START BiH, 20.06.2018.
Za Fatmira Alispahića, publicistu i novinara, veže se epitet radikala, čovjeka koji je, je li, navodno negirao holokaust!? Kako on definiše radikalizam, vide li sebe kao radikalnu osobu. Kaže, „svako nametanje moje slobode tvojoj slobodi je radikalno i neprihvatljivo“.
– Postoji industrija radikalizma. Toliko si moćan da možeš sam sebi izmisliti radikalnog neprijatelja, e kako bi kroz borbu protiv njega dokazao svoju pravednost. Pa, ovaj cirkus oko ISIL-a je najbolji primjer! Mnogo je energije uloženo da se izmisli protuteža ili alibi srpsko-hrvatskom radikalizmu. Čak su i mudžahedini uvoženi usred rata, kao svojevrsno radikalno pozorište. Kad su meni napakovali negiranje holokausta, zaboravili su da sam ja bošnjački autor koji je najviše pisao o holokaustu, a i više puta sam organizirao čišćenje Jevrejskog groblja. Stoput sam napisao da ne negiram holokaust, ali to zvono i dalje stoji. Ta ekipa koja mi je to napakovala je skontala da je takva montaža optužbe protiv mene efektna, i njih apsolutno ne zanima što time zloupotrebljavaju instituciju holokausta. Ali, ta ekipa ima političku i medijsku moć i oni su uvijek u pravu – objašnjava Alispahić.
Moramo, misli on, razlikovati stvarni i izmišljeni radikalizam. Često se, pojašnjava, događa da su radikalni upravo oni koji imaju sredstva da one koje ugrožavaju i koji se bore za ljudska prava označe radikalnim.
– Stara je to finta! Radikalni su, zar ne, Palestinci kojima je oteta Palestina, a nije radikalan onaj koji je oteo Palestinu. Postoje, dakle, radikalizam pravednika i reakcija gonjenika koja se prikazuje kao radikalizam. Obje skupine manipuliraju sa vječnom kritičnom masom ovaca čija je nepismenost sevep raznih tragedija – upozorava kolega Alispahić.
Misli li, možda, da je vlast u BiH (SDA, HDZ, SDS) radikalna, proizvodi li ona, vlast, radikale? Uz sve sličnosti, objašnjava sagovornik, po formuli „sa kim si takav si“, u istu se ravan ne mogu dovesti SDA, HDZ i SDS, budući su pod krilom SDS-a i HDZ-a izvršene agresije na multietničko biće naše zemlje.
– SDA je istrajavala na zajedništvu, te su neke negativne pojave kod SDA bile incidenti, a ne pravilo. No, sam koncept prelaska suvereniteta radničke klase na konstitutivne narode, a ne na građane, tog uvođenja tripartitne, namjesto građanske parlamentarne demokratije, bio je formula koja uzročno-posljedično vodi radikalizaciji političkih prilika, kroz otimanje i nametanje etnonacionalnih suvereniteta – misli Alispahić.
Velikosrpski i velikohrvatski radikalizam su, siguran je Alispahić, prirodno stanje u dejtonskoj strukturi, ali i u kolektivnoj svijesti bh. Srba i Hrvata. Oni, objašnjava sagovornik, radikalizam žive kao nacionalnu vrlinu, dok svoje beščašće u Drugom svjetskom ratu vide kao nacionalnu čast!
– Razaranje bh. multikulturalizma vide kao borbu za nacionalno oslobođenje od jarma zajedništva. Sa treće strane, ove bošnjačke, imali smo pojavu tog islamskog folklora kao neki vid odgovora, prkosa, inata, koji se često kosio s atributima bosanske državnosti, kao jedinog okvira u kome mogu opstati Bošnjaci. Ali, to kod Bošnjaka je bilo obično pozorište, u odnosu na srpsko-hrvatsku radikalnu realnost, i budućnost – cijeni Alispahić
Ne postoji mogućnost, siguran je naš sagovornik, da se dokine srpsko-hrvatski radikalizam. On je, misli Alispahić, stvarnost koja proizlazi iz trijumfa velikosrpskog i velikohrvatskog separatizma nad bićem ZAVNOBiH-a i antifašističke tradicije u BiH.
NAGRADA I NAGRDA
– Realno je da prije nestanu Bosna, kao država, i Bošnjaci kao njen kičmeni narod, nego da se dokinu radikalizmi susjednih hegemonističkih projekata -zabrinuto će Alispahić.
Dejtonski poredak je nagradio, zna Alispahić, „genocidna i agresorska osvajanja, nagradio je etnička čišćenja, svorio je državnu strukturu koja je proizišla iz ratnih zločina i radikalizma“.
– Kao refleksiju tog priznavanja zla, imamo obrazovne sisteme, posebno kod Srba i Hrvata, koji obrazuju djecu da mrze svoju zemlju, a njihova zemlja je kao nijedna zemlja u Evropi ovisna o idejama tolerancije i zajedništva. Ako je u Jugoslaviji, ispod površine bratstva i jedinstva, odgojeno toliko zločinaca, zamislite tek šta se danas odgaja – upozorava Alispahić.
Bezobrazluk oko Jerusalema je, misli on, posljednji primjer cionističkog radikalizma. No, Izrael, cijeni Alispahić, ima moć, pare, utjecaj i u stanju je svoj radikalizam pakovati kao demokratiju, a prava žrtve označavati kao tzv. radikalizam.
– Tako će to biti i kod nas! Velikodržavni radikalizam Srbije i Hrvatske, na tlu BiH, uskoro će dobiti atribute pravde i demokratije, čemu će se pridružiti i Bošnjaci, kao podanici svojih istrebitelja, kad razumiju da se sa rogatim nije bosti – misli naš sagovornik.
NAJPROGONJENIJI INTELEKTUALAC
- Molim Vas da na vlastitom primjeru, navedete kako ste, ako jeste, osjetili djelovanje radikala?
– Mislim da ni jedan intelektualac u BiH nije poput mene bio progonjen od više vrsta radikala. Mene su progonili četnici, ustaše, komunisti, tzv. vehabije, šije, tzv. demobilisani borci, pederisti i pederolozi, napadali su me SDA i SDP, Radončić i Lagumdžija, progonila me je Islamska zajednica, potom, lažni multikulturalci i lažni antiteroristi, dejtonski ideolozi, neoosmanlije i erdoganovci, te razne vrste i podvrste ovih ekstremista. Mislio sam da taj fenomen opišem u knjizi, ili da napravim dokumentarni film! Ali, ko bi to čitao, gledao i koga to uopće zanima?! – pita Alispahić
FAŠISTI ZA PONOS
- Susjedne države, napose Republika Hrvatska, uzela je, kada je radikalzam u pitanju, Bosnu na zub! Puna je, tvrde, “spavača”? Šta sa radikalima u komšija i susjeda?
– Ni historijski ni stvarnosno Srbija i Hrvatska po pitanju antifašističke kulture i pacifizma ne mogu našoj zemlji ni slova prigovoriti. Pa Srbija je prva u Evropi pobila i protjerala sve Jevreje, i o tome izvijestila Hitlera! Najveći genocid nad Romima je bio u Srbiji i u Hrvatskoj. Obje države su jedine države u Evropi u kojima se fašistička povijest slavi kao nacionalni ponos. Obje su države sprovele agresiju na BiH, u kojoj su otvarali logore za Muslimane, pod ugledu na Hitlerove logore za Jevreje. Naša zemlja je bila balkanska okosnica sloma Adolfa Hitlera, preko Bosne su išle sve neprijateljske ofanzive, jer je antifašistički pokret ovdje bio najjači. Onoliko koliko se mi ponosimo antifašizmom, toliko se Srbija ponosi četništvom, a Hrvatska ustaštvom. Nema se tu šta pričati – jasan je Alispahić.
NEPOVJERENJE KAO STRATEGIJA OPSTANKA
- Aktuelnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića pamtimo po izjavi kako će za jednog ubijenog Srbina ubiti 100 Muslimana? Danas je on mirotvorac! Vjeruješ mu?
– Čak i da to nije rekao, ja mu ne bih vjerovao. Srbi i Hrvati umiju biti odlični prijatelji, ali političko srpstvo i hrvatstvo su druga priča. Kad bi ma koji moj srpski ili hrvatski prijatelj postao srpski ili hrvatski političar, ja mu više ne bih vjerovao. Nakon svega što smo predeverali i što deveramo, nepovjerenje mora biti naša strategija opstanka. Emocije treba ostaviti po strani i baviti se konkretnim učincima. Mogli su Aleksandar Vučić ili Redžep Erdogan kazati makar jednu rečenicu protiv diskriminacije bošnjačke djece u Republici Srpskoj, pa da to bude čip za izgradnju povjerenja. Frazama, jednostavno, ne treba vjerovati – kaže Alispahić.
TITO ZA PRIMJER
- Može li radikalizmom vlasti iskorijeniti radikalizam?
– Može, naravno. Dokaz je Titov režim, koji je, makar prividno, distancirao četnički i ustaški pokret iz jugoslovenske stvarnosti. Doduše, stradali su i mnogi Bošnjaci, na paritetnoj osnovi, iako je bilo besmisleno govoriti o muslimanskom radikalizmu jednog nepriznatog, minijaturnog naroda, u kršćanskom ili ateističkom okruženju u Jugoslaviji – veli Alispahić.