Ovo što predstoji je mnogo više od izbora za reisu-l-ulemu, to je izbor za retorički model koji će vladati u bošnjačkom društvu i od kojeg će ovisiti bošnjačka spremnost da se prepoznaju i zastupaju svoji interesi.
Dejtonski totalitarizam je programiran ka ostvarenju velikosrpskog i velikohrvatskog cilja, rastakanju i preoblikovanju bošnjačkog identiteta kao glavne prepreke definitivnom uništenju bh. državnosti i prisvajanju vašingtonskih (51:49) polovica BiH. Nema tu nikakve stihije i slučajnosti, sve je osmišljeno u multidisciplinarnim obavještajnim centrima, gdje eksperti za medije, psihosocijalne profile, ekonomska ulaganja i druge oblike nacionalnog suvereniteta kreiraju nastavak genocida nad Bošnjacima. A genocid, znamo već, nije samo kad te masovno ubijaju, već i kad te masovno preseljavaju, organizirano pljačkaju (pod krinkom tzv. reformi), kao prognanika istjeruju iz državljanstva i veza sa domovinom (primjer genocidnog Izbornog zakona), napose, kad te uvjere da kao musliman ne možeš opstati u svojoj domovini, jer ćeš biti žigosan kao društveno štetan i opasan, a iz čega slijedi iznuđena odluka da dijete upišeš u Katoličku školu, da dijete upućuješ na brak sa kršćanima, da počneš glasno govoriti protiv svoje vjere, jer je sve to jedini način da uživaš građansku ravnopravnost. Ali, tada to više nisi ti, tada je to još jedna žrtva genocida, još jedan bivši Bošnjak, usmrćen na drugi način, a s istim ciljem.
Kakav reis (ne)smije biti
Činjenica da kompletna dejtonska struktura: sve političke stranke, mediji, pravosuđe, obrazovne instance, nevladine organizacije, itd. – nemaju stav o činjenici da jedan evropski narod upravo, očito i intenzivno, nestaje sa svjetske karte naroda – ukazuje da svi oni, kao onomad paradržava Radovana Karadžića, rade na istom zadatku. Otud u dejtonskoj Bosni nema nikakvog haosa, jer je haos samo magla pod kojom treba da nestane bošnjački narod, a da to ne bude viđeno. Ta dejtonska zavjera protiv antifašizma i humanizma je toliko osnažena, samouvjerena, da se osmjelila na korak brisanja člana 48. iz Zakona o popisu stanovništva, kojim će biti armirani i zabetonirani rezultati genocida. Činjenica da su na ovaj zločin pristali politički predstavnici bošnjačkog naroda ukazuje da je bošnjačka politika danas u službi ratnih ciljeva velikosrpskih i velikohrvatskih zločinaca. Pretvaranje bošnjačke politike u volovsku zapregu Beograda i Zagreba moglo se izvesti samo na jedan način: marljivim radom s&h obavještajnih službi koje su u dejtonskim godinama jednog po jednog bošnjačkog funkcionera kupovali, evidentirali u kriminalima i – eliminirali.
Ali, priča nije završena dokle god je neko priča, jer se iz pričanja priče može zaleći otpor koji će pomrsiti planove iz Karađorđeva o podjeli BiH, a najveći saveznik u tim planovima je bošnjačka pasivnost. …Da su Bošnjaci odmah iza rata sagradili Muzej genocida, da su prigrlili istinu o svome stradanju kao kompas opstanka i prosperiteta, pitanje je da li bi Republika Srpska dosad uopće postojala! Ali, bošnjački su funkcioneri ukidali časnu historiju (kao što je u Tuzli ukidano obilježavanje bitke na Brčanskoj malti i spomenika ubijenoj djeci na Kapiji) kako bi poltronisali velikosrpskim i velikohrvatskim mentorima. Uspjeh dejtonske podvale je proporcionalan stupnju bošnjačke odođenosti od svojih bosanskih interesa. Frensis Bojl, autor Tužbe BiH za agresiju i genocid pred Svjetskim sudom pravde, upozorava na dejtonsku podvalu, po kojoj je planirano da se BiH raspadne iznutra za 15-tak dejtonskih godina. A za tih 15-tak godina Bošnjaci više neće imati realnih pretpostavki za otpor, pošto će sve biti obavještajno pokriveno, dok će se u bošnjačkom društvu islamofobija i samomržnja nametnuti kao kartica za budućnost.
Šta onda tu radi reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić koji je odgojio jedan povijesno značajan retorički model glasnog i jasnog bošnjačkog intelektualca, onog što više nije spreman da gleda pridase i bude fasciniran Srbima i Hrvatima, njihovim tumačenjima onoga što smo mi i što su naši interesi? Takav reisu-l-ulema smeta, ne personalno, koliko kao uzor koji odgaja odvažne pisce i dobre govornike. Zbog reisu-l-uleme Cerića i govorničke mreže koju je uspostavio, razbrkan je plan da Bošnjaci dobrovoljno, šutke, prihvate svoj nestanak, a time i redefiniciju historijske istine o genocidnoj agresiji. A kako kritična masa Srba i Hrvata ne žele moralnu katarzu, koja bi značila vječnu poniznost, kakvu Nijemci osjećaju prema Jevrejima, i koja bi rezultirala ustupcima u ime obnove multietničke BiH – to znači da će se nastaviti kampanja za uništenje bošnjačkog pamćenja. Orwell je u romanu „1984“ sjajno objasnio da je zatiranje sjećanja strateški cilj svakog totalitarizma i fašizma. A ovo što se Bosni i Bošnjacima dešava ravno je pretpostavci da je Adolf Hitler dobio rat i da su Jevreji morali zaboraviti šta im se dogodilo, i čak šta više, početi se odricati svoje vjere i tradicije kako bi se umilili svome progonitelju. Jer, to što se bošnjački funkcioneri izvinjavaju nepostojećim srpskim žrtvama, i što tzv. sarajevski mediji pomamno pišu o nekoliko ratnih incidenata, u kojima su stradali Srbi (a stradavali su i Bošnjaci od bošnjačkih kriminalaca), govori da nam se na sceni događa inverzija uloga: krvnik je žrtva, žrtva je krvnik. A rezultat je sve veći broj Bošnjaka koji se raduju kad u ime lažne dejtonske pravde budu uhapšeni bošnjački patrioti – kao u slučaj „Silos“ u Hadžićima – ne bi li smo makar tako sa Srbima bili ravnopravni: zločinci tam, a zločinci i vam. U konačnici, dozvoljeno je i pohvalno braniti Iliju Jurišića i Jovu Divjaka, organizirati demonstracije za njihovo oslobođenje, skupljati pare za advokate, ali kada se to isto učini za uhapšene bošnjačke patriote, onda je to najcrnji vid odbrane ratnih zločinaca. Baš tako su reagirali neki bošnjački kompleksaši kada je reisu-l-ulema Cerić održao hudbu u džamiji u Hadžićima, u slavu pravde i istine u slučaju uhapšenih Hadžićana. A bez te hudbe, ne bi bilo javnog slova, jer ni jedan bošnjački političar ne smije zucnuti u odbranu tekovina borbe za BiH. …Izuzev ako se ne radi o Iliji ili Jovi, pa ispada, kao i poslije Drugog svjetskog rata, da Bošnjak Bošnjaku ne može biti ni heroj, ni antifašista. A reisu-l-ulema Cerić nas uči upravo suprotno – da slobodno i ponosno cijenimo svoje ljude i njihove zasluge. Ovakve preporuke reisu-l-uleme Cerića su direktno zadiranje u ideloški koncept i smjernice ovog rasističkog dejtonskog poretka. Stoga je dejtonski aparat sve snage usmjerio na projiciranje modela za budućeg reisu-l-ulemu, tako što će na dr. Ceriću pokazati – kakav reis ne smije biti.
Izvan džamijskih vrata
Glavni unfal ove hajke je što se reisu-l-ulemi Ceriću ne može pronaći ništa što bi ga kompromitiralo i diskreditiralo, pa onda ono što se pronalazi biva nategnuto, neuvjerljivo i degutantno, kao što je, primjerice, izvještavanje jednog sarajevskog magazina o tome kakve marke torbu nose reisu-l-ulemina supruga i kćerka. Mogla bi se sačiniti antologija gluposti kojima se nastojao osramotiti reisu-l-ulema Cerić. Sjećamo se kako mu je Federalna tv spočitavala što Islamska zajednica po prvi put u svojoj povijesti namijenski gradi zgradu Rijaseta – a penzioneri nemaju za lijekove. Kao da je Islamska zajedica državni organ, Ministarstvo zdravlja, pa da u sekularanoj državi vodi brigu o lijekovima za penzionere?! Neki dan je spočitavano što Islamska zajednica ne otvori džamije za smještaj beskućnika, a objesiš tu sekularnu državu koja je svoje socijalne potencijale svela pod džamijske krovove! Ovi silni apsurdi kazuju sa koliko nepameti i nervoze se već dugo priprema teren da sljedeći reisu-l-ulema bude, direktno rečeno: mutav.
Kako se primiču izbori za reisu-l-ulemu u rat se uključuju novi artiljerci, čak i evropski parlamentarci, poput Doris Pak i Bastiana Beldera, koji su se založili da se Islamska zajednica – „jasno negativno izrazi o rastu vehabizma“. Očita je drskost i glupost kojom ovi stranci traže da Islamska zajednica misli njihovom glavom, i to o nečemu što ni u jednom evropskom dokumentu nije definirano kao pojam, a time ni kao negativnost i kao opasnost. Ako se, pak, misli o radikalima kojih ima pri svakoj vjeri, pa i pri islamu, postoje na desetne dokumenata kojima je Islamska zajednica javno svjedočila da radikalizam nema ništa zajedničko sa islamom. Ali, ne postoji mjera kojom Islamska zajednica može zadovoljiti tu stratešku namjeru da se izmišljotina o radikalizmu u Bošnjaka uvijek drži na vrućoj vatri, sve dok svaki Bošnjak ne bude paranoično bježao od svoje vjere. Odveć je jasno da vehabije postoje samo u vritualnom svijetu, u glavama onih koji ih izmišljaju, a evo i zašto… Taj antipojam je smišljen kao imenitelj nečega što se 1983., recimo, zvalo „islamskim fundamentalizmom“, ili potkraj 40-tih godina „mladomuslimanstvom“, a što kao transgeneracijska kazna uvijek visi nad bošnjačkim glavama. To je ono „ništa“ zbog čega se Bošnjaci hronično izvinjavaju i sklanjaju, a u tom miljenju i cviljenju Bošnjaka srpski i hrvatski šovinisti vide jedini način da sebe, u svojim očima, predstave posebnim. Da nije Bošnjaka, oni ne bi imali logičkih pretpostavki za na(r)cizam, zbog kojega već u nekoliko povijesnih etapa svjedoče svenacionalni fašizam. Ako bismo uklonili tzv. vehabije, bilo bi nešto treće, a poslije trećeg nešto peto, mada je općenito suluda pomisao na uklanjanje nečeg što ne postoji. Ako se, pak, misli na one muslimane što nosaju duže brade, a neki i kraće nogavice, onda bi trebalo zatražiti pravnu pomoć baš iz Evrope, da nam neko konačno objasni – gdje je to nosanje takvih brada i takvih nogavica protuzakonit čin? Šta misle ti antivehabisti – da bi trebalo sve te muslimane s bradama potovariti u kamione, kao Jevreje, i spaliti u krematoriju?! Ili ih negdje deportovati!? Ali, na osnovu kojeg zakona?! Šta tu može uraditi reisu-l-ulema? Da uzme makaze pa zađe po džamijama šišati brade? Da uzme „signericu“ i zašiva nogavice? Da zabrani ulazak u džamiju takvima? Je li to garancija? Ova serija apsurda tačno govori da nikoga ne zanimaju tzv. vehabije, već je akcenat na optuživanju Bošnjaka za virtualnu krivicu i njihovom pravdanju za to ništa. Mnogi su u Bošnjaka, pod silinom medijskih i političkih udara, već povjerovali kako su te tzv. vehabije veći belaj od genocida u Srebrenici. Na tom tragu je i ubjeđivanje islamske inteligencije u BiH kako sljedeći reisu-l-ulema treba biti skroz drugačiji, a što bi značilo – ne provirivati izvan džamijskih vrata. Ako se to ostvari, reisu-l-ulema bi mogao odmah uputiti dovu za zdravlje i bereket ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića, koji svako malo policijske pse šalje na „vehabijsku djecu“ u Gornjoj Maoči, a mogao bi vala otići i na demonstracije za povrat na funkciju ministra Emira Suljagića, pošto bi imali zajedničke ciljeve, kao što ih danas imaju, recimo, Enes Karić i Enver Kazaz, dok jedan drugog slave po promocijama knjiga. Ne treba sumnjati da bi Enesu Kariću, kao eventualnom reisu-l-ulemi, glavni savjetnici bili njegovi sadašnji recenzenti i promotori, Kazaz, Hajdarević. Hafizović, sve sami bošnjački autošovinisti i progonitelji tzv. vehabija. Nebitno je hoće li to biti Enes Karić (uz svo uvažavanje njegovog autorskog rada!), ali je bitno da na njegovom primjeru uočimo model koji će biti protežiran.
Knjigu „Reisofobija“ završio sam ovom rečenicom: Bjesomučna kampanja protiv reisu-l-uleme, koja je eskalirala u toku 2009. godine, ukazuje na konačan cilj – dejtoniziranje bošnjačke politike i vjere u Bošnjaka, kako bi i politiku i vjeru zastupali razbošnjačeni i razmuslimanjeni Bošnjaci.“ Onako kako smo izgubili bošnjačku politiku, kao mjesto sa kojeg su morali biti branjeni naši interesi, tako možemo izgubiti i model koji je uspostavio reisu-l-ulema Cerić, kao mjesto odakle se još jedino brane naši interesi. Ova govornička mreža koju je odgojio reisu-l-ulema Cerić realno može nestati ako za reisu-l-ulemu dođe neko ko nema snage da se glasno ponosi svojim narodom. Ovo što predstoji je mnogo više od izbora za reisu-l-ulemu, to je izbor za retorički model koji će vladati u bošnjačkom društvu i od kojeg će ovisiti bošnjačka spremnost da se prepoznaju i zastupaju svoji interesi.
Broj 311, 25. II 2012.