Upad SFOR-ovih agenata u kuću dr. Dželala Imamovića je prvi slučaj da međunarodne snage teroriziraju nekog istaknutog bošnjačkog intelektualca. Dr. Dželal može izdržati ono što njegovi progonitelji ne mogu ni zamisliti. Ali, nismo svi jaki kao dr. Dželal. Njega smo morali braniti zbog sebe.
Tačno prije tri godine upoznao sam dr. Dželala Imamovića iz Zenice. Bilo je to u Konjicu. Na mom i njegovom proputovanju. Ja sam se vraćao iz Mostara. On je išao Neretvom, nizvodno. Susreli smo se u jednoj aščinici. Okahvenisali. Promuhabetili. Razmijenili telefone. Nikada se poslije nismo ni čuli, ni vidjeli. Često sam se prisjećao ovog slučajnog susreta, i nimalo slučajnog razgovora. Neki dan sam pročitao u novinama da su agenti SFOR-a upali u kuću dr. Dželala Imamovića. …Kao da su upali u moju kuću. Htio sam nazvati dr. Dželala. Ali, potrošio bih riječi za koje je korisnije kad se nađu u tekstu.
Rentabilna šutnja
Postoje dvije vrste ljudskih stvorova koji ne mogu ili neće da vide kako se omča oko bošnjačkog vrata steže: prvo su budale, a drugo su prostitutke. Prve je Bog obilježio, i ne može im se zamjeriti. Druge će Bog obilježiti, za našeg i njihovog života, jer nema dubljeg moralnog dna od trgovine nad ljudskom nesrećom. Ovo što se nama događa je nesreća, a kako je svaka nesreća iskušenje, razlike koje se pojavljuju između čestitih i pesnitavih karaktera su oštrije i glasnije. U nesreći se k’o na dlanu vide putevi dobra i strampuća zla. Kad u nesreći neko čini zlo, zarad lešinarskog čerupanja ranjenih, on to čini pri punoj bistrini uma. Jedina nesvijest koja u njegovoj glavi postoji je sumnja u Boga. Ponesen šansom da ugrabi ono što mu ne pripada, on zaboravlja na znakove što upozoravaju svakog smrtnika. U nesreći, takvih je znakova u izobilju. Gdje god se okreneš, vidiš tugu, i vidiš opomenu.
Možda je nerealno od običnih Bošnjaka tražiti da vide nešto što im nije dato da vide. Oni stoljećima vide ono što im se servira. Danas su zabavljeni grčevitom borbom za preživljavanje. Bošnjački očevi su najponiženiji očevi na svijetu. Strašno je kad otac gleda u gladne djetetove oči, a ne može mu objasniti da bi babo radio, a da mu ne daju, da bi zaradio, ali mu ne daju, da bi bio babo, ali mu ne daju… U grču poniženja, bošnjački otac nema kad razabrati zašto se njemu i njegovoj porodici događa socijalna obespravljenost. On nema vremena da misli. Misao o uzrocima u njegovu glavu meće okupatorski s&h medijski sistem. Otud će saznati da su krivci za njegovu patnju ti “kriminalni, teroristički, fundamentalistički, itd.” bošnjački prvaci. Smjestit će u glavu još jedan poraz i nastaviti iščekivati gore od najgoreg.
Nije upitna relacija žrtva-agresor između bošnjačkog oca i s&h operatora koji kreiraju poraz bošnjačke porodice. To su konstante. Problem je u Bošnjacima koji imaju pamet da razumiju šta se događa. Oni ne samo da razumiju obrazac nastavka genocida nad Bošnjacima, već u tom projektu i učestvuju. Kako? Tako što svaki okupatorski sistem, pa i ovaj, ostavlja prostor za kvislinško bezdušje; patriotski ugursuzi su pozvani da u hibridnoj hijerarhiji društvenih vrijednosti zauzmu povlaštena mjesta u odnosu na ugnjetavane smrtnike. Mjesto se plaća, na dva načina: prvo, šutnjom koja u okolnostima okupacije i terora ima značenje odobravanja; drugo, javnim sudjelovanjem u beščašću, što se obilato nagrađuje. Bošnjački kvislinzi koji svoje sunarodnjake sataniziraju i kriminaliziraju na svakom koraku, imaju vidno mjesto u našoj percepciji opake stvarnosti. Sasvim nepravedno, zapostavljamo Bošnjake koji su zaliveni rentabilnom šutnjom. Obje se vrste ovih Bošnjaka hrane sa istog interesnog kazana. Zašto bi nas policijske potjernice Bakira Hadžiomerovića i Senada Avdića vrijeđale više od strateške šutnje bošnjačkih intelektualaca? I jedni i drugi rade u istoj firmi, samo u različitim pogonima. Njihov je produkt zajednički: uništenje Bošnjaka. To što jedni Bošnjaci za s&h interese i pare uništavaju Bošnjake, a što drugi to mirno posmatraju, naplaćujući šutnju – nebitno je. No, zastrašujuća je količina ovih što šute. To je već kritična masa bošnjačke pameti. Zato se moglo dogoditi da teroriziranje dr. Dželala Imamovića prođe bez i jedne javne reakcije.
Kukavički bošnjački um
Upad SFOR-ovih agenata u kuću dr. Dželala Imamovića je prvi slučaj da međunarodne snage teroriziraju nekog istaknutog bošnjačkog intelektualca. Kad kažemo – istaknutog – mislimo na činjenicu da je dr. Dželal poznat u narodu i priznat u struci. Nije “bezimen”, kao desetine naturaliziranih Bosanaca i onih Bošnjaka koji žive islam, a koji su posljednjih godina od međunarodnih snaga maltretirani nebrojeno puta.
U normalnom narodu pojam “bezimenosti” bio bi beznačajan. Svako bi trebao biti jednak pred pisanim i nepisanim zakonom. Ipak, u našoj provincijalnoj feleričnosti poznati ljudi su “ravnopravniji” od nepoznatih. Nije nam isto kad se nešto događa osobi za koju znamo, i nekome za koga nismo čuli. Otud se mogla razumijevati šutnja koja se nadvila nad kontinuirano teroriziranje “bezimenih” islamskih vjernika. Ko biva, šta mi znamo ko su oni koje ne znamo, a pošto nema dima bez vatre, biće da tu nešto ima, da tu nisu čista posla, pa nek’ sve ide svojim tokom, bez nas, k’o sa nama… Ali, eto, dogodilo se da guja međunarodnog terora nad Bošnjacima glavurdu metne na život jednog poznatog doktora, uglednog građanina, a da ni to ne promijeni obrazac ignoriranja događaja koji bi se morali ticati svih nas. Kako to odgonetnuti? Možda kroz isti onaj mentalni obrazac koji je u Sarajevu, događaje u Foči, tumačio tuđom zlom sudbinom. Ili, Podrinje je krvarilo, a u Tuzli se kahvenisalo u proljetnim baštama, i računalo se da su oni tam nešto grdno zgriješili, čim im se dogodilo da budu poklani; iluzija se raspršila sa prvom granatom, koja je posvjedočila da su svi bošnjački vratovi isti. Tako se danas gleda na teror kojemu je bio izložen ugledni zenički doktor. Ko biva, čim se njemu dogodilo da mu SFOR upadne u kuću, da mu otme kompjuter, da ga obilježi, moralo je da postoji nešto što mi ne znamo; pa nije ni taj SFOR posve bez glave pa da ljudima ‘nako, iz čista mira, upada u kuću; ima tu garant nešto sumnjivo, jer je i sam doktor sumnjiv, nosa bradu, filozofira, voli da ide u džamiju, a čim neko voli da ide u džamiju, tu nistu čista posla…
Kukavički bošnjački um je sklon krivicu tražiti u žrtvi, otpisati žrtvu bez suđenja, pripisati joj ono zašta je oklevetana… Obrnut proces od ovog podrazumijevao bi karakternu kičmu koja se neće povijati pred vjetrovima jačeg, ali ne i pravednijeg. Iz fukaraštinske žablje perspektive, pravda je uvijek na strani jačeg. Iz moralne, stvari izgledaju drukčije.
Sa moralnog stanovišta bilo bi normalno da se u ovom povodu oglasio, recimo, zenički “Preporod”, zenički Medžlis IZ-a, a zašto ne i krovne institucije vjere i kulture u Bošnjaka. Ipak je dr. Dželal Imamović prvi bošnjački intelektualac kojega je maltretirao SFOR. Prešutjeti teroriziranje njegove ličnosti, znači otvoriti vrata za teroriziranje ma kojeg bošnjačkog intelektualca. Umjesto logike, nad ovim se slučajem nadvila mučna šutnja. Zastrašujuća. Svaki čestit bošnjački intelektualac s pravom može zaključiti: ovako bi se šutjelo da se meni dogodi isto.
Nova islamska osjećajnost
Ne znam koliko je trajao moj razgovor sa dr. Dželalom u Konjicu. Bio je to jedan od onih muhabeta gdje se gubi pojam o vremenu. Umjesto minuta i sekundi otkucavaju riječi. Isprepliće se tih i sočan dijalog, kao najljepše vezivo na svijetu. Sjećam se, bio sa zadivljen slučajnošću da ovog izuzetnog čovjeka upoznam na mom i njegovom proputovanju, baš tu, u čudnovatoj konjičkoj aščinici, u kojoj se inače vode spontani bošnjački dijalozi o našim putevima i stramputicama. Bio sam fasciniran putovanjem dr. Dželala Imamovića. On je sa svojim ahbabom krenuo te subote iz Zenice, sa nijetom da svaki namaz klanjaju u nekom drugom mjestu. Ove subote su zijaretili Hercegovinu. Neke prošle, i neke buduće, neka druga mjesta i džemate. Bilo je to za mene otkriće jedne nove osjećajnosti Bosne i islama. Nikada dotad nisam čuo da neko odredi dan u sedmici kad će putovati po bosanskim mjestima, i svaki vakat-namaz klanjati u drugom džematu. Otkrilo mi se nepregledno bogatstvo ove ljubavi prema Bosni. To znači godišnje klanjati u 280 džamija, osjetiti 280 džemata, sroditi se u uzvišenom trenu sa hiljade bošnjačkih duša, i biti toliko bogatiji u svome bosanskome i islamskome vjerovanju.
Uvjeren sam da je dr. Dželal Imamović na ovim svojim putovanjima sakupio toliko snage da ga ni stotine sličnih udara ne mogu pomjeriti iz nijeta da stigne kamo je pošao. On može izdržati ono što njegovi progonitelji ne mogu ni zamisliti. Ali, nismo svi jaki kao dr. Dželal. Njega smo morali braniti zbog sebe.
Broj 117, 1. IV 2004.