Za kolektiviziranje Mevlidove krivice nije kriv Mevlid, već ekstremističko dejtonsko društvo, koje svjesno neće da razumije kako „vehabije“ imaju jednaka ljudska prava kao i svi drugi građani BiH, i da ih niko ne smije žigosati zbog njihove osobenosti. Ako nisu svi Srbi krivi za genocid u Srebrenici, zašto bi sve „vehabije“ bile krive za Mevlidove vratolomije?!
Kako se moglo dogoditi da onako sabrana njemačka nacija zapadne u obožavanje Adolfa Hitlera? Ta velesila od radinosti, urednosti, nauke i razboritosti savila se pred nogama jednog besprizornog budalaša. Zar sve vrijednosti njemačkog društva nisu mogle biti dovoljna brana protiv najezde te mentalne i moralne truleži? Ova pitanja Srbi sebi nikad neće postaviti, u odnosu na gedžovane tipa Miloševića, Karadžića, Dodika i dr., jer je velikosrpski hitlerizam dobio međunarodni certifikat, u vidu postojanja Republike Srpske. Nijemci, pak, i danas tragaju za korijenima svoga pokleknuća, i ponizno nose grijeh holokausta. Gdje je ta granica na kojoj demokratija prelazi u jednoumlje, um u bezumlje, a jedno sabrano društvo postaje stado ovaca? U ovim procesima postoji tačka na kojoj faktor korupcije preuzima većinu akcija u društvenoj zbilji, jer je u interesnu mrežu uhvaćena kritična masa pojedinaca i institucija koji bi mogli pružiti otpor slapovima bezumlja.
Budući da su hitlerizam i islamofobija/antiislamizam istog roda – a o čemu je nadahnuto govorio Željko Komšić – nemoguće je galop bošnjačke autodestrukcije promatrati izvan procesa koji od naroda prave stado, a od njegovih akademskih autoriteta goniče stoke. U Bošnjaka je ovaj problem bjelodan, posebno nakon što je jedan bolesni čovjek, imenom Mevlid Jašarević, zapucao na Američku ambasadu u Sarajevu. Nastalo je općenarodno veselje, jer se konačno dogodio toliko najavljivani i očekivani „vehabija“, pa sad priče o tzv. islamskom terorizmu nisu repa bez korijena. Kad su mogli Nijemci pobudalit’, gdje nećemo mi?!
Test demokratije
Bio je to napad na državu, svejedno da li se radilo o privatnom napadu ili pak organizovanom i smišljenom napadu kroz instrumentaliziranje i iskorištavanje jednog ahmaka, i svejedno na posljedice tog napada, to je napad na državu. No, zar organizirani teroristički napadi na bošnjačke povratnike u Republici Srpskoj, nisu također napadi na državu?! Ako jesu (a jesu) zašto na njih niko nije reagirao kao napade na državu i po toj osnovi ih sankcionirao? Ispade da je u ovoj državi važnija fasada na Američkoj ambasadi od bošnjačkih života i bogomolja! Zar terorizam poznaje vjerske i etničke razlike? Biće da je tako, jer za norveškog teroristu Brejvika niko ne reče da je kršćanski terorist, iako je jasno da djeluje sa pozicija kršćanskog fundamentalizma i islamofobije, dok se za ludog Mevlida odmah znalo da je tzv. islamski terorist, „vehabija“, produkt „opasne ideologije“, itd. Šteta je što nemamo načina da organiziramo istraživanje na temu javnog tretmana slučaja Mevlida Jašarevića, sa posebnim akcentom na radost koja je iskazana zbog pucanja u Američku ambasadu. Na FTV su bili toliko ushićeni da su poručili kako, evo, i mi sad ličimo na Afganistan, gdje je tog dana od bombe u autobusu ubijeno 20-tak ljudi. Doduše, kod nas je skinuto 20-tak komadića fasade, marke „ambasada“, a to je isto, zar ne?!
Javnost je ličila na olimpijadu u ulizivanju Americi i u nagrđivanju „vehabija“. Ljubav prema Americi tumačena je kao ljubav prema slobodi i demokratiji, što je teška budalaština, jer Amerika predvodi aktuelne krstaške ratove, ubija muslimanske državnike, razara muslimanske zemlje, organizira pederska iživljavanja po konclogorima u Abu Ghraibu i Guantanamu, a samo nas vrijeme dijeli od opće spoznaje da između Hitlerove Njemačke i ovakve Amerike nema razlike. To ne isključuje našu bosansku zahvalnost za učešće Amerike u zaustavljanju rata, te uvjerenje da nam je potrebno američko partnerstvo. Ko zapuca na Ameriku, zapucao je na Bosnu! – ali to ne znači ništa više osim suhog interesa. Amerika je i dalje bliža Hitleru i Brejviku, nego dvorcima bosanske multikulturalnosti i prirođenog antifašizma.
U tom poltronisanju Americi, dejtonski su glasnogovornici izgubili pamet za jedno prosto pitanje: A kako bi to pucnjevi Mevlida Jašarevića mogli koristiti „vehabijama“ u BiH? Nikako! Time je jasno da „vehabije“ nemaju ništa sa Mevlidom. Jer, kad bi Mevlid nastupao kao dio te zajednice, gledao bi da joj ne nanese zlo, a mogao je znati kako će njegovu krivicu odmah nalijepiti svim „vehabijama“. Za to kolektiviziranje Mevlidove krivice nije kriv samo Mevlid, već ekstremističko dejtonsko društvo, koje svjesno neće da razumije kako „vehabije“ imaju jednaka ljudska prava kao i svi drugi građani BiH, i da ih niko ne smije žigosati zbog njihove osobenosti. Ako nisu svi Srbi krivi za genocid u Srebrenici, zašto bi sve „vehabije“ bile krive za Mevlidove vratolomije?! Dotle seže sljepilo da se čak govori kako je „vehabije“ neko odnekle uvezao, a riječ je o bh. državljanima koji imaju ljudsko pravo da izigravaju pingvine ako im je volja. Da li će im brade služiti u vjerske svrhe, ili će izigravati patuljke iz bajke o Snježani, to nikoga ne treba da se tiče. Sistem koji zadire u privatnost, koji nečiju osob(e)nost uzima kao mjeru diskreditacije, u osnovi je fašistički. U ime slobode pederi mogu da se pederišu, pankeri da se pankerišu, a „jehove“ da svjedoče. Dejtonska javnost ne razumije ovu porušenu granicu, zbog koje „vehabije“ u BiH bivaju najistureniji test demokratskih kapaciteta ovog društva, a istovremeno i najugroženija manjina u BiH. A na granicama, na manjinama, očituje se suština – tvrde zapadni učitelji ljudskih prava. U Bosni danas više ljudskih prava imaju kerovi, nego „vehabije“! Jer, kerove ne smije niko progoniti, a na vrijeđanju, hapšenju i maltretiranju „vehabija“ grade se političke karijere. Časno je nositi žig „vehabije“ – u ime prava na različitost! Takvu torturu, kakvu trpe „vehabije“, zbog zlodjela pojedinaca iz muslimanskih redova koja se obavezno generaliziraju i dovode u vezu sa svakim Bošnjakom muslimanom koji ima makar malo brade, mogu izdržati samo ljudi koji duboko vjeruju u sud vremena, pred kojim će islamofobija biti jednaka fašizmu, a progon muslimana biti jednak progonu Jevreja u Hitlerovoj Njemačkoj. Uzvišeno je danas ustati u zaštitu „vehabija“, jer se tako brane ljudi kojima je presuđeno bez krivice; tako se brane ljudska prava, zakoni ove zemlje, demokratski poredak, a naspram dejtonskog javnog krda koje ne razumije abecedu prava i pravde – da je svako nevin dok mu se krivica ne dokaže. Amerikanci su tu oprezni, jer njihovi izvori napad na Ambasadu ne imenuju kao „terorizam“, već kao incident, za razliku od armije bošnjačkih samomrzitelja koji se utrkuju da izreknu što opasnije riječi, nastojeći svakog muslimana sa bradom osumnjičiti kao Mevlidovog saučesnika.
Zanimljivo da na taj „vehabizam“ u BiH niko nije ozbiljno upozoravao, niti vodio hajku protiv tih skupina, prije 11. septembra 2001. godine, pa ni godinama poslije. Najednom su „vehabije“ otkrivene kao propagandni potencijal u s-h obavještajnim operacijama protiv Bosne i Bošnjaka. Prvi autor u BiH koji je pisao o pitanju „vehabija“, sa akcentom na njihovu socijalizaciju u džemate i u bosansku običajnost, bio je Fatmir Alispahić, a iza ove tvrdnje stoji mnoštvo tekstova, u ime kojih ove riječi imaju konkretan kredibilitet. I danas mislim da je morala postojati suptilnija mjera za granicu između muslimanskog i bosanskog, jer je bosansko starije od muslimanskog, budući da bez bosanskog nema ni bošnjačkog. Prije desetak godina mnogo sam pisao o „vehabijama“, dok su ostali šutjeli, ali prije desetak godina „vehabije“ nisu bile ono što su danas, jer ih je u međuvremenu Islamska zajednica okupila i vratila u džemate.
Misija ujedinjenja
U subotnjoj reviji „Pogled“, u „Oslobođenju“, u julu 2000. godine, reagirao sam na informacije da je grupa „vehabija“ napravila incident na manifestaciji “Dani Svetog Petra i Pavla”. Tada se za „vehabije“ gotovo nije ni znalo.
- „Ako će uvažavane vjerske slobode vehabija ugrožavati građanske i vjerske slobode drugih, ili obratno – onda je to kuršluz demokratskih kriterija sa nesagledivim posljedicama. Slobode vehabija su omeđene slobodama drugih i slobode drugih su omeđene slobodama vehabija. Ko pređe tu granicu ugrozio je demokratski poredak koji je stariji od svih sloboda“ – pisao sam u „Oslobođenju od 15. jula 2000. godine.
U tekstu „ZZ TOP“ (5.9.2000.), takođe u „Oslobođenju“, ustao sam u zaštitu zajednice u Bočinji: „Ako nismo spremni da uvažimo osobenost mudžahedina (vehabija), onda ne možemo očekivati uvažavanje svojih različitosti. Različitost ne ugrožava jednakost svih pred zakonom. Sve drugo su ljudska prava i slobode. Da li će neko nosati bradu kao vehabija, ZZ TOP ili Dražin sljedbenik – ne bi trebalo ikoga da zanima. Sve dok ta brada ne ugrozi državu u kojoj raste. Osvajanje uvida o toleranciji različitosti esencija je valjane budućnosti“.
Vidimo da je desetak godina poslije bosanska javnost pred istim neznanjima – da samo ugrožavanje zakona može biti razlog za reakciju, a kod nas ministar defektizma Sadik Ahmetović tvrdi kako se represivne akcije po Gornjoj Maoči vrše u cilju preventive. Naša javnost zaboravlja da su preventivne represije sprovodili samo fašistički i komunistički režimi – kod kojih je kriv svako ko je oklevetan.
Potpuno se zanemaruje desetogodišnji proces u kome su se „vehabije“ uključivale u džemate, prihvatale red i poredak Islamske zajednice. U tekstu „ZZ TOP“ pisao sam: „Za par godina naši gradovi su preplavljeni vehabijama. Mnogi mladi ljudi su pronašli sebe u solidarnosti koja vlada u ovoj zajednici. Ali mnogi nisu izbjegli zamku estradnog islama, kleropolitičke isključivosti, što priječi socijalizaciju vehabija u bh. društvo.“
Ovaj tekst je tada postavio važno pitanje o socijalizaciji „vehabija“, o čemu je u svojoj hudbi od 4. novembra 2011. govorio reisu-l-ulema dr. Cerić, definirajući taj problem kroz sintagmu „povratak u džemate“. U odnosu na 2000. godinu, Islamska zajednica je uradila divovski posao socijalizacije „vehabija“, koji su do tada znali praviti razne predstave u nastojanju da reformiraju islam u Bošnjaka. Posljednji veliki pokušaj te vrste bio je onaj koji je predvodio rahmetli Jusuf Barčić, a tada su mobilizirani čak i policajci da danonoćno nadgledaju Jusufovo selo Gornje Petrovice. …Sve dok Jusuf nije poginuo u saobraćaju.
Islamska zajednica je uspjela kritičnu masu „vehabija“ da „vrati u džemate“ i odvrati od soliranja, od mogućeg remećenja ustaljenog reda i poretka. U normalnom društvu takva bi se činjenica afirmirala i hvalila, namjesto što se Islamska zajednica stalno proziva kao sponzor „vehabizma“, a pri čemu „vehabizam“, bez ikakvih argumenata, treba da ima značenje samog „terorizma“. Kod Bošnjaka je, na žalost, zavladao veći otpor prema „vehabijama“, nego prema četnicima, a što pripada onoj dimenziji genocida koja govori o navikavanju žrtve na status potlačenog i poniženog subjekta. To što Bošnjaci mrze „vehabije“, a zaboravljaju četnike, dio je specijalnog psihološkog rata u kome žrtva genocida ostaje bez historijskog pamćenja.
Sad bi neko htio da Islamska zajednica iz džemata izbacuje sve koji izgledom podsjećaju na Mevlida Jašarevića. To bi rezultiralo besmislenim konfliktima i vraćanjem na stanje od prije deset i više godina. Oni koji to zagovaraju zapravo priželjkuju sukobe unutar Islamske zajednice, jer im ne odgovara činjenica da u Bošnjaka ne postoje nikakve „vehabije“, već postoje samo i isključivo džematlije. Ako ima nekih Bošnjaka što ne priznaju Islamsku zajednicu, njih treba jednako tretirati kao i ateiste koji imaju pravo da budu šta hoće. Iznad jednih je Bog, iznad drugih su Marks i Lenjin, iznad trećih je rakija, iznad četvrtih je nešto četvrto i peto, ali iznad svih nas je zakon po kome su – moje slobode omeđene slobodama drugih.
Broj 304, 18. XI 2011.