Velikohrvatskoj politici odgovara legitimiranje tzv. trećeg entiteta, a što se realizira kroz bošnjački izbor Željka Komšića. Je li onda moguće da su SDP i velikohrvatska politika u dosluhu? Izborno nasilje SDP-a odrazilo se i na rezultate za bošnjačkog člana Predsjedništva, budući da su mnogi glasovi koji bi ovdje odlučivali, usmjereni na nebošnjačku adresu.
Rezultati izbora 2010. tragično nas vraćaju u 2000. godinu kada je bošnjački narod sebi natovario na vrat vlast SDP-Alijanse, koja ga je progonila, vrijeđala i ljagala za veze sa tzv. islamskim terorizmom. Obistinila se slutnja da će ispiranje mozgova bošnjačkom narodu, preko okupiranih radio-televizijskih servisa, proizvesti kritičnu masu autodestruktivnih, samomržnjivih Bošnjaka, spremnih da glasaju za progonitelje bošnjačkih vrijednosti. Unazad nekoliko godina možemo u društvenoj zbilji prepoznati islamofobiju u Bošnjaka, a sada je taj patološki stav – o preziranju sebe – dobio političku materijalizaciju, u vidu revitalizacije Lagumdžijinog SDP-a.
Kako je moguće da se za sedam-osam godina pozaboravljaju sva zla koja je Bosni i Bošnjacima nanio SDP, partija koja živi od bošnjačkih glasova, a vlada u ime Srba i Hrvata?! Da je SDP sa svoga čela maknuo Zlatka Lagumdžiju, kao personifikaciju bošnjačke islamofobije, da se SDP ma čime ogradio od proganjanja Bošnjaka, da je SDP makar jednom ustao u zaštitu, recimo, nane Fate Orlović, da je reagirao u povodu brojnih napada na bošnjačke povratnike, itd. – pa da čovjek pokuša naći racionalnu vezu sa ozbiljnim bošnjačkim opredjeljenjem da se glasa za SDP?! Namjesto toga, SDP je nastavio utabanim putem služiti velikosrbima i velikohrvatima, a što su Bošnjaci, umorni od nametanja krivice, razumjeli kao put u Evropu. Kada su Bošnjaci 2000. glasali za SDP, bilo je to svjedočenje demokratske superiornosti u odnosu na druge, jer su samo Bošnjaci glasali za promjene. Ko je mogao pretpostaviti da će se vladajuća partija okrenuti protiv svojih birača? Kazna je stigla ubrzo, na vlast je, iz straha od SDP-a, bez ikakve zasluge, vraćena SDA, ali su ostale trajne posljedice – jer je u ime tzv. depolitizacije rastjeran patriotski kadar iz tužilaštva, policije i ostalih institutcija, a postavljeni su iskompleksirani poslušnici Beograda i Zagreba. Napravljena je aparatura usmjerena da u narednim godinama prebriše povijest, tako da nova generacija Bošnjaka uglavnom nema pojma o općim mjestima SDP-ove vladavine, tipa, nosanja zaklanih krmadi po džamijskim haremima ili zabrane upotrebe selama. Ne samo da se zaboravilo šta je bilo, već se ta kritična masa zaboravnih Bošnjaka ponovo regrutirala u SDP-ovo biračko tijelo, posve uvjerena da će ih Zlatko Lagumdžija odvesti u bolju budućnost. A kako izgleda ta budućnost? Kao u Tuzli, recimo, gdje gradom sa 90 odsto bošnjačkog življa vlada preko 50 odsto Srba i Hrvata koji su na funkcionerskim pozicijama. Riječ je aparatheidu nad Bošnjacima, koji je poseban utoliko što ga Bošnjaci maksimalno prihvataju i ne bune se zbog institucionalizacije svoje niže vrijednosti. Pa ni Crnci u Pretoriji nikad nisu pristali na ovo na šta su pristali Bošnjaci!
Sva druga seljakanja bošnjačkih glasova na Izborima 2010 ne nose patološku, umobolnu dimenziju, kakvo ima ovo pristajanje ogromnog broja Bošnjaka da glasaju za SDP, uprkos tolikim dokazima koji ovu partiju očitavaju kao marionetsku polugu u razbaštinjenju i razmuslimanjenju bošnjačkog naroda.
Izborni vandalizam
Centar problema zove se: Željko Komšić. Odaslao je Komšić nekoliko efektnih patriotskih poruka, koje su zagrijale bosansko srce. Branio je Bosnu kao malo ko na bošnjačkoj političkoj sceni. Dok su se u Bošnjaka zalegle kukavice, koja više nisu smjele povisiti ton na Beograd, dotle je Komšić progovorio osjećajima mnogih bosanskih patriota. U nekoliko situacija njegovi su istupi došli kao mehlem na ranjenu dušu. Ako je glumio, dobro je glumio, ako je to bilo iz računa, halal mu bilo, jer bošnjački kandidati nisu ni iz računa smjeli Beogradu odbrusiti.
Međutim, za Komšićev boravak u Predsjedništvu, u prvom, a evo i u drugom mandatu, vezane su kriminalne okolnosti u koje je navučen bošnjački narod. Komšić se bira kao Hrvat, a ne kao Bosanac. Njega trebaju birati Hrvati, a ne Bošnjaci. Jer, ako ga biraju Bošnjaci, onda je to ugrožavanje prava hrvatskog naroda da bira svoga člana Predsjedništva. A ako Bošnjaci negiraju Hrvatima to pravo, onda im istodobno legitimiziraju pravo na tzv. treći entitet. Praktično, i prvi, i drugi put, Komšić u Predsjedništvo ulazi preko bošnjačkih glasova, što znači da Bošnjaci u Predsjedništvu imaju dva bošnjačka člana, a da Hrvati nemaju ni jednog. Kada su u SDP-u isturili Željka Komšiča za hrvatskog člana Predsjedništva, ali ne i kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva, automatski su pozvali svoje birače, ali i sve druge, da ugroze pravo Hrvata da biraju svoga člana Predsjedništva, jer su bošnjačke glasove usmjerili na Željka Komšića. Riječ je o prvorazrednom političkom vandalizmu, jer se primjenjuju pravila građanske demokratije tamo gdje je definirano pravo svakog naroda da bira svog predstavnika.
Jedno je smatrati da sadašnje rješenje gdje svako bira sebi nije dobro, da bi bolje bilo da svi biraju sve, a drugo je konkretnim zahvatima udariti na jednakopravnost jednog bh. naroda, kojemu se odriče pravo da izabere svog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Začudo, navodna demokratsdka javnost je ostala nijema na ovo bjelodano ugrožavanje hrvatske jednakopravnosti. Osobno sam na nekoliko skupova i kroz nekoliko medija objašnjavao Bošnjacima kako je ružno ulaziti u tuđu kuću i u toj kući uređivati stvari po svome nahođenju, Pitao sam ih – kako bi se oni osjećali da im Hrvati izglasaju bošnjačkog člana Predsjedništva?
Za divno čudo, hrvatske stranke nisu dizale preveliku galamu oko ove SDP-ove hajdučije. Bilo je nekoliko HDZ-ovih prigovora, tek toliko da se zna kako su Hrvati ugroženi, i to je sve. A ozbiljnost ovog zadiranja u hrvatsku jednakopravnost je tako velika, da je i u godinama prije zahtijevala javne rasprave i stručne ekspertize. Nije valjda da HDZ-u, i jednom i drugom, odgovara da im Bošnjaci biraju člana Predsjedništva?! Bitna je razlika između HDZ-ovskog oglašavanja da je počinjeno izborno nasilje nad Hrvatima, i konkretnih akcija da se to nasilje spriječi. U čemu je štos? U tome što velikohrvatskoj politici odgovara legitimiranje hrvatskog prava na separatizam, na uokviravanje tzv. trećeg entiteta, a što se realizira kroz bošnjački izbor Željka Komšića. Je li onda moguće da su SDP i velikohrvatska politika u dosluhu? Naravno, oduvijek su bili u dosluhu jer je SDP, nakon odlaska Nijaza Durakovića iz ove partije, postao marioneta iz Karađorđeva. Je li moguće da su Bošnjaci koji su glasali za Željka Komšića blećci koji su ugrožavajući Hrvate dali za pravo Hrvatima da prave tzv. treći entitet? Naravno, bošnjački izbor Željka Komšića je određen demokratskom i nacionalnom nepismenošću, ali i vječnom bošnjačkom čežnjom da vide jal Srbina jal Hrvata koji voli Bosnu i Hercegovinu. Zato Bošnjaci prikupljaju pare za crnogorskog pisca Nikolaidisa kad ga tuži Emir Kusturica, ali ne znaju za sudske troškove i zatvorske dane bosanskih heroja koji truhnu u dejtonskim zatvorima. U toj čežnji Bošnjaci pogubiše i svoje ljude i svoje ciljeve, kao što su upravo navučeni na SDP-ovu, velikohrvatsku podvalu o legitimiranju hrvatskog separatizma.
Narodni pobjednik
Izborno nasilje SDP-a odrazilo se i na rezultate za bošnjačkog člana Predsjedništva, budući da su mnogi glasovi koji bi ovdje odlučivali, usmjereni na nebošnjačku adresu. Po karakteru bošnjačkih glasova koji su otišli Komšiću može se pretpostaviti kako bi ti glasovi bili raspoređeni među bošnjačkim kandidatima. To su oni proleterski glasovi titonostalgičara, koji u mogućnosti da Meho glasa za Jovu vide otjelotvorenje ideala komunističkog vremena. Oni su ushićeni, raspjevani, poletni, jer za njih nema veće sreće nego ne pripadati svome narodu, već služiti narodu kojemu ne pripadaš, na ma koji način. Ako bi takvi mentalni sklopovi bili zadržani unutar bošnjačkog izbora, onda nema dileme da ove glasove ne bi dobio Bakir Izetbegović, kao sin Alije Izetbegovića, već bi ti glasovi bili raspoređeni na nešto mekšeg Harisa Silajdžića i još mekšeg Fahrudina Radončića. To bi taman donijelo ono malo procenata koliko je trebalo Radončiću da pretekne Izetbegovića. No, bilo kako bilo, izbor Željka Komšića ima legalitet, ali ne i legitimitet. U tom smislu je i izbor Bakira Izetbegovića legalan. Fahrudin Radončić tek može žaliti za nijansama koje su odlučile pobjednika, ali se ne može osjećati poraženim. Izborno nasilje SDP-a je definitivno generiralo neprincipijelnosti i učvrstilo nekrunisani tzv. treći entitet. Bošnjačka politička scena je pretrpjela najveće štete i nedorečenosti.
Sa porazom Harisa Silajdžića gubi se značaj njegove Stranke za BiH. Ta problematična Stranka svakako je bila giviht oko Silajdžićevog vrata. Nije Silajdžić bio toliko loš, da pretrpi takav poraz, ali je bio dovoljno lijen, nepokretan, nenarodan, da narod ne osjeti u njegovom reizboru fluid pažnje i ljubavi. Više sam ja, kao običan pisac, putovao po Bosni i susretao se s narodom, nego on kojemu je to obaveza. Jedno je kad ja sam putujem noću po istočnoj Hercegovini, a drugo je kad on, koji ima svu pratnju i bezbjednost, ne ode ni do Trebinja, ni do Stoca, ili neke druge bošnjačke periferije. U narodu je bila zrela potreba da osjeti ljubav, a Silajdžić taj dar nije imao. Zato su u igri ostali Bakir Izetbegović, u ime oca Alije, koji je s narodom izgradio tu emotivnu vezu u razumijevanju i osjećanju problema, i Fahrudin Radončić koji je zračio novom energijom. Ruku na srce, nisu se ni Izetbegović, a ni Radončić, pretrgli oko obilaženja naroda, ali su makar djelovali u skladu sa narodnim očekivanjima.
U odnosu na poljuljan ugled SDA u narodu, pobjeda Bakira Izetbegovića je veliko iznenađenje. Autoritarna pozicija Sulejmana Tihića, njegovi napadi na Islamsku zajednicu, licitiranje sa bošnjačkom žrtvom, ustoličenje i podržavanje katastrofalnog Sadika Ahmetovića, kao bošnjačkog Rankovića, itd. – sve je to srozalo SDA u očima Bošnjaka. Ipak, ostao je ogroman broj stabilnih birača, koji su mogli činiti okosnicu Izetbegovićeve pobjede. Ostatak je došao iz dva izvora: prvi, iz poštovanja prema Aliji, drugi, iz otpora prema Radončiću. Silajdžićev slogan „Naš!“ je trebao da upozori kako Radončić nije naš, već je došlo iz Sandžaka, ali se taj slogan zalijepio za Bakira Izetbegovića, koji je ispao više „naš“ nego Silajdžić, samim tim što mu znamo babu. To igranje na kartu diskreditacije po osnovu sandžačkog porijekla zaslužilo je da bude kažnjeno, ali, treba biti i prezreno za sva vremena, jer mi Bošnjaci nismo Srbi pa da nas sa Rusima imao 300 miliona. Bošnjak iz Sandžaka i Bošnjak iz Bosne jednaku sudbinu dijele, i onaj ko to ne prihvata, zavređuje zaborav.
Sa pobjedom Bakira Izetbegovića poraženi su delegati sa Kongresa SDA koji su za predsjednika izabrali Tihića, a ne njega, jer se, evo, u kalkulaciji sa prošlom izborima, ispostavilo da narod neće Tihića, već hoće Izetbegovića. S obzirom da nas čeka mračan period obnove policijske države i progona bošnjačkog naroda, nama bi od koristi bila jaka i narodna SDA. Bakir Izetbegović je dosad izbjegavao konflikte unutar stranke, računajući da bi mogao postati gubitnik. Ali, sada je pobjednik.
Broj 277, 8. X 2010.