Rezime
Muhadžirluk je i u životu i u javnom govoru predstavljao jednu od važnijih linija diferencijacije među Bošnjacima austrougarskog vremena, jer je trajao kao moguća alternativa dramatičnoj bošnjačkoj stvarnosti. U međuvremenu je bošnjačka zajednica vjersku povezanost nadgrađivala kulturnim i političkim samodefiniranjem, a iz čega su proizišli književni tekstovi o muhadžirluku. Muhadžirska tema je u kritičkom diskursu poslužila kao okvir za afirmaciju patriotskih ideja o bošnjačkoj vezanosti za Bosnu i o nužnosti prilagođavanja novom vremenu.
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine historijskom je inercijom otvorila složeni proces samoodređenja bošnjačkog identiteta. Napuštenost od otomanske i orijentalne matice, te prinudni ulazak u sistem evropskih sociopolitičkih svjetonazora, pokrenulo je uspostavljanje povijesnih, kulturalnih i tradicijskih međaša u Bošnjaka.
Kao i kod drugih južnoslavenskih naroda, i u Bošnjaka su, doduše sa zakašnjenjem, književni tekstovi romantičarske i prosvjetiteljske osjećajnosti, definirali i afirmirali narodnosne imperative. U Bošnjaka je ovaj proces bio znato složeniji, slojevitiji, dramatičniji, utoliko što su se prvi bošnjački pisci suočili sa izazovom da iz traume identiteta, te razapetosti između orijentalne prošlosti i evropske budućnosti, iznađu smislen okvir u kome će se bošnjački etnikum osjećati autohtono i domaćinski.
Dominantna većina bošnjačkih književnih tekstova proizilazila je iz potrebe definiranja narodnosne pozicije, bilo u povijesti, bilo u sadašnjosti, u neposrednom ili posrednom doticaju teme i ideje, odnosno, povijesnih ili stvarnosnih motiva sa samom stvarnošću, koju je književnost nastojala oblikovati prema intenciji zamišljenih bošnjačkih interesa. Književnost i kulturalne pojave imale su misiju uspostave ideološke linije između političke stvarnosti i nužnosti da Bošnjaci definiraju i objedine sebe u novim okolnostima.
Iznenadna mijena presudna je i dramatična i zbog činjenice što je stotine ekonomskih, političkih, kulturnih i psiholoških niti stvaranih i razvijanih stoljećima vezivalo bosanske Muslimane sa dalekim centrima političkog, vjerskog i kulturnog života islamskog svijeta . Tu je razlog što se Bošnjaci, godinama poslije okupacije, nisu mogli izvući iz osjećaja ostavljenosti, izgubljenosti i nepripadnosti novom političkom i društvenom poretku. Prepušteni sami sebi, politički neorganizirani i bez ikakvog oslonca izvan Bosne, oni su morali prihvatiti civilizaciju ili propasti. Međutim, put prilagođavanja novim prilikama nije bio ni lak ni jednostavan. U toku prve dvije decenije među Muslimanima gotovo nema nikakvih vidljivih socijalno-političkih gibanja.
Prve godine austrougarske uprave su predstavljale gluho doba, vrijeme punog književnog zastoja, duhovne depresije i mrtvila u društvenom životu Bošnjaka. Tek sa dolaskom vrhovnog upravitelja Benjamina Kalaja 1882. godine i uspostavom njegove politike prijateljskog raspoloženja, otpočinje proces integralističkog sadejstva austrougarske uprave i napredne bošnjačke inteligencije. Nakon što je Kalaj uvidio da bi muslimanski stav vlastite bosansko-muslimanske samobitnosti i neutralnosti u srpsko-hrvatskom pogledu mogao predstavljati pogodnu osnovu i zatečeni preduslov za njegovo pripremanje zatečene bosanske narodnosti , dolazi do nastojanja da se austrougarska uprava približi Bošnjacima. Tako otpočinje spori i nesigurni proces bošnjačkog uključenja u društvene tokove austrougarskog vremena u Bosni.
Bošnjaci su svoj prvi list, pod nazivom „Bošnjak“, dobili 2. jula 1891. godine. „Bošnjak“ je odmah izazvao burne reakcije ne samo u Bosni, već i u susjedstvu, jer je progovorio iz pozicije bosanskog integralizma, predstavljajući Bošnjake kao autohton narodnosni faktor, kojeg neće pridobiti ni srpska ni hrvatska nacionalna tendencija. Ponajviše žuči izazvala je teza da „do okupacije nije bilo ni traga ovdje tom novoskovanom srpstvu i hrvatstvu“.
Kroz brojne polemike, ali i književne tekstove, „Bošnjak“ je prvi definirao usmjerenja bošnjačkog identiteta, smjestivši narodnu identifikaciju u prostor jezika i slavenskog porijekla, dok je mjesne običaje i vjeru predstavio kao ostale običaje koji su Bošnjake odvojili od ostalih naroda. „Bošnjak“ je izlazio do 1910. godine, sa nekolikim oscilacijama u kvalitetu, a imao je pionirsku misiju u definiranju postotomanske bošnjačke pozicije, ne samo na političkom, već i na kulturalnom planu, u smislu prepoznavanja i afirmacije bošnjačkih kulturnih posebnosti.
Upravo u to vrijeme kada se pojavljuje list „Bošnjak“, nastaju i prvi tekstovi koji kritički opserviraju pojavu muhadžirluka, redovno se stavljajući na stranu ostanka u domovini i imperativu prilagođavanja i emancipacije Bošnjaka. Muhadžirluk je i u životu i u razmišljanjima predstavljao jednu od važnijih linija diferencijacije među Bošnjacima. Iako su postojale izvjesne pauze i oscilacije među najjačim pokretima za iseljavanje, koji su bili 1879, 1882, 1908, i kasnije 1918, muhadžirluk je sve te decenije živio kao moguća alternativa dramatičnoj bošnjačkoj stvarnosti. U međuvremenu je bošnjačka zajednica vjersku povezanost nadgrađivala kulturnim i političkim samodefiniranjem, a iz čega su proizišli književni tekstovi o muhadžirluku.
Tema muhadžirluka prisutna je prvotno u djelima spisateljskog tandema Ivana Miličevića i Osman Nuri Hadžića, koji su se potpisivali kao Osman-Aziz. Ovom temom prvi se bavio Ivan Milićević, pod pseudonimom Aziz Hercegovac, u svojoj prozi „Izselio se“ , što je bio tek nagovještaj cjelovitijeg sagledavanja muhadžirskog pitanja, kakvo je ostvareno u Osman-Azizovoj prozi „Sve se zaboravlja“ .
Autorski dvojac Osman-Aziz se u prvoj etapi svoga stvaralaštva bavio temama iz turskog perioda, u drugoj temama na razdjelnici vladavine dvaju i epoha, a u trećoj se bavi temama iz savremene stvarnosti, a gdje je mudžahirsko pitanje nadneseno nad perspektive bošnjačkog naroda, kao sastavni dio atmosfere austrougarskog vremena. Romani „Bez nade“ (1895) i „Bez svrhe“ (1897) predstavljaju svojevrsno otvaranje književnosti prema savremenim temama, prema tom razmeđu na kome je dolazak Austro-Ugarske u BiH značio za Muslimane prelazak iz jedne civilizacije u drugu sasvim različitu kulturu i način života, što nije moglo proći ni jednostavno, ni bezbolno niti brzo . U romanu „Bez nade“ muhadžirluk je dat u pozadini događanja, kao alternativa imperativu prilagodbe novom vremenu i njegovim kriterijama.
Kako se dogodilo da jedan Hrvat, Ivan Milićević, prvi otvori muhadžirsku temu u književnosti? Muhsin Rizvić je mišljenja da se to dogodilo po liniji dobrosusjedskih zavičajnih simpatija i političke težnje za pridobijanjem Muslimana za hrvatstvo . U pripovijeci „Izselio se“, koju je objavio 1892. godine u časopisu „Dom i sviet“, Ivan Milićević fokusira jednu veoma karakterističnu pojavu koja je pratila iseljavanje Bošnjaka, a to je nastojanje da se pojeftino otkupi bošnjačko imanje. U osnovi je mržnja glavnog junaka Rizvana Alihodžića prema Švabama, koju podstrekava gazda-Jova, zbog svoje ambicije da za male novce kupi njegovo imanje.
Pripovijetka „Izselio se“ nema onu kasniju literarnu sočnost i estetsku slojevitost Osman-Azizovih proza, iz nje, kako veli Rizvić, izbija nešto strano i hladno, usiljeno, retoričko, knjiško. Ali to što stil publicistike izbija ne samo iz dijaloga, nego i iz narativnih pasaža pišćevih, upravo bi se, sa poststrukturalističkog gledišta, moglo ugledati kao politička senzitivnost u tematiziranju ove pojave. U odnosu na očekivano nijansiranje psiholoških i sociokulturnih profila, Ivan Milićević se zakačio za jednu više novinarsku i političku, a manje književnu situaciju – u kojoj su Bošnjaci pod različitim pritiscima i prevarama prodavali svoja imanja i odlazili u Tursku.
Naime, Austro-Ugarska je u prvi mah podsticala iseljavanje Bošnjaka, na različite načine, ali i djelovanjem agenata po selima i manjim mjestima, koji su širili dezinformacije da sultan poklanja imanja i dijeli novce onima koji se isele u Tursku, zbog čega su mnogi Bošnjaci u bescijenje prodavali svoja imanja. Bilo je i samih Muslimana koji su opustošili čisto muslimanske krajeve nagovarajući svijet na seobu, od čega su imali materijalnu korist kao posrednici pri kupoprodaji zemljišta i naselja. Austro-Ugarska je Bošnjake štitila tek koliko su joj trebali da se balans stanovništva ne okrene u korist Srba, te da ispuni formalne obaveze iz međunarodnog ugovora, a koje bi se obesmislile ako bi kritična masa Bošnjaka iselila u Tursku.
Za razliku od romana „Bez nade“, gdje se muhadžirska tema provlači kao sveprisutna, ali neistaknuta u prvi plan, u pripovijeci „Sve se zaboravlja“ u fokusu je Omer-begova namjera da iseli iz domovine, a što je odluka koja prvo pogađa njegovu vezu sa Aišom. Na jednoj strani je ljubav, a na drugoj povrijeđen narodni i vjerski ponos, usljed naredbe o regrutovanju bosanskih mladića za austrougarsku vojsku.
Ako znamo da se jedan od većih iseljeničkih talasa dogodio 1882, kada je izbio Hercegovački ustanak, kao reakcija na donošenje privremenog Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu, odnosno da je proglašenje Wehrgesetza – obaveze služenja u austrougarskoj vojci, pojačalo bošnjačke zahtjeve za iseljavanjem, a prema austrougarskim procjenama za prvih pet godina okupacije iselilo se oko 8.000 lica – onda vidimo da je ova pripovijetka bazirana na bliskom historijskom događaju. Vlasti su nastojale pokret za iseljavanje obuzdati putem oglašavanja lojalnih vjerskih i feudalnih dostojanstvenika, koji su poručili da – Muslimani po šerijatu mogu služiti u austrougarskoj vojsci za odbranu svoje domovine i da im je to vjerska dužnost i čast, te da zbog toga ne ostavljaju svoju domovinu . Ovaj događaj je u književnom stvaranju Muslimana (…), kao i otpor 1878, ostavio traga i kao književni motiv i kao atmosfera uznemirenosti duhova, psihoza nespokojstva, ugroženosti i težnje za iseljavanjem…
Osman-Aziz time ispisuje repliku na aktuelnu stvarnost, na svima poznate događaje, u kojima su mnogi Bošnjaci, poput glavnog junaka Omer-bega, nosili ubjeđenje da će muhadžirlukom sačuvati čast i ponos. Nakon Omer-begove odluke da napusti domovinu, buktinja Aišinih djevojačkih snova, veoma nijansirano predstavljena na početku ove proze, kroz slike jurjevskog teferiča na Hridu, gasi se u predstojećim dilemama i neodlučnostima. S druge strane, Omer-beg je jasan u svome odbijanju služenja u toj kaurskoj vojski u kojoj će Muslimani – ne samo nositi tuđu pušku i služiti kaurinu, već obići i škrkljak, krmetinu jesti, ne će smjeti više u džamiju, neće im davati abdest uzimati, morat će vino piti… Cijena ovog stava je muhadžirluk, koji se kod Omer-bega uzdiže na nivo lične tragedije, manifestirane kroz tešku depresiju. Psihoza Omer-begova predstavlja možda najbolji opis psihološkog doživljavanja tuđine u književnom stvaranju Muslimana ovog austrougarskog razdoblja. Pisci nedvosmisleno oblikuju tragičnog junaka, čija se gubitnička putanja zaokružuje na kraju priče kad pratimo Aišinu reakciju na vijest o Omer-begovoj pogibiji. Ona, koja je u međuvremenu zanovala novi život, hladno reagira, iz čega saznajemo da je Omer-beg, sa svojom žrtvom, kao reprezent ideje o muhadžirluku, odavno već pao u zaborav.
Milan Marjanović u svome eseju „Novi hrvatski pripovijedači“ piše da je glavna preokupacija Osman-Azizovog rada da predstave problem prelaska iz starog u novo doba, te da se bave manama muslimanskog karaktera ili odgoja ili uredbe…, kako bi na jednom ili više primjera demonstrirali zle i ubitačne posljedice tih mana svojih ljudi . Iz takve angažiranosti Osman-Azizove literature prirodno proizilazi i interesovanje za aktuelno muhadžirsko pitanje, koje je u narativnoj i stilskoj izvedbi doživjelo satirično uobličenje u prozi „Bolesnici“ . Pisci ovdje prave otklon od uobičajenog realističkog pripovijedanja, suptilnog psihologiziranja, jer u jednoj gotovo brutalnoj naturalizaciji situacija i likova grade satiru o bošnjačkoj nesposobnosti suočenja sa izazovima novog vremena, odakle se izlaz vidi u bježanju i muhadžirluku. Satirična iskra pali se u viđenju slabosti kao vrline, budući da se konzervatizam, a zapravo ljenost, letargija i nesposobnost, u datoj sredini osjećaju kao vrijednosti tradicije i postojanosti.
Zapravo, pisci nam u naturalističkom maniru slikaju fanatizam i fatalizam glavnih junaka, kojima ništa ne može pomoći, pa čak ni plemenitost sredine, ni dobrotvori koji kupuju domaćinstvo nesuđenim iseljenicima. Nakon pet godina dobrotvori su posjetili Karanfil-agu i Ibrišim-agu i uvidjeli da tom mentalnom profilu nema pomoći. Oni zatiču jednu izvitoperenu atmosferu, nabujalu od ljenosti i inertnosti, u kojoj njihovi štićenici hoće da rasprodaju i zemlju i stoku koju su dobili u ime ostanka u domovini. Ova Osman-Azizova proza je izvan vremenskih i prostornih granica, izvan činjenične objektivizacije problema, uzdignuta je na nivo opće dileme o odlasku i ostanku, o vrlini marljivosti i prilagodljivosti, odnosno, o bolesti inertnosti, a gdje se ambicija za iseljavanjem kritički opservira kao osobina nesposobnih. Oni koji se sele predstavljeni su kao nezdravi pojedinci, degenerici, otpadnici – bolesnici , i upravo je ta kritička, bezmalo satirična direktnost ono što ovu Osman-Azizovu prozu razlikuje od drugih njihovih proza, ali i svih drugih književnih opsrevacija muhadžirske teme.
Poslije Osman-Azizove proze „Sve se zaboravlja“ i „Izselio se“, i slične proze Mehmeda Kadrispahića „Muhadžir“ , pripovijest „Razija“ Šemsudina Sarajlića muhadžirluk obrađuje više direktnim eksplikativnim i diskurzivnim antistavom prema sredini, u kojoj je pisac i učesnik radnje i njen vlastiti rezoner, i ujedno svodilac radnje na angažirani završetak iz koga se vidi naličje i sudbina iseljeničkog života. U odnosu na prethodna prozna ostvarenja na muhadžirsku temu, Sarajlićeva „Razija“ umnogome je složenija, jer u jednom harmoničnom odnosu, uz stabilan narativni okvir, saobražava i povijesne, i psihološke, i sociopolitičke tematskomotivske poglede.
U pripovijesti „Razija“ do izražaja je došla ta posebna pripovjedačka umješnost Šemsudina Sarajlića, koji kroz dinamičnu i neizvijesnu fabulu, kroz sažete i sočne dijaloge, vješto i nenametljivo provlači svoje opservacije o savremenim društvenim, a time i političkim problemima u Bosni i Hercegovini, sa posebnom senzitivnošću za dileme i razmeđa u kojima se našao bošnjački narod. Tako je i romantična fabula u „Raziji“ samo okvir da se u dimenziji stvarnosnog problema predstavi muhadžirsko pitanje.
Namjesto nekadašnjeg općeg mjesta u storijama o ljubavi dvoje mladih, a koje je bazirano na socijalnim razlikama, Sarajlić je sada udjenuo pitanje neslaganja oko muhadžirluka. U fokusu je veza između intelektualca Šefika i netipične, za ono vrijeme savremene bošnjačke djevojke Razije, koja voli da čita i uznaje. Utom zaiskri simpatija izmeđ Razije i pisca, koji se, kao lik, i u ovoj Sarajlićevoj prozi, pojavljuje u višeslojnoj funkciji: i kao pripovijedač, i kao komentator, ali i kao sudionik. Centar dramskog sukoba je u generacijskom sukobu, gdje Razija, Šefik i pisac bivaju za emancipaciju naroda, za obrazovni, kulturni i ekonomski razvoj, a samim tim i protiv ideje muhadžirluka, dok s druge strane, oni stariji, tradicionalni slojevi, koje reprezentira Razijin otac Arif-aga, vjeruju da će iseljavanjem u Tursku zaštititi svoj duhovni integritet i muslimanski identitet, a što, smatraju oni, ne bi bilo moguće u novom poretku. U dinamičnim dijalozima, koje vodi sa Šefikom, Alijom, Arif-agom i Razijom, pisac iznosi svoja mišljenja ne samo u pogledu iseljavanja, kojemu se protivi, već i o nužnosti prilagođavanja Bošnjaka novim uvjetima života, u šta spada i žensko obrazovanje. Kritičari primjećuju da se kod Sarajlića, kao i kod Osman-Aziza, događa da ideja probija tekst, odnosno, da se književne i estetske vrijednosti podređuju idejnom imperativu.
Ipak, pri kraju pripovijesti „Razija“, Sarajlić stišava svoje društvene opservacije pod krinkom romantične fabule. Radnja postaje smirenija, suptilnija, s ciljem da se izvuče angažirani završetak u vidu pišćevih emotivnih refleksija na Razijin odlazak, te svoja osjećanja izražava kroz poruku „Jednom iseljeniku“ i kroz pjesmu „Razija“. Na samom završetku i racionalna i emocionalna komponenta ove proze spojila se u apostrofama idealističkog patriotizma i humanizma, koje su date sa izvjesnom intonacijom plemenitog vizonarstva i pregnuća, ali i neshvaćenosti i uzaludnosti , a što je potcrtano naličjem iseljeničkog života.
Onovremena književna kritika, iz pera Ljudevita Dvornikovića, jedino se u povodu pripovijesti „Razija“ osvrnula na književni rad Šemsudina Sarajlića, i to upravo ističući društvenu angažiranost ove pripovijesti koja gotovo smeta njezinoj umjetničkoj vrsnoći, no koju treba prosuđivati samo obzirom na prilike tla iz kojeg je niknula . Dvorniković zaključuje da se ni ova Sarajlićeva pripovijest u opće neima prosuđivati mjerilom modernog beletrističkog proizvoda, nego cjelinom valjanosti za prilike, u kojima je niknula i kojima je namijenjena.
U još jednoj prozi, ali sa znatno manje književne, zapravo narativne umješnosti, Sarajlić se bavio muhadžirskim pitanjem. Riječ je o pripovijeci „Danica je čekala mjeseca“ u kojoj se u dominirajućoj dijaloškoj formi kazuje o savremenom stanju Bošnjaka, a kroz iznošenje sudbine bošnjačkih muhadžira u Turskoj.
Još jedan pisac, Abdurezak Hifzi Bjelevac, dotakao se muhadžirske teme, ali ograničeno, i ambijentalno, a nikako sa osnovnom idejnom namjerom, iako je radnje svoja dva glavna romana, „Pod drugim suncem“ i „Minka“ smjestio u Tursku. U prvom romanu Bjelevac je svoju poetiku ponajviše gradio na savremenoj turskoj književnoj produkciji, čiji senzibilitet je baziran na ljubavnim zapletima i nastojanjima sredine da usljed socijalnih interesa preraspoređuje veze među zaljubljenima. Tako u romanu „Pod drugim suncem“ pratimo sudbinu glavnog junaka Murisa kroz njegove ljubavne avanture u Turskoj, gdje se ispod tog romantičarskog, bonvivanskog odnosa prema životu provlače i dvije političke teme: prva, vezana za muhadžirluk, i druga, vezana za mladotursku revoluciju.
U svome ograničenom dodiru sa problematikom bosansko-muslimanskih iseljenika u Tursku Bjelevac je integrisao svu pojavnost i motivaciju ove pojave u bosanskomuslimanskom književnom stvaranju: i iluzije o Turskoj kao obećanoj zemlji, i motiv iseljavanja radi očuvanja vjere, i agitaciju za iseljavanje s prikrivenim ciljem, i propadanje izbjeglica u Turskoj.
„Pod drugim suncem“ je bio najromantičniji bošnjački roman svoga vremena, ali i roman koji je uvažio savremene narativne tehnike, kao što su ekspozicija, retrospekcija, naporedne radnje i sl. Činjenica da se radnja odvija u Turskoj, u atmosferi mondenskih i aristokratskih društava u Carigradu, a da se glavni lik, Bošnjak Muris, suvereno kreće po tom pobratimskom ambijentu, zapravo se doima kao podsticanje onih neutihlih turkofilijskih osjećanja u Bošnjaka. Ostvarivanje njegovih ljubavnih veza sa nemuslimankama, Sabinom i Elizom, prisustvo blage erotike, mondenske razuzdanosti, sve su to bili novumi ne samo u bošnjačkoj književnosti, već i u bošnjačkoj čitateljskoj navici i kulturi, a koji se mogu tumačiti u opreci spram tradicionalizma, i u Bosni, i u bošnjačkim viđenjima Turske.
I u romanu „Minka“, događaji iz drugog dijela romana se zbivaju u Turskoj. Ona provejavanja bosanskih problema u romanu „Pod drugim suncem“, u ovom su romanu posve iščezla. Akcent je na namjeri da se bošnjačka sredina emancipira po uzoru na turske revolucionarne promjene, a posebno kada se radi o jednakosti žene sa muškarcem. To je i centrište drame koja se ispliće oko glavne junakinje Minke.
Istaknuti bošnjački prozaista Edhem Mulabdić na poseban je način prožet kroz muhadžirsku temu, jer je sam bio sudionik ambicije za iseljavanjem, i to zbog motiva koje je opisao u 25. glavi romana „Zeleno busenje“ (1898). Riječ je o napadu na njegovu kuću i porodicu od strane poratnih pljačkaša, u kojem je ubijenja njegova majka. Tu tragediju, a potom stanje neizvijesnosti i beznađa, Mulabdić je poslije opisao u svojoj autobiografiji. Sljedeći navod je znakovit za razumijevanje motivacije mnogih Bošnjaka koji nisu nalazili smisao opstanka u svojoj domovini, već su se nadali da će osjećaj duhovne i duševne sigurnosti naći u muhadžirluku.
Kad u toku prva dva mjeseca novoga stanja doživih u našoj kući jednu groznu nesreću i tragediju (opisanu kasnije u „Zelenom busenju“), tada se u meni, momčiću, iz nekog vremena i oporavka od one nesreće, budi neka tugaljivao spoznaja, kao u kakva brodolomca. U najljepše mladenačko doba svoje ja osjetih da sam zapeo nasred puta. Ono, što sam imao stečene duševne zalihe, nijesam mogao tada iskoristiti ni kao podlogu za dalji svoj razvoj i usavršavanje niti kao kapital, s kojim bih udario temelj svom toku života. I ja počeh uzdisati za onim, što je prošlo i za onim, što sam imao tek da nastavim iza stečena temelja u ruždiji. Mene obuzimahu misli, da onaj život, koji je kod nas prekinut, negdje još tinja, ako je Švabo pritisnuo Bosnu. Turska je još ostala cijela, gdje se zgrće svijet mojih misli i želja, sa sviju strana.
Životne okolnosti učinile su da Mulabdić ne ode u muhadžirluk, ali je muhadžirska tema, kao sastavni dio društvene realnosti Mulabdićeva vremena, kao i tematskomotivskih interesovanja, bila prisutna u atmosferi njegovih proza. Primjerice, u epilogu „Zelenog busenja“ iznesene su posljedice okupacije, od podvojenosti Bošnjaka u novouspostavljenom poretku, preko negativnih utjecaja evropeizacije u vidu otvaranja bošnjačke zajednice prema porocima kocke, alkohola, bračnog nevjerstva i svega onoga što je donijela evropeizacija, pa do sveprisutne alternative u vodu težnji za iseljavanjem u Tursku.
U poeziji, pak, otpor prema iseljavanju može se čitati kroz ideje jačanja bosanske samosvojnosti, što je uvjerljivo začeto u rodoljubivo-društvenoj lirici Riza-bega Kapetanovića i Safvet-bega Bašagića. Jedan direktniji pjesnički progovor na temu iseljavanja donijet je u pjesmi Riza-bega Kapetanovića – Ljubušaka „Kuda“ , za koju Rizvić kaže da je prvi lirski prijekor muslimanskim iseljenicima koji ostavljaju domovinu .
U bošnjačkoj dramskoj književnosti dvije drame tematski se bave pitanjem muhadžirluka: „Muhadžir“ Osmana Đikića iz 1908, odnosno 1909. i „Domovina“ Sejfudina Huseinagića Fikreta iz 1918. godine. Kao i cjelokupnu bošnjačku literaturu na ovu temu, tako je i Đikićevog „Muhadžira“ i Fikretovu „Domovinu“ moguće poststrukturalistički čitati kao refleksije svoga vremena i kao politički angažirane apele protiv iseljavanja, budući da se njihove ideološke intencije mogu pratiti u čitavom nizu historijskih događaja, akcija i dokumenata.
Mada nije bio pisac koji posjeduje dar dramatičara, i mada u tome zaostaje iza većine bošnjačkih dramatičara austrougarskog vremena, Osman Đikić oglasio se sa tri dramska teksta: „Zlatija“, „Stana“ i „Muhadžir“. Za poststrukturalističku prizmu posebno je zanimljiv Đikićev „Muhadžir“, kao socijalno-angažirani apel protiv iseljavanja, naslonjen na aktuelna zbivanja i promišljanja u bošnjačkom društvenom biću. Đikić sa „Muhadžirom“ ulazi u prostor nedvosmislene upotrebe pozorišnog medija u nacionalnoprosvjetiteljske svrhe, putem kojeg pozicionira najvažnija politička pitanja svoga vremena. A pitanje ustanovljavanja razlike i uspostavljanja granice između bošnjačkog i turskog identiteta bilo je jedno od najvažnijih u procesu narodnosne identifikacije i nacionalne samorealizacije.
Drama „Muhadžir“ bavi se društvenom, psihosocijalnom i ekonomskom problematikom koja je izazvana novim pokretom za iseljavanje mostarskih Bošnjaka. Iako nije štampana, izvedena je u Mostaru u režiji samog autora. Husein Brkić, u tekstu „O životu i radu Osmana Đikića“ navodi da je ova drama bez dramske tehnike ali sa plemenitom tendencijom da suzbije seobu. Đikić je nastojao svojim tekstom, kao angažiranim dramskim usklikom, zaustaviti iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon izvršene Aneksije. U toj ljudskoj a ne umjetničkoj dimenziji jeste vrijednost Đikićevog „Muhadžira“, koji je zajedno sa Šantićevim „Ostajte ovdje“ još jedan, estetski nedostatan, ali u vremenu trajan dokaz bosanskohercegovačkih egzistencijalnih dilema.
U drami „Muhadžir“ iznose se argumenti za i protiv iseljavanja, s jedne je strane Alaga, a s druge njegov brat Zaim koji ga nastoji odvratiti od odlaska u Tursku. Zaimove argumente da treba ostati u svome zavičaju Alaga pobija svojom tvrdoglavošću, odlazi i doživljava niz neprijatnosti, od otmice žene i djeteta do survavanja u bijedu i beznađe. Na kraju će Alaga slučajno pronaći ženu i dijete, pokajati se pred njima i odlučiti na povratak. Neovisno od naivnih i naglih dramaturških rezova i prevrata, drama „Muhadžir“ nastoji u dilemama oko odlaska ili ostanka pozicionirati najvažnija pitanja bošnjačke samobitnosti u austrougarskim okolnostima, što je na tragu desetina publicističkih a i književnoumjetničkih tekstova koji su se bavili profiliranjem bošnjačkih interesa, a što je također bilo refleksija političkih i društvenih strujanja.
Fikretova „Domovina“, posljednja bošnjačka drama u austrougarskom periodu, štampana 1918. godine, nastavlja ideologiju Đikićevog „Muhadžira“, i Osman-Azizovih i Sarajlićevih proza sa tematikom iseljavanja, ali na književno potpuniji i dramski savršeniji način, i pored improvizacija u zapletu i krutosti u razvoju linije radnje .
Za razliku od „Muhadžira“, koji prati kompletan raspon događaja, od namjere za iseljavanjem pa do odluke za povratkom iz iseljeništva, drama „Domovina“ se fokusira na posljedice iseljeništva, koje kroz suočenje sa okrutnostima nove sredine, daju dramaturški vrhunac u osjećanju krivice i ideji povratka. Osnovni nedostatak ovog teksta je pričanje a ne događanje, što predstavlja slabost većine dramskih tvorevina ovog ranog razdoblja, tako da narativni kompleks postaje neka vrsta neizbježnog naslijeđa u procesu rasta i razvoja bošnjačkog dramskog stvaralaštva.
Glava porodice, Osman-beg, vjeruje da mu je Turska domovina, za razliku od svoga sina Haki-beja koji pati za Bosnom i koji udaju svoje sestre Hajrije za dobrostojećeg Turčina Šefki-beja sluti kao zlo, koje se obistinjava kada ga zet otjera u vojsku, u kojoj zadobija smrtne rane, i kada mu zet otjera sestru, kao tuđinku. Centralna tragična figura u ovom katarzičnom raspletu je otac Osman-beg, pred čijim turskim domoljubljem se odvija tragedija njegove dvoje djece, od kojih je Haki-beja iseljeništvo u Tursku stajalo života, a Hajriju emotivnog sloma.
Tragični kraj drame „Domovina“ ima funkciju direktnog apela i za povratkom na svoje i za ostankom na svome. U tome je njena aktivistička originalnost i novina u odnosu prema djelima u kojima se iznose tegobe u tuđini i iskazuje kritika iseljavanja. Ona predstavlja, pored toga, krajnji domet i završnicu književne ideologije emocionalnog odvajanja bosanskohercegovačkih Muslimana od Turske, prosvjećivanja koje utvrđuje saznanje o njihovom narodnom slovensko-bosanskom porijeklu i identitetu, o Turcima kao tuđinima i strancima, čak i kao neprijateljima.
Đikićev „Muhadžir“, koji je napisan 1908. ili 1909. godine, bio je, moglo bi se reći, dnevnopolitička replika na situaciju koja se upravo događala, dok je Fikretova „Domovina“, napisana deset godina poslije, imala funkciju jačanja bosanskog domoljublja kroz ideju o povratku, a u beznađu i neizvijesnosti kakva se mogla osjetiti uoči kraja Prvog svjetskog rata.
Iako se iseljavanje u Tursku u dramskoj konfrontaciji pozicionira kao alternativa ostavljenosti, kao vrlina vezanosti za korijene identiteta, u konačnici se Turska ipak ispostavlja kao tuđinski prostor. Osjećanje koje su poentirali i Đikić i Fikret, srodstveno je političkoj i društvenoj atmosferi očaja i gorčine zbog turskog priznavanja aneksije.
U novohistoričkim i postkolonijalnim ilustracijama teme o iseljavanju može se navesti više historiografskih izvora koji o tome govore, a ujedno se naslanjaju i na teme iz nekoliko drugih bošnjačkih dijela austrougarskog perioda. Općenito, pitanje iseljavanja redovno prati odnos Turske prema Bošnjacima i odnos Bošnjaka prema Turskoj, i prema sultanu kao oličenju turskog prisustva, odnosno, odsustva. Iseljavanje Bošnjaka se odvijalo u nekoliko talasa, a posljednji put, u ovom periodu, u vrijeme proglašenja Aneksije i njenog priznanja od Turske.
Za to vrijeme ustoličila se veoma živa bošnjačka aktivnost u Turskoj. Primjerice, akademsko udruženje „Nada Istoka“ se zalagalo protiv bošnjačkog doseljavanja u Tursku, iz čega se može razumijevati sam bošnjački status u Turskoj; Bošnjaci, dakle, nisu postali dio turskog društva, kao što su možda očekivali, već su ostali strano tkivo, zbog čega im je stalo da zadrže maticu i spriječe dalji odliv stanovništva. Inače, doseljenici su od Turske, koje se povlačila sa Balkana i kojih je zbog toga bilo mnogo, bili loše primani, a posebno su loše prihvatani Bošnjaci zbog neznanja turskog jezika.
Mustafa Imamović piše da je najpotresniji dokument o tome „Memorandum Muslimana Bosne i Hercegovine, predan Osmanlijskom parlamentu mjeseca februara 1909. god. u Carigradu“ . U dokumentu se podsjeća šta su sve Bošnjaci dali osmanskoj državi, izražava se očaj i nevjerica da će Turska učiniti bespravnim robljem milion i 400 hiljada svojih najvjernijih podanika, te se veli:
Zar je to mogao vjerovati narod koji je doveden do prosjačkog štapa boreći se za svoju nezavisnost i jednu državu a da ga ona prodaje za 2,5 miliona funata i preda svoj narod na milost i nemilost dušmana, koji hoće ne samo da ga odnarodi nego da ga potpuno istrijebi. Zar Turska, koja je svaki pedalj zemlje krvlju iskupila sad kao ustavna država da svoje zemlje prodaje onome ko nad njim nema nikakvih prava? Zar prodavati potomke Mustafa-paše, Silahdara Jusuf-paše i drugih velikana i prodavati ih onome koji će ih gnječiti dok ne izdahnu? To nije prodaja turskih dobara, već prodaja suverenih prava, prodaja njih samih, prodaja onih koji bijahu uvijek spremni kurban biti za islamsko dobro.
O pometnji u bošnjačkoj političkoj svijesti najbolje svjedoče završne misli iz ovog dokumenta, kojima se izražava nada da bratski osmanlijski narod neće dopustiti da bosanski Muslimani budu prodani. Iz ovoga saznajemo da bošnjačka politika, svedena na vapaj i očaj, nije imala alternativu, jer je nadanja bez realnog pokrića polagala na izmjenu novog pravnog stanja, a koje je prihvatila i sama Turska. Tek sa poražavajućim ishodom balkanskih ratova, Bošnjaci su razumjeli da budućnost moraju graditi u tijesnom prostoru balkanskih frustracija i svakovrsnih nenaklonosti. Balkanski ratovi su donijeli i definitivno saznanje da su iluzije o povratku Turske neostvarive i da Muslimani moraju odlučnije nego dotada prihvatati evropsku civilizaciju ukoliko žele da se održe na svojoj zemlji. Ali, to nije zaustavilo muhadžirluk, kao transhistorijsku sudbinu Bošnjaka, i kao uvijek živu temu u bošnjačkoj književnosti.
Simpozij „Velika iseljavanja i književnost iseljeništva“
u povodu stogodišnjice Balkanskih ratova
Sarajevo, 14.-15. 12.2012.