Kad Sipa uhapsi dječaka bez dvije ruke i sa pola oka, i osumnjiči ga za terorizam, onda je to skandalozni podatak koji bi morao podići zemlju na noge, jer govori o opasnom diletantizmu i otuđenosti dejtonske tajne policije, koja se otela kontroli.
Obrazac od 11. septembra – kad Amerika ubija Amerikance – kao moralni ponor preselio se na sve druge sfere političkog i medijskog djelovanja. Rezultat je da svi sumnjamo u sve, što je, zapravo, temeljni uvjet da se stvari mijenjaju ka istini i pravdi.
Zaprijetio je ruski car Putin da će obznaniti dokaze da su Amerikanci napali Ameriku 11. septembra 2001. godine, a što je, znamo, poslužilo kao alibi za napad na islamske zemlje. Dosad su se mogli pisati tekstovi, objavljivati knjige, snimati filmovi, podastirati dokazi, ali sve to nije bilo dovoljno da se američko društvo suoči sa istinom o unutarnjoj agresiji i zarobljeništvu. Strašno je to kada vlada jedne zemlje ubija svoje građane kako bi navodno branila te građane od navodnog agresora koji je potvoren da je učinio što nije učinio, a još je strašniji strah od istine, jer ako je američka vlada imala zločinačke smjelosti da pobije svoje građane, šta je tek spremna uraditi da zaštiti laž i sakrije istinu?!
Rat za oslobođenje Amerike
Kad zvanična Moskva u međunarodnu orbitu upusti dokaze o američkom ubijanju Amerikanaca, to će već postati činjenica koja za sobom povlači političke reakcije, dakle, snagu koja može mijenjati poredak stvari. Amerika će se naći na raskrsnici: ili građanski rat ili pristajanje na unutarnju okupaciju i državni terorizam. Previše je uloženo u američko zlo, previše snaga stoji iza američke pljačkaške politike, da bi svrgavanje tog zločinačkog kursa moglo proći bez građanskog rata: s jedne strane snage demokratije i slobode (koje još ne vidimo!), a koje bi u pretpostavci tražile krivično gonjenje svih koji su bili u lancu unutarnje okupacije Vašingtona i širenja terora po svijetu, a s druge strane, taj lanac državne mafije i terora koji se proteže od vojno-industrijskog lobija do posljednjeg plaćenika u američkoj armiji. Ovi prvi nemaju ništa, nemaju čak ni sebe, jer ih tek pogledamo, a ovi drugi imaju sve. Ako bi se politički ozvaničili nedvosmisleni dokazi, na osnovu kojih bi bilo zaposve jasno da je Amerika napala Ameriku 11. septembra, a potom i globalni svjetski mir – sve za račun velike pljačke američkog budžeta i islamskih zemalja – za pretpostaviti je da bi došlo do frakcija i pukotina u američkim vojnim i sigurnosnim strukturama, gdje, sigurno je, postoje ljudi čiji se patriotizam, moral i čast ne mogu ničim kupiti. To su oni što Ameriku vole više od ma koje garniture na vlasti i koji bi bili spremni poginuti za oslobođenje svoje zemlje od unutarnjeg terorizma. Mnogi Nijemci su žrtvovali sebe u pokušaju da smaknu Hitlera, jer su Njemačku voljeli više od Hitlera; mnogi su Srbi stradali u pokušaju da se suprotstave politici i naslijeđu Slobodana Miloševića (Stambolić, Ćuruvija, Đinđić i drugi). Nije to ništa novo da ljudi vole svoju zemlju više od diktatora i diktatura, da nema tog straha koji može pohapsiti njihovo domoljublje, pa je logično da postoje mnogi Amerikanci koji su spremni poginuti za oslobođenje Sjedinjenih Američkih Država. Napose, kad pišemo ovakve tekstove, kad stigmatizaciju Bošnjaka i izmišljanje tzv terorizma vidimo kao zločinački poduhvat dejtonskih institucija, kad SIPU vidimo kao pipak genocidnog Beograda – mi upravo svjedočimo da volimo Bosnu, Bošnjake i islam više od sebe i da se ta naša ljubav ne može uplašiti niti ičim zaustaviti. Računamo da u Americi sazrijevaju snage koje su spremne boriti se za oslobođenje Amerike, ali i cjelog svijeta, od cionističkog terora, podvala i laži, a u ime ideala slobode i humanosti. Među ove američke patriote, naravno, ne ubrajamo američku ambasadorku u BiH, g-đa Kormak, jer je ona koordinirala jedno od najvećih pozorišta u historiji političkog teatra, tu tzv. islamsku državu, tu cionističku tvorevinu koja sa islamom i muslimanima nema ništa, baš ništa.
Prije nego se sručimo u suštinu teksta – tog pronalaženja globalne laži u strategiji izmiljanja tzv. islamskog terorizma i tzv. vehabizma u BiH – ostat ćemo još malo kod 11. septembra i spoznaje koliko je izrastanje istine užasno mukotrpan posao. Bezmalo 14 godina poslije, ta monstruozna američka prevara trebala bi da ugleda politički bumerang. A za 14 godina izginule su stotine hiljada ljudi, uništene su nebrojene milijarde materijalog dobra – sve u ime robovanja američkoj obmani. A pitanje je, još uvijek, kada će svijet pokopati tu globalnu zvijer koja izmišlja tzv. islamski terorizam da bi imala protiv koga ratovati i pljačkati svoje i tuđe zemlje. Još smo, recimo, daleko od suočenja naše bosanske javnosti sa ovom istinom, a o kojoj bi trebalo govoriti kao što se govori o Hitlerovom fašizmu. To znači da su dejtonski mediji, a time o dejtonske političke i sigurnosne strukture, od 11. setpembra 2001. do danas na apsolutno istim pozicijama – za njih je „novi američki rat“ legitimna stvar, a tzv. islamski terorizam legitiman (anti)teroristički cilj. To znači da je suprotan stav još uvijek jeres, nešto od čega te može zaboljeti glava. Baš me zanimalo da u svojoj arhivi pogledam gdje sam ja sa svojim razmišljanjima bio potkraj 2001. godine. Vjerujem da će mnogima biti zanimljivo vidjeti stavove iz 2001. godine kakvi se još uvijek u dejtonskom društvu ne smiju glasno reći.
Američki fašizam
Tekst pod naslovom „Buđenje iz američkog sna“, objavljen je u „Walteru“ 3. oktobra 2001. godine, najverovatnije je bio prvi domaći javni izraz sumnje u vjerodostojnost 11. septembra. Evo odlomka:
- Nije prošlo ni desetak minuta nakon terorističkog udara u Tvinse a počele su zjapiti provalije između stvarnosti i tumačenja tragedije. Prvi lom američkog sna dogodio se koju minutu nakon drugog udara, kada smo od CNN-a saznali da je ovo zločin islamskih terorista. Pa i da se ispostavi da su bića sa muslimanskim imenima počinila zločin, kriminalno je optuživati bez dokaza i islam trpati u kontekst terorizma. Tim prije što se danima nakon tragedije nije mogao izmusti nikakav dokaz za optužbe na kojima je insistirala povrijeđena američka javnost. Bilo bi logično da američko društvo otvori nekoliko slobodnih rasprava: o odgovornosti američkih tajnih i sigurnosnih službi za teroristički dribling 11. septembra; o mogućem sudjelovanju američkih građana u pomaganju teroristima, jer je teško vjerovati da se ovako složena operacija mogla izvesti bez jataka; o nespremnosti američkog društva, predvođenog političarima i medijima, da u dramatičnim situacijama rasuđuje zdravom pameću, tako što bi razlučilo terorizam od islama, a muslimane od terorista; o pokretanju odgovornosti za sve koji su putem medija podsticali revanšizam nad nedužnim američkim muslimanima, itd. (Walter, Br. 35, 3. X 2001.)
U tekstu „Amerikanci igraju ruski rulet“ (Walter, br. 36, 17. X 2001.), piše(m): - Hiljade američkih života izgubljenih 11. septembra tek su početni ulog u ovom američkom ruskom ruletu. Za smrt ljudi u Tvinsima kriva je slabost obavještajno-sigurnosnih službi, a tek potom teroristi. Mogao je Bin Laden zamisliti šta god hoće, ali je to neizvodivo bez američke pomoći, bilo kao izdaje ili kao nespremnosti. (…) Zastrašujuće je u kako glupavom i nemoćnom svijetu živimo. Ameriku treba spašavati od same Amerike, jer je to jedina šansa da i svi drugi budu spašeni.
U jednom drugom tekstu (31. X 2001.), pišem: „Treba Bošnjake optužiti za tzv. islamski terorizam, što u antiislamskoj histeriji ima značenje suodgovornosti za napad na Ameriku. U drskosti se ide čak dotle da se izmisle nevjerovatne konstrukcije, kao što je ona da su piloti samoubice trebali poletjeti sa neizgrađenog visočkog aerodroma, i otetim se avionima zabiti u američke baze u BiH“.
U vrijeme kada su uz Ameriku, kao nikad dotad, vezani pojmovi slobode i antiterorizma, ja sam objavio tekst pod naslovom „Američki fašizam“ (Walter, br. 40, 12. XII 2001.), a u kome se po prvi put ukazuje na posljedice koje će 11. septembar imati na preoblikovanje istine o genocidnoj agresiji na Bošnjake. - Bušovo donošenje tzv. Patriot Acta je otvorena deklaracija o unutarnjoj okupaciji SAD, pošto se tim fašističkim zakonom tajnim vojnim službama daju otvorene ruke da hapse ljude, da ih muče i iznuđuju priznanja, da ih po potrebi likvidiraju. (…) Dolazak američkih agenata u BiH ne može i neće ništa doprinijeti pronalaženju saradnika Al-Kaide. Bosna je već obavještajno preorana i uzduž i poprijeko. Njihov je stvarni zadatak da po receptu Patriot Acta izmisle saradnike Al-Kaide. To znači da će pojedine muslimane u BiH gutati mrak. Kao što ih guta i u SAD. Nećemo ništa postići ako se ne suprotstavimo očiglednoj namjeri da se bošnjački narod okrivi za terorizam. Američki fašizam se hrani fobijom terorizma, i njegov je interes da gdje god može izmisli saradnike Al-Kaide. Srpski i hrvatski fašizam se hrane sataniziranjem Bosanskih Muslimana, a optuživanje Bošnjaka za terorizam je jedina šansa da sa sebe speru povijesnu ljagu genocidnih nacija. Oni su, dakle, na istom zadatku.
Moglo bi se u ovom prelistavanju sjećanja pronaći još znakovith naslova, kao što je ona „Osvit državnog terorizma” (Walter, br. 43, 23. I 2002.) u kome je prvi put osuđen “montirani proces tzv. Alžirskoj grupi”, a u čijem podnaslovu stoji: “Ako ne budu pritvoreni i krivično gonjeni oni koji su montiranim procesom tzv. alžirskoj grupi fašizirali naš pravni sistem – bit će ozvaničen najcrnji vid državnog terorizma. Niko neće biti siguran, jer će se policija i pravosuđe služiti metodom fašističke države.” Budući da su Lagumdžija i ostali banditi na slobodi, a Abu Hamza u zatvoru, očito je da smo odveć dospjeli pod čizmu državnog terorizma, koji se 14 godina poslije manifestira kroz siledžijstvo Sipe i drugih velikosrpskih agentura.
U tekstu „Mudžahedin Bušov sin“ (Walter, br. 44, 6. II 2002.) po prvi put se obznanjuje danas općeprihvaćena teza… „Amerika danas štanca svoje tzv. neprijatelje, da bi imala protiv koga ratovati, jer je bez toga neostvariva deamerikanizacija i boljševizacija SAD. Bin Laden je instaliran zapadnom voljom…“
Ovo prelistavanje mojih tekstova s kraja 2001. godine trebalo bi nas uvjeriti kako ruski car Putin neće iznijeti ništa što mi, evo u Sarajevu, odveć nismo znali. Na žalost, to što smo mi znali, još uvijek ne zna dejtonsko društvo, zarobljeno u totalitarnu šutnju i poltronstvo. To nam ukazuje da istina ima dva toka, jedan zvanični koji se pika, i ovaj nezvanični koji, koliko god bio istinit i argumentiran, ne pije vode. …Sve dok ruski car Putin ne kaže šta je istina.
Carstvo laži
Kad bismo sa zamišljene historijske distance analizirali ovo vrijeme, u odnosu na sva prijašnja vremena, uočili bismo da nikada dosad nije postojala takva provalija između realnosti i tumačenja realnosti. Imaš nešto što jeste, a medijski i politički sistem pravi da to što jeste, zapravo, nije. Zalud tebi što znaš šta jeste, kad onaj koji pod korupcijom drži medijske i druge tokove, pravi sliku kakva njemu odgovara. Kad Sipa uhapsi dječaka bez dvije ruke i sa pola oka, i osumnjiči ga za terorizam, onda je to skandalozni podatak koji bi morao podići zemlju na noge, jer govori o opasnom diletantizmu i otuđenosti dejtonske tajne policije, koja se otela kontroli. Ali, dejtonski mediji, javni rtv servisi o tome šute, jer su urednici pod korupcijom i pod ucjenom, šute i političari, iz istih razloga. Na kraju, šta je briga ikoga što je kao „terorist„ uhapšen jedan apsolutni invalid, kad njega ni mediji, ni pravosuđe, neće tretirati zdravom logikom, već logikom izmišljanja tzv. islamskog terorizma. Ovu ilustraciju moguće je prenijeti na mnoge druge slulčajeve, u kojima je takođe bitno šta okupatori hoće da je bitno, a ne ono što je istina, pravda i pravo. To siledžijsko carstvo laži dotaklo je samo dno, tako da kritična masa ljudi postaje svjesna svoje uhapšenosti, i svoje nemoći. Obrazac od 11. septembra – kad Amerika ubija Amerikance – kao moralni ponor preselio se na sve druge sfere političkog i medijskog djelovanja. Rezultat je da svi sumnjamo u sve, što je, zapravo, temeljni uvjet da se stvari mijenjaju ka istini i pravdi. Sada je, vala, do Putina. Mi smo svoje davnih godina rekli.
20. II 2015.