Novinar i publicist Fatmir Alispahić, za kojega su se vezivali i pojedini kontroverzni potezi, uoči 30. godišnjice jednoga od najtežih ratnih zločina, a koji je počinjen nad osmero hrvatske djece u Vitezu, uputio je svojevrstan proglas i poziv bošnjačkim političarima da se naklone ovim žrtvama i načine prvi korak k pomirenju, piše Večernji list BiH.

Iako ova inicijativa nije prva takve vrste, iznimno je dobrodošla, nacionalno odgovorna te krajnje humana, posebice u Bosni i Hercegovini, koja je teško podijeljen skup triju društava, triju istina, triju mitomanija. A uglavnom se “hrane” tim osjećajem da se radi o jedinim žrtvama posljednjeg rata. – Dosad ni jedan bošnjački dužnosnik nije otišao ni na jedno mjesto masovnog zločina nad hrvatskim civilima, od Grabovice do Viteza, a očekuje se da drugi suosjećaju sa žrtvama Srebrenice, Kapije, Ahmića ili Markala – napisao je Alispahić.

Mjesto sramote

Pri tome je ocijenio kako je ubojstvo osmero djece najmonstruozniji zločin Armije BiH. – Ubojstvo triju djevojčica i pet dječaka na dječjem igralištu najmonstruozniji je zločin Armije BiH, koji do danas u kolektivnoj svijesti Bošnjaka i bh. patriota nije označen kao mjesto sramote, pokajanja i katarze. I to tim prije što za ovaj zločin do danas nitko nije odgovarao! Bošnjački dužnosnici dužni su konačno nazočiti komemorativnom obilježavanju, nakloniti se žrtvama i poručiti da se bošnjački narod kaje zbog zla koje je počinjeno u njegovo ime – napisao je u pozivu Alispahić. U pozivu navodi kako “uporno ignoriranje i Grabovice, i Trusine, i Viteza dobiva neugodnu dimenziju šutnje i odobravanja”.

– Zbog toga bošnjačka poruka pokajanja mora biti hrabra, glasna i jasna, a 30. godišnjica zločina nad djecom u Vitezu upravo je povod da se takva poruka pošalje – naveo je Alispahić. On inače tvrdi da je “prvi Bošnjak koji je sa svojom djecom otišao u Grabovicu i poklonio se žrtvama”. U sličnoj je misiji prije desetak godina bio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, koji je održao govor u Parlamentu BiH, a zatim obišao lokacije triju masovnih zločina počinjenih nad Hrvatima, Srbima i Bošnjacima s političkim dužnosnicima, ali i predstavnicima Katoličke i Pravoslavne crkve te Islamske zajednice.

Poslije se i bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović naklonila žrtvama Ahmića i Srebrenice, ali i mjesta stradanja Hrvata diljem BiH. No, ključne za povratak povjerenja i izgradnju suživota upravo su simbolične geste, na koje je pozvao i Alispahić. Zato je mnogo važnije da ih pokazuju domaći političari koji će tako vjerojatno izgubiti dio “popularnosti” kod svoje strane, ali s druge pak pokazati odgovornost prema budućnosti i odnosu prema mladima koji žive u još podjeljenijim i parceliziranijim društvima nego što je bio slučaj s ljudima koji su prije 30 godina pucali jedni u druge. Zato bi bilo važno da Hrvati u Mostaru i Hercegovini iskažu poštovanje prema žrtvama Bošnjaka, bilo da se radi o granatiranju toga dijela grada, progonu ili rušenju Staroga mosta. Ili da za godišnjicu Ahmića odnosno Stupnog Dola izaslanstvo HNS-a BiH položi vijenac i iskaže sućut obiteljima.

Srebrenica, Prijedor

Srpski dužnosnici morali bi pokazati pijetet prema genocidu u Srebrenici, masovnim zločinima na području Prijedora, razaranju Sarajeva i drugih sredina. Iako je Haaški sud pridonio da se tek jedan dio istine o posljednjem ratu rasvijetli, a odgovorni za ratne zločine procesuiraju, valja reći kako je njegovu ostavštinu, ponajprije, politika u Sarajevu teško zloupotrijebila kako bi potvrdila stereotipe samo o žrtvama s jedne strane.

Koliko je to pogrešno, pokazuje i slučaj Osmice, pogibije devetogodišnje Augustine Grebenar i njezina brata Velimira, Sanje i Milana Garića, Dragana Ramljaka, Dražena Čečure, Borisa Antičevića i Sanje Križanović. Da se samo slijedilo haašku logiku, onda ni pogibija osmero djece te ranjavanje još njih šestero nikada ne bi mogli biti u istome “rangu” s drugim masovnim ratnim zločinima. Odnosno da sve žrtve nisu niti mogu biti jednake kao što je to nedavno sugerirao povjesničar Amir Kliko, koji je za stradanje djece optužio hrvatsku stranu iako je minobacački projektil ispalila Armija BiH.