Kako ubijediti javnost da zahtjev za bošnjačkom jednakopravnošću nije nikakav ekstremizam, jer je normalno da tamo gdje su Bošnjaci u većini bude i većina Bošnjaka u vlasti, a da je pravi, čistokrvni ekstremizam upravo u tzv. Bošnjacima koji za račun velikosrba i velikohrvata diskriminiraju bošnjački narod, jer ga ubjeđuju kako je bosanstvo u antibošnjaštvu, a tolerancija u antiislamizmu!?
Kako mogu biti protiv, ako nisam za, i obratno? Glavni problem demokratske retardiranosti je u toj isključivosti koja od nas traži da budemo ili crni ili bijeli. Tu nema nijansi i razumijevanja okolnosti zbog kojih je u jednom vremenu bilo važno kritikovati Aliju Izetbegovića, a u drugom braniti njegovo djelo. Bez nijansi nemoguće je razumjeti pojave koje nisu uvijek posve nakaradne ili posve izvanredne. Tome se treba učiti, kako bismo sa rezervom i analitičnošću uzimali informacije koje nas okružuju, i kako bismo što manje lutali u razumijevanju stvarnosti. Jer, oni koji se prepuste smutnji, pa predaju razum medijskoj stihiji, začas se mogu probuditi među tzv. libijskim pobunjenicima koji se iživljavaju nad polumrtvim Gadafijem – vođom koji je 1969. svrgnuo zapadne krpelje, izgradio Libiju, a libijskom građaninu dao nacionalno dostojanstvo.
Divlji komunizam
Gadafijev režim, recimo, nije bio demokratski, višestranački, ali je bio ljudskiji od svakog zapadnog režima, jer je svaki Libijac imao više socijalnog dostojanstva nego svaki Evropljanin. Isto važi za Kubu pod čizmom Fidela Kastra. Ne govorimo ovdje o Gadafijevom partnerstvu sa Miloševićevom Srbijom, ili o Kastrovom komunizmu, već o socijalnom rahatluku običnog čovjeka. Zapad može mačku o rep objesiti svoje navodne slobode, u kojima izrabljivanje čovjeka ima robovlasničke dimenzije. A u ime tog zapadnog robovlasništva uništena je socijalna stabilnost Iraka i Libije. Uništene su i stotine hiljada života, ubistvom ili doživotnom traumom. Na sličan način funkcionira islamofobija kod onih Bošnjaka koje su dejtonski mediji nabijedili kako je problem u islamu, a ne u velikosrpskom i velikohrvatskom šovinizmu. Sa istom strašću sa kojom libijska rulja štapom siluje polumrtvog oca nacije, u uznak zahvalnosti za sve što ima, a u znak podrške svemu što neće imati, e sa tom istom strašću bošnjački islamofobi i kompleksaši progone hrastove bošnjačkog identiteta. …Kao da će taj susjedni, zločinački šovinizam prema Bošnjacima, biti pitomiji ako Bošnjaci prestanu biti Bošnjaci tako što će prestati biti muslimani, e kako bi postali ništa. A tjerati nekoga da bude niko, i tjerati nešto da bude ništa, zapravo je zasmrtni, genocidni zahtjev za nestankom. Libijski narod još ne razumije kako je ubijanje Gadafija bilo ubijanje libijskog uzdizanja pred starim i novim kolonizatorima, pred kojima libijski čovjek može biti isključivo – ništa. Simbol tog uzdizanja bio je Gadafi, i ta istina se ne može redizajnirati, jer o njoj svjedoče libijski univerziteti, bolnice, aerodromi, auto-putevi, kao i fin standard libijskog građanina. Srozavanje svega toga na nivo imperijalističke gramzivosti može voditi jedino pretvaranju libijskog čovjeka u zapadnog roba, kakav je bio do 1969. godine. Bošnjački kompleksaši nemaju pameti da shvate kako se ravnopravnost sa Srbima i Hrvatima može ostvariti samo preko insistiranja na svome identitetu i integritetu, a nikako na negiranju sebe. To što s-h šovinisti aplaudiraju Enveru Kazazu ili Hadžemu Hajdareviću dok izmišljaju „bošnjački nacizam“ i optužuju Bošnjake da razbijaju BiH, isto je kao kad NATO-gusari instruiraju glupave pobunjenike da ubiju Gadafija i svoja naftna polja predaju tuđinima. Tako publika na koridi bodri bikove, jer je bik samo hajvan koji uveseljava ljudsku rulju. Za Borisa Dežulovića ili Petra Lukovića jedan Enver ili Hadžem bivaju tek provincijalci koji blaćenjem Bošnjaka nastoje obveseliti svoje srpske i hrvatske idole, u vječnoj frustriranosti što se ne rodiše kao Boris i kao Petar. Naravno da će u medijima pod kontrolom s-h šovinista prednost imati bošnjački samoprogonitelji, a ne Bošnjaci od časti i integriteta. Tako su u zapadnim medijima favorizirani tzv. libijski pobunjenici, a posve ignorirana istina o jednoj zemlji u kojoj je formalna diktatura nudila bolju „državu za čovjeka“ nego zapadna demokratija. Demonstranti sa Zapada, koji se bune protiv robovlasničkog divljeg kapitalizma, upravo čeznu za onim oblikom socijalne sigurnosti kakav je imao libijski građanin, a to je da država brine o njemu kao o svome posebnom resursu, a ne da ga izrabljuje i uništava. Zapadnom je čovjeku preko glave tih pederskih, razgaćenih i razvraćenih prava i sloboda, koje mu se predstavljaju kao kvalitet života i domet pameti, jer zapadni bi čovjek da ima ono što je imao libijski čovjek – manje slobode, a više socijalne sigurnosti. …Šta će ti sloboda, ako nemaš vremena za porodicu, novaca za hranu i lijekove, ako vrijediš dok radiš, a kad ne mogneš raditi, gubiš i sva prava koja su uvjetovana imanjem novaca, a ne jednakošću ljudi!? U islamu, a donekle i u socijalizmu, svaki je čovjek jednak, dok je na Zapadu ideja jednakosti rasturena pretvaranjem čovjeka u potrošačku jedinku: on troši druge, drugi troše njega, i kad nestane potrošnje, nestaje i ljudskih prava.
U Sarajevu su takođe održane kilave demonstracije protiv divljeg kapitalizma, u organizaciji hašišarskih i halugarskih udruženja, čija islamofobija odriče svaku vjerodostojnost njihovom zalaganju za društvo socijalne pravde, budući da upravo islam nudi duhovni i politički okvir za oslobođenog pojedinca od ovozemaljskih idola i ambicija. Ne može se biti protiv divljeg kapitalizma i protiv islama u isto vrijeme, jer su to suprotnosti, no, sarajevski kvaziljevičari misle kako je: antikapitalizam = komunizam = antiislamizam. U Sarajevu se hajcaju demonstracije protiv divljeg kapitalizma, a na sceni je najgora vrsta divljeg komunizma, utoliko što dejtonsko društvo funkcionira po partijskoj, a partije po familijarnoj i jaranskoj liniji. Otud su te demonstracije bile teška ubleha, a što je i razumljivo, s obzirom da je to isti ološ koji je za potrebe SDP-a zloupotrebljavao pogibiju Denisa Mrnjavca u Sarajevu, slavio pogibiju Magdija Dizdarevića u Mostaru, psovao Ćabu, vrijeđao islam i vjerska osjećanja Bošnjaka. Ta antiislamska, fašistička elita, okupljena oko tzv. neovisnih medija u Sarajevu, prikopčana je na iste ideološke i finansijske servere kao i libijska rulja, s ciljem da se uništi i razobliči supstanca ljudskog dostojanstva, zatemeljena na vjeri i tradiciji. Teško je vjerovati da tzv. libijski pobunjenici znaju šta rade dok mrcvare polumrtvog Gadafija, jer je njihova nesvijest nahajcana u zapadnim tvornicama obmane. Tako i sarajevski hašišari misle kako se vrijeđanjem islama učlanjuju u zapadne tredove, jer ih Bazoka Joe tapše po glavi, kao što se hajvan potapše kad nešto jal dovuče jal odvuče.
Strategija autošovinizma
Pitanje preoblikovanja građanske svijesti u marionetsku nesvijest glavno je pitanje savremene demokratije, bilo da se radi o Amerikancima, Libijcima ili Bošnjacima. Svi vide ono što im se servira, a ne ono što jeste, a servu ima onaj ko ima, u vladama, parama i lobijima. Prije deset godina započeta je reforma rtv sistema u BiH, ustanovljena je Federalna televizija, kao glasilo dejtonskog poretka, koje je uspjelo od bošnjaštva odroditi masu nekada patriotski svjesnih pojedinaca. Oni danas reže na Armiju i Aliju, Islamsku zajednicu i reisu-l-ulemu, a na tzv. vehabije obaška. Za njih je glavna razonoda kad Izet Fazlinović pravi budalu od Mustafe Nadarevića, koji kao ozbiljan, naočit, karakteran glumac više ne treba ni samome sebi. Za njih nema veće sreće i afirmacije nego kad se po Zagrebu aplaudira vragolijama budalastog Šemse, tj. Enisa Bešlagića u nekoj seriji, i kad opet jašu Huso, Haso, Mujo i Fata. Nek’ se vidi da i mi budala za trku imamo! No, nije srž problema u šovinističkoj ambiciji Srba i Hrvata da svoj nacionalni identitet grade na razlikama prema andrićevskoj slici Bošnjaka, nije srž ni u tome što jedna ozbiljna masa Bošnjaka uživa u obveseljavanju ovih šovinista, suština problema je što je s-h šovinizam politički projekt, koji se jednako rasprostire i na kadrovskim i na masmedijskim poljima. Pogledajmo Bošnjake na pozicijama, a onda se prisjetimo koliko poznajemo pametnih i dostojanstvenih Bošnjaka koji su stjerani u anonimnost. To što pliva po bošnjačkoj površini nije ni blizu kvaliteta kojeg ima bošnjački narod! Za razliku od srpske i hrvatske političke autonomnosti u BiH, bošnjačka je kadrovska scena uslovljena srpskim i hrvatskim mišljenjem. Primjerice, za Srbe je dobar onaj Srbin kojega Srbi hoće, a za Bošnjake je dobar onaj Bošnjak kojega Srbi i Hrvati hoće. Kolika je cijena? Pogledajmo to iz izjave jednog SDP-ovog načelnika jedne općine u kojoj živi 90 odsto Bošnjaka.
- „U izvršnoj vlasti naše općine više je od 50 posto nebošnjaka! Volio bih da se oni koji govore o diskriminaciji Srba u zapošljavanju pohvale da je barem u jednom gradu u RS na čelu značajnih kulturnih institucija Bošnjak, kao što je to kod nas slučaj sa Srbima.“
Ovakav (tzv. bošnjački) načelnik sigurno ima apsolutnu podršku velikosrpskog i velikohrvatskog pobratimstva, samim tim što se hvali činjenicom da su većinski Bošnjaci do te mjere marginalizirani da čak nisu ni prosta većina u izvršnoj vlasti. Srpski i hrvatski nacionalisti vrijedno pronalaze bošnjačke garibe i brižno odgajaju te kompleksaše, koji će kadrovski predstavljati Bošnjake, a raditi za Srbe i Hrvate. Taj autošovinizam podržat će i mnogi Bošnjaci koji misle kako je redukcija bošnjačkog uvjet multikulturalnosti, što je zapravo genocidni princip kojim se žrtva tjera da svoj status prihvati kao normalno stanje. Prije deset godina osnivač SDP-a dr. Nijaz Duraković dramatično je upozorio na ovaj proces, nazvavši ga – „odsoljavanjem Bošnjaka“.
Sada imamo problem da javnost ubijedimo kako zahtjev za bošnjačkom jednakopravnošću nije nikakav ekstremizam, jer je normalno da tamo gdje su Bošnjaci u većini bude i većina Bošnjaka u vlasti, a da je pravi, čistokrvni ekstremizam upravo u tim Bošnjacima koji za račun velikosrba i velikohrvata diskriminiraju bošnjački narod, jer ga ubjeđuju kako je bosanstvo u antibošnjaštvu, a tolerancija u antiislamizmu. Na žalost, ovo društvo više nema demokratske kapacitete da se zainteresira za tako ozbiljnu pojavu, zbog koje Bošnjaci institucionalno, kadrovski, ekonomski gube i prostore na kojima su u većini. - „Identitet se u svijetu brani vatrenije nego teritorija. Jer kad se razmekša identitet, kad se okupira duh, kad se razobliči patriotska svijest – teritorija se dobije na tacni! Demontiranje bošnjačke okosnice uslov je da društveni ambijent počne ličiti na bratski i popola podijeljenu državu“ – upozoravao sam 15. avgusta 2000. u kolumni pod naslovom „Prokletstvo Bošnjaka“, a to se desetljeće poslije i obistinilo, budući da su Bošnjaci, razmekšanog identiteta, prepustili i ovaj frtalj Bosne na kome su u većini.
To nipošto ne znači da se treba izolirati i zatvarati, ali znači da otvorenost prema susjedima treba nositi naše, a ne njihove kriterije. Ako prihvatimo autošovinizam/samomržnju kao nacionalu strategiju, onda i nismo zaslužili da se zovemo narodom.
Stigosmo, evo, i do koncerta Dine Merlina u Beogradu, koji je zakazan na Dan državnosti BiH. Dino je pjesnik bosanske osjećajnosti. U njemu nema ničega što bi beogradsku publiku podsjetilo na Sulejmana Tihića. Dino je jedna od onih slika kakvu bismo željeli poslati u svijet o nama. Zato, velimo, treba imati sluha za nijanse. Nije isto kad se po Beogradu vucaraju bošnjačke vucibatine, i kad tamo odlaze bošnjački gospodnetići. Ako ne znamo šta je za nas važno i dobro, znaju to oni koji nas ne vole. Konkretno, srpski ekstremi protestiraju protiv Dininog koncerta, jer im smeta što Dino nije slika bošnjačkog gariba koju vole gledati. Kao i mnogo puta prije, tako je i ubuduće – za Bošnjake je dobro sve protiv čega se bune velikosrpski i velikohrvatski šovinisti. …Dobre su džamije, dobra nam je vjera, bijela su nam mezarja, lijepa je mahrama u Bošnjakinje, duboka nam je i slavna nam je naša Hasanaginica! A dobar nam je i ovaj „Saff“! Eto puta iz bespuća.
Broj 303, 28. oktobar 2011.