Ako već ne vjerujemo onim islamskim zemljama, u čijim su glavnim gradovima bulevari nazvani imenom Alije Izetbegovića, povjerujmo barem krstašima i munaficima koji i godinu dana poslije smrti progone i blate prvog predsjednika Bosne i Hercegovine. …Kao da bi oni tako katilski napadali mrtvog Aliju, da im i mrtav Alija nije smetnja i prepreka!?
Prošle godine, 19. oktobra, nekoliko sati nakon što je objavljena vijest da je na Ahiret preselio Alija Izetbegović, prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, tzv. bosanski kongres iz Čikaga je objavio naslov: “Izdajnik je mrtav! – Živjela Republika Bosna i Hercegovina!”. Ni tada, a ni poslije, ni jedan četnički ili ustaški medij, nije sa takvom monstruoznom radošću pisao o Izetbegovićevoj smrti. Nekolicina zlikova sa muslimanskim imenima, koji se predstavljaju kao tzv. bosanski kongres, nisu krili ushićenost, radost, veselje zbog Izetbegovićeve smrti. Oni su se ponosili osjećajima kojih bi se svako normalan stidio. Radi se o budalama.
Troprsti kongres
Nema ničeg značajnog u tom tzv. bosanskom kongresu. To su dvojica-trojica klipana koji u Americi povazdan sjede pred kompjuterom i razašilju svijetom svoje burgije. O kakvom se iščašenju radi dokazuje i to da su njih dvojica-trojica (Borogovac, Sendijarević i još nekakav) sebe proglasili tzv. bosanskim kongresom. Kad kažeš “kongres”, misliš na neku golemu salu u kojoj zasjeda golema pamet. Podsjeća me to na jednog trgovca u mojoj mahali, koji je garažu pretvorio u piljaru i nadjenuo joj ime “Hilton”. Nije šala.
Jednog od ovih klipana imao sam priliku upoznati. Bilo mi je pozitivno što se on, i taj njegov tzv. kongres, zalažu za Tužbu BiH protiv SCiG. Poslije ću saznati da je on bio član SDA, ali kako nije udovoljeno njegovim ambicijama da bude kakav ministar, direktor i sl., onda se okrenuo protiv SDA, “otkrivši” da su u SDA sve sami “srpski muslimani”. Bilo mi je, doduše, čudno što se ovaj čovjek nekontrolirano cereka, bez razloga, iz čista mira, zacene se, što ima neke tikove, gleda u nebo kad razgovara, ali, rekoh, hajde, ne cijeni se insan po vanjštini. Opet sam se uvjerio da nijedan Božiji znak nije dat bez razloga. Jer, kada je ovaj klipan objavio veselje zbog Alijine smrti, razumio sam tragični ponor njegovog zluma.
Kao što je budalasto sijelo od dva-tri čovjeka proglasiti tzv. kongresom, budalasto je i kad to sijelo računa da će njegovo veselje zbog Alijine smrti naići na podršku Bošnjaka. Šta li je očekivao taj tročlani tzv. kongres? Da će sad svi Bošnjaci izići na ulice, razviti barjake i uzvikivati: “Juuupiii! Umro je izdajnik!” Ako nisu to očekivali, zašto su onda obznanjivali nacionalno veselje?! Evo odgovora: iz istog razloga iz kojeg manijaci stoje skriveni iza drveta, da bi u nekom momentu iskočili da prikazuju svoju bolest.
To što je učinio tzv. Bosanski kongres u povodu Alijine smrti nije ništa drugo do teško oboljenje psihe, morala, mjere, ukusa, kompasa… Možda bi se takvo radovanje moglo razumjeti da je Alija Izetbegović bio diktator koji je ubijao i tlačio ljude, poput nekih komunističkih kasapina. Razumijemo Rumune koji su slavili smrt Čaušeskog, ili one Iračane koji su se u neznanju radovali svrgavanju Sadama Huseina. Ali Alijina vlast nije nikoga ubijala, hapsila i tlačila, pa tako ni ove klipane iz tzv. kongresa, koji su godinama, u vrijeme Alijine vladavine, pljuvali po Aliji i rahat šetali Sarajevom. Baš tako izgledaju ti “srpski muslimani” koji su odgojeni da sebi i svome pripisuju greške i krivice.
Samo dno ugursuzluka
Ovu temu moram svjedočiti i iz svog ličnog iskustva. Evo, javno tvrdim, i to mogu lahko dokazati, da u toku agresije SDA i Alija Izetbegović nisu imali upornijeg i oštrijeg kritičara od Fatmira Alispahića. Niko u toku agresije nije više od mene objavio kritičkih tekstova protiv Alije i SDA. Ali, isto tako, javno tvrdim da Bosnom i Bošnjacima nikada u povijesti nije vladala demokratskija i tolerantnija vlast od Alije i SDA! Šta ćemo sad? Da li je ovo kolizija? Nije, a evo i zašto…
Obaveza svakog patriotski orijentiranog intelektualca je da se ne predaje ni jednoj vlasti, jer ni jedna ovozamaljska vlast ne može biti savršena; obaveza je da djeluje na iznalaženju grešaka te vlasti, da to javno saopćava, e kako bi tu vlast podstaknuo da bude boljom i korisnijom. Smatrao sam, i smatram, da je SDA u toku agresije, a i poslije, pravila neke katastrofalne greške. Uz to, Alija Izetbegović je imao moć da u nadstranačkom, nadideološkom diskursu uveže maksimum bošnjačkih duhovnih potencijala. Ne samo da sam o tome mnogo pisao, već sam to jedne prilike i lično priopćio Aliji Izetbegoviću. Cijenim njegovu volju da susretne i čuje, a ne da ignorira ili progoni, svog kritičara.
Međutim, sve ove kritičke opaske nikada nisu dovele u pitanje moje ubjeđenje da se SDA ne može porediti sa SDS-om i HDZ-om, niti Alija, tobejarabi, sa okolnim zlikovcima. Baška je sad to što su neke plaćeničke face bile spremne da svaki kritički stav prema bošnjačkoj politici prihvataju kao spremnost da se Alija i SDA trpaju u zločinački kontekst.
Otud su klipani iz tzv. bosanskog kongresa bili veoma razočarani kada sam objavio ideju o osnivanju Instituta “Alija Izetbegović”, pa su širom interneta razaslali otkriće da je “Fatmir doživio salto mortale”, k’o biva – kritikovao Aliju, a sad bi da mu diže spomenik.
Aliju sam prestao kritikovati kad se povukao iz politike. A kad se teško razbolio svaka je kritička riječ izgubila svrhu. Dok je Alija bio u politici, u kuvetu, u moći da neke stvari mijenja, logičan je bio kritički odnos prema njegovom javnom poslu. Nakon 19. oktobra 2003., svako kritičko ćeranje Alije Izetbegovića bilo bio nenormalano. Za razliku od mene, tzv. bosanski kongres i plaćenički mediji po Sarajevu su nastavili – ne da kritikuju, već da blate – Aliju Izetbegovića. Ta nekrofobija samo je dno mentalnog i moralnog ugursuzluka.
Historijska šansa za Bosnu
Očit je strah od preživljavanja demokratskog i humanističkog naslijeđa Alijine politike. Jer, ako preživi to naslijeđe, ustanovit će se obavezujuća granica na kojoj se Bosna razlikuje od svojih razaratelja. Jedni i drugi su vršili genocid, rušili bogomolje i preoravali groblja, realizirali nacističke ideje, a mi smo baštinili toleranciju i ljubav. Zahvaljujući Aliji! Jer da nas je vodio neko drugi, pitanje je da li bismo odoljeli zovu osvete i revanšizma. Zahvaljujući Aliji mi smo razumjeli da je duh Bosne jedini garant našeg opstanka, i da zbog toga ne smijemo povrijediti ni jednog nevinog čovjeka, Srbina ili Hrvata, zato što se u srpsko ili hrvatsko nacionalno ime čine zločini nad našim ljudima. Danas je ovo najveći kapital bošnjačkog naroda i najveća brana namjerama da nas se strpa u kontekst tzv. islamskog terorizma. Koliko god se srpska i hrvatska hegemonija upirale da nas prikažu kao opasnost za bezbjednost Evrope, oni koji odlučuju mogu se vazda uvjeriti u suprotno. Da nije bilo Alije, sa saburom i mudrošću koje je stekao u vremenima svojih iskušenja, da je nad nama bio neko plahovit i brzoplet, pitanje je da li bismo se danas mogli ponositi civilizacijskom superiornošću nad svojim okruženjem.
E, sad, to što je Alijina politika imala raznih kadrovskih, pravnih, diplomatskih, medijskih i inih grešaka i smlatavosti, ne znači da je u suštini bila pogrešna i štetna. Ta politika je djelovala i stasavala pod granatama, u nemogućim uvjetima. Iznurivana je i ucjenjivana na sve moguće načine. Napose, Dejton je potpisan pod prisilom, pod prijetnjom da će zapadna zavjera nastaviti i da će Bosne i Bošnjaka nestati. Šta je trebao učiniti Alija Izetbegović? Reći – malo je 200.000, idemo do posljednjeg!? Lahko je ovim klipanima sa američke distance tvrditi kako je Alija “izdajnik” i kako je trebalo ratovati do posljednje kapi krvi.
Alija Izetbegović je Bosni u amanet ostavio šansu. Golemo, s obzirom da nikakvih šansi nismo imali i da su na Zapadu još 1993. štampane enciklopedije u kojima se BiH pominje kao bivša država i kao geografski pojam. Šansa koju nam je ostavio Alija ima putokaz, u moralnom kredibilitetu, u demokratskom i humanističkom naslijeđu koje bosansku ideju izdiže iznad nacističke, dejtonske stvarnosti. …Sad je do nas.
Krstaši i munafici nam kazuju
Godišnjica Alijine smrti je povod da kroz svoj odnos prema prvom predsjedniku BiH razaberemo sami sebe. Lahko zaboravljamo, zar ne? Nema Alijine ulice, trga, institucije, spomena… Kao da je umro običan insan, a ne čovjek koji je našem narodu pokazao put.
Dok mi tonemo u nacionalni matuhluk, dok poprimamo afinitete svoga okruženja, drugi nam kazuju ko je bio Alija Izetbegović. U nekoliko islamskih zemalja glavni su gradovi dobili bulevare sa imenom Alije Izetbegovića. A ako baš ne vjerujemo muslimanima, dede povjerujmo krstašima i munaficima. Pa kao da bi oni tako katilski napadali mrtvog Aliju, da im i mrtav Alija nije smetnja i prepreka!?
Broj 130, 15. X 2004.