža svakog mjeseca izdvajat za autonomaške porodice, i za toliki iznos umanjiti primanja boračkih porodica ARBiH. Jer, para ima koliko ima, ali sad na njih kidiše još 2.000 količnika.
Reakcije boračkih porodica ARBiH se mogu dešifrirati činjenicom da će one, praktično, odvajati od svojih usta za jednakopravno finansiranje autonomaških porodica, što ne samo da je moralno poniženje, već i konkretna materijalna žrtva. No, to je trebalo tako reći, a ne u igru ubaciti patriotski vokabular koji, čini se, nema veze sa istinskim motivima erupcije protesta.
Kažnjavanje ubogih i poraženih
Od svega što se dogodilo sa ovom proslavom bošnjačke sramote, te tragične podijeljenosti, i zadrtosti da ostanemo podijeljeni, ne bi bilo nikakve koristi kad ne bismo pokušali postaviti neka pitanja… Recimo, dokle mi mislimo kažnjavati autonomaše za njihovu izdaju? Eto, kažnjeni su, poraženi pred historijom, lider im je u hapsani, osuđen za ratne zločine, i šta još treba da se dogodi? Zamislimo da su Saveznici nakon Drugog svjetskog rata zajmili decenijama kažnjavati Nijemce za zlo koje su činili? Naprotiv. Saveznici su u igru ubacili Maršalov plan, obnovili Njemačku, i zabranili nacizam. Nijemci danas žive slobodno, i dostojanstveno, uz spoznaju da je nacizam mrtav.
Odakle proizilazi ta naša potreba da i dalje pobjeđujemo poražene autonomaše? Da li je to frustracija zbog činjenice da ni Srbima, ni Hrvatima, ne možemo ništa, pa k’o velimo – makar da bijes iskalimo negdje gdje smo sigurno jači. A gdje ćemo nego sami na sebi?! Mazohizam? Od tog treniranja strogoće i nemanja strateških vizija jedinu korist imaju neprijatelji BiH. Ne zbog toga što bismo bili jači sa ozdravljenim autonomašima, već zato što smo slabiji dokle god imamo potrebu da ispoljavamo silu prema oboljelom dijelu, ipak, svoga naroda.
Dakle, može li nam neko odgovoriti na pitanje – dokad mislimo kažnjavati autonomaše, držati ih u izolaciji i gurati u srpsko i hrvatsko podstanarstvo? Zauvijek?!! Na ovo pitanje bi odgovor morali dati Islamska zajednica i SDA, prvenstveno, jer su ove instance dosad morale ustanoviti makar jednu stratešku riječ prema autonomašima: pomirenje ili odricanje. A ako je – odricanje – onda s nama nešto nije u redu.
Ovo što sad živimo jeste odricanje od hiljade Bošnjaka, kojima nije ni data šansa da se vrate u svoj narod, niti je učinjen ikakav konkretan iskorak u vidu unutarbošnjačkog pomirenja. Kad kažemo – pomirenje – onda mislimo na resocijalizaciju autonomaša i na općebošnjačko priznavanje historijske istine o tragičnoj greški u koju su uvučeni Bošnjaci koji su vjerovali u nadnaravne moći tzv. Babe. Uz to, među autonomašima je ogromna većina neukih Bošnjaka, koji nemaju pojma o politici, i koji su silom ratnih prilika zaglavili u izdaji. Oni ne mogu biti krivi za svoju neukost, niti za zakon sile koji ih je ugurao u rat protiv svog naroda. Eto, papa je Rajcinger bio član Hitlerove mladeži, ali mu je to oprošteno, pošto nije imao izbora, bio je regrutovan i uvučen u nacističko kolo. Većina autonomaša sigurno ne bi bila to što jeste da je mogla pretpostaviti kuda ih vodi tzv. Babo. Sve ovo bi trebali znati u SDA i u Islamskoj zajednici.
Odgovornost za ovu agoniju stoga ne snose autonomaši, već mi, kao moralni pobjednici, kao jači i odgovorniji, koji smo trebali odveć imati viziju izlječenja i rehabilitacije oboljelog dijela svog naroda.
Prevazići slabost
Po patriotskim imperativima, a pogotovo po islamskim, nema većeg izazova i haira nego izliječiti i ojačati oboljeli dio svoga bića. Odnos koji smo od kraja agresije do danas iskazivali prema autonomašima nije ni patriotski, ni islamski. Čak nije ni bitno da li bismo uspjeli u nakani da izliječimo i osvijestimo dio svog naroda zaglibljenog u izdaju, bitno je – da to želimo, da hoćemo, da promišljamo i činimo sve kako bismo otvorili to srce u korov zaraslo, u nadi da ćemo jednog dana osjećati zajednički prezir prema izdaji tog tzv. Babe, i da ćemo opet živjeti složno, kao familija. E, mi nismo pokazali ni trunku ove nakane, što svjedoči o našoj patriotskoj i islamskoj slabosti, o zagubljenosti, o frustraciji, o nemanju moći da se osjećamo domaćinima i gospodarima u svojoj bošnjačkoj kući.
U dubokom uvjerenju da je sadašnja pozicija ružna i sramotna, ne zbog podijeljenosti, koliko zbog toga što ništa ne činimo da tu podijeljenost izliječimo – smatramo da bi trebalo stvari pomjeriti s mrtve tačke. Predlažemo da neka od bošnjačkih i muslimanskih instanci u Bošnjaka organizira konferenciju, osmisli projekat pomirenja, da angažira grupu uglednih bošnjačkih intelektualaca koji će izići na teren, održati tribine po Krajini, i narodu tumačiti imperativ bošnjačkog zajedništva. …Za početak.
Bio bi to veliki hair.
Broj 145, 27. V 2005.