Savez za bolju budućnost je mogao postati najjača bošnjačka stranka da vlasnik ove stranke Fahrudin Radončić nije poželio da zamjeni pozicije sa SDA, da SBB bude u koaliciji sa SDP-om, pa je proizveo najveću političku krizu dosad, čime je jalovu i raštimanu SDA uzdigao na pijedestal žrtve i alternative. Glasovi SBB-a otišli su na konto SDA.
Najveći neboder koji je u životu sagradio Fahrudin Radončić je pobjeda SDA na lokalnim izborima 2012. godine! Projekat Saveza za bolju budućnost trebao je biti kruna Radončićevog graditeljstva, čime bi sve njegove novine i svi njegovi neboderi dobili narodni legitimitet. Ali, SBB je ostala u prizemlju, a SDA se uspela na vrh Avaz Twist Towera. Nevjerovatno je to što se dogodilo – da jedna umrla stranka, potrošenog kredibiliteta, urušena od harama i profiterstva, za koju su bili svi izgledi da će se razmrviti usljed gubitka pozicija, doživi takvu izbornu renesansu i bez ikakvih zasluga i invencija ponovo postane najjača stranka u Bosni i Hercegovini. A s druge strane da jedna željno čekana bošnjačka alternativa, koja je imala perspektive da pokupi i SDA-ovsko i SDP-ovsko biračko tijelo, i da postane pandan snazi Dodikovog SNSD-a, do te mjere zglazja da naspram 38 SDA-ovih i 11 SDP-ovih načelničkih pozicija ostvari samo dvije. Onoliko koliko je fenomen da je Dodikov SNSD izgubio 26 načelničkih pozicija, toliko je fenomen to što Radončićev SBB nije ostvario više od dva načelnička mjesta. Kao utjeha bi trebalo da zvuči da je SBB ostvario oko 150 vijećničkih mjesta, ali, šta to vrijedi kad je SDA ostvarila 500-tinjak vijećničkih mijesta?! Teško je oteti se uvjerenju da su SDA i SBB zamijenili pozicije, da je rezultat SDA trebao pripasti SBB-u, pa da SBB ima 38 načelnika i preko 500 vijećnika. Pogledajmo se u oči, iskreno i otvoreno, i priznajmo da smo još početkom ove godine doživljavali SBB kao jedan silni vjetar koji će raspuhati i kvalitetno posložiti bošnjačku političku scenu, pa da dežurni trgovci nacionalnim interesima odu u mirovinu, a da na scenu dođu hrabri, sposobni, nepotkupljivi. SBB je slovio kao šansa za bošnjački narod, gotovo kao SDA prije 20 godina. To nije bila tek stranka, bio je to pokret nacionalnog spasa, šansa da se Bošnjaci izbave iz potlačenosti i rasula. Kružio je taj fluid mjesecima, a ponajbolje se osjećao na skupovima na koje je – kao nekad Alija Izetbegović – dolazio Fahrudin Radončić. Nikada Sulejman Tihić nigdje nije doživio ovacije kakve je svugdje doživljavao Fahrudin Radončić. Dokaz je to da ga je narod ugledao kao svog izbavitelja, čovjeka koji dolazi da pomogne, a ne da jaše, pljačka i rasprodaje. Ako su opći izbori 2010. bili kratak rok da tek osnovana SBB ostvari rezultat kakav pristaje takvom pokretu nacionalnog spasa i promjena, onda su ovi lokalni izbori trebali potvrditi ono što se očekivalo: smjenu generacija, osvježenje političkih obrazaca, ustoličenje jedne dugovječne političke alternative, koja neće po minderima i kojekakvim ilegalama rješavati nacionalna pitanja, već će opstanak i prosperitet Bošnjaka podići na pijedestal akademske zajednice – da nas vode umni i ponosni. Nikada se u bošnjačkoj demokratskoj povijesti nije dogodio takav fenomen, kakav je izbio sa nenadanim zakržljavanjem SBB-a i otkržljavanjem odveć upropaštene SDA. A fenomen je i to što se niko dosad nije bavio ovim fenomenom, kao da svi nismo znali da se SDA iznutra raspada od hipokrizije i moralne truleži, a da SBB sva šljašti futurizmom, u duhu fasada na Radončićevim neboderima.
Ko će biti sluga SDP-a
Svi dosadašnji izbori u BiH, od pada komunizma pa dosad, više su bili izbori PROTIV, nego izbori ZA. Birači su redovno eliminirali onoga koga ne žele, ili manje žele, u korist onoga uz koga se osjećaju rahatnije. Moglo bi se čak ustanoviti da sve dosadašnje pobjede SDA, naročito na višim razinama vlasti, nisu rezultat programskog opredjeljenja stranke, već straha da bi nas, ako ne glasamo za SDA, mogli uzjahati Srbi-Hrvati i „crveni kmeri“. U prvim poslijeratnim kampanjama program SDA se i zasnivao na parolama tipa „U svojoj vjeri na svojoj zemlji“, čime je slata poruka da bi se moglo ostati i bez vjere i bez zemlje ako se ne glasa za SDA. Isto vrijedi i za SDP koji, samo u obrnutom smjeru, manipulira narodnim strahovima. U poratnim kampanjama SDP-a govorilo se o tri nacionalne stranke koje su krive za rat, pa će rata opet biti ako narod glasa za te stranke, da bi se još 2000. ispostavilo da Srbi i Hrvati i dalje glasaju za svoje, dok samo Bošnjaci svjedoče demokratsku hrabrost. A ta se hrabrost onda odbila o glavu u vidu strahovlade SDP-Alijanse, kada su hapšeni, proganjani i vrijeđani mnogi bosanski patrioti, sve kako bi se Zlatko Lagumdžija pred svijetom prikazao kao partner u borbi protiv tzv. islamskog terorizma. A kako ćeš se boriti protiv nečega što ne postoji, ako to što ne postoji nećeš izmisliti, pa je tako SDP, za potrebe velikosrba i velikohrvata – kao i danas! – izmišljao tzv. islamski terorizam. Na svu sreću narod se isprepadao pa je opet na narednim izborima, 2002. godine, glasao protiv – protiv SDP-a, a za SDA, koja se vratila na velika vrata, dakako, bez ikakvih zasluga. Kratko pamćenje u bošnjačkog naroda, a posebno medijski inžinjering Federalne tv, učinili su da narod 2010. izabere SDP, kao staru-novu garanciju da mi nismo nikakvi teroristi, nikakvi džamijaši, da smo mi Evropljani i intelektualci, samo tak’i. Dotad je SDA već bila do te mjere zgnječena i raspamećena da je bilo gotovo svejedno da li glasao za SDA ili za SDP, a čemu je najbolji primjer ministar sigurnosti Sadik Ahmetović koji je svoju pravovjernost beogradskim šefovima dokazivao slanjem kerova na ozebla muslimanska sela. I drugi su čelnici SDA, a naročito Tihić i Izetbegović, činili razne gafove kako bi se velikosrpskoj javnosti prikazali kao ponizni i poslušni. A koliko god su se prikazivali kao jadnici, sve je bjesomučnija bila kampanja na Federalnoj tv, da bi SDP-a 2010. godine postao najjača stranka u Bošnjaka. Poražena i posramljena SDA, koja nije više imala nikakvog identiteta i inventivnosti, ušla je u koaliciju sa SDP-om, kao obični statista. Od one sile koju je Alija Izetbegović predao odnekle dovedenom Sulejmanu Tihiću, ostala je jedna svehnuta, anemična, bivša stranka.
I tako bi to ostalo do daljnjeg, do uginuća, da se nije pojavio Fahrudin Radončić sa iracionalnom ambicijom da sruši koaliciju SDP-SDA i da se on, sa svojim SBB-om, uvali pod skute SDP-a. Upravo ovo pitanje će ostati kao jedna od užarenih tačaka u bošnjačkoj demokratskoj povijesti, jer je teško ičim normalnim objasniti Radončićevo insistiranje da SBB postane kao SDA: sluga SDP-a. Nasuprot tog uvaljivanja SDP-u, pred Radončićem je bila sjajna perspektiva da i na lokalnim izborima 2012., a pogotovo na općim izborima 2014., pokupi sve one nezadovoljne glasove ozlojeđenih i ojađanih glasača SDP-a i SDA.
Radončić nije morao dugo čekati da se uvjeri koliko je neisplativo služiti kao otirač SDP-u, jer se evo već 2012., nekoliko mjeseci nakon što je obznanio da hoće biti Lagumdžijin potrčko, pokazalo koliko košta jalova vizija. Sada se Radončić trudi da objasni kako je ovaj minorni rezultat izuzetan uspjeh SBB-a, ali ga u tome odaje kiselkasti osmijeh, iz kojeg se vidi da on zna, to što znamo i mi, da je pobjeda SDA na izborima pripadala njemu, a da je SDA-u pripadao SBB-ov minorni rezultat, te da se ova zamjena stranaka i rezultata dogodila zahvaljujući utrpavanju SBB-a na mjesto SDA, i oslobađanjem SDA ka pozicije alternative, i – žrtve. Postoje samo dva moguća odgovora na ovo što je počinio Fahrudin Radončić kada je svoje političke i medijske resurse spalio kroz razvaljivanje koalicije SDP-SDA i utrpavanje SBB-a namjesto SDA: Prvi) ili je Fahrudin Radončić igrač SDA koji je u nekom sofisticiranom projektu zadužen da ovu umrlu stranku, po uzoru na dr. Frankensteina, podigne iz mrtvih i napravi najjačom strankom u BiH; Drugi) ili je Fahrudin Radončić čovjek male pameti i kratke vizije pa da nije mogao procijeniti dokle će ga odvesti jahanje po SDA i utrpavanje SDP-u, čim nije mogao procijeniti da bi najbolje prošao da se nije kačio ni protiv ni za, već da je razvijao ideju nacionalne i demokratske alternative postojećoj koaliciji SDP-SDA, a čime bi SBB već na lokalnim izborima 2012., a pogotovo na općim 2014. postao najjača bošnjačka stranka. …A teško je povjerovati i u jednu i u drugu nevjerovatnu pretpostavku, iako su obje zatemeljene na konkretnim činjenicama. Nesporno je da je Radončić od gotovine napravio veresiju, a moralno bankrotiranoj SDA predao svoju gotovu lidersku poziciju. Kako je kod bošnjačkog naroda došlo do tog iracionalnog inata da se glasa za SDA?
Radončićev bumerang
Vazda je lakše dijagnosticirati problem, nego pronaći uzroke i pretpostaviti posljedice. Ako su pobjedičke perspektive bile opipljivije kod SBB-a, nego kod i jedne druge stranke, valja se zapitati – kako to da pobjedi SDA a zglazja SBB? Enigmi doprinosi i činjenica da je „Dnevni avaz“, sada već kao stranačko glasilo SBB-a, prvorazredni tutor bošnjačkog javnog mnijenja. Ni oko jedne medijske adrese nije sakupljeno toliko poznatih Bošnjaka, od akademika do pjevača, pa kad ta adresa kaže da je neko kriminalac, onda iza takve ocjene (ili potvore) stoji ta sila intelektualnih i estradnih autoriteta. A meta SBB-ovog glasila bili su raznorazni funkcioneri SDA (možda i opravdano?), ali ne i SDP-a, jer se progonom SDA-ovaca nastojala posvjedočiti spremnost Fahrudina Radončića da služi SDP-u, kao što SDP služi velikosrbima i velikohrvatima. Dogodio se paradoks da glavni zaštitnik SDA postane islamofobično „Oslobođenje“, iako SDA ima toliko para da je dosad mogla stvoriti medijsku imperiju kojom bi štitila i afirmirala svoje interese. To što SDA nema valjanog glasila, već trčkara od „Avaza“ do „Oslobođenja“, najbolji je dokaz mutavosti ove stranke koja je razoružana, bez riječi, blehnula u harangaške, a često i prizemne tekstove „Dnevnog avaza“. Bošnjaci tako nisu imali nikakvu medijsku alternativu, već su ostali prepušteni „Dnevnom avazu“, koji je već postao nacionalna navika. Kako se onda moglo dogoditi da „Dnevni avaz“, u ime Radončića i SBB-a, Bošnjake politički instruira u jednom pravcu, a da Bošnjaci odu u drugom pravcu? To je, zapravo, najveća enigma i najveći događaj ovih izbora! Ne samo da „Dnevni avaz“ nije uspio ubijediti Bošnjake da glasaju protiv SDA, a za SBB, iako je to uistinu bila kvalitetno upakovana ponuda, već su Bošnjaci, bez ikakve medijske ponude od strane SDA (jer SDA nema medije!) – masovno zaokruživali SDA. Dakle, Bošnjaci nisu glasali za SDA, već su glasali PROTIV Fahrudina Radončića, odnosno, preporuka „Dnevnog avaza“. I, glasali su protiv SDP-a, koji je uz SNSD najveći gubitnik ovih izbora. Zamislimo na šta bi ličili opći izbori kad bi se danas održali: koalicija SDP-SBB bila pometena ka opoziciji! Pri tome ne treba zaboraviti da je bliska prošlost SDA krcata promašajima, a da izborna kampanja SDA nije imala šta ponuditi osim parola i fotografija. Ako je cilj kampanje da budi svijest, pomijera granice, inicira reakciju, u smislu opredjeljenja da se glasa – onda je jedina aktivistička kampanja SDA bila ono što je za SDA činio Fahrudin Radončić, sa svojom novinom i svojom strankom. A šta je činio? Napravio je od SDA žrtvu. Zaigrao je na kartu optuživanja SDA za veze sa terorizmom, a što je karta na kojoj je 2002. propao Zlatko Lagumdžija. Jer, Bošnjake možeš svakako šamarati, ali na izmišljotinu o tzv. islamskom terorizmu ovaj narod-žrtva se budi i ne zaboravlja. Na kraju, insistiranjem da se nakon godinu dana čekanja i godinu dana vlasti rasformira koalicija SDP-SDA, Fahrudin Radončić je proizveo najveću političku krizu u Bošnjaka dosad – da se više ne zna ko je na vlasti a ko nije. Narod je to razumio. A neko kome je stao do Bosne i Bošnjaka ne bi pravio takve vratolomije, već bi sačekao izbore 2014. pa da na velika vrata odmijeni SDP i SDA. Činjenica da je SDP pristao da podrži instaliranje krize u Bošnjaka, a da su tu krizu i istjerivanje SDA iz vlasti podržali Milorad Dodik, američki ambasador, OHR, ukazuje da je to ista ona ekipa koja je činjenjem i nečinjenjem realizirala genocid u Srebrenici. Novost je samo u tome što i danas imaju svoje jatake među Bošnjacima, one koji će za račun dejtonskog projekta – velikosrpskog i velikohrvatskog ovladavanja Bosnom i Hercegovinom – instalirati stanje krize i beznađa na frtalju bh. teritorije na kome još žive Bošnjaci.
Postizborna retorika pokazuje da u SDA uopće ne razumiju, i ne cijene, patriotske osjećaje koji su im donijeli povratak među žive. A evo i zašto… Izborna tinta se nije ni osušila, a lider SDA Sulejman Tihić je poletio u zagrljaj svome idolu Zlatku Lagumdžiji. K’o veli, evo sad smo jači, sad smo faktor, pa ćeš nas možda sada primiti da ti budemo sluge, namjesto Fahrudina Radončića. Kobejagi, u interesu države i građana Tihić poziva SDP u koaliciju. A Fahrudin Radončić, sav razdragan što SDP ne haje za SDA, poručuje: „Koalicija sa SDP-om je čvrsta“ – iz čega se vidi da on uopće ne razumije zašto je umjesto velike narodne stranke ostao stranka u pubertetu. …Kao što ni SDA ne razumije da je ovoliku naklonost Bošnjaka dobila upravo zahvaljujući, doduše prisilnom, razlazu sa SDP-om i zahvaljujući bumerangu Radončićeve propagande. Ako SDA računa da na općim izborima – koji su za državu BiH važniji od lokalnih – očuva ovaj rezultat, onda bi taj Sulejman Tihić morao imati toliko pameti da zna kako bi u ponovnoj koaliciji sa SDP-om mogao 2014. proći onako kako je 2012. prošao Fahrudin Radončić. Čini se da Radončić i njegova privatna stranka (izuzev u slučaju liderove ostavke) takvu šansu za popravni uskoro neće imati, samim tim što su se i prije i poslije ovih izbora uslikali kao faktor destabilizacije i jagme za vlašću, ispoljavajući namet kao osobinu koja je odvajkada bila prezrena u bošnjačkom narodu. Prvo šta bi se moralo dogoditi na putu rehabilitacije perspektiva SBB-a jeste da narod ovu stranku ugleda kao žrtvu, a ne kao progonitelja. No, pitanje je da li uopće Fahrudin Radončić želi isto što i bošnjački narod, i da li je taj SBB osnovan u ime naših, ili nečijih interesa. Bošnjački narod svakako zaslužuje aplauz za zrelost da misli svojom glavom, pa i kad u šumi podvala i prevara od dva zla izabere ono za nijansu manje.
Broj 326, 19. X 2012.