Meni nikako nije jasno zašto su srpsko-hrvatski mediji u Sarajevu onako bjesomučno progonili reisu-l-ulemu Cerića, a sad ne progone reisu-l-ulemu Kavazovića?! Ispada da je reis Kavazović sad dobar sa onima koji su prema reisu Ceriću bili loši…
Kad se pogleda izbor novih članova Akademije nauka i umjetnosti BiH onda se vidi kako je ova važna institucija postala ideološka filijala dejtonskog režima, budući da u ANUBiH ponovo nema mjesta za neke bošnjačke velikane, a ima mjesta za raznorazna piskarala koja jedva da zavređuju mjesto asistenta na fakultetu, a kamo li status akademika. Ovo potvrđuje nužnost i ispravnost osnivanja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, mada se BANU svojim naradom pretvara u još jednu sramotu i još jedno razočarenje bošnjačkog naroda. Ova institucija u koju su polagane velike nade, nije ništa uradila od svog osnivanja u junu 2011. godine. Predsjednik BANU Ferid Muhić je drag čovjek, veliki bošnjački intelektualac, ali bi bilo moralno da tu poziciju prepusti nekome ko ima viziju i hoće raditi. Očitovanje ANUBiH kao režimskog trabanta, dugoročno nam ukazuje da Bošnjaci moraju imati svoju akademsku kuću, koja će institucionalno kreirati i voditi projekte važne za bošnjački narod. Za godinu i po mi smo od BANU dobili samo maglu u vidu obećanja da će se nešto raditi. Izgleda da su nas naši neprijatelji precijenili, kad su digli veliku medijsku prašinu prilikom osnivanja BANU, misleći kako će Bošnjaci konačno dobiti glavu i kompas. U međuvremenu bilo je desetine povoda da se BANU uključi, da nas predvodi, da nam objasni, a namjesto toga imali smo jednu mutavu i sramotnu šutnju. Taman smo uočili da BANU neće biti ono što nam treba, kad se pojavilo baš to što nam treba – Svjetski bošnjački kongres. Prošla su dva mjeseca, svašta se izdogađalo, a ova najveća nada bošnjačkog naroda, ta prva svjetska mreža bošnjačke snage, blehne u stvarnost k’o tele u šarena vrata.
Sve je isto ali isto ništa nije
Dramatične se mijene događaju na političkoj sceni, a da bošnjački narod nema analitičkog i odbrambenog odgovora na njih. Do izbora reisu-l-uleme Kavazovića, Islamska zajednica je imala živosti i odgovornosti spram događaja koji su usmjereni protivi Bošnjaka. Danas je to samo vjera, ako se pak vjera uopće može promatrati odvojena od života i od stvarnosti. Danas je to nešto što godi drugima, a ne godi Bošnjacima. Kada sam tačno prije godinu dana na ovim stranicama napisao tekst „U potrazi za mutavim reisu-l-ulemom“, naivno sam likovao nad uvjerenjem da smo na pravom putu i da se neće ostvariti planovi da se Islamska zajednica samoutuši kao što je samoutušena SDA i kao što je nakon prof. Rizvića i prof. Maglajlića samoutušen BZK „Preporod“. Nabrzinu smo pogubili mnoge vrijednosti koje je uspostavio dr. Mustafa ef. Cerić, dok je bio reisu-l-ulema, a zbog čega i jeste bjesomučno napadan, a da u međuvremenu nismo izgradili zamjenske mehanizme samozaštite.
U dejtonskom režimu, ako se hoćeš istinski boriti za prava Bošnjaka, teško je proći bez stigmatizacije, Konkretno, meni nikako nije jasno zašto su srpsko-hrvatski mediji u Sarajevu onako bjesomučno progonili reisu-l-ulemu Cerića, a sad ne progone reisu-l-ulemu Kavazovića?! Ispada da je reis Kavazović sad dobar sa onima koji su prema reisu Ceriću bili loši, a bili su loši zato što je reis Cerić bdio nad problemima bošnjačkog naroda. Ako se ovako nastavi, moglo bi se konačno dogoditi i da Enver Kazaz, Senad Pećanin i drugi islamofobi konačno dobiju svog reisu-l-ulemu. Utom će se pojaviti pederi, svingeri i narkomani da obogate tu demokratizaciju vjere. Možda dođe i Peđa Kojović, s cukom, k’o grof od Travnika.
Naravno, naše su želje da sve bošnjačke adrese budu dinamično prožete brigom za bošnjački narod. Ne vidimo nikakvog normalnog razloga da se i jedna institucija, a pogotovo Islamska zajednica, distancira od raznorodne brige za Bošnjake. A briga je i kad se kroz kolumne imama tematiziraju savremeni bošnjački problemi. I kad se otvori medijski prostor za slobodan protok mišljenja i ideja pod krovom ove institucije koja – shvatimo to – u Bošnjaka nije vjerska, već nacionalna adresa. Bošnjački kulturni identitet je temeljen na vjeri, islam nas određuje, kao što Srbe određuje pravoslavlje, a Hrvate katoličanstvo, tako da je svaki udar na Bošnjake istovremeno i udar na vjeru. Odavno su te granice pomjerene da bi se mogla samo braniti vjera, a ne braniti narod, i samo braniti narod, a ne braniti vjera. Zbog toga Islamska zajednica više ne može biti samo na džamijskoj adresi, kako se stalno hoće, jer su Bošnjaci širi od džamije, mada je džamija s njima gdje god da su, zato što, rekosmo, bez islama nema Bošnjaka.
Totalna je podvala da su političke teme šugave teme! Pa kako mislimo pomoći narodu ako najpismeniji među nama neće analizirati političku stvarnost, ukazivati na ono što ne valja i upućivati na ono što valja?! Kako realizirati – pozivanje na dobro, odvraćanje od zla i vjerovanje u Allaha – ako sredstvo neće biti riječ, i na hudbi i van hudbe, i to kroz priče o konkretnim iskušenjima kroz koja prolazi naš narod? Kako možemo živjeti, biti muslimani, a da ne vidimo kako se u Republici Srpskoj otima bošnjačka imovina, kako se hapse bosanski partrioti, kako se segregiraju bošnjačka djeca, itd.? Mogu li sve te važne teme ostati pred džamijom, kao obuća što ostane? U vjeri smo zbog glave, i duše, a ne zbog cipela! Može li uopće vjera biti izvan života koji nosimo u sebi, kad uđemo u džamiju? Budalasta je ta ambicija, ko god da je smislio, da se bošnjački životni problemi odvoje od vjere, tako što će vjera biti u šiframa i neodređenostima, a život skapavati u bolnim konkretnostima. Vjera bi tako izgubila smisao, jer mi vjerujemo u ime svog života, danas i ovdje.
Kome to sada ugađa reisu-l-ulema Kavazović kad guši ono najbolje što je dosegla Islamska zajednica – da postane svebošnjačka intelektualna mreža koja će slobodno i bez kompleksa pratiti i analizirati bošnjačku stvarnost? Odavno su već srpski pisci uz Pravoslavnu, a hrvatski uz Katoličku crkvu, taman se počela plesti ta prošaranost svjetovne i duhovne inteligencije pod krovom Islamske zajednice, a što je podstaklo mnoge imame da se late pera i krenu aktivno sudjelovati u tumačenju stvarnosti… Na reisu-l-ulemi Kavazoviću je odgovornost da se sačuva i dalje razvija ta mreža bošnjačke energije koje se splela pod krovom naše najstarije institucije. Nenormalno je da Islamska zajednica prestane biti mreža aktivne bošnjačke pameti. Takvo što ne može biti bošnjački interes, takvo što može biti samo interes velikosrba, velikohrvata i njihovih prirepaka. To što uočavamo da je Islamska zajednica danas slabija nego prije nekoliko mjeseci, jer je novi reis sproveo neke restrikcije i redukcije na vitalnim mjestima, zapravo je naša zebnja da ne ostajemo bez najvažnijeg uporišta bošnjačke slobode. Dok smo imali SDA, kao čvrstu patriotsku organizaciju, dok SDA nije uzjahao ispodprosječni, poltronisanju skloni Sulejman Tihić, dotle ovo pitanje sa Islamskom zajednicom ne bi bilo tako važno. Ali, već godinama Islamska zajednica je posljednja adresa, posljednja nada, posljednja luka iz koje mogu isploviti brodovi bošnjačkog spasa. Ako se dogodi da Islamska zajednica počne ličiti na reisu-l-ulemu Kavazovića, namjesto da reisu-l-ulema Kavazović liči na Islamsku zajednicu, onda će se dogoditi ono što se dogodilo sa SDA kada je SDA prestala ličiti na Aliju Izetbegovića, a počela ličiti na Sulejmana Tihića. Halid Bešlić bi ovo stanje definirao riječima: Sve je isto, ali ništa isto nije.
Narod koji je volio garibe
Kada je prije desetak godina bošnjačka inteligencija očekivala da BZK „Preporod“ predvodi akademski otpor protiv reformi kojima se razbaštinjuje bošnjački narod, dogodilo se da je predsjednik ove institucije, Šaćir Filandra, otišao da bude nekakav savjetnik visokom predstavniku Volfgangu Petriču. Filandra je, zarad svojih kompleksa, zanemario bošnjačke interese i poletio da bude gospodin, kod stranaca. Haman su mu Bošnjaci bili samo sredstvo da se odomaći među trotoarima. Taj psihološki profil, bošnjačkog čelnika, s nekakvom traumom, nekakvim kompleksom, koji začas odabere sluganstvo naspram odbrane naroda, nešto je što se Bošnjacima ponavlja kao zla sudbina. Dalo bi se ustanoviti da smo u povijesti imali više raznih filandendrona, nego velikana poput Husage Čišića. Narod je kriv za to, jer narod svoje izdanke od stava i ponosa hoće smatrati ćaknutim, malo uvrnutim, dok su oni što ga prodaju i varaju vazdan zavređivali pažnju i poštovanje. I danas u našem narodu veće poštovanje imaju ljudi od tersluka, nego blagi i smjerni pojedinci, iako taj tersluk nije nikakva vrlina, već primitivizam najgore vrste. Kad naš narod za nekog kaže: On je ters, kao da je rekao: On je doktor nauka, On je vakif, On je hadžija, pa ispade da je bolje biti taj ters, tj. primitivac, nego išta što vrijedi. Istodobno, ovi ljudi od smjernosti i smirenosti bivaju gledani kao nekakvi mutavci koji se ne znaju hljeba najesti. Na političkom planu poremećeni horizonti daju pogubne rezultate.
Narod je tako pokopao jednog od najpismenijih Bošnjaka u politici, dr. Harisa Silajdžića, a doveo prosječnog, šutljivog i mutljivog Bakira Izetbegovića. Narod nije htio ni pogledati bošnjačkog velikana Džemaludina Latića, koji je bio protukandidat Bakiru Izetbegoviću, pa je dobio toliko malo glasova da je to velika sramota za Bošnjake. A Džemo je u ime ljubavi prema vjeri, narodu, Bosni, i robijao i svašta pretrpio. Bakir je možda fin, ali između Džeme i Bakira je razlika kao između Safvet-bega Bašagića i Munira Mesihovića. A ko je Munir Mesihović, pitate se. Pa bio je fin čovjek, predsjednik Predsjedništva BiH (1985-1987), kao što je to bio i Halid Genjac (2000-2002). Džemaludin Latić je naš Vaclav Havel, ali mi nismo pismeni Česi pa da za najistaknutijeg biramo jednog od najpismenijih. Ta bošnjačka sklonost garibima proizilazi iz baruštine zluradosti, iz onog mentalnog brloga u koji su nas stjerali kršćanski vladari, kad su nam objasnili da će nam biti bolje što nam je gore. U skladu s tom naopakošću, za nas je bolje što su nam vladari gori, a zapravo, to jedino odgovara onima koji u redukciji bošnjačkih kvaliteta vide prolaz za svoje aspiracije.
Ovaj obrazac objašnjava zašto je godinama smetao, upadao u uoči, reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, iako priznat od cijelog svijeta, u kome je po statusu odavno nadmašio kapacitete malobrojnog bošnjačkog naroda. Kršćanskim vladarima u Bošnjaka vazda treba neko ko se neće previše isticati, pameću, gordošću, slobodom govora i ponašanja. Doktor Silajdžić je izlazio iz te mjere, pa su međunarodni faktori tutorski tražili da se ukloni sa političke scene, a taj zahtjev su hitro realizirali upravo Bošnjaci, na izborima. Bošnjaci su, uostalom, postali najveći pljuvači po liku i djelu dr. Cerića, vjerovatno usljed paničnog straha da bi djelovanje dr. Cerića moglo uvrijediti Srbe i Hrvate. A šta ih to ne vrijeđa, konačno? Suljo i Mujo, definitivno. Ne vrijeđa ih ni Dževad Galijašević, ni Hadžem, ni Kazaz, niko ko se kamenjem baca po Bošnjacima. Ne samo da im je to razonoda, već i veoma racionalan cilj. Što više Bošnjaci budu tukli po Bošnjacima, manje će se vidjeti do koje mjere je dejtonski poredak postao okvir za najcrnji šovinizam. Nad svim ovim lebdi jedno vječno pitanje: Kako je moguće da se bošnjački čelnici redovno upecaju u mrežu kojom se sputava bošnjački život? Ako to čine zbog velikosrpskih i velikohrvatskih aplauza i tapšanja po ramenu, onda su budale, jer je bošnjačka smrt jedino što može zadovoljiti ove šovinističke nakaze.
Ovih dana SDA bije časne bitke za principe, kako u Mostaru, tako i u pogledu otvorenog miješanja Evropske unije i Američke ambasade u rušenje federalne vlasti. Bezočna je drskost to što rade Radončićev SBB i Lagumdžijin SDP za račun velikosrba i velikohrvata, uz pomoć zapadnih mentora. Ali zaboravlja se da je SDA došla pameti, i do principa, tek kad je ispala iz dobitne kombinacije. Dotad je i SDA, putem sramnog Ahmetovića, Tihića i Izetbegovića, pristajala na sve što se od nje traži, od tzv. prudskog sporazuma, tzv. sarajevskog distrikta, pa do proganjanja muslimana na razne načine. Upravo zbog ovih ljigavština na političkoj sceni, važno je da Bošnjaci imaju čiste, iskrene i hrabre adrese sa kojih mogu čuti istinu i uputu. Bila bi strašna šteta, a vjerovatno i grijeh, da se Islamska zajednica distancira od bošnjačkih problema, a u ime izigravanja nekakvog „mira i tolerancije“ po mjeri velikosrba i velikohrvata. Bila bi šteta da se Svjetski bošnjački kongres pretvori u kraljevsku sećiju za Cerića i Zukorlića. Bošnjaci vape za riječima, kao žedna zemlja za kišom.
„Saff“, br. 334, 22. februar 2013.