Ako je Fahrudin Radončić izračunao da će gaženjem uspomene na našeg prvog Predsjednika sebi isposlovati liderstvo u Bošnjaka, prevario se, jer je od njega i njegove stranke starija, i važnija, potreba Bošnjaka da Aliju Izetbegovića vide u lijepom svjetlu.
Prije nego što je Bakir Izetbegović odlučio da izigrava prijestolonasljednika, uspostavljen je u Bošnjaka jedan fini, vještački konsenzus o značaju prvog predsjednika RBiH Alije Izetbegovića. Sve što bi se moglo kritički opservirati u pogledu patriotskih lutanja i političkih kratkovidosti Alije Izetbegovića, fino je, u cilju viših interesa, pometeno pod tepih, kako bi se pred sudom povijesti izdigao lik našeg prvog Predsjednika. Nešto slično su uradili Hrvati u pogledu Franje Tuđmana, koji je za razliku od Alije Izetbegovića – ratni zločinac, kreator etničkog čišćenja Bošnjaka iz Hercegovine i Srba iz tzv. „srpske krajine“, pa Hrvatskoj ništa ne fali da se njime ponosi. I mi smo htjeli da se ponosimo našim prvim Predsjednikom, da ga okupamo u svjetlu naših želja, ali se na tom putu, poput balvana, prepriječio prosječni Bakir Izetbegović sa ambicijom da sjedi u Predsjedništvu BiH. Mogao je znati, ili ga je neko mudriji na to trebao upozoriti, da će tako otkriti onu dilemštinu koju smo sakrili pod tepih, jer će njegovi oponenti, čačkajući njega, koji je za Bošnjake nebitan, iščačkati Aliju Izetbegovića, koji je za Bošnjake bitan. Ali, Bakir Izetbegović nije mogao od svog balvana ugledati šumu, jer je obnevidio i za jednostavnije logičke operacije – kakva je ona da godinama odlazi u Bihać da na konjskim trkama najbržem konju daruje lentu sa imenom svoga rahmetli babe. A kako bi tek razumio da je u nacionalnom interesu Bošnjaka da se on, kao sin Alije Izetbegovića, drži po strani, radi neki lijevi posao, da se za njega ne čuje, e, kako on sam ne bi bio povod za razmontiranje simulakruma o Aliji Izetbegoviću?! Doduše, možda bi neko nekad ekshumirao Alijinu tamte-vamte politiku, ali to nikada ne bi bilo toliko bučno, koliko je bučno kada se u cilju srozavanja predsjednika Bakira Izetbegovića srozava predsjednik Alija Izetbegović. Od Bakira Izetbegovića, rekosmo, nemamo nikakve koristi, jer je i neko drugi mogao nosati kravatu po prijemima, ali imamo nacionalni interes od lijepog lika i djela svoga prvog Predsjednika. Činjenica da Fahrudin Radončić, lider SBB-a, nema nikakvog obzira prema važnosti simulakruma o Aliji Izetbegoviću, svrstava ga uz bok sa Bakirom Izetbegovićem. Njih dvojica razlog su blaćenja bošnjačkog ponosa na Aliju Izetbegovića, prvi zato što je guranjem sebe napravio metu od Alije, a drugi zato što ima iracionalnu ambiciju da bošnjačka povijest počne od njega. Od njega bi jedino mogla početi bošnjačka povijest promiskuiteta, jer taj nema u čijem političkom krevetu nije bio.
Podvala o muslimaniji
Bakir Izetbegović je zakukao na tribini u Tešnju što Fahrudin Radončić, a misli se na „Dnevni avaz“, negovog oca Aliju optužuje da je htio dijeliti Bosnu. Riječ je o feljtonu u kome su natezani dokazi o navodnoj spremnosti bošnjačke politike da na Bošnjačkom saboru u septembru 1993. prihvati „ženevski sporazum“ o stvaranju unije triju etnonacionalnih entiteta. Po ovom feljtonu, Alija Izetbegović je preko svojih igrača pokušao „sabornike“ nagovoriti da se BiH podijeli, da Bošnjaci dobiju što mogu dobiti, ali, utom su se pojavili heroji koji su bili protiv toga, a najveći među njima je „Kraljeviću Marko“ u čijem tadašnjem „Bošnjačkom avazu“ su izašla dva-tri teksta protiv „ženevskog sporazuma“ i stvaranja bošnjačko-muslimanske državice. Kako su transkripti diskusija sa Bošnjačkog sabora prije par godina već objavljivani u nekim listovima, ispada da ovaj feljton nije nikakva ekskluziva, i da je poslužio samo natezanju teze o vizionaru Fahrudinu Radončiću, koji je naspram Alije Izetbegovića, hrabro upozoravao da se BiH ne smije dijeliti, niti Bošnjaci sebe smiju getoizirati na bošnjačko-muslimansku državicu. Tu i tamo zasluge imaju Alija Isaković, Enes Duraković, Muhamed Filipović, Nijaz Duraković i nekolicina drugih koji su ovu ideju osujetili na Bošnjačkom saboru, ali, najveća je zasluga Fahrudina Radončića, durbiniste koji je vidio dalje od Alije Izetbegovića. To je poruka ove plitke propagandne manipulacije.
Podvala o mogućnosti bošnjačkog entiteta jedna je od najopasnijih operacija velikosrpskih, velikohrvatskih i zapadnih obavještajaca. Cilj je bio navući bošnjačku politiku na ambiciju o mogućnosti formiranja muslimanske državice, sa teokratskim sadržajima, kako bi se legitimirale srpska i hrvatska separatistička vojna hunta u BiH. Čim su Alija Izetbegović, kao predsjednik države, te Haris Silajdžić, kao ministar vanjskih poslova, sjeli za pregovarački sto za zločincima i separatistima, degradirali su svoje državne funkcije i Ustav koji im to nije dozvoljavao, te su državne atribute sveli na „stranu u sukobu“. Kad je zabetonirana naša trećinska pozicija, namjesto državne, saznalo se da nema ništa od te muslimanije – jer Evropa to ne da! – pa su nas u martu 1994. smjestili u Federaciju, pod hrvatsku skrb. Alija Izetbegović čak i da je htio, nikad ne bi dobio muslimansku državicu, a ta ambicija kojom je pumpan od zapadnih i cionističkih hohštaplera poslužila je samo da srpske i hrvatske separatističke hunte dobiju mjesto za pregovaračkim stolom, ravnopravno sa predsjednikom države, tj. frtalja države. Na Bošnjačkom saboru, pak, ta ideja je definitivno sahranjena, a Bošnjacima je, pored povratka nacionalnog imena, definirana mapa nacionalnog puta, koja glasi: BiH je okvir bošnjačkog opstanka. Mnogi su pogubnost podvale o muslimanskoj državici shvatili tek nakon Bošnjačkog sabora, pa i sam Fahrudin Radončić, iako je još u 1992. bilo nagovještaja o mogućoj trojnoj podjeli BiH.
Siguran sam da u toku 1992. i 1993. svi bošnjački autori kad se saberu nisu napisali više tekstova od mene o opasnosti prihvatanja ideje o bošnjačkom entitetu. To znači da je mnogo prije Bošnjačkog sabora i „ženevskog prijedloga o uniji država BiH“, na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH, proturana ideja o muslimanskoj državici, a suprotstavljanje toj ideji značilo je suprotstavljanje zvaničnoj politici i njenim pipcima. Prelistao sam svoje naslove iz tog vremena i našao mnoštvo tekstova u kojima ukazujem na ovu podvalu. Evo citata iz teksta „Islam na kršćanskom štitu“, od 24. maja 1993., odakle se vidi kako su nas svjetski islamomrsci navlačili na ideju o muslimanskoj državici: „(…) Progovorio je poznati krvožder malih naroda, bivši američki državni sekretar Henry Kissinger. On predlaže stvaranje islamske države na djeliću tla Bosne i Hercegovine. Vidi sad ovo!!! Ne treba puno pameti da bi se tu shvatilo da Kissingerov prijedlog znači legalizaciju etničkog čišćenja i genocida nad Muslimanima, te da u slučaju ostvarenja prijedloga predstavlja nastavak zločina – ali u svilenim rukavicama! Niko Muslimane u toj Kissingerovoj državici ne bi ubijao, ali za deceniju-dvije oni bi se sami razbježali, od neimaštine, trauma i straha.“
U tekstu pod naslovom „SDA u paukovoj mreži političkih promašaja“, od 16. avgusta 1993. piše(m): „Čelnici SDA danas sa nekom morbidnom slašću kane uživati plodove poraza, više ne misleći ni na Foču, Trebinje, Banjaluku, Zvornik, Vlasenicu… Prognanicima i ne misle objasniti kako to da se više nikada neće vratiti na svoja ognjišta. Pa, tako, rekli bi, jer naš muslimanski interes više nije cijela BiH, već jedan njen komadić. A 200.000 Muslimana je izginulo za cjelovitu, a ne za komadić. Rat je počeo zbog suverene, a ne zbog ovakve. Neko mora dati odgovore na to, i na još mnogo toga, prije nego što se raspilavi na prijestolju fildžan-državice. Ratni zločinac Karadžić je pred rat rekao da će – Izetbegović žrtvovati milion Muslimana da bi napravio muslimansku državu. Ne, u to nećemo da vjerujemo, ali nakon izvjesnih SDA-slavljeničkih pirova moramo konstatovati da imamo različite poglede na muslimanski interes. Oni ga vide u porazu, u muslimanima stjeranim u geto, u muslimanskoj državici, ne mareći za povratak prognanika na svoja ognjišta…, a mi taj interes vidimo sasvim drugačije. Mi želimo sa poštenim i bosanski opredjeljenim Srbima i Hrvatima nastaviti (makar i političku) borbu za cjelovitu BiH, i tako ostvariti ključni muslimanski interes. (…)“
Još tokom 1992. godine pojavili su se nagovještaji o mogućnosti stvaranja muslimanske državice, a što čitam iz ovog svog teksta, objavljenog 11. decembra: „Ako se ostvare težnje da embrion države BiH postane muslimanska zemlja, biće to zločin upravo protiv državnosti i suvereniteta RBiH! Bio bi to atentat na BiH, antidržavni čin kojim se negiraju Platforma Predsjedništva BiH, načela Armije RBiH, bio bi to ogavni teroristički čin kojim se obezvređuje hiljade mladih života, svjesno i herojski položenih u borbi za slobodu domovine. Čini se to u ime muslimana, a stvaranjem muslimanskog kantona, više od milion prognanika zauvijek bi izgubilo nadu da će se vratiti u svoje domove.“
Pipci radikalizma
Zapisano ostaje, pa se iz ovog citata vidi da je neko krajem 1992. uistinu planirao stvoriti „muslimanski kanton“, zapravo entitet, i time dati za pravo srpskim i hrvatskim separatistima, a da u to vrijeme – tu me sjećanja ne vara! – ni jedan Bošnjak, osim mene, nije javno ustao protiv te ideje, ne jednim, već serijom tekstova koje sam 1996. objedinio u knjigu „Krv boje benzina“. Upravo zbog toga imam moralno pravo da se javno zgražavam nad pokušajem Fahrudina Radončića da našeg prvog predsjednika, Aliju Izetbegovića, oblati za izdaju i podjelu zemlje. Alija mu je trebao biti meta dok je bio na vlasti, a ne sada. To što je Radončić megaloman u podizanju nebodera, lijepo je i zabavno, ali, to što je megaloman u politici – šteta je za Bošnjake, koji su u SBB-u željeli vidjeti alternativu i šansu. Ako je Radončić izračunao da će gaženjem uspomene na našeg prvog Predsjednika sebi isposlovati liderstvo u Bošnjaka, prevario se, jer je od njega i njegove stranke starija, i važnija, potreba Bošnjaka da Aliju Izetbegovića vide u lijepom svjetlu.
A razloga za lijepo viđenje Alije Izetbegovića ima mnogo više od ovih kritičkih opaski koje se tiču, uglavnom, njegove neodlučnosti i izgubljenosti u raspamećenim vremenima. To što nam nije ostavio nacionalne institucije, a mogao je (Bošnjačku akademiju, Muzej genocida, itd.), to što nam je u SDA ostavio SDP-ovca Sulejmana Tihića, i što bošnjačke interese nije vidio dalje od svoje SDA, sve su to mahane, ali, zato nam je Izetbegović u amanet ostavio ideju tolerancije koju je preporučivao i u toku rata. U tekstu od 11. avgusta 1992. pozivam borce Armije RiH da ne pale srpska sela, jer „tada pale našu Bosnu“, te citiram Izetbegovića koji je poručio: „Svako ko bude radio na maltretiranju, omalovažavanju ili čak protjerivanju poštenih bh. Srba, najdirektnije potpomaže zločinačku politiku Radovana Karadžića!“ Da je samo ovo javno poručio, predsjednik Izetbegović bio bi vrijedan trajnog poštovanja, namjesto što mu se sada sve zaboravlja u ime dileme o „ženevskom sporazumu“. Napose, zar Bošnjački sabor nije bio izraz demokrataske kulture i historijske odgovornosti Alije Izetbegovića koji je, da je htio, mogao 1993. sam prihvatiti ugovor o tri entiteta, kao što je više-manje sam prihvatio i Dejtonski sporazum, te priznao Republiku Srpsku. Kakva je razlika? Zašto Radončiću ne smeta vašingtonska/dejtonska podjela na dva entiteta, a smeta mu prijedlog o tri entiteta? Zato što je onaj drugi, virutalni i nesuđeni bošnjački entitet, platforma za beogradsku propagandu o tzv. bošnjačkom radikalizmu, na kojoj posljednjih mjeseci jaše „lider opozicije“, a zapravo, pipak SDP-a. Prvo je, po uzoru na Lagumdžijinu policijsku državu iz 2001. godine, optužio našu policiju za terorizam, opetujući priču o kampu „Pogorelica“, a evo sad opet čitamo blatopis o nekakvom radikalizmu u Bošnjaka. Nema većeg radikalizma od optuživanja Bošnjaka za radikalizam, jer se takvo što može činiti samo za račun počinilaca genocida nad Bošnjacima! Šteta je što su SBB i njegov osnivač postali, pored SDA, druga filijala velikosrpskog i velikohrvatskog SDP-a, i što gube povjerenje na tako jasnim pitanjima – kakvo je potreba da čuvamo lijepo sjećanje na svoga prvog Predsjednika. Doduše, sve bi bilo drukčije da je Bakir Izetbegović otvorio granap.
Broj 315, 20. IV 2012.