Srbi kao sveta bića bošnjačke malograđanske mitologije – definicija je koja objašnjava potrebu Bošnjaka da za svoju reprezentaciju navijaju na ekavskom, ili, potrebu jednog Muharema, jedne Hazeme i jednog Ibre da u „Čitanku“ iz koje uče bošnjačka djeca uvrste pjesmu “Moja baka“.
Kad bi me neko doveo pred vješala, ja se ne bih odrekao ni slova u svome tekstu „Jahanje bosanskog uha“. To što je naspram mene stojala neobrazovana i iskompleksirana rulja, koja mi je psovala sve i svašta, za mene ne znači ništa. Takva ista rulja stojala je naspram mene kada sam u decembru 1992. – prvi i zadugo jedini – ustao da branim lojalne srpske komšije od bošnjačkih revanšista. Za njih sam bio „četnik“, dok su oni stojali iza rečenice da „svaki Musliman mora imati Srbina kojeg će ubiti“. Svakoj rulji uvijek kasno dođe iz stražnjice u glavu. Za tu istu rulju danas sam „fašista“, dok misle da je beogradski spiker Marjan Mijajlović važniji od bosanskog jezika. A za mene je bosanski jezik važniji i od Alije Izetbegovića i od Safeta Sušića, zapravo, od svakog pojedinačno. Ne može se voljeti išta u Bosni, a da se ne voli bosanski jezik! Nema Bosne na ekavskom! Baš zato mi je čudno kako se tolika ljubav Marjana Mijajlovića prema domovini nije realizirala kroz bosanski jezik. Pa lakše je njemu jednom „lepo“ zamijeniti „lijepim“, nego svima nama slušati njegov ekavski izgovor! Napose, to je stvar poštovanja prema tv auditorijumu koji živi u Bosni, i ne govori ekavski. Baš mi je čudno, velim, zašto se Marjan nije potrudio da progovori jezik svoje domovine. Eno, i srbijanski kralj, šta li je?,onaj Karađorđević iz Londona, po stare dane uči i natuca ekavski, kako bi svjedočio ljubav prema Srbiji. Možda Marjan zna nešto što mi ne znamo – da Bošnjaci vole kad im se govori na ekavskom, jer je tako „kulturnije“. Ali, to nisu Bošnjaci, to su papci.
U „Jahanju bosanskog uha“ ja se uopće nisam bavio Marjanom, izuzev konstatacije, koja je stvar ukusa, da je on katastrofalan vašerski spiker. Meni to njegovo drečanje, puhtanje i pljuvanje u mikrofon smeta, a mnogima, vidim, godi. O Marjanovim ljudskim i patriotskim kvalitetima uopće nisam govorio. Vjerovatno je on dobar čovjek i dobar Bosanac. Vjerujem i da je Jovan Divjak dobar čovjek i patriota, ali, on na svome ekavskom ne prenosi državne utakmice. Njegov ekavski je njegova prvatna stvar, a Marjanov ekavski je javna stvar. Kada sam napisao tekst „Điha, điha, SaraJOVO“ („Saff“, br. 289, 18. III 2011.), to se nije ticalo finog Jovana, već iskompleksiranih Bošnjaka, koji su u dane kad su bile godišnjice smrti generala Talijana i generala Alagića pravili demonstracije za „čika Jovu“; a niko se nije sjetio ovih bosanskih heroja, makar Fatihom. Štos je voljeti „čika Jovu“, jer sa „čika Jovom“ smo napredni, a sa Mustafom i Mehmedom smo nazadni. Pisao sam o tom bošnjačkom ugursuzluku. Tako i „Jahanje bosanskog uha“ nema nikakve veze sa Marjanom, već s nama, Bošnjacima, koji ne razumijemo važnost čuvanja bosanskog jezika. Ovu temu odmah su razumjeli velikosrpski portali koji su zajmili braniti Marjanovu ekavicu po Bosni i progoniti „Fatmira fašistu“. Bilo bi dobro ako bi ekavski Bošnjaci razumjeli da su osvanuli na istoj strani sa srpskim nacionalistima. Možda je Marjan stvarno u pravu!
Nanu pokrstio u baku
U Srba, Hrvata, Albanaca, Crnogoraca, nema ovakvih bolesti kao u Bošnjaka. Valjda ti kompleksi, koji su decenijama forsirani, zatrpaju mogućnost zdravog rasuđivanja, pa umjesto da Bošnjak razumije kako je bosanski jezik iznad svega, a njemu Marjan dođe važniji od bosanskog jezika. Najmanje je bitno što se na mene sručila ta gomila bošnjačkog mentalnog i patriotskog smeća, te nepameti, tog seljakluka koji bi da gazeći svoje postane nešto njihovo, a ne može postati išta više do li otirač za srpske cipele. Kao i mnogi moji prijatelji koji su iz ovog slučaja povukli rezignaciju – zbog nas takvih nikakvih – tako sam i ja zastao, u nevjerici da smo baš dotle zglajzali da ne razumijemo od čega se sastojimo: od zemlje, od jezika, od vjere.
I baš usred takve atmosfere, zatraži moj sin da ga preslišam jednu pjesmicu iz „Čitanke“ za četvrti razred. Dijete naučilo napamet. „Moja baka“ – reče on. „Kakva baka?“ – upitah ja. „Pa tako se pjesmica zove“ – reče. Uzmem u nevjerici onu „Čitanku“ i vidim, stvarno, pjesmicu „Moja baka“, koju namapet uče djeca u gradu u kome je bezmalo 90 odsto stanovništva bošnjačkog, i u razredu u kome od 30-tak djece možda jedno ili dvoje djece majku svojih roditelja zove bakom. Onih 27 ili 28 djevojčica i dječaka primorani su da svoju majku, nanu ili nenu, kroz ovu pjesmicu, zovu bakom. Sjećam se koliko mi je nezgodno bilo, u mome djetinjstvu, kada me učiteljica upita da govorim o svojoj baki, a ja nisam imao baku, već sam imao nene. Ali, to je bila komunistička Jugoslavija, kojom su harali velikosrpski nastavni programi i srbijanski učitelji u bošnjačkim sredinama. U mojoj su školi svi učitelji bili Srbi. Desetine hiljada Bošnjaka dali su živote da nam se nene više ne bi zvale bakama, da nam se bosanski jezik više ne bi zatrpavao ekavskim smećem, da bismo bili slobodni u izražavanju i čuvanju svoga identiteta, jer je to ideal slobode u ime koje je Republika Bosna i Hercegovina dobila suverenitet. Ako te slobode nema, onda su obesmišljene žrtve, onda je besmisleno sve.
Prisjetih se da sam u svojoj knjizi „Ljetopis 2005“, u kojoj sam kalendarski bilježio najvažnije događaje te 2005. godine, imao jedan zapis na ovu temu. Evo ga…
- BAKA MUNIRA I NENA MARIJA Nedavno je u Dnevniku Federalne tv emitiran prilog o nasilju u porodici. Kako primjer je uzet slučaj u kome otac alkoholičar maltretira malodobnog sina, iako je najbolji učenik u školi. Dječak nema majke, a čuva ga nena, koja u kameru govori o stravičnim oblicima maltretiranja svog unuka od strane svoga sina. Takvih je tuga po Bosni bilo i biće. Međutim, u Bosni niti je bilo, niti će biti, da se muslimanske nene ili nane zovu bakama. Doduše, jesu u komunističkom vaktu naša djeca tjerana da u školama daidže i amidže zovu ujkama i strikama, a nene bakama, jer se smatralo da je tako savremenije, modernije, da nije seljačko i nazadno, a time i da nije antikomunističko. No, nikada nijedno dijete, poslije škole, nije svoju nenu oslovilo sa – bako. Čini se da je među bošnjačkom djecom, decenijama, vladao prešutni konsenzus kako je to bakanje nana, strikovanje amidža i ujkovanje daidža zapravo prisila sistema koji nije uvažavao i koji je omalovažavao bošnjački i muslimanski identitet. Dječije duše su pred ovim diktatom režima bile izložene torturi stida, jer je njihovo jezičko biće u zvaničnoj komunikaciji dobijalo dimenziju – ilegalnog i sramnog. A kada se takva pojava prikaže na državnoj tv, bezmalo 15 godina nakon sloma komunizma, onda imamo osjećaj da nas progoni noćna mora u režiji srbijanskih učitelja i bošnjačkih komunista. Naime, u tom Dnevniku na FTV je i u najavi, a i u samom prilogu, u više navrata ova bošnjačka nena Munira nazvana – bakom Munirom. Znaju urednici sa FTV da u Bošnjaka nema baka! Zašto nam to čine? Ili, zapitajmo se kakva bi se gužva digla da je neki bošnjački urednik sa FTV u Dnevniku prozvao nenu Mariju ili nanu Olgicu? Digli bi se i kardinal i patrijarh!
Za ovih bezmalo deset godina promijenilo se štošta, jer „baka“ u bošnjačkoj kući više nije uređivački incident, već sistem, koji funkcionira višestruko: kao proračunata namjera bošnjačkog pjesnika da napiše pjesmu koja može proći sa naslovom „Moja baka“, a ne može sa naslovom“ Moja nena“ ili „Moja nana“: potom, kao proračunata namjera autora i priređivača ove „Čitanke“ da se uvrštavanjem ove apartheidske pjesmice dodvore političkim centrima moći, za koje u startu znaju kako će podržati to nasilje nad bošnjačkog djecom, to tjeranje bošnjačkih mališana da svoju nanu/nenu/majku zovu bakom; na kraju, kao višeslojni sistem šutnje i odobravanja ovog nasilja, od strane nadležnih institucija, recimo, ministarstva koje je moglo skrenuti pažnju na takvu neprimjerenost, te samih roditelja koji danas, kao i nekada, nemaju reflekse da upitaju zašto im djeca uče sadržaje koji su u osnovi diskriminatorski. Vraga bi to promaklo srpskim roditeljima! Zato kažemo da je poturanje bake namjesto nane složen sistem, koji je objedinjen ambijentom totalitarizma i autocenzure, po kojoj se zna šta to godi političkim mentorima u kulturi i obrazovanju. …Godi im diskriminacija Bošnjaka. Ko hoće da napreduje, mora pokazati spremnost da bošnjački identitet gazi i izloži gaženju.
Volio bih čuti objašnjenje od autora pjesme „Moja baka“. On se zove Muharem Omerović, čuo sam da živi u Zenici, i baš me zanima da li je on majku svojih roditelja zvao bakom. I da li je čuo da bošnjačka djeca, u bošnjačkoj sredini, u kojoj je on odrastao, i u kojoj živi, majke svojih roditelja zovu bakom? Bezbeli da ne zovu. Odakle onda izvire ta njegova potreba da bošnjačku nanu/nenu/majku prekrsti i pokrsti u baku?! Za mene postoji samo jedno objašnjenje… Muharem se stidi našeg porijekla, jezika, tradicije, pa smatra kako je „baka“ kulturniji i napredniji izraz, jer ako bošnjačka djeca počnu nane zvati bakama, daleko će dogurati, kao što je i Muharem dogurao, da bude korišten kao alat za diskriminaciju Bošnjaka. Odricanje od svoga, kako bi se ugodilo tuđem, najgore je samoponiženje, jer onaj drugi, za čiju naklonost se to radi, na to će gledati sa podsmijehom i gađenjem. Misli li Muharem kako će njegova pjesma o (bošnjačkoj) baki ući u srpske i hrvatske čitanke? Taman posla! Ta pjesma može biti samo predmet šprdnje kod Srba i Hrvata, koji će sa uživanjem gledati kako jedan Bošnjak ponižava i sebe i bošnjačku djecu. Ali, priča ne bi bila kompletno užasavajuća da nije autora ove „Čitanke“ koji su također Bošnjaci. Baš ovu pjesmu o bošnjačkoj baki, a ne neku drugu o nani/neni/majki, u „Čitanku“ su uvrstili osobe koje se zovu Hazema Omerović i Ibro Ništević. Za njih važi ono isto što i za Muharema. I Muharem, i Hazema, i Ibro jako dobro znaju da nema bake kod Bošnjaka, da njihovu „Čitanku“ neće uzeti ni u većinskim srpskim, ni u većinskim hrvatskim krajevima, da je taj udžbenik namijenjen bošnjačkoj djeci, tako da uvrštavanje ove pjesme ima apsolutni diskriminirajući karakter, s ciljem da povrijedi bošnjački identitet. To znači da su autori ovog bezobrazluka svjesno i proračunato željeli da zadovolje političke snage apartheida nad Bošnjacima, tako što će većinskoj bošnjačkoj djeci uskratiti pravo da majku svojih roditelja u lektiri imenuju onako kako to čine u životu.
Srbi kao sveta bića
Ako sve ovo nije bitno, neka neki srbijanski pjesnik napiše pjesmu „Moja nana“, neka tu pjesmu o srpskoj nani srpski autori uvrste u srpsku „Čitanku“ za četvrti razred, neka srpska a i hrvatska djeca uče tu pjesmu o nani i neni, a i neka utakmice reprezentacije Srbije prenosi Sabahudin Topalbećirević… Srbi ne daju bošnjačkoj djeci ni nacionalnu grupu predmeta, ne daju ni bošnjačke učitelje, jer hoće sve posrbiti i usrbiti, a kako bi tek pustili da im išta bošnjačko uđe u njihovo srpsko uho, i u njihovu srpsku glavu. Oni znaju šta je njihovo, a neće da znaju šta je naše. A mi haman ne znamo ni šta je naše, jer hoćemo da naše bude njihovo, tako što će naša nena postati njihova baka, ili što će naši fudbaleri igrati na ekavskom, bre.
Nema u ovoj priči ništa protiv Srba. Izuzev ako se „fašizmom“ ne smatra kad želiš da tvoj narod ima što imaju i drugi narodi, i da sebe poštuje košto sebe i drugi poštuju. Kada sam prije nekoliko godina javno upitao zašto tuzlanski Srbi nikada ne reaguju kada Dodik i ostali četnici tvrde da je zločin na Kapiji podmetnut, napala me u velikosrpskim „e-novinama“ jedna žena sa golemom glavom, a glava joj nosi muslimansko ime i srpsko opredjeljenje. Pitala se – otkud meni pravo da pitam Srbe i za šta. Nedavno je ova srbalijka imenovana za direktoricu jednog od muzeja u Sarajevu, što je urnek kadrovske politike u dejtonskoj državi. Meni to nikako nije bilo jasno zašto ne smijem Srbe pitati nešto što bi ih želio pitati, i zašto se mnogi Bošnjaci straše tog mog osjećaja ravnopravnosti u odnosu na Srbe. Jedan me prijatelj podsjeti me na mržnju koju je prema akademiku Muhamedu Filipoviću kroz jednu knjigu i kamaru tekstova izražavao Marko Vešović, samo zbog toga, veli, što Marko nije mogao otrpjeti da se Muhamed osjeća slobodnim i ravnopravnim. A kamo li begom, a kamo li nadmenim. U srpskoj šovinističkoj projekciji Bošnjaci mogu biti samo likovi iz viceva, ili oni koji se dive svemu srpskom, pa sve svoje proglašavaju manje vrijednim. Kao što navijači reprezentacije više vole Marjana, nego bosanski jezik, i kao što pjesnik Muharem više voli svoju nepostojeću baku, nego svoju postojeću nenu. Kad se tu pojavi neko ko uopće nije fasciniran Srbima, već ih u najmanju ruku smatra ljudima košto su i drugi ljudi, namah nastaje konflikt, a taj neko postaje „fašista“, kao što sam ja imao čast da postanem. Zašto?
Zato Fatmire što nisi uvidio da su Srbi sveta bića bošnjačke malograđanske mitologije – reče mi ovaj jaran. Srbi žele da su sveta bića Bošnjacima, i bošnjački malograđani, ti kompleksaši, oni sami žele da im Srbi budu sveta bića, predmet uzora i obožavanja. Tek tako moguće je razumjeti ove, i mnoge druge, požare autodestrukcije u Bošnjaka.
06. XI 2013.