Za stvaranje slike o stabilnosti Republike Srpske i nestabilnosti Bosne i Hercegovine, Radovan Karadžić i njegov nasljednik mogu se zahvaliti SDP-u i Zlatku Lagumdžiji, kao glavnim realizatorima velikosrpskih i velikohrvatskih zamisli.
Propao je još jedan u nizu sastanaka na kojem se trebala dogovoriti vladajuća većina, a dosad su u igri bile sve moguće varijante, čime je postalo jasno kako se vlast u BiH neće formirati po ideološkim i programskim mjerama. Jedini kriterij je da se za svoju stranku ugrabi što više pozicija, a apsolutno je nebitno s kim će se ući u koalicijski brak. To što niko ne popušta, već se sastanci rastežu i odgađaju, najbolje kazuje o neodgovornosti svih stranaka za vrijeme bezvlašća, u kojem tzv. tehnički mandat stare vlasti ne predstavlja više nikakvu vlast. Šta bi falilo ovoj ili onoj stranci da ostane bez jednog ministarstva, recimo, u ime deblokade tih pregovora? Ali, svako hoće da je glavni i da nadmudri onog drugog. …Kao djeca. A najglavniji bi htio da bude Zlatko Lagumdžija, šef SDP-a, jedan besprizorni i razmaženi tatin sin, koji misli da mu je ova država kućna pomoćnica koja će trijebiti njegove hirove! Ali, pravo je čudo, fenomen je, kako takvi histerični ljudi uopće dođu u poziciju da nešto budu, da godinama maltretiraju druge i uništavaju opće vrijednosti, kakva je bio i sam SDP? Odgovor je valjda u indolentnosti i inertnosti drugih, koji nemaju snage, a ni hrabrosti, da se odupru siledžijstvu napuderisanih derišta. Otud je uspjelo Lagumdžiji da u mandatu iz 2000. godine priredi neviđene štete našoj domovini, da nas za račun Beograda i Zagreba pred cijelim Svijetom oljaga za tzv. islamski terorizam, da oružje iz islamskih zemalja proda cionistima, da počini razne zločine i kriminale za koje nikad nije odgovarao. I, evo, polazi mu za rukom sada da za račun Radovana Karadžića učvršćava Republiku Srpsku, kroz proizvodnju postizborne krize u većem entitetu i u državi. Ali, zli Lagumdžija nije sam, iza njega i ispred njega, kompletna je medijska i ideološka struktura, koja s jasnim ciljem podržava tog drvenog lutka što ga pokreću pipci onih što nastavljaju razgradnju Bosne i bosanskoga. Zato o Lagumdžijinim političkim zločinima nema nikakvog kritičkog progovora, jer je on njihov igrač u našem timu, zadužen da zabija autogolove u našoj mreži.
SDP kao marioneta Radovana Karadžića
Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić predviđa da bi novi saziv Viječa mogao biti poznat tek početkom marta, pod uvjetom da ovih dana dođe do dogovora o većini u Parlamentu BiH. Ako ako ne dođe do dogovora, onda bismo bez državne vlade mogli dočekati i godišnje odmore. A kad dođe vrijeme za kupanje i roštiljanje, nikom više neće biti do vlasti, jer je razonoda preča od fotelja, pa bismo još mogli stići i do jeseni. Špirić je nedvosmislen u imenovanju krivca za ovu blokadu: „Ključni problem su – želja SDP-a da bude gospodar političke situacije u zemlji i komplikovani odnosi Bošnjaka i Hrvata u Federaciji.“ Oni koji su glasali za SDP sada se mogu uvjeriti da nisu glasali za nekoga ko će rješavati probleme, već nekoga ko će ih proizvoditi. Komplikovani odnosi Bošnjaka i Hrvata su eskalirali sa izbornim nasiljem nad hrvatskim demokratskim pravom da sebi biraju svoga člana Predsjedništva, a što je Hrvatima oteto kroz bošnjačko glasanje za Željka Komšića. Glasači SDP-a su uvjereni da su učinili pravu stvar i glasali za multietničku opciju, a zapravo su svojim glasom legitimizirali opciju koja ruši jednakopravnost hrvatskog naroda, a u ime obezbjeđenja velikohrvatskog prava za separatizam. U prvi mah ova računica izgleda komplicirano, ali kad zamislite da postoji dogovor kojim se od Lagumdžije pravi „fildžan-paša“ u „fildžanistanu“, a od tzv. Herceg-Bosne (ne)zvanični treći entitet, onda morate pretpostaviti i mehanizam za izvedbu ovog cilja. SDP neće isturiti svoga bošnjačkog kandidata za Predsjedništvo, čime će podržati Bakira Izetbegovića iz SDA, dok će svoje birače usmjeriti prema Željku Komšiću. Koalicija između SDP-a i SDA je očito skovana mnogo prije, čime su jedni i drugi birači na izvjestan način prevareni. Izborom Komšića za još jednog bošnjačkog člana Predsjedništva, Hrvati će ostati bez svoga predstavnika u Predsjedništvu BiH, nakon čega će se otvoriti priča o tzv. trećem entitetu. Taj entitet ne mora biti formalno ozvaničen, ali će ga nasilje nad demokratijom i multietničnošću u režiji SDP-a – podržati kao malo šta dosad. Otud Nikola Špirić govori o komplikovanim odnosima Bošnjaka i Hrvata, kao svojevrsnoj kočnici u procesu uspostave vlasti. Kad se tome doda „želja SDP-a da bude gospodar političke situacije u zemlji“, onda vam se upravo Zlatko Lagumdžija nameće kao najzaslužnija ličnost za seljedeću Špirićevu konstataciju: „U cijeloj ovoj priči, Republika Srpska i SNSD zajedno sa SDS-om pojavljuju se kao stabilizirajući faktori“. U suštini Radovan Karadžić i njegovi sljedbenici ne bi mogli poželjeti boljeg partnera, odnosno marionetu, od Zlatka Lagumdžije!
Špirić je u pravu kad kaže da bi jedna šira koalicija garantirala čvršći dogovor i najstabilniju vlast. U slučaju te šire koalicije, niko ne bi mogao biti glavni, a svi relevantni bili bi uključeni u sistem vlasti, i time zainteresirani da ona funkcionira, koliko je to uopće moguće u dejtonskim kapacitetima. U slučaju da pobijedi koncept SDP-a, koji ide za nadređivanjem SDP-a drugim faktorima i za isključivanjem nekih veoma bitnih političkih subjekata, stvorila bi se atmosfera napetosti, te bi bila legitimizirana destruktivna i podrivačka energija. O koliko se suludim konceptima radi dokazuje sama zamisao SDP-a da iz vlasti budu isključena oba HDZ-a, koji predstavljaju većinsku političku volju hrvatskog biračkog tijela. Time je još jednom potvrđen obrazac koji je SDP promovirao sa Komšićevom kandidaturom – da se blokiranjem hrvatske izborne volje legitimizira tzv. treći entitet, a u ime apsolutističke vladavine SDP-a na frtalju bh. teritorije sa bošnjačkom većinom. Lagumdžija je bio dovoljno plitak, u svojoj samoljubnoj osionosti, da ove stvari kroz nekoliko izjava i otkrije, kao što je ona o „istočnoj i zapadnoj Nejmačkoj“, gdje je svoju poziciju lidera „zapadne Njemačke“ vidio kroz jačanje velikosrpskog i velikohrvatskog separatizma. Sve je jasno svakom pametnom, izuzev glasačima SDP-a koji u svojoj hroničnoj iskompleksiranosti i želji da budu neko drugi, nemaju snage da vide kako je njihov idol Zlatko Lagumdžija danas najveći faktor bh. podijela i konkretnog nacionalizma i šovinizma. Medijska blokada kojom je obavijen pohod SDP-a na „fildžansko prijestolje“ – protiv kojega je SDP toliko govorio kritikujući rahmetli Izetbegovića za podjele – u uzročno je posljedičnoj vezi sa interesima srpske i hrvatske strane da im se ne dira u njihov „srbistan“ i „croatistan“. Budući da je dejtonski režim u raljama i žvaljama iz Karađorđeva, normalno je što koaliranje SDP-a sa snagama disolucije, a u ime marionetske vladavine na frtalju bh. teritorije, ne biva valjano tematizirano. Nema u sarajevskoj javnosti tog medijskog i društvenog subjekta koji bi se upustio u analizu izdaje sdp-ovskih principa, multilateralizma i antifašizma, od strane samog SDP-a, koji je prihvatio faustovsku ponudu da apsolutistički zavlada Bošnjacima, ali da ojača velikohrvatski separatizam, koji je zakonomjerno uporište bratskom velisrpskom separatizmu. Pa upravo na tom talasu došlo je do novog velikosrpskog i velikohrvatskog zbližavanja, personificiranog u brojnim susretanjima dvojice predsjednika, Tadića i Josipovića. Posve je neupitno to novo pobratimstvo iz Karađorđeva, o čemu čak i komunističko „Oslobođenje“ otvoreno piše, izostavljajući jedino da kritički opservira genezu tog novog zbližavanja, koje je zeleno svjetlo dobilo nakon izbornog nasilja i ugrožavanja hrvatske jednakopravnosti od strane SDP-a. Ispod površine ovih događanja, pak, postoji velikohrvatski interes za hrvatskom ugroženošću, jer od te ugroženosti ovisi legitimizirani separatizam. Dokaz za to je da se ni jedan HDZ nije bunio protiv Komšićeve kandidature dok Komšić nije pobijedio. Pokazalo se to odmah poslije, kada su buknuli srpsko-hrvatski susreti po šumama i gorama. A kumstvo svemu tome potpisuju SDP i Zlatko Lagumdžija.
Hapci i halapljivci
Nakon posljednjeg u nizu propalih sastanaka o formiranju vlasti oglasio se polovinom hefte i OHR, rekavši da su „politički lideri i stranke iznevjerili povjerenje birača“, te da zbog toga što „nema vlasti neće doći do otvaranja novih radnih mjesta, neće biti riješeno pitanje niskog životnog standarda…“ Kao da smo svi odreda mala djeca pa da povjerujemo kako dejtonska vlast brine o otvaranju novih radnih mjesta! Ni jedna vlast dosad nije učinila nikakav pomak na planu zapošljavanja ili razvoja socijalnih programa, tako da ove kategorije pripadaju samo izbornoj retorici i frazeologiji stranih mentora. Pravo je čudo sa koliko drskosti i nipodaštavanja mentalnih kapaciteta ovog društva, OHR priopćava ovu totalnu nebulozu, po kojoj će vlast kad se formira, kao bejagi, početi otvarati nova radna mjesta i popravljati životni standard. Kad nema vlasti, nema novih radnih mjesta, nema boljeg života, što znači da smo dosad, kad smo imali vlast, imali i radna mjesta i bolji život. Odron!
No, lijepo je što se OHR dosjetio da uputi malo kritike na račun izbornih pobjednika i da razgoliti to lažno dušebrižništvo svih odreda, koji o onome što je važno za narod pričaju samo u vrijeme izbornih kampanja. Sve između usmjereno je na pljačku i otimačinu, i tu nema nikakve razlike među strankama, tu svi pripadaju jednoj naciji i jednoj ideologiji: gulikožačkoj. A zašto je demokratija u dejtonskoj državi stjerana na mjeru gramzivosti i proždrljivosti, treba pitati međunarodne mentore koji su milione dolara uložili u nevladin sektor i tzv. neovisne medije koji su za petnaest godina odgojili jedan idiotski mehanizam koji ni o čemu ne razmišlja doli o sebi i svojim švercerskim interesima. Od dejtonskih političara se tražilo da slušaju direktive i misle na svoje interese, tako da smo sada dobili jednu masu hapaca i halapljivaca za koje je politika izvor sticanja bogatstva, a ne sredstvo za ostvarivanje narodnih interesa. Otud bi kritika OHR-a prvo trebala dokačiti one koji su odgojili ovaj politički haos, a to su međunarodni mentori, tipa Američke ambasade, Soroš Fondacije, NDI instituta, itd.
U haosu nije sve za sve jednako haotično. Što je više haosa u Bosni i Hercegovini, to je više stabilnosti u velikodržavnim projektima Srbije i Hrvatske. Dejtonska država se programski hrani nestajanjem Republike Bosne i Hercegovine, a time i bosanskih i demokratskih atributa. Vidjeli smo kako Nikola Špirić postojeći haos koristi kao sredstvo legitimizacije stabilnosti Republike Srpske. Naravno, Karadžićevom Dodiku odgovara svaki vid nestabilnosti u Federaciji i u BiH, jer time uvjerava i domaće i diplomatsko mnijenje kako je Republika Srpska samoodrživija od te nestabilne i neodržive Bosne i Hercegovine u koju je, ispade tako, zarobljena. A za stvaranje ove slike o stabilnosti RS i nestabilnosti BiH, Radovan Karadžić i njegov nasljednik mogu se zahvaliti SDP-u i Zlatku Lagumdžiji, kao glavnim realizatorima velikohrvatskih i velikosrpskih zamisli.
Broj 285, 21. I 2011.