Kao i za ekstradiciju tzv. Alžirske grupe na Guantanamo, i ovdje bi neko morao odgovarati što je u pravni poredak uvalio kriminalnu mogućnost da se ljudi hapse i protjeruju na osnovu pretpostavki, bez ikakvog procesa, dokaza, krivice, presude…
Prošle godine došli pred moju kuću Meho i Nusret i donijeli tri gajbe jagoda iz Gornje Maoče. Oni meni gajbe, ja njima pare, halalosum, kabulosum, važno je da je domaće, neprskano, hoće hanuma u mene soka i slatka za djecu da pravi. Mehu sam znao od prije koju godinu, kad mu se pokvarilo auto usred Tuzle. Hodam ja, iza onih garaža kod općinske zgrade, kad ugledah insana, bezbeli muslimana, s dugom bradom, bezbeli iz Maoče, skraćene mu nogavice, otvorio on haubu, gleda u motor starog „forda“, a vidim da ništa ne razumije, čim ‘nako, džabe, gleda. Pored njega stoji hanuma, pod nikabom. Prvo što mi je naumpalo, sjećam se dobro, jeste kako se ovaj musliman sakrio s autom iza garaža, i ostavio ženu tu, da ga čeka dok on neki posao završi, da ne bi kakve neprijatnosti bilo. Pun je grad ateističkih ekstrema. Tako se i ispostavilo. Koju minutu poslije ja sam kontaktirao svog majstora da izađe na teren i pomogne bratu Mehi. Za jedan sahat Meho je vozio za Gornju Maoču, a meni je u mobitelu ostao zabilježen njegov broj. Sjetim se ja Mehe, i tog broja, kad je hanuma u mene zapomagala kako bi voljela da nabavimo neprskanih jagoda. Ako gdje takvih jagoda ima, onda je to kod Mehe, u Maoči. Tako se i dogodilo da su Meho i Nusret dovezli te jagode pred moju kuću. Tada sam prvi i posljednji put, zasad, uživo vidio Nusreta Imamovića. Tek ovih dana sam saznao kako je susretanje sa Nusretom kažnjivo, pošto su dvojica iranskih diplomata protjerana iz BiH pod optužbom da su se susreli sa Nusretom Imamovićem. Zato sam odlučio da priču o jagodama iz Gornje Maoče povjerim javnosti, kao čin slobode i otpora prema totalitarnoj gluposti koja bi da od nas napravi prestrašene i ponižene građane. Zato sa ponosom obznanjujem: Moja porodica jede palačinke sa džemom od jagoda iz Gornje Maoče!
Kleveta je domaća životinja
Nemam osobno ništa protiv da se iz naše lijepe zemlje protjera sve što joj škodi, što po njoj rovi, remeti i onako hafifan mir. Recimo, ruski teroristi (npr. Ilja Gorjačev) koji su u Republici Srpskoj zaštićeni od Četničkog pokreta, a Četnički pokret je zaštićen od Ministarstva sigurnosti, i tako redom. Evo dijela teksta prenesenog u brojnim medijima, a koji je prenerazio moju demokratsku i legalističku percepciju, jer se radi o piratskoj zloupotrebi države, prava, medija, svega što razgraničava Dobro od Zla i pravni poredak od pravnog nasilja: „Neimenovani izvor iz Ministarstva sigurnosti za AFP je otkrio da su Doolab i Sohrab imali kontakte s Nusretom Imamovićem, vođom vehabija iz Gornje Maoče. Izvor AFP-a otkriva da je upravo ovaj njihov odnos s Imamovićem jedan od razloga zašto su proglašeni persona non grata. Podsjetimo da je Imamović bio predmet provjera Tužilaštva BiH zbog veza s Mevlidom Jašarevićem koji je u oktobru 2011. godine izvršio teroristički napad na Američku ambasadu u Sarajevu“ – stoji u ovoj informaciji. Prošle su otad dvije-tri hefte ali nigdje nisam zapazio ni jedno reagiranje na ovu blamažu pravne države. Ispade da je dozvoljeno progoniti ljude koji se sastaju s nekim ko je „nepodoban“, mada u demokratskom poretku ne postoji kategorija „nepodobnih“. Taj diskriminatorski pojam isključivo je vezan za fašističke/komunističke sisteme.
Kada bi se iz pravnog, demokratskog poretka uklonila maksima da je – svako nevin dok mu se krivica ne dokaže – nastao bi haos, jer bi vladajuće oligarhije mogle svoje neprijatelje, ili one od kojih žele praviti neprijatlje, progoniti kako im prahne. A upravo ovo zlo se događa bosanskom društvu, i to u organizaciji same države, konkretno, Ministarstva sigurnosti, koje se ne libi da ljude proglašava „nepodobnim“, i da na osnovu te krivice bez dokaza realizira sankcije. U citiranoj informaciji smo vidjeli da se Imamovićevom krivicom smatra to što je bio „predmet provjera Tužilaštva“. Da li je osuđen? Krivično gonjen? Nije. Pa to onda nije dokaz ni za šta! Svako može biti predmet provjera Tužilaštva, ali zbog toga ne smije biti diskriminiran. Recimo, krene Nusret Imamović na pijacu da prodaje jagode, a za njim dođe vijest da je „predmet provjera Tužilaštva“. I, ko će od Nusreta kupiti jagode? Fatmir, naravno. …Onaj ko se plaši Boga, a ministra sigurnosti ko dorata svoga. No, ljudska prave sa ne mogu graditi na pretpostavkama, u stilu – ko smije a ko ne smije od Nusreta kupiti jagode – već moraju biti bazirana na jednakosti svih pred zakonom. Samo i isključivo dokazana krivica, u okvirima pravnog sistema i procedura, može opravdati sankcije. Konkretno, za Mevlida Jašarevića koji je pucao na jednu zgradu i izazivao opasnost po cesti, nema opravdanja, za njega je sud, kazna, zatvor i kvit. On može biti tema tek u usporedbi – kako je manje opasno ubiti čovjeka, ili biti ratni zločinac, nego nasrnuti na fasadu Američke ambasade. Ali, neko ko nije Mevlid, ko slobodno hoda ovom zemljom i ne čini nikakvo zlo, ne smije se naći na udaru represije. Ne samo da nevinog čovjeka niko ne smije progoniti, hapsiti i maltretirati, već ga ne smije ni u javnosti klevetati i time diskriminirati u mogućnosti da se slobodno kreće, komunicira i privređuje. A s nekim koje je od sistema obilježen kao „ekstremista“ i „pomagač terorista“, naravno, mnogi ljudi neće smjeti komunicirati, iz straha da mogu doživjeti isto. Ovo je oprobani metod totalitarih sistema, kojima su kleveta i autocenzura glavno oružje.
Dejtonska država je preko svake razumne mjere prešla prag koji dijeli demokratiju i totalitarizam. Ovdje je kleveta domaća životinja! To što iza dejtonske nakaze stoje zapadne ambasade, potom vladajuće nevladine organizacije koje svoju prostituciju naplaćuju iz zapadnih izvora, pa vladajući sarajevski mediji, ogrezli u mentalnom kriminalu – to stvarno ne znači ništa u odnosu na istinu. Niko ne može poreći da je iz ove države, bez ikakvih dokaza i suđenja, na osnovu pretpostavke da su „prijetnja sigurnosti“, protjerano desetine očeva, čija su bošnjačka djeca ostavljena da pate za svojim babom, a porodice prepuštene na nemilost borbe za egzistenciju. Ne mogu Sjedinjene Američke Države nikako – baš nikako! – pobjeći od Guantanama kao lične karte svoga demokratskog profila. Svaka riječ koju izgovore američki čelnici uguši se u Guantanamu. Tako ni dejtonska Bosna neće imati demokratsku vjerodostojnost dokle god ne dozvoli protjeranim građanima (tzv. aa porijekla) da se vrate svojoj djeci i ženama. Ako je demokratija vladavina pravde i humanizma, onda te demokratije nema dokle god među nama živi tuga koja je proizvedena nepravednim i nehumanim uništavanjem porodica, u ime nepostojeće krivice muževa i očeva porijeklom iz muslimanskih zemalja. Evo, gledamo kako mediji obilno izvještavaju o sterilizaciji pasa, pa je svo društvo sretno i zadovoljno što će psi hodati nasmijani. Kako je moguće da se u Bosni dogodi tolika tragedija, i tolika nepravda, da desetine porodica budu pocijepane izgonom žigosanih očeva, a da se niko nigdje ne zapita nad razmjerama tog bola koji i danas živi, tu, uz nas, u svakodnevnici svakog djeteta kome je dejtonski režim ukrao babu. Više je pažnje dejtonsko društvo posvetilo problemu kerova, nego problemu djece kojoj su oteti očevi! Jer ovo nije samo političko pitanje – gdje se u ime izmišljanja tzv. islamskog terorizma u BiH protjeruju nevini ljudi porijeklom iz muslimanskih zemalja, zato što je nekome trebalo da u opticaj stavi da su ti ljudi „prijetnja sigurnosti“; ovo je, nadasve, humanističko i socijalno pitanje, koje se ogleda u očima ove djece. Te oči nisu kao oči svake druge djece. Tako oči jetima imaju dalek sjaj. U tom sjaju, i s tim sjajem, putuje jedna razdaljina, jedna naprasna zrelost, i tuga i želja istovremeno, tuga za roditeljem, želja za roditeljem. Kad roditelja uzme rat, nesreća, nešto na šta se ne može utjecati, onda je ta tuga od Boga, ali, kada ti oca uzmu u ime demokratije, u ime te političke industrije laži, onda je to žrtva koja nema smisla, i nema opravdanja. Svaki dan koji je naše bosansko dijete provelo bez otetog oca, onog što je kao bh. državljanin preseljen u zemlju svog rođenja, ili onog što leži u konc-logoru tzv. imigracionog centra (u ulici Draže Mihailovića u tzv. istočnom Sarajevu), svaki je taj dan biljeg zla na obrazu dejtonskog poretka. Glasno se i nepokolebljivo zalažemo da se ovi očevi, ovi muževi, vrate svojoj djeci i svojim ženama, svojim bošnjačkim porodicama, jer bol koja je posijana među ove ljude nema nikakvog uporišta u pravu i pravdi, već je rezultat zloupotrebe zakona. Kao i za ekstradiciju tzv. Alžirske grupe na Guantanamo, i ovdje bi neko morao odgovarati što je u pravni poredak uvalio kriminalnu mogućnost da se ljudi hapse i protjeruju na osnovu pretpostavki, bez ikakvog procesa, dokaza, krivice, presude. Evo, mi čekamo, osluškujemo, bilježimo i opominjemo.
Bič i linč
Nemamo kud dalje ako se svi politički i društveni kapaciteti ne odrede spram galopirajuće prakse da se o ljudima i pojavama sudi na osnovu klevete, pretpostavke, izvan demokratskih i pravnih normi. Upravo to što nevladin sektor ignorira ovu pojavu ukazuje na ozbiljnost problema, jer su svi, linijom korupcije, uvučeni u blamiranje demokratskih imperativa. Sjećam se emisije „Pošteno“, od 4. marta na FTV, u kojoj sam učestvovao, a u kojoj urednica hajca priču o potrebi zabrane onog skupa u Tuzli na kome je govorio Nusret Imamović. U anketi se pojavljuju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, i složno govore da bi takav skup trebalo zabraniti. Na osnovu čega? Zato što mislimo da je Nusret „ekstremista“, „vehabija“ i sl. A ko smo to „mi“? Jesmo li mi Tužilaštvo, Sud, Presuda, Pravda, pa da sebi dajemo za pravo da križamo ljude?! Pa ni Presuda to ne može, i ne smije, jer i čovjek koji je osuđen, i koji je kaznu odležao, ima pravo na rehabilitaciju i resocijalizaciju. Komunizam je bio human u odnosu na ovaj dejtonski totalitarizam, jer je tamo Alija Izetbegović, po islasku iz zatvora, imao šansu, da radi, privređuje, izdržava porodicu. U dnevnom glasilu Ministarstva sigurnosti (koje se i grafički pretvorilo u policijski bilten, pa sve objavljuje ambleme i značke policijskih agencija i formacija, kao nekad list JNA „Narodna armija“) neki dan čitamo veliki naslov „Diler uposlen na recepciji u zgradi Predsjedništva“, a očiti cilj nije „diler“, već Predsjedništvo, do kojeg nije dobacio Fahrudin Radončić. Taj uposlenik B.Č. nekad je, valjda, uhvaćen sa marihuanom, ali je po osnovu sporazuma o priznanju krivice dobio uvjetnu kaznu. Kad bismo sad, rekla-kazala, nabrajali ko se sve drogira u javnom životu, pogotovo među medijskim, nevladinim i tv halugarima, ispalo bi da niko ne smije nigdje raditi. Ali, metod da se progoni čovjek koji je svoju kaznu odradio – nedopustiv je. Je li to znači da taj B.Č. više nikad ne smije nigdje raditi, zato što je nekad posrnuo i napravio grešku? Ne samo on, već i Mevlid Jašarević, kad izađe poslije 18 godina, treba da ima novu šansu, a ljudi koji mu tu šansu pruže trebaju biti podržani, a ne progonjeni. Jer, da je Mevlid bio u sistemu, manje su šanse da bi udario na sistem. Evo, htio je Nusret Imamović, organiziranjem tribine u Tuzli, biti u sistemu bosanske multilateralnosti, demokratske kulture, najavio je tribinu, tribina je odobrena, sve po zakonu i propisu, ali su se pojavili gulanferi da iz sistema istjeraju Nusreta Imamovića. Zapravo su istjerali sebe, pokazavši da nemaju kapacitete za prihvatanje demokratske kulture, u kojoj i oni koji su različiti, imaju pravo na ispoljavanje svojih uvjerenja. Ova sekvenca je samo potvrdila da je islamofobija okosnica dejtonskog poretka, zasnovanog na velikosrpskim i velikohrvatskim programima, a koji su svoje sluge našli među brojnim bošnjačkim kompleksašima i prostitutkama. Oni ne mogu ili neće da razumiju kako Nusret Imamović ima jednako pravo da koristi demokratski prostor kao i, recimo, sveprisutni i svepoželjni Željko Komšić. Nema tog legalističkog slova koje može razvojiti jednakost pred zakonom Željka i Nusreta. Ali, da su protjerani diplomati sjedili za Željkom, ne bi im se ništa desilo, a pošto su sjedili sa Nusretom – protjerani su. Nije feler, ni u njima, ni u njemu, ni u zakonu, već je feler u nakaradnim ministrima i državnim kočijašima koji zakon bičuju i linčuju u skladu sa zapadnim naredbama i odobrenjima.
…Tu je tajna džema iz Gornje Maoče. Pojedeš kašiku, pa pišeš ovakve tekstove. Tajna je u našem duhu koji je zdraviji, pokretljiviji, vedriji od ovih mrakova koji su uzjahali našu lijepu i plemenitu zemlju. Zato bi ministar sigurnosti trebao naložiti hapšenje jagoda po Gornjoj Maoči.
10. VI 2013.